Nemogućnost prisjećanja fizičkog izgleda osobe koja ti se sviđa

[MatejR]

Ovo mi se dogodilo nekoliko puta u životu i želio bih o tome malo porazgovarati. Mislim da sam davno naišao na neki članak, post ili sl. na hrv. jeziku koji govori o tome ali ne mogu ga više pronaći.

Danas sam ponovno razmišljao o tome i odlučio potražiti objašnjenje na eng. jeziku (što je naravno mnogo lakše i dobije se puno više rezultata pri pretraživanju.)

Evo ovdje citiram post jednog korisnika foruma gamespot.com koji opisuje identičan problem:

You know, whenever I used to "like" a girl, I would sometimes have trouble remembering their faces. I could vaguely remember what they looked like, but when thinking about it, I could never perfectly imagine their face as it was. I would always have trouble trying to conjure up their image. But the odd thing is, I have a great visual memory, and could remember almost anyone elses face. Weird.

Znači u određenom razdoblju života, kad bi mi se neka osoba, u mom slučaju ženska, sviđala, nisam bio u mogućnosti prisjetiti se njenog lica. Znači znam tko je ona, znam sve, prisjetim se osoba koje su bile u njenom društvu tog dana, vidim njihove face ali se ne mogu prisjetiti njenog izgleda. Kad je sretnem uživo naravno da znam tko je ona (što govori da nemam poremećaj koji ću kasnije spomenuti) nego jednostavno kad se poslije hoću prisjetiti njenog lica - to jednostavno nije moguće.


Na forumu postoji tema o poremećaju poznatom pod nazivom prozopagnozija. Osobe koje imaju taj poremećaj nisu u mogućnosti prepoznati (prisjetiti se) lica drugih osoba pa čak ni prepoznati sebe u ogledalu. Pošto imam jako dobro pamćenje (naravno i vizualno) znam da moj problem nije prozopagnozija tako da nisam odlučio pisati na toj temi jer osobe koje tamo pišu stvarno imaju i teže oblike tog poremećaja i nisam htio tamo smetati.


Naširoko i nadugo sam krenuo ali se nadam da ima još netko kome se ovo bar jednom u životu dogodilo. Javite se.

[radical change]

Ja sam totalni kreten po pitanju pamćenja i zamišljanja lica drugih ljudi. Čak i ako se radi o ljudima sa kojima se svakodnevno družim ne mogu im "zamisliti" lice odnosno kako izgledaju. Imam problema i sa pamćenjem imena, imena ljudi mi ništa ne znače. Zapamtit ću odakle nekoga znam, gdje sam osobu sreo, čime se bavi, što vozi, o čemu smo razgovarali, gdje stanuje ali lice i ime ne mogu nikako zapamtiti. Kad se sa nekim trebam naći na kavi to mi pričinjava problem, ali čim mi se osoba pojavi pred očima bez problema ju prepoznam.
Uglavnom imam problema kada se radi o zamišljanju i percepciji, recimo ne mogu zamisliti kako bi neki zid izgledao u nekoj drugoj boji, kako bi mi stala neka odjeća dok ju ne obučem, ne mogu zamisliti kako neka stvar izgleda u živo dok ju bar nacrtam. Uglavnom završio sam tehnički fakultet i nikad nisam recimo imao problema u živo sa perspektivama nekog objekta (nacrt, tlocrt, bokocrt) ali recimo zamisliti objet meni je gotovo nemoguće, zapravo napregnem mozak sto na sat i jedva se nešto pojavi...
Naviknem se s vremenom, tu sam glup i točka...

[devaa]

Nije poremecaj mozak jednostavno odbaci neke stvari.. Zapravo koliko god ti zvucalo smijesno mi zapravo u glavi imamo spremljenu svaku misao, sliku, osobu i da ne nabrajam sto smo vidli, sreli, pomislili popricali itd. Da bi dosao do necega sto zelis u tvom slucaju prisjetiti se izgleda neke osobe ehh potrebno je otkljucati malo dublji dio svoje podsvijesti sto je hmm vec teza zadaca jako teska..

Pokusaj se za pocetak sjetiti mjesta di si ih sreo, vremena kakvo je bilo, kisa, sunce, zima, odjece, cak i ak su u drustvu opet sve isto prisjeti se ljudi koji su bili s tom osobom to ti mogu biti neke smjernice ka otkljucavanju tih informacija jer samo ce te navodit, nadovezivat se.. Slike koje stavlja s frendicama po fejsu kad zamislis njih pored te osobe samo ce ti i ona past napamet jer ce ti se jedna do druge u glavi naslagivat..

Powered by LG G3

[radical change]

devaa kaže:

Nije poremecaj mozak jednostavno odbaci neke stvari.. Zapravo koliko god ti zvucalo smijesno mi zapravo u glavi imamo spremljenu svaku misao, sliku, osobu i da ne nabrajam sto smo vidli, sreli, pomislili popricali itd. Da bi dosao do necega sto zelis u tvom slucaju prisjetiti se izgleda neke osobe ehh potrebno je otkljucati malo dublji dio svoje podsvijesti sto je hmm vec teza zadaca jako teska..

Pokusaj se za pocetak sjetiti mjesta di si ih sreo, vremena kakvo je bilo, kisa, sunce, zima, odjece, cak i ak su u drustvu opet sve isto prisjeti se ljudi koji su bili s tom osobom to ti mogu biti neke smjernice ka otkljucavanju tih informacija jer samo ce te navodit, nadovezivat se.. Slike koje stavlja s frendicama po fejsu kad zamislis njih pored te osobe samo ce ti i ona past napamet jer ce ti se jedna do druge u glavi naslagivat..

Powered by LG G3

Ne, naš mozak ne može spremiti toliku količinu informacija, mozak jako dobro pročešljava ono što svakodnevno doživljavamo i osjetimo i iz tog kupusa informacija kojeg prima filtrira nama važne stvari. Zbog toga u hrpi ljudi ne možemo šprepoznati tko što govori ali zato jasno čujemo ako netko spomene naše ime ili temu koja nam je jako bitna. I to je ono što pamtimo. Postoji kratkoročno i dugoročno pamćenje, i mnoge stvari koje zapamtimo danas ostanu negdje pospremljene u dijelovima naše podsvjesti i polagano blijede svremenom. Jače sinaptičke veze ostaju čvrste i do kraja života, pa iako ih nismo svjesni možemo ih se prisjetiti, naročito ukoliko smo imali potrebe da ih za života potisnemo (razni strahovi, boli, traume). Ti duboki potisnuti osjećaji često diminiraju našim životima (strahovi, anksioznosti) dok se borimo da i dalje ostanu potisnuti, no kako izazivaju neugodnu tenziju oni se ne mogu zaboraviti. Dosta sjećanja ostane samo mutan trag u našem mozgu, možda mogu pozvati okus, miris povezan sa događajem ali se ne možemo sjetiti događaja. Inače mozak je jako loš u pamćenju i bilježenju informacija, bolji je u filtriranju, dakle mi najprije pokušavamo vidjeti svijet oko sebe kroz grubi filtar našeg mozga, a tek stvari koje nam budu važne vidimo u pravom svjetlu. Tako jednostavno funkcioniramo, pukušavamo unaprijed detektirati što to čujemo, vidimo, osjećamo a tek potom to toga postanemo svjesni i bilježimo za budućnost. Ljudi koji su jako dobri u pamćenju ne mogu zapamtiti hrpu brojki ili slova već te simbole pretvore u bitne i lako pamtljive stvari (priču, skup slika, motiva i slično) i tako informacije povezujemo sa onim što je nama bitno, logično i lako pamtljivo. Isto tako naš mozak je bolji u jednim stvarima, lošiji u drugima, i to je razlog zašto neki ljudi jako dobro pamte ili imaju veliku moć imaginacije dok su drugi u tome jednostavno jako loši.

[radical change]

devaa kaže:

Nije poremecaj mozak jednostavno odbaci neke stvari.. Zapravo koliko god ti zvucalo smijesno mi zapravo u glavi imamo spremljenu svaku misao, sliku, osobu i da ne nabrajam sto smo vidli, sreli, pomislili popricali itd. Da bi dosao do necega sto zelis u tvom slucaju prisjetiti se izgleda neke osobe ehh potrebno je otkljucati malo dublji dio svoje podsvijesti sto je hmm vec teza zadaca jako teska..

Pokusaj se za pocetak sjetiti mjesta di si ih sreo, vremena kakvo je bilo, kisa, sunce, zima, odjece, cak i ak su u drustvu opet sve isto prisjeti se ljudi koji su bili s tom osobom to ti mogu biti neke smjernice ka otkljucavanju tih informacija jer samo ce te navodit, nadovezivat se.. Slike koje stavlja s frendicama po fejsu kad zamislis njih pored te osobe samo ce ti i ona past napamet jer ce ti se jedna do druge u glavi naslagivat..

Powered by LG G3

Ne, naš mozak ne može spremiti toliku količinu informacija, mozak jako dobro pročešljava ono što svakodnevno doživljavamo i osjetimo i iz tog kupusa informacija kojeg prima filtrira nama važne stvari. Zbog toga u hrpi ljudi ne možemo šprepoznati tko što govori ali zato jasno čujemo ako netko spomene naše ime ili temu koja nam je jako bitna. I to je ono što pamtimo. Postoji kratkoročno i dugoročno pamćenje, i mnoge stvari koje zapamtimo danas ostanu negdje pospremljene u dijelovima naše podsvjesti i polagano blijede svremenom. Jače sinaptičke veze ostaju čvrste i do kraja života, pa iako ih nismo svjesni možemo ih se prisjetiti, naročito ukoliko smo imali potrebe da ih za života potisnemo (razni strahovi, boli, traume). Ti duboki potisnuti osjećaji često diminiraju našim životima (strahovi, anksioznosti) dok se borimo da i dalje ostanu potisnuti, no kako izazivaju neugodnu tenziju oni se ne mogu zaboraviti. Dosta sjećanja ostane samo mutan trag u našem mozgu, možda mogu pozvati okus, miris povezan sa događajem ali se ne možemo sjetiti događaja. Inače mozak je jako loš u pamćenju i bilježenju informacija, bolji je u filtriranju, dakle mi najprije pokušavamo vidjeti svijet oko sebe kroz grubi filtar našeg mozga, a tek stvari koje nam budu važne vidimo u pravom svjetlu. Tako jednostavno funkcioniramo, pukušavamo unaprijed detektirati što to čujemo, vidimo, osjećamo a tek potom to toga postanemo svjesni i bilježimo za budućnost. Isto tako naš mozak je bolji u jednim stvarima, lošiji u drugima, i to je razlog zašto neki ljudi jako dobro pamte ili imaju veliku moć imaginacije dok su drugi u tome jednostavno jako loši.

[Frogger]

Onaj princ iz Pepeljuge je na plesu upoznao ljubav svog života i totalno zaboravio kako izgleda. Morao je obuvat štiklu svakoj ženskoj u kraljevstvu da je opet nađe

[Lutkina kuća]

Meni se u životu događa identična stvar kao i tebi. Inače sam jako vizualan tip i posao mi je usko povezan s umjetnošću, kojom se i bavim. Inače mogu savršeno realno nekoga naslikati ili zamisliti, ali kada sam u početnoj fazi zaljubljenosti ne mogu ni približno vizualizirati lice dotičnog.

Ja sam si to s vremenom objasnila ovako: pošto ta faza lude zaljubljenosti zapravo i nije usmjerena na to što i tko ta osoba zaista jest (već je idealiziram, vidim zapravo samo ono i onog što mi odgovara, dok mane umanjujem), ne mogu je jasno ni vizualno sagledati. Zaljubljena sam u tu neku ideju koja vjerojatno nije ta osoba. Da ga mogu realno sagledati u potpunosti, zaljubljenost bi se najvjerojatnije ispuhala. Mozak ne dozvoljava realno viđenje osobnosti i karaktera, niti vizualizaciju te stvarne osobe. Inače, ovo mi se događa samo u tim početnim fazama zaljubljenosti, ako odnos napreduje s vremenom mogu vizualizirati tu osobu.

[babunovich]

kao kad imaš potrebu stišati glazbu i prisjetiti se kad ti je nešto "na vrh jezika"
, ili zagristi jezik kad uvlačiš konac u iglu
tako ti je u mozgu zauzeto previše resursa poplavom emocija radi voljene osobe
zamišljanje lica isto nije jednostavna radnja radnja, jednostavno ti pofali kapaciteta

[MatejR]

Lutkina kuća kaže:

Meni se u životu događa identična stvar kao i tebi.
Ja sam si to s vremenom objasnila ovako: pošto ta faza lude zaljubljenosti zapravo i nije usmjerena na to što i tko ta osoba zaista jest (već je idealiziram, vidim zapravo samo ono i onog što mi odgovara, dok mane umanjujem), ne mogu je jasno ni vizualno sagledati. Zaljubljena sam u tu neku ideju koja vjerojatno nije ta osoba.

Ovo je odgovor koji sam tražio. Potpuno si u pravu. To je ono što sam stalno radio - idealiziranje. A šta da čovjek radi kad mu je tako lakše.