Granični poremećaj ličnosti (tzv. borderline; BPD) - opća tema

[Leteća]

Nausikaja kaže:

Ma da? Koji su 'simptomi' sjebanog metala? Bas me to sada jako zanima jer sam se nedavno pocela baviti sa obradom metala (kovina).

Jesu li metali konduiti? Ono, zrak - zemlja (a i vatre tu ima)

Even a very small child must be able to do things her parents don’t understand or approve of. For example, day-dreaming all by herself, or intensively practising standing on her own two feet without interference. Perhaps she wants to get herself completely filthy for once; or indeed this may be precisely what she doesn’t want, despite having been enrolled in a wonderfully creative mud-therapy session by her well-meaning parents. The more her inner impulses are suppressed in favour of ‘more sensible’ activities, and the less the specific character of the little empress is respected, the more she’ll shut herself off and withdraw into herself. As a result a socially well-adapted appearance may mask mistrust and alienation. The little empress retires into herself and keeps her real life hidden. Mawkish fuss can mask extremely dangerous manipulation. For love of her Mummy the child must play the flute. It’s good to open up the world of music to a child, but she must enter it voluntarily and not ‘because otherwise Mummy will be very sad’. This sort of manipulation teaches the child that emotion and love represent an attack on her being, and she learns to be wary of emotions of every kind. The more she longs for real love and regard, the more she’ll close down as soon as things get too ‘hot’ for her. She becomes a Metal person (see Chapter 8).


Jbg, još nisam došla do chapter 8.

[dire Dawn]

Danas mi je izrazito loš dan.
I onda onaj dio mene koji želi da svaki dan ikad bude najbolji dan ikad to sve potencira da od "danas sam bezvoljna" dođem do blage krize identiteta jer ne mogu sama sebe natjerat da budem sretna. Logiko...

Već neko vrijeme se planiram ponovno otić tetovirat, a sad sam i 100% sigurna što točno. Samo što bi si to trebala tetovirat na čelo, pa da se podsjetim na to svaki put kad se vidim u ogledalu .

[Leteća]

dire Dawn kaže:

Danas mi je izrazito loš dan.
I onda onaj dio mene koji želi da svaki dan ikad bude najbolji dan ikad to sve potencira da od "danas sam bezvoljna" dođem do blage krize identiteta jer ne mogu sama sebe natjerat da budem sretna. Logiko...

Već neko vrijeme se planiram ponovno otić tetovirat, a sad sam i 100% sigurna što točno. Samo što bi si to trebala tetovirat na čelo, pa da se podsjetim na to svaki put kad se vidim u ogledalu .

Nadam se da nije "umro pre rođenja" na ćirilici.

[Splićankaa]

Leteća kaže:

Ovo za plakanje - identično. Od ogledala do pišanja. Boktejebo, jesu li svi oni išli u neku školu za maltranje djece. Nakon što plakanje i tantrumi nisu dali rezultata, krenula sam sa somatizacijom. Ne samo bolovi u trbuhu, nego sve. Sinusi, oči, uši, mjehur. Ko jeremija. Vucaranje po doktorima - nove traume. Ali da me dječjem psihologu odvedu, ne daj bože. Moglo bi mi izletjeti s kakvim bolesnicima živim.
.

Imala sam i ja problema s mjehurom, a niti sam imala fizicki bol u bubrezima, isla na pretrage, sve bilo u redu, tek kad sam odselila mi je nestao taj problem sam od sebe? Imala sam i ja brdo flešbekova kad sam se tek makla, kroz par mjeseci je to popustilo.Mene muci kako postavit granicu novim ljudima, ne zurit u ljubavne odnose, ne zuriti u prijateljska zblizavanja, ne otvarati se prebrzo, nauciti reci NE kada nas netko trazi uslugu. Prestala sam bit svima na usluzi, dosla sam do točke pucanja, ako neko vrsi pritisak na mene, popuštam, pa kasnije budem frustrirana i ljuta na sebe jer vrijeme ne ulazem u sebe i nesto sto je korisno za buducnost moju- a planirala sam napraviti, vec ne znam reci NE i ne znam odbit ljude.
Nadam se da sad necu krenuti u kontra smjeru i postavit svima odjeb pa pocet ja iskoristavat druge i manipulirat za svoje interese, ko sto su drugi samnom radili(a ja sam dopustila jer nisam postavila granicu, tako da je i moja odgovornost za nesvjesni postupak.) Tko god je prozivio zlostavljanje kao dijete mora bit svjestan da je tada bila odgovornost na odraslima da potrazr sami za sebe pomoc i da nas zastite od zlostavljanja, a da kad odrastemo ne mozemo vise krivit roditelje za ono kako zivimo zivot danas, jer onda ostajemo u ulozi zrtve, a oni na tronu, kad odrastemo trebamo se suocit s time da nemaju svi isti start i da sami mozemo bildat samopouzdanje i izabirat najbolje za nas. Vidim rijesenje u fizickoj aktivnosti i izbacivanju ljutnje i bijesa, te opustanju, takoder pretrpst si raspored obvezama. Al sve to fino zvuci u teoriji, u praksi se treba potruditi.

Jel itko uspio osloboditi se uloge žrtve?
Na sto da budem spremna tokom psihoterapije?

[Leteća]

Kod mene ti je kontra - sve do nedavno uopće nisam bila svjesna u kolikoj sam mjeri istraumatizirana. Možda zato što su mi se sranja redala jedno za drugim, pa mi je najvažniji posao bio preživljavanje. Ležerna razdoblja bila su vrlo kratka - uvijek kad bi nastupila imala sam osjećaj da je to nešto privremeno i bila sam u pravu. Tako da me je još uvijek strah opustiti se, iako mi trenutačno sve u životu štima.

Biti žrtva za mene je bila nekakva sramota, nema šanse da bih nekom priznala da se osjećam povrijeđenom. Ali malo pomalo, počela su mi se vraćati neka sjećanja, isprva u obliku snažnih emocionalnih flešbekova, naizgled nepovezanih asocijacija, a poslije sve suvislije. Slika još uvijek nije kompletna, ali ne fali mi puno. Paralelno s tim javlja mi se povećana jasnoća u razmišljanju, lakše se izražavam, a samokritični unutarnji monolog je nestao sa spoznajom da te riječi kojima sam se konstantno častila nisu bile moje.

Jedno vrijeme me držao strah da ću početi manipulirati drugima (jer sada bolje razumijem njihovo ponašanje i motivacije), no to se nije dogodilo. Manipuliraš kad si slab i nemaš drugog načina da dobiješ ono što ti je potrebno. Kad jasno kažeš što želiš i potičeš druge da učine isto, nema potrebe za manipulacijom - u najgorem slučaju dolazi do kompromisa, u najboljem do sinergije.

No, sada ne znam što bih sa sobom - ništa me ne motivira dovoljno da se tome posvetim, a i dalje imam neugodan osjećaj da će sve u što uložim trud neslavno propasti, jer to mi se je događalo već previše puta. Tako da zapravo puštam da me voda nosi, a to isto nije dobro.

[Azaleja]

Splićankaa kaže:

Imala sam i ja problema s mjehurom, a niti sam imala fizicki bol u bubrezima, isla na pretrage, sve bilo u redu, tek kad sam odselila mi je nestao taj problem sam od sebe? Imala sam i ja brdo flešbekova kad sam se tek makla, kroz par mjeseci je to popustilo.Mene muci kako postavit granicu novim ljudima, ne zurit u ljubavne odnose, ne zuriti u prijateljska zblizavanja, ne otvarati se prebrzo, nauciti reci NE kada nas netko trazi uslugu. Prestala sam bit svima na usluzi, dosla sam do točke pucanja, ako neko vrsi pritisak na mene, popuštam, pa kasnije budem frustrirana i ljuta na sebe jer vrijeme ne ulazem u sebe i nesto sto je korisno za buducnost moju- a planirala sam napraviti, vec ne znam reci NE i ne znam odbit ljude.
Nadam se da sad necu krenuti u kontra smjeru i postavit svima odjeb pa pocet ja iskoristavat druge i manipulirat za svoje interese, ko sto su drugi samnom radili(a ja sam dopustila jer nisam postavila granicu, tako da je i moja odgovornost za nesvjesni postupak.) Tko god je prozivio zlostavljanje kao dijete mora bit svjestan da je tada bila odgovornost na odraslima da potrazr sami za sebe pomoc i da nas zastite od zlostavljanja, a da kad odrastemo ne mozemo vise krivit roditelje za ono kako zivimo zivot danas, jer onda ostajemo u ulozi zrtve, a oni na tronu, kad odrastemo trebamo se suocit s time da nemaju svi isti start i da sami mozemo bildat samopouzdanje i izabirat najbolje za nas. Vidim rijesenje u fizickoj aktivnosti i izbacivanju ljutnje i bijesa, te opustanju, takoder pretrpst si raspored obvezama. Al sve to fino zvuci u teoriji, u praksi se treba potruditi.

Jel itko uspio osloboditi se uloge žrtve?
Na sto da budem spremna tokom psihoterapije?

Jesu, ljudi su se uspjeli osloboditi uloge žrtve. Tokom psihoterapije na krvav rad, možda moja preporuka kbt i gestalt ili ostale gdje je kopanje po prošlosti.

[ray of light]

Azaleja kaže:

Jesu, ljudi su se uspjeli osloboditi uloge žrtve. Tokom psihoterapije na krvav rad, možda moja preporuka kbt i gestalt ili ostale gdje je kopanje po prošlosti.

kbt ne kopa po prošlosti, a za gestalt nisam sigurna
psihoanaltička psihoterapija kopa ispod svakog kamenčića

[8472]

Geštalt = ovdje, sada.

Odnosi se isključivo na sadašnjost.
Nema kopanja prošlosti, a ni hipotetike.

[ray of light]

8472 kaže:

Geštalt = ovdje, sada.

Odnosi se isključivo na sadašnjost.
Nema kopanja prošlosti, a ni hipotetike.

eto
sad je pitanje kome što odgovara i na koji način će lakše riješiti probleme

[woow123]

sve su ove teme na psihokauču slične chatu....
pa da i ja kažem koju....
napisali su mi ovu dijagnozu s 20 godina da bi je skinili s 24,zapravo se ona još uvjek vodi u ljekarskom kartonu samo je ne pišu na nalaz.
i tako nedavno ja pitam psihijatra da li je imam ili nemam ovaj poremećaj ličnosti....
on meni kaže da poremećaje ličnosti ne bih ubrajao u psihičke dijagnoze osim onog šizofreničnog ili kako se već zove kaže meni to je do karaktera osobe netko je pričljiv netko tih, netko impluzivan netko ne.....
to je njegovo mišljenje a radi u psihijatriskoj bolnici.

[8472]

woow123 kaže:

sve su ove teme na psihokauču slične chatu....
pa da i ja kažem koju....
napisali su mi ovu dijagnozu s 20 godina da bi je skinili s 24,zapravo se ona još uvjek vodi u ljekarskom kartonu samo je ne pišu na nalaz.
i tako nedavno ja pitam psihijatra da li je imam ili nemam ovaj poremećaj ličnosti....
on meni kaže da poremećaje ličnosti ne bih ubrajao u psihičke dijagnoze osim onog šizofreničnog ili kako se već zove kaže meni to je do karaktera osobe netko je pričljiv netko tih, netko impluzivan netko ne.....
to je njegovo mišljenje a radi u psihijatriskoj bolnici.

Razlika između bolesti i karaktera, po meni je ta što se karakter može ispraviti.
U BPD, koliko kužim spadaju organski poremećaji, oni s kojima smo rođeni.
Tako stečeni poremećaj neki možeš riješiti relativno brzo putem raznih terapija, dok organski poremećaj ostaje.

To mi je opisala jesdna vrsna psihijatrica za ADHD.
Oni kojima je adhd stečeni, lakše ga ispravljaju, oni koji se takvi rode, inpulzivni, kaotični... nema stvari kojima bi njima tu impulzivnost maknuo kad je u genima upisana.

Vjerujem da i u BPD kao i u svemh
ostalom ima nijansi.
Neko je rođen s tim, nekom je slabije nekom jače izraženo.
Nekome može proći pod "karakter", nekom ne.
A u takvom skupu elemenata kakav je bpd, leži barem još par drugih dijagnoza, pa ti razaznaj što je što.
Na papapiru mora biti nešto napisano. A što je zapravo zna biti svega i svačega...

[woow123]

a jedno je živjeti doslovno ovaj poremećaj neka se nitko ne uvrijedi ali to je moj dojam ovog foruma svatko iznosi mišljenje.
ali eto moje mišljenje je da pojedine osobe već dan prije kontaju što bi mogli napisati na forumu ,kakve imaju osjećaje tj.žive bolest ili dijagnozu kako je reći.
uzmemo npr. nezaposlenu osobu domaćicu koja ima ovaj poremećaj, forum joj dođe kao neko mjesto gdje može napisati što osjeća i kako se živi,i ovdje će je donekle razumjeti.
što neće muž ili prijateljice. uglavnom možete me popljuvati ja vam samo želim reći a i psihijatar će vam to reći ne živite svoju dijagnozu 0/24 zaboravite na malo sve.... i na forum i sve..... odite u prirodu..... svaki će psihijatar reći ili barem meni moj da nije sve ni u jbn tabletama....ljudi živite

[sweetyxxx]

Hej ekipa, jel netko od vas s dijagnozom BPD uzima antipsihotike?

[BLANQUETTE]

sweetyxxx kaže:

Hej ekipa, jel netko od vas s dijagnozom BPD uzima antipsihotike?

Ja sam dobila par komada za "posebne prilike", za slucaj da bude bas kriticno, nisam jos probala.

Poslano sa mog LG-K120 koristeći Tapatalk

[woow123]

sweetyxxx kaže:

Hej ekipa, jel netko od vas s dijagnozom BPD uzima antipsihotike?

ako se ne varam sulprid je antipsihotik meni je to dalo

[BLANQUETTE]

Colospa Retard kaže:

pa cudno je, u najmanju ruku. a za kolko se postarao/pomladio? i zasto?

Splićankaa kaže:

Nemoj sebe krivit, lik je lazov, blokiraj ga.
Nemoj ga opravdavat, ako laze nesto tako glupo ka sta su godine, tko zna sta ce drugo jos slagat.
I nemoj sebe grist, pa pitala si ga, on je lagao i lazov je, sad mos ili nastavit dalje sebe zavaravat ili ga blokirat.
Cim laze il je tajanstven, nema tu kruha.

Splićankaa kaže:

Koji oblici psihoterapije su vam najbolje pomogli?
Ima li online testova?

Meni je trenutni cilj izac iz uloge zrtve i naucit kako postavit granice ljudima, izgradit samopostovanje.

@blanquette sta je bilo s likom, jesi ga blokirala?

Kod mojih ljubavnih odnosa se događa prevelika idealizacija i fantaziranje u svemu sam racionalna, osim u ljubavnim odnosima.
I kao sto forumasica reče..svi mlate praznu slamu.
Nekad se pitam tko bolje prođe. Oni koji su solo. Il oni koji su u vezi s osobom koju ne vole- al osoba voli njih, pa eto...

Nisam duže bila na forumu, pa ne znam koliko ima smisla sad odgovarati, ali neka. Lik je mlađi od mene nekoliko godina, kad je čuo koliko ja imam, prepao se i dodao si 2 god ugl. riješili smo to isti dan kad sam saznala, kaže da je bio pijan tu većer i da se ne sjeća uopće da je to rekao, a nisam ni ja više sigurna da sam dobro čula jer bila je glasna muzika u kafiću. Čak i ako je lagao, ne čini mi se više to kao neki big deal. Znam da ću sad zvučati kao da opravdavam i sebe i njega, ali eto, nemam inače problema s njim. Druga stvar je što imam problema sa samom sobom. I dalje mi je preteško biti u vezi, muče me sve one borderske brijačine, radim probleme iz ničega i svadljiva sam. Ali stvarno se trudim da mi bude bolje.

Što se tiče psihoterapije, najviše mi pomaže trenutna - kombinacija psihoanalitične i kognitivno-bihevioralne (terapeutica je educirana za oboje). Kod nje idem 8 mjeseci, jako sam zadovoljna. Također ona je na glasu kao najbolji stručnjak u našem gradu, te ima iskustva u liječenju bordera i primijeti se da jako dobro razumije sam poremećaj.

[BLANQUETTE]

Leteća kaže:

Može li mi netko pojasniti taj osjećaj praznine? Ne mogu skužiti o čemu se tu točno radi. Ako je izostanak emocija, to mi je još čudnije jer mi se borderi doimaju vrlo emocionalno ekspresivnima. Izostanak misli? Volje za akcijom? Slike o sebi?

Nedavno sam naišla na opis nečeg sličnog. Ženska je završila pt u sklopu edukacije za humanističkog psihologa, riješila se introjekcija (ili tako nešto) a onda osjetila tu prazninu i skužila da je može popuniti jedino Bog. (Meni je to freaky shit i nisam je imala volju nešto cijediti pitanjima).

U nekim duhovnim učenjima (Budizam) na prazninu se gleda kao nešto pozitivno, što treba dostići meditacijom, ali i to mi je malo freaky shit.

Sad me kopka je li u svim tim slučajevima riječ o istom stanju, što je ono i koja mu je neka izvorna namjena. A strah me ekserimentirati da skroz ne prošupljim.

Osjećaj praznine nikako nije izostanak misli i emocija jer su one prisutne u puno većoj mjeri kod nas. Osjećaj praznine se odnosi na to da ti ništa što radiš nije dovoljno zanimljivo ili smisleno i da uvijek misliš da bi trebao nešto bolje/zanimljivije, bilo da se odnosi na važne stvari kao što je smisao života, posla, međuljudskih odnosa i sl. ili na svakodnevicu. Počne u pubertetu, ja nisam popularan, nemam zanimljivo društvo, svima drugima je bolje, svi se zabavljaju, pa si pozvan u izlazak/tulum/štogod i sretan si, ali onda dođeš i zaključiš da sigurno postoje bolja mjesta/bolje ekipe, pa opet dalje osjećaj da se drugi bolje zabavljaju. Onda dođeš u godine kad ti zabava i popularnost nisu više bitni, ali tada se osjećaj praznine seli na objekte koji su ti trenutno bitni, posao, međuljudski odnosi i sl. Ništa nema smisla, sve je jako dosadno, u ničem ne možeš stvarno uživati...

Kod mene je bio prisutan 90% vremena, u zadnje vrijeme ga skoro pa uopće ne osjećam. Mislim da su najviše zaslužni terapija i antidepresivi, s vremenom se stvarno počne koliko-toliko mijenjati neki sklop u mozgu.

Trenutno najviše cijenim mir, tišinu i opuštanje, a to si mogu osigurati i sama doma, pa se vrlo veselim svakom takvom trenutku i grabim svaku priliku za to. Nažalost nije ih puno jer previše radim. A previše posla sam si nagomilala valjda upravo zato da prividno popunjavam osjećaj praznine. I sad ne znam kako da ga se riješim. Jer kad pokušam, odmah pojedinci (koji me poslovno iskorištavaju) skaču na mene da sam ovakva i onakva.

Ovo je kod mene neki začarani krug, ali izgleda ipak s nekim malim pomakom na bolje..

[BLANQUETTE]

Splićankaa kaže:

Ja ok funkcioniram s ljudima, ne svađam se, al cim su emocije ukljucene izgubim kompas i kao da to vise nisam ja, zbunim osobu svojim ponasanjem, bockam, saboritam sebe izjavama, kazem sve najgore o sebi (sto nije ni vazno u tom trenutku niti ima presudnu vsznost za taj odnos), ugl ogadim sebe do kraja, da musko ni ne moze prosmislit da bi htjelo ista vise od s.ksa, a sve pozitivno preskocim, sva postignuca sve hobije- ono normalno o cemu ljudi pricaju. Ili budem skroz mutava pa ako ne gadim sebe onda sutim.
S drugim ljudima ok funkcioniram, dosta toga me interesira, pa volim brbljat, a i znan nasmijat ljude, analiziram dosta toga pa na saljiv nacin prezentiram.
Takoder toksicne ljude sam pocela tek sad eliminirat ili ako u tom trenutku se osjecam loše, onda odgodim susret. Jbg ne mogu skakat na svaku. Pocela sam analizirati ljude i njihovu osobnost i sta ja imam od druzenja dal mi je ugodno s tom osobom.
cak jedna osoba mi je pobudivala negativnu vibru i nelagodu a ja sam ipak toj osobi odgovorila na poruku- jer mi je bilo žao ne odgovorit- presmiješno- kasnije mi se to odbilo od glavu kad me ista ta osoba povrijedila i rekla da joj se ne da slušat mene- tako da treba selektivan bit, ne otvsrat se previse ljudima nit pokazivat slabe točke, zasto sebi rupu kopati. Mislim da sve lezi u tome sto negativce ne dozivljavamo takvima kao sazaljevamo ih kao sto smo sazaljevali i clanove blize obitelji koje ne bi trebali. Ono u njima vidimo dobrotu koju imamo u sebi, a koja ne postoji, tj. Njihovi postupci nisu dobri za nas i uzalud trosimo vrijeme.
jedina osoba koja me instant izbaci iz takta je moja mater. I muski. I isti obrazac odnosa prema materi i prema muskima mi se dogada.

Kod mene je slična situacija, pogotovo ovo zadnje, jedine osobe koje me izbace iz takta su mama i netko s kim sam u vezi, također isti obrazac ponašanja imam. Jedino što ne ocrnjujem sebe muškima, znam se u početku prikazati u lijepom svijetlu, ne da glumim, nego izađu one pozitivne strane mog karaktera. Pa se oni lako zakače. Nakon cca mjesec dana veze počinjem biti problematična. Uvijek po istom obrascu. Zapravo pretpostavljam da sam već ovdje opisivala taj obrazac, pa ne bih htjela biti dosadna...
A s mamom sam uspjela napraviti veliki napredak rekla bih. Nismo pričale nekoliko mjeseci. Za to vrijeme izvan njezinog utjecaja sam uspjela jasnije uvidjeti puno stvari. Nakon toga sam se ogradila na način da me više ne može izbaciti iz takta. Uspjela je neki dan jednokratno jer sam bila pod stresom i samim time podložnija, ali to ništa ne mijenja, to je jednokratno i idemo dalje. Bitno da sad imam šablonu za koju znam da funkcionira. Najvažnije u tom odnosu je nikad se ne opravdavati. Jer što se mi trebamo opravdavati ikome, pa i rođenoj majci, ako smo odrasli, samostalni i neovisni ljudi. Stara kritizira, ako se slažeš s onim što govori, odgovor: da, tako je i meni tako paše. Ja živim onako kako paše meni, a ne tebi. Ako se ne slažeš, odgovor: ja ne mislim da je to tako, a ako ti misliš to je tvoj problem. stalno joj naglašavati otvoreno da je njezino mišljenje nebitno za tvoj život. Samim time i kritike uzaludne. Nisi ti tu da zadovoljavaš njezine kriterije. Uf nadam se da nisam pregruba. Sve napisano se odnosi na moju mamu, ako misliš da tvoja nije to zaslužila, slobodno zanemari

[Splićankaa]

BLANQUETTE kaže:

Kod mene je slična situacija, pogotovo ovo zadnje, jedine osobe koje me izbace iz takta su mama i netko s kim sam u vezi, također isti obrazac ponašanja imam. Jedino što ne ocrnjujem sebe muškima, znam se u početku prikazati u lijepom svijetlu, ne da glumim, nego izađu one pozitivne strane mog karaktera. Pa se oni lako zakače. Nakon cca mjesec dana veze počinjem biti problematična. Uvijek po istom obrascu. Zapravo pretpostavljam da sam već ovdje opisivala taj obrazac, pa ne bih htjela biti dosadna...
A s mamom sam uspjela napraviti veliki napredak rekla bih. Nismo pričale nekoliko mjeseci. Za to vrijeme izvan njezinog utjecaja sam uspjela jasnije uvidjeti puno stvari. Nakon toga sam se ogradila na način da me više ne može izbaciti iz takta. Uspjela je neki dan jednokratno jer sam bila pod stresom i samim time podložnija, ali to ništa ne mijenja, to je jednokratno i idemo dalje. Bitno da sad imam šablonu za koju znam da funkcionira. Najvažnije u tom odnosu je nikad se ne opravdavati. Jer što se mi trebamo opravdavati ikome, pa i rođenoj majci, ako smo odrasli, samostalni i neovisni ljudi. Stara kritizira, ako se slažeš s onim što govori, odgovor: da, tako je i meni tako paše. Ja živim onako kako paše meni, a ne tebi. Ako se ne slažeš, odgovor: ja ne mislim da je to tako, a ako ti misliš to je tvoj problem. stalno joj naglašavati otvoreno da je njezino mišljenje nebitno za tvoj život. Samim time i kritike uzaludne. Nisi ti tu da zadovoljavaš njezine kriterije. Uf nadam se da nisam pregruba. Sve napisano se odnosi na moju mamu, ako misliš da tvoja nije to zaslužila, slobodno zanemari

Budi oprezna s tim likom, nigdi ti se ne zuri.
Mene to zurenje i fantaziranje uvik sjeb. ono ne znam normalnu polaganu interakciju ostvariti, nego ufilmam sebi da je to svemirska ljubav i sl.

Ja sam prosle god bila na malo duljem odmoru u Hrv,nakon sto san radila u inozemstvu i stedila i nisam isla u shopping, a docekao me komentar, tuznim glasom: "morala mi oprat tenisice,jer sam izgledala ka beskucnica kad me vidila".... Nakon sta sam revala i govorila da me povridila, priblizila mi se, doslovno mi se unijela u facu i rekla mi da mi ona to ima pravo rec jer mi je mater i da ce mi to ponovit i stvarno je ponovila, na sta san ja rekla da prekidam kontakt s njome, nakon toga sok i nevjerica, trcala po kuci, isla pec meso i kumpire, gledala u mene ko u Boga
Sad sam si planirala, posto imam poduzi odmor otici u jednu dalju destinaciju, a u Hrv na proljece, to bi onda bilo da sam odsutna godinu ipo dana iz Hrv, rekla mami, prvo je rekla "a di ces tamo", pa krenula s time koliko dugo imam godisnji i da bih mogla i u hrv malo, pa da je ocekivala da cu barem 1 godisnje doci u hrv, ono pocela sam se vec uznemiravati i rekla da zelim ici u tu zemlju, da zelim svita viditi, da imam duzi odmor.
i ja njoj uletim: a mogla si ti mene doc posjetiti ovdi di ja zivim, mozemo skupa na avion, platit cu ti put i smjestaj, jel moze? na to njen glas odjednom ozbiljan, hladan (nema vise umiljati, tuzni glas) govori: a jel to mora bit kroz godinu dana, jel mogu doc za dvi-tri godine.
ja: pa sta ne bi tila vidit di ja zivim????

i totalno san poludila bila, iznervirala sam se, ona je pocela plakati i osjecala san se ko neka kuja, doslovno san se tako osjecala. kao jadna mama zeli me samo vidjeti, nedostajem joj, a ja nemam obzira prema njoj.

govorim ja prijateljici da zelim ici na daleku destinaciju, da je malo skuplje, ali zato i radim, stedim novce, to mi je zelja, ova me pogledala blido i rekla mi da sta se ja opravdavam??? govori da se ne triban ikome opravdavati za ono sta zelim napraviti.

ono stvarno nisam psihicki jaka ici u hrv, suociti se s depresivnom mamom, cilim svojim zivotom ispocetka, zelim bas otici u neku drzavu na odmor di nisam dosad nikad bila, ono da se osjecan ka dijete kad ide u luna park prvi puta. najgore sto mi je kasnije placljivim tonom rekla da nek idem tamo di zelim i da ona nije nista lose mislila.

to me smeta, burno reagiram i kasnije se lose osjecam, najgore od svega sta nisam joj rekla da je njeno misljenje nebitno, nego sam joj rekla da je ona nebitna, da jel misli da je ikog briga i stalo do nje, doslovno ono kako se ja osjecam sama sa sobom, sam projekciju na nju napravila i to joj rekla, a jos je depresivna, gadi mi se kako to mogu rec materi.
znan da ona pati i depresivna je, al i ja sam i jedini nacin da se izvucem je da se skoncentriram na sebe, ne zelim cili zivot provest odricuci se da bi ugodila drugima i njihovim misljenjima i zeljama, ako sam rekla doci u proljece u hrv, par mjeseci gore dolje, na kraci odmor, ja ipak godisnji ne mogu dobiti kad mi se prohtije, nasla sam s kime bih isla, to sam i rekla, imam priliku da idem s drustvom, necu sama ici, odjednom panika, onaj roditeljski strah i briga, oko odlaska na daleko putovanje, rekla sam da ne zelim slusat negativu, paronoju i da zelim ici tamo, eto kasnije san se grizla jer kao mozda je to automatska njena reakcija, strahovi i slicno, jos je pocela plakat...
rekla san joj da tko joj je kriv sta ona nije imala prilike tamo otputovati, onda se pitam kakva sam ja osoba.
sta nisam mogla iskulirat situaciju i rec da postujem to sto me se zazelila, ali ja ipak idem u tu zemlju, kao sad se krivim sto nisan strpljivija bila u komunikaciji, vise politicki korektna, sta sam planula, sta je pocela plakat...

: (
nedostaje mi ona mama koju sam imala kad san dite bila, al u meni je toliko bijesa i zamjeranja , da je nemoguce iskontrolirati se u komunikaciji,

[8472]

nedostaje mi ona mama koju sam imala kad san dite bila, al u meni je toliko bijesa i zamjeranja , da je nemoguce iskontrolirati se u komunikaciji,

Mee too.