Kako si oprostiti?

[yonaa]

Wayfaring S kaže:

Ovo možda jest neki korak naprijed, ali probaj da ne ostane na tome. Mržnja je gadna, kad ti netko uspije izazvati tako jake osjećaje, kad ti izaziva povraćanje sama misao na njega, taj te i dalje drži i upravlja tobom. Kad ga dovedeš na tek neku priču iz prošlosti, koja može naravno izazvati neke osjećaje, ali ne baš ovako snažne, onda si čestitaj. Dok god mrziš i povraćaš imaš još puno toga za odraditi.

Nazalost, svjesna sam tog. Ima puuuno toga jos za odradit. Nije sve proslo glatko ni nakon sljedece veze u kojoj sam imala partnera punog razumijevanja, godinama smo bili skupa, prije 3 g prekinuli zbog trece osobe (moj izbor bio).
Tada sam jos jednom dotakla dno (krivnja, griznja savjesti s kojom se i sada borim), a da napomenem da i ova zadnja veza nije gradjena na zdravim temeljima...
Postoji krivi obrazac ponasanja u mom slucaju koji se ponavlja a kojeg osvjestavam; padanje iz jednog narucja u drugo nije rjesenje, uzrok tome lezi i u odgoju...al to su vec dubine za drugu temu.

A o mrznji bivseg...zaista se sledim na pomisao. Otprilike dve g od prekida te veze, maltretirao je moju obitelj sa pozivima, poklapanjima po cijele dane i noci, porukama o duhovnosti , bogu, crkvi, duhovnim obnovama i to su bili romani za itat a bez ikakvog povoda, covijek se pojavio niotkud odjednom.

[Almost Rosey]

Samo bez pritiska, je li...

Htjela sam napisati svašta.

Htjela sam napisati da je onomad postojala neka ti koja je u tom liku, u tom odnosu, nanjušila nešto što joj treba. Ne ružne stvari, ne kažem da si "htjela" biti zlostavljana, mislim na one lijepe stvari, na one mrvice koje su prevagnule, koje su svaki put bile "ali" onom racionalnom. Bilo je znakova, sto posto ih je bilo, ali ti ih tada nisi mogla, nisi htjela, imala kapaciteta, vidjeti. Što bi rekla prijateljici da se tako zajebala? "Zajebala si se, stara, selavi."

Htjela sam napisati da vjerujem da nas svako iskustvo u životu mijenja, da sve što doživimo ostavlja traga, i da današnja ti nije posve ista osoba kao ondašnja ti. U današnju tebe utkano je iskustvo loše veze, i danas se možeš, sasvim legitimno, pitati "koji mi je bio, kamo sam gledala?!", ali današnja ti ima iskustvo koje ondašnja ti nije imala. Znam da zvuči kao mambo džambo, ali eto, ja to tako doživljavam.

Htjela sam napisati da smo mi ljudi umišljeni i narcisoidni i iako nam je jasno da se drugima svašta događa, i iako smo spremni za druge makar iz dupeta izvući kojekakve izlike i opravdanja, sebe šibamo i bičujemo jer smo "trebali znati bolje", jer smo, dakako, superiorni svim drugim ljudima za koje smo spremni naći ispriku. Ljudski je griješiti, jel'te. Em smo narcisoidni, em smo neviđeno optimistični. Jer, kao, neće nas. Ne bi mi to. Zaboravljajući koliko smo zapravo glupi, onako maestralno, ljudski, zajebano glupi. Ne u smislu intelekta, nego u smislu ponašanja koje nam često nije racionalno i koje je često pokretano nekim žnj motivima (kojih često nismo ni svjesni). Koje ponekad ne smijemo pomisliti naglas.

Htjela sam napisati da ne znam prođe li to ikada - moja je ideja da se takvi neredi raskrče tek na nekoj ozbiljnoj terapijskoj seansi - ali vjerujem da s vremenom postane slabije i rjeđe. Da je s vremenom moguće naći suosjećanja za sebe kao što bi našla za nekoga kome bi priznala ljudskost i sklonost, eto, zajebima.

Htjela sam još napisati da, osobno, imam rule of thumb kada se radi o detektiranju toksičnosti u vezama. Moje ponašanje mi je bolji indikator nego partnerovo, pa onda više seciram sebe. Jesam li zadovoljna? Jesam li zadovoljna sobom? Postižem li nešto? Radim li nešto, bilo što? Kakvi su mi odnosi s drugim ljudima, obitelji, prijateljima? To su vrlo banalne stvari, ali meni su se pokazale kao dobri signali, no vjerojatno ne vrijede za svakoga.

Htjela sam vjerojatno napisati još ponešto, al'jebigasad.

[Wayfaring S]

Almost Rosey kaže:

Samo bez pritiska, je li...

Zanimalo me.

Htjela sam još napisati da, osobno, imam rule of thumb kada se radi o detektiranju toksičnosti u vezama. Moje ponašanje mi je bolji indikator nego partnerovo, pa onda više seciram sebe. Jesam li zadovoljna? Jesam li zadovoljna sobom? Postižem li nešto? Radim li nešto, bilo što? Kakvi su mi odnosi s drugim ljudima, obitelji, prijateljima? To su vrlo banalne stvari, ali meni su se pokazale kao dobri signali, no vjerojatno ne vrijede za svakoga.

Ovo je dosta zgodno, samo ima mala kvaka - trebaš imati nešto, neki dobar period sebe s kojim možeš usporediti.

[yonaa]

Almost Rosey kaže:

Samo bez pritiska, je li...

Htjela sam napisati svašta.

Htjela sam napisati da je onomad postojala neka ti koja je u tom liku, u tom odnosu, nanjušila nešto što joj treba. Ne ružne stvari, ne kažem da si "htjela" biti zlostavljana, mislim na one lijepe stvari, na one mrvice koje su prevagnule, koje su svaki put bile "ali" onom racionalnom. Bilo je znakova, sto posto ih je bilo, ali ti ih tada nisi mogla, nisi htjela, imala kapaciteta, vidjeti. Što bi rekla prijateljici da se tako zajebala? "Zajebala si se, stara, selavi."

Htjela sam napisati da vjerujem da nas svako iskustvo u životu mijenja, da sve što doživimo ostavlja traga, i da današnja ti nije posve ista osoba kao ondašnja ti. U današnju tebe utkano je iskustvo loše veze, i danas se možeš, sasvim legitimno, pitati "koji mi je bio, kamo sam gledala?!", ali današnja ti ima iskustvo koje ondašnja ti nije imala. Znam da zvuči kao mambo džambo, ali eto, ja to tako doživljavam.

Htjela sam napisati da smo mi ljudi umišljeni i narcisoidni i iako nam je jasno da se drugima svašta događa, i iako smo spremni za druge makar iz dupeta izvući kojekakve izlike i opravdanja, sebe šibamo i bičujemo jer smo "trebali znati bolje", jer smo, dakako, superiorni svim drugim ljudima za koje smo spremni naći ispriku. Ljudski je griješiti, jel'te. Em smo narcisoidni, em smo neviđeno optimistični. Jer, kao, neće nas. Ne bi mi to. Zaboravljajući koliko smo zapravo glupi, onako maestralno, ljudski, zajebano glupi. Ne u smislu intelekta, nego u smislu ponašanja koje nam često nije racionalno i koje je često pokretano nekim žnj motivima (kojih često nismo ni svjesni). Koje ponekad ne smijemo pomisliti naglas.

Htjela sam napisati da ne znam prođe li to ikada - moja je ideja da se takvi neredi raskrče tek na nekoj ozbiljnoj terapijskoj seansi - ali vjerujem da s vremenom postane slabije i rjeđe. Da je s vremenom moguće naći suosjećanja za sebe kao što bi našla za nekoga kome bi priznala ljudskost i sklonost, eto, zajebima.

Htjela sam još napisati da, osobno, imam rule of thumb kada se radi o detektiranju toksičnosti u vezama. Moje ponašanje mi je bolji indikator nego partnerovo, pa onda više seciram sebe. Jesam li zadovoljna? Jesam li zadovoljna sobom? Postižem li nešto? Radim li nešto, bilo što? Kakvi su mi odnosi s drugim ljudima, obitelji, prijateljima? To su vrlo banalne stvari, ali meni su se pokazale kao dobri signali, no vjerojatno ne vrijede za svakoga.

Htjela sam vjerojatno napisati još ponešto, al'jebigasad.

Imas jako dobar nacin detekcije eventualnog problema, i spomena bih da je to i najzdraviji nacin analize, taj kut gledanja preporucuju i terapeuti.
Ali treba doci to istog percipiranja, ovisno o stanju/stupnju u kojem se covijek nalazi.

Potpisujem sve navedeno

[vuky_1991]

BetelPapar kaže:

Čitam već dugoooo temu o šupendarama i uvijek sam se čudila kako se nekome može tako nešto dešavati, ali naravno da se i meni desilo Trajalo je puno predugo, s obzirom da sam imala znakove (na čelu je pisalo) već prvih tjedan-dva da je sve to skupa sranje, ali valjda je to klasična priča 'promijenit će se'.
Da skratim, prošla je već godina neviđanja i nekomuniciranja, a ja si još uvijek ne mogu oprostiti što sam sve gutala i dopuštala i na što sam sve zažmirila jer 'još samo malo i bit će dobro'. Izgubila sam samopouzdanje i samopoštovanje i ne mogu vjerovati kako sam bila jadna. On se nikada nije ispričao (a sigurno je bio svjestan što je radio jer su u pitanju bile laži i manipulacije), čak nije htio niti porazgovarati, pa da imam bar kakav-takav closure.
Imam novog dečka par mjeseci do kojeg mi je stalo, njemu također, ali sam svjesna da nam odnos pati zbog mojih paranoja i strahova i niskog samopouzdanja i samopoštovanja - stalne sumnje, provjere, nepovjerenje... Doslovno svaku riječ analiziram i gledam jel me zajebao. Ako i nije, ja ću naći nešto sumnjivo i u svojoj glavi stvoriti problem i svađu. Uništavam odnos konstantno i ne mogu si pomoći...

Ima li još ovakvih slučajeva i jeste li uspjeli to riješiti, kako, koliko vremena treba proći, što napraviti? Da nemam knedlu u grlu svaki put kad se sjetim koliko sam bila glupa i jadna

Da znam kako ti je, ima nas još takvih nažalost. Evo i nakon tri godine mi nije svejedno kad čujem za "nju" a "ona" se samo okrenula i otišla bez riječi nakon višegodišnje veze.

Poslije "nje" sam bio u jednoj vezi sa super curom, punom ljubavi, razumijevanja i nadasve strpljenja ali sam tu vezu ja sje...veza nam je patila jer nisam mogao dalje, nisam znao kako.

Nikako si nemogu oprostiti to što sam proživio sa "njom", kako je manipulirala samnom a ja bio slijep od ljubavi prema "njom" i mislio isto kao i ti...ma proći će, bit' će bolje.

[nyssaa]

vuky_1991 kaže:

Da znam kako ti je, ima nas još takvih nažalost. Evo i nakon tri godine mi nije svejedno kad čujem za "nju" a "ona" se samo okrenula i otišla bez riječi nakon višegodišnje veze.

Poslije "nje" sam bio u jednoj vezi sa super curom, punom ljubavi, razumijevanja i nadasve strpljenja ali sam tu vezu ja sje...veza nam je patila jer nisam mogao dalje, nisam znao kako.

Nikako si nemogu oprostiti to što sam proživio sa "njom", kako je manipulirala samnom a ja bio slijep od ljubavi prema "njom" i mislio isto kao i ti...ma proći će, bit' će bolje.

tako nešto se i meni dogodilo.
mjeseci su mi trebali da dođem sebi i da se oporavim od manipulatora.

počela sam raditi na sebi, fokusirala sam se na totalno druge stvari i dokazala samoj sebi da život ima smisla i bez njega i poslije njega.
u onom trenutku kad sam shvatila da mi se događa hrpa dobrih i pozitivnih stvari, skužila sam da mi on uopće nije potreban za sreću.

a kako sebi oprostiti? shvatiš da si radila najbolje što si znala u tom trenutku, super je što u biti osjećaš krivnju jer to samo znači da u budućnosti ne bi tako postupila i da si izvukla lekciju iz te situacije. ono, svjesna si svojih tzv.grešaka. i od te točke kreneš dalje.

nije lako i nije jednostavno. ja sam mislila da ću zauvijek ostat u tom stanju i u toj poziciji. a onda skužiš da ti se ne da cmoljit i kmečat, dosadi ti i uhvatiš se posla. ponovno se pronađi, izlazi van, vrati se svojim starim hobijima.
ja sam se vratila na faks, napravila drastičnu promjenu frizure, upisala se u teretanu
klišej je ali vrijeme fakat pomaže, samo treba volje i truda.

[versilov]

nisi ti izgubila samopoštovanje i samopouzdanje, nisi ga nikad ni imala. nikakvi događaji iz prošlosti nisu opravdanje da se novu osobu uzurpira svojim debilanama ako nas ta osoba tretira dobro.

uglavnom, nema tu pomoći, takva ćeš bit cijeli život s nekim manjim il većim varijacijama.

život nije lak. a štaš.

[4fun]

versilov kaže:

nisi ti izgubila samopoštovanje i samopouzdanje, nisi ga nikad ni imala. nikakvi događaji iz prošlosti nisu opravdanje da se novu osobu uzurpira svojim debilanama ako nas ta osoba tretira dobro.

uglavnom, nema tu pomoći, takva ćeš bit cijeli život s nekim manjim il većim varijacijama.

život nije lak. a štaš.

plusujem.

[abbii]

pozdrav

imam sličan problem kao i autorica teme. doduše kod mene trenutno nema novog partnera i prošlo je tek par mjeseci. ne fali on meni već falim sama sebi. fali mi osoba kojoj se nije dogodilo to što se dogodilo. ne znam zašto, ali ne mogu si oprostiti to što se dogodilo, tj. to što sam dopustila da se dogodi :/ i sve je meni jasno zašto je došlo do toga, i ne muči me to na svakodnevoj razini. ali kada se zaustavim i stignu me misli, ne mogu preko toga. gadim se sama sebi. ne znam kako da si pomognem. jedino logično sto mi pada na pamet je da se trudim postati osoba kakva želim bit i da vodim ispunjen život.

imate slična iskustva ili savjete? koliko vam je vremenski trebalo da to riješite i da se bolje osjećate u svojoj koži?

[AlessandraB]

BetelPapar kaže:

Ima li još ovakvih slučajeva i jeste li uspjeli to riješiti, kako, koliko vremena treba proći, što napraviti? Da nemam knedlu u grlu svaki put kad se sjetim koliko sam bila glupa i jadna

Aha. I sada tvoj novi decko mora da ispasta zbog greha tvog bivseg, jer ti mrzis sebe i guras novu vezu svim silama u provaliju. Hajde da razumem ove sto ne vide gde je problem, ali ti otvorenim ocima unistavas svoju vezu. Sta te nagoni na to da sebe zelis da unistis? Ocito jos uvek nisi poslozila sve kockice posle raskida sa bivsim i nisi spremna za novu vezu. Da si u novoj vezi srecna i zadovoljna, ne bi je sabotirala. Razmisli malo o svim tim stvarima.

[AlessandraB]

abbii kaže:

pozdrav

imam sličan problem kao i autorica teme. doduše kod mene trenutno nema novog partnera i prošlo je tek par mjeseci. ne fali on meni već falim sama sebi. fali mi osoba kojoj se nije dogodilo to što se dogodilo. ne znam zašto, ali ne mogu si oprostiti to što se dogodilo, tj. to što sam dopustila da se dogodi :/ i sve je meni jasno zašto je došlo do toga, i ne muči me to na svakodnevoj razini. ali kada se zaustavim i stignu me misli, ne mogu preko toga. gadim se sama sebi. ne znam kako da si pomognem. jedino logično sto mi pada na pamet je da se trudim postati osoba kakva želim bit i da vodim ispunjen život.

imate slična iskustva ili savjete? koliko vam je vremenski trebalo da to riješite i da se bolje osjećate u svojoj koži?

Tvoj problem nema veze sa auroricinim problemom, jer tebe pere ego. Naravno da imamo slicna iskustva, jer se posle raskida svi osecamo bedno i krivimo sebe sto neke stvari nismo videli na vreme. Ali to lepo stavimo u ugao nase svesti kao dragoceno iskustvo koje nebismo trebali ponoviti i to je to. Jos jedan zivotni samar ili lekcija, zavisi kako ko to vidi i shvati. Ali sada nedeljama i mesecimajahati po tome nije ni malo zdravo. Moras nauciti prihvatiti i poraze i izaci na kraj sa time. Ne mozes porediti vreme koliko je kome potrebno da nesto preboli, jer tu igra previse faktora veoma vaznu ulogu. Ali, sto duze to vreme u kome nisi u stanju pronacu put u normalan zivot potraje, to vecu psihozu pravis sama sebi i time skreces u neke vode, gde ne bi trebala biti. Najbolji nacin da se izvuces iz svega ti je da zabavis misli necim drugim, na primer ucenjem neceg novog. Ne mozes stalno povladjivati samoj sebi i onda opet prezirati sebe, pa zaliti sebe. To nije bas zdrav postupak.

[abbii]

AlessandraB kaže:

Tvoj problem nema veze sa auroricinim problemom, jer tebe pere ego. Naravno da imamo slicna iskustva, jer se posle raskida svi osecamo bedno i krivimo sebe sto neke stvari nismo videli na vreme. Ali to lepo stavimo u ugao nase svesti kao dragoceno iskustvo koje nebismo trebali ponoviti i to je to. Jos jedan zivotni samar ili lekcija, zavisi kako ko to vidi i shvati. Ali sada nedeljama i mesecimajahati po tome nije ni malo zdravo. Moras nauciti prihvatiti i poraze i izaci na kraj sa time. Ne mozes porediti vreme koliko je kome potrebno da nesto preboli, jer tu igra previse faktora veoma vaznu ulogu. Ali, sto duze to vreme u kome nisi u stanju pronacu put u normalan zivot potraje, to vecu psihozu pravis sama sebi i time skreces u neke vode, gde ne bi trebala biti. Najbolji nacin da se izvuces iz svega ti je da zabavis misli necim drugim, na primer ucenjem neceg novog. Ne mozes stalno povladjivati samoj sebi i onda opet prezirati sebe, pa zaliti sebe. To nije bas zdrav postupak.

nisam ni rekla da to radim, već samo da si ne znam kako oprostiti. ne odvija se to na svjesnoj razini. ja normalno funkcioniram. nego podsvjesno nisam dobro.
vidim da sam stavila post na krivu temu jer ne radi se o klasičnim greškama, već je lik bio psihopat i to me očito malo traumatiziralo.
hvala na savjetu.

[LisenSvihPrava]

abbii kaže:

nisam ni rekla da to radim, već samo da si ne znam kako oprostiti. ne odvija se to na svjesnoj razini. ja normalno funkcioniram. nego podsvjesno nisam dobro.
vidim da sam stavila post na krivu temu jer ne radi se o klasičnim greškama, već je lik bio psihopat i to me očito malo traumatiziralo.
hvala na savjetu.

bit će bolje , iza svake kiše dolazi sunce , dan po dan , sat po sat .

Imaš iskustva sada , to ti je najbitnije

Živjela

[radical change]

abbii kaže:

pozdrav

imam sličan problem kao i autorica teme. doduše kod mene trenutno nema novog partnera i prošlo je tek par mjeseci. ne fali on meni već falim sama sebi. fali mi osoba kojoj se nije dogodilo to što se dogodilo. ne znam zašto, ali ne mogu si oprostiti to što se dogodilo, tj. to što sam dopustila da se dogodi :/ i sve je meni jasno zašto je došlo do toga, i ne muči me to na svakodnevoj razini. ali kada se zaustavim i stignu me misli, ne mogu preko toga. gadim se sama sebi. ne znam kako da si pomognem. jedino logično sto mi pada na pamet je da se trudim postati osoba kakva želim bit i da vodim ispunjen život.

imate slična iskustva ili savjete? koliko vam je vremenski trebalo da to riješite i da se bolje osjećate u svojoj koži?

Zajebati se može svatko, naletiš na igrača i sjebeš se. Ništa posebno svakom se događa.
Problem je ako nakon toliko vremena kriviš sebe zbog pogrešnih odluka.
To mi miriše na malo dublji psihološki problem. Možda da kažeš što te točno brine, zašto ne možeš ostaviti iza sebe i zašto misliš da nemaš pravo na pogrešku kao i svaki čovjek od krvi i mesa..?

[abbii]

LisenSvihPrava kaže:

bit će bolje , iza svake kiše dolazi sunce , dan po dan , sat po sat .

Imaš iskustva sada , to ti je najbitnije

Živjela

radical change kaže:

Zajebati se može svatko, naletiš na igrača i sjebeš se. Ništa posebno svakom se događa.
Problem je ako nakon toliko vremena kriviš sebe zbog pogrešnih odluka.
To mi miriše na malo dublji psihološki problem. Možda da kažeš što te točno brine, zašto ne možeš ostaviti iza sebe i zašto misliš da nemaš pravo na pogrešku kao i svaki čovjek od krvi i mesa..?

pa kao što je AlessandraB gore rekla, radi se o egu. smatram se za pametnu osobu, i uvidila sam dosta rano o čemu se tu radi, pa sam opet takvu osobu voljela i pokušala "popravit". odabirala sam uvijek njega umjesto sebe. znači podsvjesno 0 samopoštovanja. to me boli. što sam dopustila da me netko ponizi. nije tu bitan on, nego ja. trebala sam si biti na prvom mjestu, a nisam, kao nikad do sad u životu. zapravo me najteže lupila spoznaja da se uopće nisam toliko promijenila usprkos tome što sam dosta radila na sebi i da i dalje vučem sranja iz djetinjstva.

+ skriveni sam perfekcionist pa mi greške ne padaju lako. znam ja da je to sve za ljude, i sve je to meni jasno na racionalnoj razini. e sad, zeznuti dio je kako si oprostiti na emocionalnoj razini..

[Lion Silvach]

abbii kaže:

sad, zeznuti dio je kako si oprostiti na emocionalnoj razini..

Nikako, ideš dalje i ne razmišljaš o tome.

[radical change]

abbii kaže:

pa kao što je AlessandraB gore rekla, radi se o egu. smatram se za pametnu osobu, i uvidila sam dosta rano o čemu se tu radi, pa sam opet takvu osobu voljela i pokušala "popravit". odabirala sam uvijek njega umjesto sebe. znači podsvjesno 0 samopoštovanja. to me boli. što sam dopustila da me netko ponizi. nije tu bitan on, nego ja. trebala sam si biti na prvom mjestu, a nisam, kao nikad do sad u životu. zapravo me najteže lupila spoznaja da se uopće nisam toliko promijenila usprkos tome što sam dosta radila na sebi i da i dalje vučem sranja iz djetinjstva.

+ skriveni sam perfekcionist pa mi greške ne padaju lako. znam ja da je to sve za ljude, i sve je to meni jasno na racionalnoj razini. e sad, zeznuti dio je kako si oprostiti na emocionalnoj razini..

Znaš li što je to perfekcionizam i zašto mu težimo općenito u životu? Perfekcionizam je opsesivna potreba za kontrolom zbog dubokog osjećaja nesigurnosti. Ako nam je sve po crti to si predočimo u = vrijedimo, sposobn smo i dorasli zadatku + ne postoji više ništa (jer je situacija sad idealna) što bi moglo proći mimo zacrtanog plana i time nas povrijediti (izazvati strahove zbog nesigurnosti u nama). I onda se kao utopljenik držiš tog perfekcionizma kao slamke spasa pri čemu zapravo sebi radiš zlo, odustaješ od fleksibilnosti i na leđa si nabijaš ogromni presing koji ti opet utječe na zadovoljstvo i sigurnost (jer je to teško održavati u biti nemoguće) i eto ti spirale nezadovoljstva...

Moraš shvatiti da ti po nekom ključi živiš tako i odabireš partnere također u skladu sa tim potrebama. Možda tvoji partneri i nisu loši, samo su ljudi od krvi i mesa sa svojim vrlinama i manama zbog kojih se ti jednostavno raspadaš u sebi i nisi ih kadra "prihvatiti". Ne toliko "prihvatiti" koliko izaći iz sebe kako bi na drugi način izdominirala situaciju u vlastitu korist. Što to znači, znači da prestaneš biti nesigurna i frikuša zatvorena u svoj kavez, već da postaneš fleksibilna da si dopustiš emocije, fleksibilnost, pronalaženje nekih drugih rješenja, uživanje u malim svakodnevnim stvarima, suočavanje s problemima, postavljanje jasnih granica i odlazak iz veze ako nisi sretna.

Ti si to ne možeš dopustiti. Ti si perfekcionizmom štitiš krhki ego. I sama kažeš ego mi ne da, da naravno kad imaš krhki ego, on je kao malo nezaštićeno dijete pa plače i očajnički treba zaštitu. Sad je dobio jednu ranu na sebi pa plače jer nije kadar prihvatiti da su rane sastavni dio života, da treba prihvatiti, ojačati, ZAGRLITI SEBE, i krenuti dalje i da je to lijek za probleme umjesto sklupčavanja i plakanja u kutu. Plačeš i ne možeš si oprostiti jer oprostiti si znači prihvatiti da si čovjek (emocija, bol), pa se radije mučiš sa pojmom perfekcionizma u težnji da se izdigneš iznad drugih i zaštitiš od boli. I sama vidiš da se mučiš i koprcaš i da to nema smisla, i ovdje tražiš pomoć ali eto jednostavno nisi kadra prihvatiti SEBE i reći slaba sam, povrijeđena, nedostaje mi samopouzdanja, treba mi ljubavi, želim se zagrliti tako povrijeđenu i krhku i izgrađivati malo po malo, dan po dan... itd... Otac ili majka nisu odradili posao kako treba. Da si na psihoterapiji u dvije, tri godine bi vjerojatno rješila dobar dio problema, ovako ćeš morati sama i to samo pod uvjetom da najprije prihvatiš sebe a ne bježiš od sebe i odbacuješ se neprestano...

Možda sam u krivu ali ja to tako vidim...

[abbii]

Lion Silvach kaže:

Nikako, ideš dalje i ne razmišljaš o tome.

sve mi se više čini da imaš pravo.

radical change kaže:

Znaš li što je to perfekcionizam i zašto mu težimo općenito u životu? Perfekcionizam je opsesivna potreba za kontrolom zbog dubokog osjećaja nesigurnosti. Ako nam je sve po crti to si predočimo u = vrijedimo, sposobn smo i dorasli zadatku + ne postoji više ništa (jer je situacija sad idealna) što bi moglo proći mimo zacrtanog plana i time nas povrijediti (izazvati strahove zbog nesigurnosti u nama). I onda se kao utopljenik držiš tog perfekcionizma kao slamke spasa pri čemu zapravo sebi radiš zlo, odustaješ od fleksibilnosti i na leđa si nabijaš ogromni presing koji ti opet utječe na zadovoljstvo i sigurnost (jer je to teško održavati u biti nemoguće) i eto ti spirale nezadovoljstva...

Moraš shvatiti da ti po nekom ključi živiš tako i odabireš partnere također u skladu sa tim potrebama. Možda tvoji partneri i nisu loši, samo su ljudi od krvi i mesa sa svojim vrlinama i manama zbog kojih se ti jednostavno raspadaš u sebi i nisi ih kadra "prihvatiti". Ne toliko "prihvatiti" koliko izaći iz sebe kako bi na drugi način izdominirala situaciju u vlastitu korist. Što to znači, znači da prestaneš biti nesigurna i frikuša zatvorena u svoj kavez, već da postaneš fleksibilna da si dopustiš emocije, fleksibilnost, pronalaženje nekih drugih rješenja, uživanje u malim svakodnevnim stvarima, suočavanje s problemima, postavljanje jasnih granica i odlazak iz veze ako nisi sretna.

Ti si to ne možeš dopustiti. Ti si perfekcionizmom štitiš krhki ego. I sama kažeš ego mi ne da, da naravno kad imaš krhki ego, on je kao malo nezaštićeno dijete pa plače i očajnički treba zaštitu. Sad je dobio jednu ranu na sebi pa plače jer nije kadar prihvatiti da su rane sastavni dio života, da treba prihvatiti, ojačati, ZAGRLITI SEBE, i krenuti dalje i da je to lijek za probleme umjesto sklupčavanja i plakanja u kutu. Plačeš i ne možeš si oprostiti jer oprostiti si znači prihvatiti da si čovjek (emocija, bol), pa se radije mučiš sa pojmom perfekcionizma u težnji da se izdigneš iznad drugih i zaštitiš od boli. I sama vidiš da se mučiš i koprcaš i da to nema smisla, i ovdje tražiš pomoć ali eto jednostavno nisi kadra prihvatiti SEBE i reći slaba sam, povrijeđena, nedostaje mi samopouzdanja, treba mi ljubavi, želim se zagrliti tako povrijeđenu i krhku i izgrađivati malo po malo, dan po dan... itd... Otac ili majka nisu odradili posao kako treba. Da si na psihoterapiji u dvije, tri godine bi vjerojatno rješila dobar dio problema, ovako ćeš morati sama i to samo pod uvjetom da najprije prihvatiš sebe a ne bježiš od sebe i odbacuješ se neprestano...

Možda sam u krivu ali ja to tako vidim...

hmm ovo mi ne zvuči kao ja. nisam klasični perfekcionista, tj. nisam toliko rigorozna prema samoj sebi inače. taj odnos mi je dotaka bolne točke i valjda me to malo izbacilo. ma ne znam više ni ja.
mislim da Lion Silvach ima pravo, ideš dalje i to je to. vrijeme izblijedi sve emocije.

[radical change]

abbii kaže:

hmm ovo mi ne zvuči kao ja. nisam klasični perfekcionista, tj. nisam toliko rigorozna prema samoj sebi inače. taj odnos mi je dotaka bolne točke i valjda me to malo izbacilo. ma ne znam više ni ja.
mislim da Lion Silvach ima pravo, ideš dalje i to je to. vrijeme izblijedi sve emocije.

Ako ti tako teško otpuštaš prošlost nešto te očito zulja ispod površine.. Išao sam na kartu perfekcionizma jer dosta ljudi time liječi nesigurnosti.
Da sam na tvome mjestu ja bih rekao ok, jebi ga zajebao sam se jednom, njegova krivica, ako se zajebem drugi put tada će biti moja pa ću imati razloga da se grizem...

[Bernd]

Svatko ponaosob si oprašta,ako ima što,jasno.Pisao je netko o emocionalnom dijelu,..tja..o njemu i jest riječ koliko sam shvatio.