Svaki tjedan – album jedan: Morphine – Cure For Pain (1993.)

[KingCrimson]

“It was a large room.
Full of people. All kinds.
And they had all arrived at the same building at more or less the same time.
And they were all free.
And they were all asking themselves the same question: What is behind that curtain?"

Americka konceptualna umjetnica Laurie Anderson nije bila nepoznato ime kada je snimila album prvijenac, “Big Science”.
Krajem 70-ih godina Laurie je eksperimentirala s ljudskim glasom, poput Meredith Monk, Glorie Coates i Joan LaBarbare (suradnica slavnoga Johna Cagea) i premostila je te prilicno ezotericne i samo uskome krugu poklonika zanimljive eksperimente, spojivsi ih sa siroj publici prijemcivijim pop senzibilitetom, plesnim ritmovima i novim, tek probudjenim kreativnim duhom americkoga Novoga vala. Posebno je postala poznata radom na multimedijalnom projektu, operi “United States I-IV.” koja je sadrzavala gotovo 8 sati glazbeno-kazalisno, plesnih, pjesnickih i dr. aktivnosti!. S toga magnum opusa objavljuje single “O Superman”, koji - iznenadjenje, iznenadjenje! - zavrsava na 2. mjestu britanske Top ljestvice sto joj pomaze pri potpisivanju dugogodisnjeg ugovora s Warner Brosom i snimanje albuma prvijenca, “Big Science”. (Off topic: sto dovoljno govori o kvaliteti tadasnjih Top lista!).
I ja sam, kao mnogi, prilikom kupovine ploce “na slijepo” (nije bas bilo Youtubea tada) ocekivao nesto kaoticno, disonantno, iritantno (zasto sam pomislio na Yoko Ono?) ali je iznenadjenje time bilo vece – i ugodnije! Iako rusi mnoga konvencionalna glazbena pravila i barijere, album je zacudjujuce melodican (sto i je neobicno za jednu avangardnu umjetnicu sklonu uglavnom vizualnoj umjetnosti (profesorica je povijesti umjetnosti). Glazbeno, sve su pjesme bazirane na 2-3 notne melodije, jedan sintisajzer, malo Lauriene elektricne violine, primitivni drum machine ritmovi, pljeskanje… ali rezultat je daleko od toga da bude odbojan… Intencija je bila kako koristiti minimalisticku, skrtu glazbenu pozadinu kao pozadinu za Laurienu liriku. Laurie zapravo gotovo nikada na albumu niti ne pjeva; uglavnom govori/deklamira/recitira ili mumlja a glas propusta kroz razne elektronicke naprave poput vocodera. (Neke naprave je i sama izmislila). Esencijalno, pjesme su ambijentalna djela u kojima je i lirika vazna. Interpretacija lirike je pak prica za sebe... Prva pjesma, “From the Air”, zapocinje pomalo uznemirujuce s prvim stihovima “Good Evening. This is your Captain. We are about to attempt a crash landing.” Iako je apokalipticna, pjesma nikada ne ode u histeriju. Rijec koja bi opisala kompletan album je: tuga. Glazbeni „highlight“ albuma svakako je 8-minutna „O Superman“ (bizarni futuristicki art pop), s podnaslovom “Za Masseneta“ jer je zapravo glazbena parafraza (Jules) Massenetove kompozicije „O Souverain“. Najbolji od svega je nacin kako Laurie njezno i mirno ali odlucno gura naprijed svoje glazbene ideje; bez vristanja, afektiranja ili pretencioznosti. „Big Science“ ja album na kojem se morate odluciti; ili ce vas oduseviti (jer je ludo i pametno artisticko pop remek-djelo) pa cete ga cesto slusati ili cete ga smatrati cistim gubitkom vremena i postmodernistickim smecem.

Udovica Laurie Anderson (bila je udata za Lou Reeda) nikada poslije nije snimila takav album.
Bio sam na njenom koncertu u maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu i to mi je i danas jedan od najdrazih koncerata.

[KingCrimson]

“There in your starry eyes
Lie hopes that have been betrayed.

The cause of your desire
Can also lead to your demise
When all is said and done
It will be you who pays the price.”

"Dead Can Dance" nije bend u pravom smislu rijeci vec je to (bio) projekt na kojem se, silom prilika, naslo dvoje razlicitih a ipak srodnih glazbenika; multi-instrumentalist (i gitarist) Brendan Perry te australska pjevacica impresivnog, operetnog (alt), glasa Lisa Gerrard. Oni su (nakon par neuspjesnih bendova), s jos par glazbenika osnovali “Dead Can Dance”, ali su se odmakli od tada preovladavajuceg zvuka punk eksplozije prema vise ne-konformistickom stilu. Ne uspijevaju potpisati ikakav ugovor niti objaviti plocu pa se bend raspada: Perry i Gerrardova (koji su cak radili u libanonskom restoranu ne bi li prezivjeli) odlucuju srecu potraziti u Londonu i to im je izgleda bio najbolji potez u zivotu... Nakon godinu dana uspijevaju potpisati ugovor s najvaznijom britanskom nezavisnom izdavackom kucom "4AD" (za koju su snimali i "Cockteau Twins", "Bauhaus", "Pixies", "Throwing Muses"…) te 1984. objavljuju istoimeni album prvijenac, “Dead Can Dance”.
Godine 1985. objavljuju svoj drugi album, "Spleen and Ideal", koji je nazvan prema kolekciji pjesama slavnoga francuskog pjesnika iz 18. stoljeca, Charlesa Baudelairea. I taj album je zapravo definirao zvuk, stil, image... i sve ostalo sto je "Dead Can Dance" kasnije stvorio. Album je to na kojem ima manje gitaristickog zvuka a vise eksperimentiranja s instrumentima (celo, trombon…). Opce je prihvacen zbog bogatstva zvukova i prozimanja glasa i glazbe, lirike i glazbene strukture. "Dead Can Dance" je, ne samo na albumu “Spleen And Ideal”, uspio premostiti misticnu egzoticnost (bendova "Third Ear Band" ili "Popol Vuh" ili "Claanad"...) s gotickim drone dream-popom (zajedno s "Cockteau Twinsim” gotovo su definirali i zacementirali image etikete “AD”). Oboje pjevaci – Gerrardova s visokim ali ugodnim operetnim glasom a Perry s baritonom - uspjeli su stvoriti glazbu punu strasti i integriteta; snimili su ovaj izvrstan, melodican album kreirajuci most izmedju staroga, tradicijskoga i moderne glazbe. Album je obuzimajuca glazbena paleta komornih sonata, klasicnih “liedera”, a sve pomijesano s gothicom, srednjevjekovnim i etnickim glazbenim elementima u rasponu od Istocne Europe, staro-slavenskih napjeva, gregorijanskih korala, keltskog folka, renesansnih madrigala, zvukova Bliskog Istoka… a sve to zaogrnuto impresivnim i mastovitim aranzmanima. Na albumu se mogu cuti utjecaji "Cocteau Twinsa" ali esencijalno, baza "DCD" jedinstvenog stila ovdje je zasjala u svom punom sjaju. Lirika je malo religiozna, malo duhovno misticna (o istini, iluzijama, ljudskoj prirodi…) ali odlicno kreira impresivnu atmosferu i ugodjaj (kompletan album je malo hladno jezovit – ali ne morbidan - (pjesma “Avatar”) i nije bas za podizanje raspolozenja tijekom suncanog jutra!). Lisine velicenstvene “glosolalije” (izgovaranje zvukova bez smisla koji nalikuju jeziku, dok je osoba koja ih izgovara u ekstazi), ocito pod utjecajem Liz Fraser ("Cockteau Twins") i Perryjevo puno konvencionalnije vokalne melodije su jako dobre i “catchy”. Na albumu postoji jasna distinkcija izmedju “Lisine” (atmosfericnija) i "Brendanove" (vise pop orijentirane) strane ploce ali obje strane se izvrsno nadopunjuju. "Enigma of the Absolute" je poput keltske folk pjesme koja se otme kontroli i postane gotovo religiozna himna. “Advent” je najbolja (i najrockerskija) pjesma “The Curea” koju oni nikada nisu napisali! Iako je "DCD" kult bend, nikada nisu dosegli razinu popularnosti jednih “Cockteau Twinsa”. Album je dospio na 2. mjesto britanske indie liste. Meni su jako dragi a treci album ("Within The Realm Of A Dying Sun") mi je gotovo i bolji. Imam njihove ploce (na vinilima), volim ih slusati i vracam im se redovito.

[kvart99]

Kao prvo, malo je reći da sam ugodno iznenadjen postavljenjem Spleen & Ideal za album tjedna, posto se ipak radi o jednom od dva meni all time favorite izvodjaca svih vremena.

Kao što i The Cure imaju svoju trilogiju (i to ne onu ovjekovječenu u Berlinu 2002.g.), poznatiju kao "sveto trojstvo" kod fanova, koju čine 17 Seconds / Faith / Pornography, tako i DCD u očima mnogim (barem onih koje ja znam) imaju svoju koju čine njihovi albumi Spleen & Ideal (1985), Within The Realm Of A Dying Sun (1987) i The Serpents Egg (1988).
Koliko god je primjetan jači odmak u zvuku koji je nastupio nakon post-punk više-manje klasično strukturiranog prvijenca DCD 1984.g., toliki je meni osobno puno zanimljiviji zaokret koji je okarakterizirao The Serpents Egg 1988.g. većim dijelom ispunjenim srednjevjekovnim napjevima / koralima za razliku od melodizno harmoničnih fantazija svih mogućih utjecaja (kako je i sam kolega nabrojao) koje ispunjavaju Spleen & Ideal, te posebno moj favorit Within The Realm Of A Dying Sun (1987), koji bih ja osobno prvi uvrstio u ovaj izbor, jer se jednostavno radi o savršenom albumu po svim mogućim kriterijima koji su meni na raspolaganju.

Što se tiče kronologije samog izdanja, treba napomenuti da je ovaj album svoj prvi značajni "upgrade" dozivio 2008.g. kad je objavljen na hybrid, super audio CD formatu, u novo-remasteriranom izdanju, prvo na Japanskom trzistu, a onda i u Evropi / USA.
Kao sto to uvijek u ovakvim slučajevima biva, postoji oni koji nemogu dovoljno nahvaliti ovakav remaster, dok nemali broj kritičara smatra da se zapravo radi o više remixiranju samog materijala, nego samom remasteringu, gdje su neki elementi originala, prvenstveno vokalni / perkusivni stavljeni u prvi plan, dakle dobili značajno na vaznosti, ali se na taj način izgubio onaj zvučni detalj / prostornost, koja krasi originalno LP izdanje.

Konačno, krajem 2016.g. 4AD je krenuo sa svojim ciklusom re-izdanja svih studijskih albuma DCDa, gdje je Spleen & Ideal ušao u prvi krug, dok su u drugom krugu, u proljeće ove godine izdana i remastirirane verzije svih ostalih albuma.

Sto se tiče samog originalnog izdanja iz 80-tih, treba imati na umu da u ono vrijeme tehnoloških ograničenja nekad postojale značajne razlike izmedju objavljivanja albuma na LPu i CD mediju.
Tako je, navodno, samo Ivo Watts-Russell, prilikom izdavanja Within The Realm..... izjavio da se kod masteringa albuma za LP morao posluziti postavljenjem odredjenih zvučnih limita vezanih uz ograničenje samog medija vinila, dok se kod CDa pustilo da svi elementi dodju do maximalnog izrazaja, kao što je to bilo i zamisljeno.

U svakom slučaju, iskreno se nadam da će ovaj album i sa vremenskim otkonom od 30+ godina naći svoj put kod barem odredjenog dijela slušateljstva, jer tu uistinu u potpunosti i zasluzuje.

[kvart99]

....a ovako to, za divno čudo, izgleda kad dobijete iz Japana prvo izdanje ovog albuma na vinilu iz 1985.g. i otvorite ga u 2017.g......

Dead Can Dance - Spleen And Ideal - Unboxing

[KingCrimson]

kvart99 kaže:

....a ovako to, za divno čudo, izgleda kad dobijete iz Japana prvo izdanje ovog albuma na vinilu iz 1985.g. i otvorite ga u 2017.g......

Dead Can Dance - Spleen And Ideal - Unboxing

Svaka cast.
Sto znaci "dobijete"? Kupio si ga preko discogsa? Koliko novaca?

[kvart99]

KingCrimson kaže:

Svaka cast.
Sto znaci "dobijete"? Kupio si ga preko discogsa? Koliko novaca?

Nije to moj video upload......kamo sreće.....

A kad smo već raznih izdanja Spleen & Ideal, imao sam priliku nedavno uzeti prvo njemačko za cca 30E, ali posto i sam znas koliko je bitno kad je riječ o tako delikatnom tipu glazbe, gdje su "tišine" nekad bitnije od crescenda (da se tako izrazim), na kraju ga ipak nisam uzeo jer je bio "samo VG+".

Što se tiče novog (2017.g.) reizdanja, mnogi ga doduše hvale u vezi kvalitete presinga, ali sam čuo i unboxing reporte da uopce nema poly inner sleeve, nego čisti kartonski - što je blago rečeno blasfemija. Znači, jedan krivi potez pri samom vadjenju ploče i mozes je nehotice vec ostetiti.

Mislim da cu za sada ostati kod svojeg originalnog UK CD izdanja, a aktivno trazim i SACD ili eventualno CD remaster iz 2008.g.

[KingCrimson]

“I'm a little pimp with my hair gassed back
Pair a khaki pants with my shoe shined black
Got a little lady, walk the street
Tellin' all the boys that she can't be beat
Twenty dollar bill, I can set you straight
Meet me on the corner boy and don't be late
Man in a suit with a bow-tie neck
Wanna buy a grunt with a third party check
Standin' on the porch of the Lido Hotel
Floozies in the lobby love the way I sell:

[Refrain: Captain Beefheart]
Hot meat, hot rats
Hot cats, hot rits
Hot roots, hot soots

[Instrumental and screaming]

[Refrain: Captain Beefheart]
Hot meat, hot rats
Hot cats, hot rits
Hot roots, hot soots”

Kako bih opisao glazbenog genija Franka Zappu u par rijeci? Nepredvidljiv, hiperproduktivan, sarkastican, neukrotiv i – iritantan. Kompozitor, aranzer, tekstopisac, gitarist… Frank Zappa bio je vise od briljantnog i uspjesnog kompozitora. Nije zelio stilske barijere pa je premostio rock i pop i rhythm & blues i jazz i klasicnu glazbu… Bio je jedan od prvih koji je snimio konceptualni album (dvostruki cak, u vrijeme dok su se ostali glazbenici borili kako napuniti format LP-a!), rock-operu, progresivni rock… Nije se obazirao na zanrove i stilove pa je snimio preko 80 (100?? od kojih na vinilima imam 20-ak a preslusao sam jos 20-ak) albuma na kojima se doista moglo naci svasta: od glazbe za tv-reklame, doo-wopa, music halla, klasicnog baleta, jazz improvizacija, disonantne glazbe, progresive… Njegova glazbena osobnost ukljucivala je i strast prema satiricnoj, zajedljivoj lirici (od razine djecackih sala do gorkog sarkazma) i smatrao je da je satiricna lirika prva i glavna umjetnost koju tek prati glazba. Omiljena zrtva mu je bila drustvena hipokrizija a prirodna meta tv-propovjednici, korporacije, politicari, “obicni ljudi” (u rasponu od katolickih djevojaka do zidovskih princeza) i nije ima milosti prema ikome ("Velvet Underground"...). Sprdao se i izrugivao svakoj rasi, vrsti, obicnim ljudima, hobijima, navikama, poslovima, ideologiji, religiji… ali nije bio “protestni” pjevac ili (politicki) aktivist.
Debitirao je s tri remek-djela (konceptualni “Freak Out”, operetta “Absolutely Free” i anarhicni kolaz “We´re Only In It For The Money”). Albumi njegova benda "Mothers of Invention" se nisu bas prodavali i Zappa je postajao sve frustriraniji (jer sve kosta). Nakon sto je svjedocio kako legendarni Duke Ellington “prosi” 10 dolara zajma unaprijed od izdavacke kuce, Zappa raspusta “Motherse”! Odlazi u studio s novim glazbenicima (osim Iana Underwooda) Captain Beefheartom, dvojicom violinista, Donom “Sugar Cane” Harrisom i Jean-Lucom Pontyjem i basistom Shuggyjem Otisom i snima instrumentalni album “Hot Rats” (samo je “Willie the Pimp” pjesma a pjeva je Captain Beefheart.) Bio je to pravi sok za Zappine sljedbenike. Album je virtuozno odsviran i pod teskim utjecajem jazza (pogotovo free jazzera Coltranea i Aylera). "Peaches En Regalia" je obvezna na svim kompilacijama (premda zvuci kao da su je snimili Burt Bacharach ili Henri Mancini!) te koncertni favorit sljedecih 20-ak godina, uvrnuta i podizajuca sa saksofonom, orguljama i Zappom na octave basu. “Willie”, s hard-rock riffom, kopa po blues rudniku dok Captain Beefheart svojim grubim, sirovim glasom moze posramiti bilo kojeg okorjelog bluzera iz Delte – a tada se prikljuci nevjerojatni Zappin 7-minutni gitarski solo! Neobicna i opustena “Little Umbrellas” je jedna od najslabijih kompozicija na albumu (zajedno s “It Must be a Camel”) a “Gumbo Variations” je monster blues jam na kojem Underwood, Zappa i Harris naprosto deru. Album je dosegnuo 9. mjesto britanske Top ljetvice (173. u Americi) a pomogao mu je i jedna od slavnijih omota na kojem se nalazi Christine Frka, clanica Zappina groupies benda GTO´s (“Girls Together Outrageously.)” Album nije toliko revolucionaran kakvim ga se uglavnom dozivljava i prikazuje ali istina je da u svakoj kompoziciji ima “mali milijun” tema a svakoj od njih je dano dovoljno vremena i prostora za razvoj do prirodnog zavrsetka.
“Hot Rats” je jedan od temelja jazz rock fusiona iako svojim agresivnim gitarskim tonom odbija brojne jazz poklonike. U osnovi “Hot Rats” je ploca rock benda (“prljavstina i agresivnost rocka) sa inkorporiranim zvukom free jazza (kompleksne improvizacije) ali na nacin kako to nitko prije nije ucinio. “Hot Rats” je odlicna Zappina vizija fusiona i zahtijeva pozljivo slusanje jer na prvo slusanje nije "prohodna"!

[KingCrimson]

“Well, some people try to pick up girls and get called assholes
This never happened to Pablo Picasso
He could walk down your street
And girls could not resist his stare, and so
Pablo Picasso was never called an asshole

Well, the girls would turn the color of the avocado
When he would drive down their street in his El Dorado
He could walk down your street
And girls could not resist his stare
Pablo Picasso never got called an asshole
Not like you.”

Ili


“When you get out of the hospital
Let me back into your life
I can't stand what you do
I'm in love with your eyes
And when you get out of the dating bar
I'll be here to get back into your life
I can't stand what you do
I'm in love with your eyes

Oh I can't stand what you do
Sometimes I can't stand you
And it makes me think about me
That I'm involved with you
But I'm in love with this power
That shows through in your eyes.

Oh there is pain inside
You can see it in my eyes
And it makes me think about me
That I've lost my pride
But I'm in love with this power
That resides in your eyes.”

Jos kao tinejdzer Jonathan Richman bio je zaludjen grupama "Velvet Underground" i "Stooges". Tulumario je s „Velvetsima“ kada su oni odrzavali koncerte u Bostonu. Droge, nihilizam, skaradno ponasanje i kontrakulturni junaci nisu predstavljali nista jednom klincu iz predgradja: krstario je s gitarom bostonskim krajem i svima dosadjivao solilokvijima protiv hippija koji pod utjecajem droga i alkohola nisu u stanju angazirati se u svijetu koji ih okruzuje ("If these guys, if they're really so great, tell me/ Why can't they at least take this place and take it straight?"). Ipak, napusta Boston i odlazi k „Velvetsima“ u New York (ondje zivi 6 mjeseci u stanu njihova menagera!). Nakon sto je sve vidio i upio, Richman se vraca u rodni Boston i u roku mjesec dana formira grupu "The Modern Lovers" koju su (nakon par brzinskih promjena) cinili: basist Ernie Brooks, bubnjar David Robinson ("The Cars") i Jerry Harrison (kasnije klavijaturist "Talking Headsa"). Imaju zapazene koncerte i ubrzo ih Warner Bros. salje u Kaliforniju na probno snimanje. Ono ne prolazi bas sjajno pa se izmijenjaju producenti John Cale ("Velvet Underground") i Kim Fowley. Godine 1972-1973. snimaju demo pjesme koje je Cale ispolirao ne gubeci pri tome sirovu energiju "Modern Loversa". Warner Bros. ne zna sto ce s njima i oklijeva pa je bend jednostavno implodirao zbog Richmanovog ekscesnog ponasanja (?) i promjene njegova glazbenog ukusa i interesa – vec je imao u planu novu karijeru. Dakle, jedini sluzbeni i istoimeni album „The Modern Lovers“ zapravo je skupina demo pjesama koju je 1976. – pune tri godina nakon raspada benda! - objavila producentska kuca Beserkley. Hipnoticki zvuk "Loversa" je bazicno bio zvuk "Velveta" jer su orgulje i gitara bili brutalna kombinacija (koja je puno dugovala pjesmama "Sister Ray" i "What Goes On") ali s jednom ogromnom razlilkom: dok su Lou Reed i Iggy Pop bili "pjesnici mraka", Richman je bio "pjesnik svjetlosti". Najpoznatije pjesms su, svakako "Roadrunner" (napravljena na „Velvetovom“ riffu "Sister Ray!") koja je postala obvezna lektira svakog garage (i punk) benda a najpoznatija je svakako u obradi "Sex Pistolsa", "Pablo Picasso" (...who was "never called an asshole") i "She Cracked" (zaljubljen u samodestruktivnu djevojku: "She'd eat shit, eat garbage, get stoned/ I stay alone, eat health food at home."). Richman istovremeno pjeva i o prihvacanju novoga svijeta ("Modern World") ali ne odbacuje stari svijet ("Old World"). S novim romantizmom pjeva u izvrsnima "Girlfriend" i "Someone To Care About", cime okrece ledja seksualnoj revoluciji 60-ih godina.
Premda su mu pjesme tri-akordne (po uzoru na "Velvetse"), samo uljepsane orguljama, Richmanov nazalni glas i stav u sustoj je suprotnosti s arhetipskim junacima: romanticna, iskrena, djetinje radosna i samo naizgled benigna lirika (optimizam provincijalca?) – uz jasan stav "I´m Straight!" (posve suprotno od „Heroina“) i naivni entuzijazam odlike su ovoga kultnog klasika s 12 uglavnim izvrsnih pjesama. I tako u rocku nema bas puno ploca koje proklamiraju „zvonku radost“!
Premda su trajali kratko, „Modern Loversi“ su izuzetno vazni i utjecajni jer su direktna glazbena poveznica od "VU" 60-ih do nadolazecih urbanih neuroza bujajuce punk scene 70-ih.
Kasnije je Richman osnovao prateci, uglavnom akusticarski bend, i poceo pjevati o Marsovcima, sladoledu, dinosaurima... ali to je vec neka druga – isto odlicna i zanimljiva – prica.

Jedan od najiskrenijih rock albuma; njezan i neduzan.

[KingCrimson]

I found my true love sprawled without breath
Between her bloody thighs was our newborn who caused her death
I paced on over to meet my newborn
But my boots they cannot grip upon this blood-soaked floor

I will wear the Denver boot

...
In California, they've got earthquakes
The flock does crave them next to my son's shakes
In San Francisco, there are men's choirs
They sing me to the ocean, to escape Hell's fire
And at the water, I took off my boot
Placed my son inside, to ride upon the ocean until they find the truth

I will wear the Denver boot

Album koji trebaju poslusati i oni koji ne vole country: mracan, uznemirujuc i depresivan ali elokventan, kompleksan i jedinstven.

My Darling Sambo
Circle Round My Bedside
Cooney vs. Munly
Haggie Hennies Almost Dirty Dress
Censer From the Footlights
Spill the Wine
The Denver Boot
Weegee, The Uninvited Blues #2
Dar He Done
Cattle, I Will Hang
Chant Down Cap'n
The Fabulous History of the Churchill Falls Barrel Races

Denver svakako nije grad koji je bitan na glazbenoj karti SAD-a. Ipak, nekako su se iznjedrili i postali svjetski poznati "Earth, Wind & Fire", John Denver (!), "Lothar & the Hand People", "Sugarloaf", "One Republic", “Blackout Pact", Brad Corrigan… Ipak se nesto zadnjih desetljeca promijenilo jer su se pojavili "16 Horsepower", "Slim Cessna´s Auto Club", "Wovenhand", Jay Munly… Uglavnom su to predstavnici prilicno difuznog country folk stila koji se opisuje kao gothic country, death country, alt-country, Southern country, Americana… a najznacajniji autori su David Eugene Edwards, Slim Cessna i Jay Munly a bave se temama kazne i oprosta, krivnje i iskupljenja, dakle crna strana motiva western mitologije i morala Staroga zavjeta… Mracna je to i depresivna mjesavina countryja, bluesa, gospela, bluegrassa i folka (Appalachian gorje) s neskrivenim utjecajima od Nicka Cavea do Joy Division. Instrumentarij je tipican za country - bendzo, violine, celo, gitara…
Gitarist, pjevac i tekstopisac Jay Munly je clan benda "Slim Cessna´s Auto Club" (sve preporuke za istoimeni album), vodja je svoga benda "Munly and the Lee Lewis Harlots" (sve preporuke za istoimeni album i album "Petr & the Wulf") te izdaje i samostalne albume. Tako je 2002. objavio hvaljeni album "Jimmy Carter Syndrome" “uz malu pomoci svojih prijatelja" Davida Eugena Edwardsa, celistice Rebecce Vera, vokalistica Kal Cahoone i Elin Palmer… David Eugene Edwards, najvazniji autor cijele denverske scene, pridonio je ovoj gotovo zagrobnoj ali prekrasnoj i prilicno jezivoj kolekciji pjesama jednom krasnom, zlokobnom, pjesmom "Dar He Drone”. Inace, album zapocinje gotovo tipicno "caveovskom" pjesmom “My Darling Sambo”. Munly je iskusan tekstopisac koji se ne libi pisati kontroverznu liriku, medjutim on ne pokazuje zaljenje, strah ili lose namjere prema ljudima o kojima pjeva. To se najbolje vidi u jezivoj pjesmi “My Denver Boot” dok u pjesmi “Cattle, I Will Hang” uvodi sleng motiv kojim rusi arhaicnu pricu o osveti:
"And I'll hang your cattle
And I'll bleed your pork
And I'll shave your chickens
And I'll piss on your porch."
U pjesmi "Censer From the Footlights" Munly pjeva kao da cita telegram (svaki stih zavrsava rjecju “STOP”!). U pjesmi “The Fabulous History of the Churchill Falls Barrel Races" pjeva o covjeku koji pokusa samoubojstvo spustajuci se u bacvi niz vodopad… Album je krasna mjesavina countrya i folka a to se najbolje cuje u pjesmama "Chant Down Cap'n" i "Haggie Hennies Almost Dirty Dress" koje sadrze gotovo hipnotican, obuzimajuci zvuk bendza, bubnjeva i elektricne gitare. Kompletnom ugodjaju snazno pridonose i zagrobni refreni rasplesanih duhova mjestimicno isprekidani caveovskom naracijom.
Uz sve to sam Munly i fizicki izgleda kao olicenje Smrti (mogao bi je lako utjeloviti u nekoj epizodi “Zone sumraka”!)

[KingCrimson]

“We stood before it and began to freeze inside from the exertion. We questioned the painting, berated it, made love to it, prayed to it: We called it mother, called it whore and slut, called it our beloved, called it Abraxas...."

+++
Black Magic Woman

Got a Black Magic Woman
Got a Black Magic Woman
I've got a Black Magic Woman
Got me so blind, I can't see
That she's a Black Magic Woman
She's trying to make a Devil outta me

Don't turn your back on me, baby
Don't turn your back on me, baby
Yes, don't turn your back on me, baby
Stop messing 'round with your tricks
Don't turn your back on me, baby
You just might pick up my magic sticks

Got your spell on me, baby
You got your spell on me, baby
Yes, You got your spell on me, baby
Turning my heart into stone
I need you so bad, Magic Woman
I can't leave you alone

Na pocetku bijase Rijec – Woodstock. Danas 70-godisnji Carlos Santana, koji i dalje odrzava turneje, iskoristio je svoj trenutak koji ga je katapultirao u orbitu slavnih. Upravo je snimio istoimeni album prvijenac "Santana" (objavljen u kolovozu 1969.), pa je taj album promovirao drugog dana slavnog Woodstock festival (subota, 16., kolovoza 1969. u pol bijela dana!) sto nije smetalo hippy publiku da se raspameti! Bio je to jedan od vrhunaca Woodstocka. Drugi album, "Abraxas", objavljen je vec u rujnu 1970. I ocekivanja publike i kritike su bila velika. Ispostavilo se da je "Abraxas" bio jedan od vrhunaca bogate i dugotrajne Santanine karijere i album kojim je definiran originalni i jedinstveni "Santanin" zvuk. Album ne samo da sadrzi primjetno snaznije individualne pjesme/kompozicije od prvijenca (koji je isto odlican album!) vec je instrumentalisticki i produkcijski malo konzistentniji, ukljucujuci njihovo definitivno iscitavanje "Fleetwood Mac" blues rock klasika "Black Magic Woman" (iako je to izvanserijska obrada meni je ipak malo drazi original Petera Greena. Glavna melodija uopce nije promijenjena a Carlosov solo je kratak i "ekonomican". Minimalisticki i briljantan ali - ipak ne bolji od Greenovog originalnog blueserskog sola). Ipak, vidi se napredak, promisljane i glazbeni razvoj benda. Vidi se sira stilska raznovrsnost: latino ritmovi su komplementarni s hard rockerskim melodijama a atmosferski zvucni kolazi s bluesom. Album nije zbrzan zbog zahtijeva trzista. Dosadan ali istinit klisej: "Santana" je u to doba (jos) bio bend (svaka slicnost s Aliceom Cooperom je slucajna!). Istina, s Carlosom Santanom, koji je bio vodja, pokretacka snaga i glavni gitarist ali i ostali su bili punopravni clanovi: Tito Puente potpisnik je pjesme/kompozicije “Oye Como Va”, izuzetno privlacne i ritmicni uzbudljive soul pjesme koja je odmah postala radio favorit i jedan od zastitnih znakove grupe u ranoj fazi; "Incident at Neshabur" supotpisuju Alberto Gianquinto i Carlos Santana i prvi je pokazatelj jazz fusion smjera kojim ce se Santana kasnije zaputiti; poliritmicki udaraljkas, klavijaturist i pjevac Greg Rollie (koji kasnije s Nealom Schonom osniva arena hard rock bend "Journey"!) potpisuje dvije pjesme ("Mother´s Daughter" i "Hope You´re Feeling Beter" - Roliejeve orgulje i Carlosova gitara bore se do nevjerojatnog efekta; Mike Carabello autor je uvodne "Singing Winds, Crying Beasts" (impresivna atmosfera i reminiscencija na Milesa Davisa a Carlosova gitara je doista "crying Beast"!) a i Jose Chepito Areas autor je dvije pjesme: hard-rockerske "Se a Cabo" i zasvrsne "El Nicoya". "Abraxas" je iznenadjujuce teza ali tecna (pogotovo za one mlade koji su "Santanu" "otkrili" kroz album "Supernatural"!) psihodelicna mjesavina blues rocka, salse, soula, jazz rock fusiona... ali je glazba benda cvrsta, uzbudljiva i kompaktna. Naravno, u sporijim i meksim trenucima ("Samba Pa Ti", "Incident…") do izrazaja dolazi Santanino nevjerojatno umijece sviranja gitare; njezno i tecno, koje je postalo zastitini znak kompletnog latino rocka – kojeg je Santana doslovno izmislio (Santanina je velika zasluga sto je latino populaciju preveo u rock glazbu ali i sto je rocku podario latino ritmove!). Na zalost, najslabija tocka "Santane" su genericki tekstovi ali i tako je, jos od prvijenca, fokus benda uvijek vise bio na umijecu sviranja i improvizacijama (instrumentalima) koji su uglavnom sluzili za egzoticne (zavodljive i seksi) ritmove. U skladu sa glazbom je i psihodelicni i provokativni omot ploce: Santana je vidio sliku tada 28-godisnjeg Matija Klarweina i pozelio da ona bude omot ploce "Abraxas". Slika/Omot prikazuje Blagovijest ili Navještenje Gospodinovo (lat. Annuntiatio) kada je arkanđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji (koja je ovdje prikazana golom i tamnoputom!) da će začeti Isusa po Duhu Svetom a okruzena simbolima plodnosti. S lijeve strane se nalaze tri Wodaabe plesacice iz Nigera, koje mozda predstavljaju Tri kralja a ispod je i mala Matijeva slika. Slika/omot isto tako je pravo slavlje zivota na Zemlji, u svoj svojoj raznovrsnosti i obilju – glazba, miris, senzualnsot, seks, okus, tekstura, erotizam cvijeca, prirodne ljepote krajobraza…

(Godine 2016. Santana se objavo studijski album "Santana IV" kojeg je - nakon 45 godina snimila ista - klasicna postava - iz slavnih dana 70-ih godina, jos od albuma "Santana 3" - Carlos Santana (solo gitara, vokal), Gregg Rolie (klavijature, glavni vokal), Neal Schon (solo gitara, vokal), Michael Carabello (udaraljke) i Michael Shrieve (bubnjevi) uz pomoc Karla Perazza (udaraljke), Bennyja Rietvelda (basa) i pjevaca Ronalda Isleya na dvije pjesme. Album sadrzi 16 posve novih pjesama i nije cjedjenje nostalgije. Gotovo odlican album.)

[Ajutokintumi]

legendarni album, najbolji santanin. tu je južnoamerički pandan pink floydima. kao da ga je sam bog dotaknuo kad je snimio ovaj album.
volim ga pamtit kao takvog a ne u ovo što se poslije pretvorio.

[KingCrimson]

Jesus died for somebody's sins but not mine
Meltin' in a pot of thieves
Wild card up my sleeve
Thick heart of stone
My sins my own
They belong to me, me
People say 'beware!'
But I don't care
The words are just
Rules and regulations to me, me

Sredinom 70-ih godina mlade generacije postajala su sve nezadovoljnije popularnom mainstream glazbom pa su novi bendovi postajali zvukovno sve "siroviji" i "neugodniji". Iako ih je to povezivalo s garaznim i proto-punk bendovimna s kraja 60-ih godina, dijelili su iste frustracije, ali ne i buntovnistvo. New York je postao centar "new wavea" a klubovi poput CBGB ili "Max´s Kansas Cityja" njegova Meka. Radio postaje su se prikljucile trendu a za njima i glazbeni tisak ("Creem" i "Trouser Press"). Postali su "punkeri" i posve oprecni hipijima. Sve je postalo drugacije; odjeca, frizure, punker je bio ulicna, urbana zivotinja a ne pacifist, jezik je postao vulgaran, trazila su se ekstremna zadovoljstva a ne acid ili transcedentalna meditacija, a duhovno su bili bliski engleskim modsima ("live fast die young"). Njihovi idoli su bili Lou Reed ("Velvet Underground"), Jim Morrison (o, da), Iggy Stooge i Johnny Thunders. Manhattan je postao pozornica nove generacije glazbenika koja je zivjela poput beatnika 60-ih. Proroci americke punk generacije postali su Richard "Hell" Myers, Patti Smith, "Television"… (Bilo bi ipak pogresno pomisliti “punk!? Cool” jer Smithova je po duhu punkerica ali nema nista zajednicko s "Ramonesima", "Clashovcima" ili "Sex Pistolsima").
Najautenticnija reinkarnacija duha Boby Dylana, Loua Reeada i Jima Morrisona postala je pjesnikinja Patti Smith. Ona je 1975. snimila album prvijenac "Horses", album kojim je redefinirala pravila zenskih pop zvijezda i prokrcila novi put svim buducim glazbenicama. Uz to, tim albumom Smithova je iskombinirala snazne i dojmljive vokalne melodije bujajuce newyorske punk scene sa pustolovnim narativnim, lirskim duhom beat pjesnika San Francisca, stvorivsi jedinstveni zvuk koji je snazno utjecao na brojne glazbenika, u rasponu od "Talking Headsa" do "R.E.M." Radeci s producentom Johnom Caleom ("Velvet Underground") Smithova je isporucivala tako sirovu ali hipnoticnu glazbu, koja je uz to ipak bolno iskrena i osobna (i tesko prohodna) da je album "Horses" i nakon 40 godina jednako dojmljiv i uzbudljiv. Album je kompletan "peace of art" (pocevsi od covera kojeg je radio slavni Robert Mapplethorpe (dakle, etablirani i od establishmenta priznati a ne neki DIY fotograf). Njezini pravi uzori ipak nisu niti Dylan, niti Springsteen, niti Cohen vec – Jim Morrison i to ne iz pop faze ("People Are Strange") vec iz samanisticke, misticno-mracne faze ("The End", "When the Music Is Over"). I njezina lirika je mracna i depresivna – i bez trunka humora. Smithova je, zapravo, performerica – nije vazna sama lirika niti sama glazba vec nacin, stil i uvjerenost na koji nam ona to sve zajedno isporucuje. ("Gloria" pocinje sporo i zlokobno i polako su ubrzava do furioznog zavrsetka.)
Na albumu “Horses” nalazi se 8 pjesama, poema u slobodnoj formi, a zapocinje "Glorijom", izvrsnom i nadahnutom obradom hita slavnoga Vana Morrisona i jednim od najdojmljivijih uvodnih stihova: “Jesus died for somebody´s Sins, but not mine”. Tada slijedi zivahna “Redondo Beach”, s neocekivanim reggae ritmom. Svoju dugogodisnju karijeru istrazivanja dugih formi Smithova je zapocela vec ovdje s epskim pjesmama "Birdland" i "Land" (preko 9 minuta! a "Land" se sastoji od tri razlicita dijela dok je srednji dio soul klasik "Land Of A Thousand Dances" i svojim nadrealnim ugodjajem vise priziva duh Boba Dylana ili Johns Coltranea nego npr. "Ramonesa") pri cemu joj veliku pomoc pruza (bivsi rock kriticar!) gitarist Lenny Kaye ("Break It Up"). Ostali clanovi benda su bili Jay Dee Daugherty (bubnjar), basist Ivan Kral i klavijaturist Richard Sohl. Uz to, Smithova u pjesmama "Free Money" i "Kimberly" isporucuje kombinaciju Burroughsove govorne lirike i Lou Reedova rezanja, sto nitko prije a niti poslije nije tako efektno izveo. U metaforickom i figurativnim smislu, "Horses" nema istaknutih melodija, one su skrivene i doista su vise izuzetak. Prateci bend je kompetentan (Smithova je uvijek znala sloziti odlican prateci bend od glazbenih istomisljenika koji su znali precizno iscitati njene zelje i potrebe) a gitaristicki carobnjak Tom Verlaine, koji je kasnije slavu stekao s "Television", doprinijeo je s par odlicnih i uzbudljivih gitaristickih solaza. "Horses" je postao miljenik glazbenih kriticara a popeo se na 47 mjesto Billboardove top ljestvice i zacementirao status Patti Smith kao svecenice punk pokreta. Voljeli ovaj album ili ne cinjenica je da je "Horses" upecatljiva vokalno-instrumentalna izvedba (performance) jedne ocito nadahnute (punk) umjetnice. Cinjenica je da bi pocetnici mozda prije trebali poslusati njena tri sljedeca - mozda malo prijemcivija ali isto tako odlicna albuma – "Radio Ethiopia", "Easter" i "Wave" pa tek onda "Horses".

[KingCrimson]

They say, I’ll be kind
but they don’t show their mind
They don’t know their objections
but they tactify
Their lie has no bound
Their freedom has no home
Where is my future
Where can I hide
In the will that is in my mind
so hard to define
so hard to describe
I just can’t describe it
Change me, change me
Change me, if you can baby
Change, you’ve got to change all your thinking
Change your mind into many of thoughts
Change your world so I can talk
They say, I’ll be wise
but they are fools in the disguised
They speak with their hatred
They lie with their love
They criticize but they don’t know
the life of their lives has got to show
Where is my freedom
Where can I hide
In the whirls that are in my mind
so hard to define
so hard to describe
I just can’t describe it
Oh change me, oh change me
You’ve got to change me, baby
Change, you’ve got to change all your thinking
Change your mind into many of thoughts
Change your world so I can talk


Pomalo je nevjerojatno kako (glazbeni) kritičari niti danas nisu skloni ovome bendu objašnjavajući da je riječ o pravom - košmaru.

Britanski proto-progresivni i psihodelični bend "Arcadium" nastupao je uglavnom u londonskom klubu "Middle Earth" (koji je bio nešto slabiji pandan slavnome "Marqueeju") a oni su imali i istoimenu opskurnu etiketu na kojoj su objavljivali ploče.
Dakle, kvintet "Arcadium", u sastavu Miguel Sergides (vokal, 12 žičana gitara), Graham Best (bas, vokal), Robert Elwood (solo gitara, vokal), Allan Ellwood (orgulje, vokal) te John A. Parker (bubnjevi) snimili su 1969., za etiketu "Middle Earth" jedini album, "Breathe Awhile" koji nije pobudio gotovo nikakvo zanimanje pa je netragom nestao. (Na etiketi "Middle Earth" objavljeno je svega - riječima i brojkom - pet albuma!!) Naravno, danas to košta (preko 400 eura!) jer je jedan od izgubljenih dragulja proto-progresive. Album je na granici hard i heavy psihodelije (u duhu grupa "Spirit", "Iron Butterfly", "Cream", "Vanilla Fudge") ali i nešto težeg simfo rocka. Ono što je oduvijek odbijalo kritičare zapravo je silno crnilo koje izbija iz glazbe (za današnja mjerila to bi bila prava kamilica) jer su i glazba i lirika puni pesimizma, beznađa i očaja. A i produkcija ploče nije baš na nekoj zavidnoj razini. Na svu sreću da je glazbenička uvjerenost, stav i emocionalnost na visokoj razini. Na originalnom albumu ima samo sedam pjesama (na A strani tri) a otvarajuća i efektno-impresivna "I'm On My Way" traje gotovo 11 minuta (vokal se javi tek oko 6. minute!) a karakterizira je dugi, pulsirajući uvod, prije nego što se priključe distorzirana gitara i orguljaški efekti pa pjesma poprimi gotovo epski ugođaj. "Poor Lady" je kraća prog-pjesma s bas beatom a stranu završava psihodelični jam "Walk on the Bad Side" - bez (tako tipičnih za to razdoblje) klasičarskih ili jazz utjecaja!
B-strana je nježnija i "atmosferičnija" a otvara je psihodelična "Woman of a Thousand Years" a zatvara epska "Birth, Life and Death"). Objavljena su i (CD) reizdanja.

[KingCrimson]

It's getting near dawn,
When lights close their tired eyes
I'll soon be with you my love,
To give you my dawn surprise
I'll be with you darling soon,
I'll be with you when the stars start falling
I've been waiting so long
To be where I'm going
In the sunshine of your love
I'm with you my love,
The light's shining through on you
Yes, I'm with you my love,
It's the morning and just we two
I'll stay with you darling now,
I'll stay with you till my seas are dried up
I've been waiting so long
To be where I'm going
In the sunshine of your love...

Sasvim prikladno nazvani "Cream", jer su bili glazbena krema – pogotovo instrumentalno - tadasnje britanske rock scene, bend je osnovan u jesen 1966. a cinili su ga cudesni gitarist i povremeni pjevac Eric Clapton, ludi bubnjar Peter “Ginger” Baker te basist i pjevac (tenor) Jack Bruce (on je i glavni tekstopisac, zajedno s Peteom Brownom, premda im lirika i nije bila bog-zna-sto zanimljiva i dobra). Clapton i Bruce su bili prijasnji clanovi "John Mayall´s Bluesbreakersa" a Bruce i Baker su svirali u zloglasnim "Graham Bond Organisation". Sva trojica su bili neupitni virtuozi i glazbenicki vrh vrhova na svojim instrumentima. Zajedno su cinili prvi, legendarni i do danas najutjecajniji "power-trio" (uz "Jimmy Hendrix Experience") koji je, osebujnom mjesavinom bluesa, hard-rocka, psihodelije, popa, jazza… posve promijenio lice ne samo britanske vec i svjetske rock scene. "Cream" je bio najuspjesniji od svih "blues revival" bendova, prisilivsi britanski rock da se odmakne od jednostavnih pop melodija. To su vec pokusali "The Who", a "Rolling Stonesi" i "The Yardbirdsi" su vec reformirali blues na revolucionaran nacin, dok je Bob Dylan eksperimentirao na (bravuroznom) "Blonde on Blonde" ali su taj blues-rock do savrsenstva zapravo razvili "Creamovci". U samo 30 produktivnih mjeseci revolucionirali su rock glazbu (prvenstveno mastovitim improvizacijama na koncertima), snimivsi tri fenomenalna albuma ("Fresh Cream", "Disraeli Gears" i "Wheels of Fire"), i prodali preko 15 milijuna albuma (za 2,5 godine! rekord koji je cak i "Beatlese" cinio pomalo luzerima) te izvrsili nemjerljivo veliki utjecaj na bezbroj nadolazecih bendova. Mnogi smatraju da je bend svoju snagu, sjaj, mastovitost i raznovrsnost najbolje prikazivao na pozornici dok su ploce (nuzno) bile gotovo nesto drugo: disciplinirane pop pjesme, sazete psihodelicne skice zasnovane na bluesu koje su svojom mastom i spontanoscu kasnije jammali/razvlacili na koncertima. U sustini njihova glazba imala je tri razine: pop melodiju, dugacke solo dionice inspirirane free jazzom i propulzivni rhythm´n´blues ritam. Zvukovi distorzirane gitare, disonantne solaze i primjena tada izumljene wah-wah pedale bili su sokantni za publiku odraslu na uhu ugodnim "Beatlesima". Cak i soul-jazz melodija pjesme "Sunshine of Your Love", premda nije revolucionarna, stremi k vise sofisticiranijem pop izricaju od tada gotovo djecjih refrena dominirajuceg Mersey-beata (u tro-minutnom modelu stih-prijelaz-refren).
Nakon prvijenca "Fresh Cream" (1966.), "Creamovci" snimaju drugi album "Disraeli Gears" (1967.). Novi producent, umjesto Roberta Stigwooda, postao je Felix Pappalardi (buduci osnivac benda "Mountain"), koji ih ocito bolje razumio a snimatelj legendardni Tom Dowd docim je album pravi iskorak u odnosu na prvijenac jer je album prosirio paletu psihodelicnih zvukova isporucujuci neke od najboljih pjesama “Ljeta ljubavi”. Najslavnija pjesma s albuma svakako je kolektivni delirij "Sunshine of Your Love", malo precijenjena ali jos uvijek mocna i fina pjesma s besmrtnim Bruceovim riffom (koji je pomogao da se porodi heavy metal). Klasici su postali i "Strange Brew" (tada rijedak Claptonov vokalni doprinos s catchy riffom i zvjezdanim gitarskim solom – tipican primjer kako grupa moze transformirati blues u "rock za mlade intelektualce" koji su vec postali umorni od beatlesovskih pop melodija) te dvije cudne mitske pjesme: "Tales of Brave Ulysses" (Claptonov tour de force) i (unatoc ridikuloznoj lirici) "S.W.L.B.R." (sto je akronim od "She Walks Like a Bearded Rainbow"). Jednostavno, to su bile najvise “heavy” pjesme pogotovo zbog Claptonove multi-track snimljene distorzirane wah-wah gitare. Uz njih, laganu, melankolicnu ali efektnu "World of Pain" krase trippy harmonije i Claptonove solaze (multi-tracking Toma Dowda), dok "Dance The Night Away" sadrzi egzoticni istocnjacki zvuk gitare i obuzimajucu harmoniju. Premda nije jedan od velikih pjevaca, Jack Bruce ima zanimljiv tenor (i u visokim registrima) a to dokazuje i u sporo gradecoj, dramatskoj i depresivnoj "We´re Going Wrong" (uz odlicnog Bakera). Bakerov "Blue Condition" i obrada tradicionala "Mother´s Lament" (clanovi benda pjevaju a capella!) cisti su filleri. "Outside Woman Blues" i “Take It Back" ugodan su ali genericki blues rock (genericki ne znaci neslusljivo!). Iako neke pjesme nisu sasvim dobro ostarjele (da ne kazemo da ih je vrijeme pregazilo) - za razliku od reputacije benda – vecina albuma ipak pokazuje vrhunac jednog od najboljih bendova s kraja 60-ih godina. Naravno, tome pridodajemo i danas klasican, psihodelicni flower-power omot Martina Sharpa.
Clapton, brz i ostar, Bruce, pulsirajuc i mocan te Baker, glasan i akrobatski pun pirotehnike (dva bas bubnja!, stvorili su novi standard popularne glazbe. Legenda kaze da je Claptonu dosadilo stalno smirivati strasti, svadje i nesuglasice izmedju Brucea i Bakera koji se jednostavno medjusobno nisu podnosili pa se bend gentlemanski (uz primjereno nazvani cetvrti album “Goodbye”) raspao.

[Ajutokintumi]

meni jedan od najdražih albuma uopće, kad sam kao klinjo našao ovu ploču na tavanu (stari ih slušao i pospremio) i kad sam ih čuo ostao sam paf.
grupa ispred svog vremena, čak i dan danas zvuče posebno, nekako čudno sentimentalno, znači fenomenalno.
rekao bi da je ovaj album dosta toga promjenio.

[KingCrimson]

She's a model and she's looking good
I'd like to take her home that's understood
She plays hard to get, she smiles from time to time
It only takes a camera to change her mind

She's going out to nightclubs drinking just champagne
And she has been checking nearly all the men
She's playing her game and you can hear them say
She is looking good, for beauty we will pay

She's posing for consumer products now and then
For every camera she gives the best she can
I saw her on the cover of a magazine
Now she's a big success, I want to meet her again

Fundamentalno, tijekom 60-ih godina britanski rock je samo reciklirao americki rock, naravno za razlicitu vrstu publike: "Beatlesi" su ga reciklirali za pop-orijentiraniju publiku a progresivni rock (sa svim svojim neo-klasicarskim i jazz varijacijama) za intelektualno zahtjevniju publiku. Njemacki rock, iako pod ogromnim utjecajem anglo-americkog kulturnog imperijalizma nakon Drugog svjetskog rata (kada je sve ono "prije" bilo izbrisano), umjesto toga izumio je drugaciju vrstu rock glazbe. Zapravo, brojni novi njemacki bendovi cak i nisu svirali "rock" glazbu. Nije uopce sporno da je slavno razdoblje njemackog avangardnog rocka (posprdno od britanskog tiska – "Melody Maker" - nazvanog "kraut rock") bilo pod utjecajem psihodelicne glazbe ali Nijemci nisu bili tako puno zainteresirani za reproduciranje psihodelicne glazbe nastale pod utjecajem droga i stimulansa – njih je vise zanimala veza izmedju psihodelicnih eksperimenata i njemacke elektronicke avangarde (Karlheinz Stockhausen). Godine 1968. tri mlada glazbenika, Conrad Schnitzler, Hans-Joachim Roedelius i Klaus Schulze, osnivaju u Berlinu "Zodiak Free Arts Lab." koji postaje kolijevka elektronske glazbe u Europi i smatra se prvim trenutkom kada su njemacki glazbenici shvatili stratesku povezanost psihodelicne glazbe i avangarde. Sljedece godine (1969.) debitirali su "Can" (rock glazba inspirirana klasicnom avangardom i modernim jazzom) a 1970. "Kluster/Cluster" pocinju stvarati instrumrentalnu glazbu inspiriranu industrial i ambijentalnom glazbom. Godine 1971. "Tangerine Dream" izmislili su "kosmische musik", koristeci (primitivne) sintisajzere i sekvencere umjesto gitara i bubnjeva. Trip acid-rocka je postao svemirski "journey".
Berlinska rock scena ("Tangerine Dream", Klaus Schulze, "Kluster", "Agitation Free", "Ash Ra Tempel", "Mythos"...) predstavljala je revoluciju u elektronskoj glazbi. Medhutim, osim Berlina postojala je znacajna scena i u ostatku Zapadne Njemacke, npr. u Dusseldorfu: "Kraftwerk" i "Neu!" isto su istrazivali elektronsku glazbu ali na potpuno drugaciji nacin: njihova glazba je oznacena kao „Kling- Klang musik" – vrsta minimalisticke, repetitivne glazbe koja se lako moze povezati s mehaniziranim zvukovima tesko industrijalizirane Ruhrske oblasti. Naime, u ljeto 1970. Ralf Hutter i Florian Schneider zavrsili su opremanje svog "Kling-Klang" studija u kojem su, bez pritiska profesionalnog studija (cije vrijeme kosta) mogli slobodno eksperimentirati s elektronikom i novim zvukovima. Za snimanje prvog albuma pomogli su im Klaus Ginger i Andreas Hohmann a odmah su potpisali i ugovor s Phillipsom koji je tada bio sklon prema novim, eksperimentalnim bendovima. (Njih dvojica i tako su vec imali iskustva u bendu "Organisation" koji je 1969. snimio jedan zanimljivi album "Tone, Flote"). Njemacki kupci ploca su tada bili otvoreniji (anarhicniji) od svojih anglo-americkih vrsnjaka prema tako nekonvencionalnoj glazbi jer je njih 50.000 kupilo istoimeni prvijenac "Kraftwerk" a album je cak bio izabran i u Top 10 najboljih albuma 1971. godine!... Godine 1976. snimaju epohalni "Trans-Europe Express", inteligentni, ritmicki i plesni pop album, radjen iskljucivo na elektronskoj opremi. Album je postao klasik izbrusen u studiju do najsitnijeg detalja i izuzetno je utjecao na britanski "indie" synth pop bum 1979. godine. Dakle, cak tri godine kasnije od objavljivanja pojavio se na britanskoj Top listi. Britanski glazbeni tisak pretvorio je "Kraftwerk" u ultimativnu grupu pa su gotovo svi ostali bendovi vrednovani kroz prizmu "Kraftwerka". Godine 1978. "Kraftwerk" objavljuje sljedeci album, briljantni "Die Mensch-Maschine/The Man Machine" i odmah treba jasno reci: ako zelite u diskoteci imati samo jedan synth album onda je to bez sumnje "The Man Machine". Na albumu ima samo 6 pjesama koje uglavnom traju preko 5 minuta ("Neon Lights" traje gotovo 9!) a groove je besprijekoran. Ocito je skretanje benda prema komercijalnijem izricaju (sa manje pretjerane, eksperimentalne "buke", cvrscih aranzmana i relativno jednostavnih poruka/lirike. Ocito su pronasli ravnotezu izmedju zahtjevnih eksperimenata i prijemcivosti publike i album savrseno odrazava njihovu osnovnu filozofsku poruku o postupnoj dehumanizaciji ljudske vrste a posebno umjetnosti. Glazba im se moze opisati kao "ljepota s dodirom horora": s jedne strane "robotizacija" ilustrira trijumf intelekta i savrsenstvo ljudskog znanja ali s druge strane i gubitak duse i emocionalnosti. Uvodna pjesma "Robots" sadrzi repetitivan glavni riff dok je vokalna melodija ("We´re the Robots”) i privlacna i jeziva. Uporaba sintetickih glasova postala je jednim od "Kraftwerkovih" zastitinih znakova. Pjesma sadrzi i par stihova na ruskom ("Ja tvoj sluga, ja tvoj rabotnik") iako su vjerojatno zeljeli odati pocast zapravo Cehu Karelu Capeku koji je prvi upotrijebio rijec "robot". Nakon zloslutno mracne "Robots" slijedi romanticno mracna "Spacelab", nesto mirniji instrumental koji je baziran na tape-loopovoma i cudnim "astralnim" efektima. Nakon nje slijedi depresivni "Metropolis" (asocijacija na Fritza Langa). "Model" sa izvrsnom pop melodijom i jednostavnom ali zajedljivom satirom na industriju ljepote (pojavila se na britanskoj Top ljestvici tri godina nakon objavljivanja! a sam album na 9. mjestu britanske Top ljestice 1982!) i ta prorocanska slika celebrity kulture postala je jednim od "Kraftwerkovih" najprepoznatljivijih pjesama, inspirirajuci generacije umjetnika – od "Human League", "New Order", "Pet Shop Boysa" do "Depeche Modea"… pa ne cudi sto su neki pomislili da su primitivni synth ritmovi i stav "ja-sam-robot" dovoljni da se postane zvijezdom promasivsi bit a sve zbog "jednostavne genijalnosti", stancajuci bezlicno synth smece. Dok se ikonski omot referira na ruskog modernista Ela Lisickog, sam sadrzaj se bavi urbanim otudjenjem, svemirskom inzenjeringom i prazninom ocaranosti slavom. "Kraftwerk" su nepobitno utjecali na dva razlicita – i cesto posve suprotne i konfliktne – grupe umjetnika: hiper-apstraktne noise, industrial glazbenike i hiper hedonisticke dance pop glazbenike. I industrial glazba i disco (synth) glazba potjecu i duguju "Kraftwerku". Velicina albume ne lezi (samo) u njegovom velikom utjecaju vec i u – ekonomicnosti, dokazavsi da moc elektronske glazbe ne lezi u majstorijama ruku vec u majstorstvu gotovo Zen jednostavnosti.

[John Coltrane]

Sta reci nego jedan od najznacajnijih albuma uopce.
Jedna zanimljivost vezana uz Kraftwerk je da je jedan od clanova (nisam sad vise tocno siguran koji) odvozio Tour de France, ali ne u natjecateljskom dijelu. On je u jednom trenutku toliko zabrijao na bicikliranje da je na neke od koncerata/turneja cak isao sam biciklom i kretao puno ranije, naravno
Inace, bicikl je bio svojevrsna metafora za njihovu muziku, s obzirom da bicikl moze ici samo naprijed, kao i njihova mjuza.

[Ajutokintumi]

legende, uvijek su in, uvijek ih mogu poslušati, Die Roboter i Das Model su mi jedne od najdražih stvari uopće...

[KingCrimson]

"My first and last time with you
and we had some fun.
wenT walking through the trees, yeah!
And then I kissed you once.
Oh I want to see you soon
but I wonder how.
It was a new day yesterday
but it's an old day now.

Spent a long time looking
for a game to play.
My luck should be so bad now
to turn out this way.
Oh I had to leave today
just when I thought I'd found you.
It was a new day yesterday
But it's an old day now".

Nekada davno, krajem 60-ih i tijekom 70-ih godina, "Jethro Tull" je bio izvanredno dobar britanski bend koji je tijekom vremena poceo patiti od dva strasna problema – hiperprodukcije i egomanije! Gotovo svake godine "Jethro Tull" je objavljivao kako nove albume, sve manje i manje zanimljive, tako i nebrojene kompilacije, remasterirana izdanje, obljetnicka izdanja, zlatne hitove, live/koncertna izdanja…, sve dok se jednostavno nisu pretvorili u trecerazredni hard/heavy metal bend i vlastitu karikaturu. S druge strane, njihova glavna pokretacka snaga, Ian Anderson, covjek neugodnog ega (glavni tekstopisac, pjevac, flautist, harmonikas, svirac akusticne i elektricne gitare) bio je ekstremno talentiran, uspjesan, plodan i raznovrstan glazbenik, apsolutne jedinstven u svojoj totalnoj glazbenoj viziji i fuziji bluesa, klasike, folka, etna, jazza, rocka i popa. Njegovi tekstovi, izvedba, nadahnuce bili su izuzetni i zapanjujuci. Uz to, stvorio si je i jedinstveni image – bradati, buljooki Satir koji ekvilibrira na jednoj nozi i izvodi divlji, uzbudljivi i zavodljivi solo na fruli… pardon, flauti. Nije bilo – I nema – benda koji je poput "Jethro Tulla". Za progresivce su bili isuvise folk, za folkere su bili isuvise blues, za bluesere su bili isuvise progresivni… pa ne cudi sto ih glazbeni kriticari mahom nisu cijenili niti osobito dozivljavali (ali ih je "Melody Maker" ipak 1969. nominirao drugim najzanimljivijim bendom, odmah iza "Beatlesa" a prije "Rolling Stonesa"!). Ipak, upornim koncertiranjem vremenom su uspjeli steci prilicnu gomilu bijesnih, "posvecenih" fanova pa im se karijera (nepotrebno) oduzila sve do 2000-ih kada su jednostavno implodirali. Prestali su biti zanimljivi pojavom punka i new wavea, kao i drugi brojni glazbenici iz 60-ih godina. U slavnom periodu, tijekom 70-ih godina, snimili su nisku mahom (manje ili vise) izvrsnih albuma ("This Was" (1968.), "Stand Up" (1969.), "Benefit" (1970.), "Aqualung" (1971.), "Thick As a Brick" (1972.), "Living in the Past" (1972.), "Warchild" (1974.), "Minstrel in the Gallery" (1975.), "Songs from the Wood" (1977.) i "Heavy Horses" (1978.) kada su i stekli status supergrupe i postali stadionskom atrakcijom. Tada su isporucivali albume koje su odlikovale melodicne i catchy pjesme, mudri i zanimljivi aranzmani, relativna razumljivost i nepretencioznost pa ne cudi sto su takve slozene i komplicirane suite zavrsavale i na Top-listama. Cinjenica da su komplicirane "opere" "Thick As a Brick" i "Passion Play" bile broj 1 u Americi zasigurno je jedan od najsvjetlijih dogadjaja u povijesti cijeloga art-rocka!
Dakle, bend je osnovan 1967. (iako je Anderson svirao u bendovima jos od 1963.) i svirali su mahom genericki blues ali uvijek pod drugim imenom dok se nisu zakacili za "Jethro Tull" (ime engleskog unapredjivaca poljoprivrede iz 18. stoljeca). Originalnu postavu cinili su Mick Abrahams (gitara), Glenn Cornick (bas), Clive Bunker (bubnjevi) i Ian Anderson (gitara, flauta). Oni 1968. snimaju bluserski prvijenac sasvim primjerenog imena, "This Was" ("progresivni blues s malo jazza") jer je u trenutku njegova objavljivanja bend vec napustio nazadovoljni gitarist Mick Abrahams (osnovao je blueserski "Blodwyn Pig"): menadzeri su htjeli da Anderson postane vodja benda (zbog flaute koja je bend razlikovala od gomile slicnih bendova britanskog blues-booma - bilo je doista neobicno i do tada nevidjeno koristiti flautu u bluesu! Abrahams je zelio vise svirati cisti blues i pisati pjesme, dok Anderson nije zelio biti drugorazredni ritam gitarist pa su se dva ega sudarila.)
Godine 1969. snimaju, po opcem misljenju, svoj drugi i najbolji album "Stand Up" (premda je meni najdrazi zapravo njihov treci album "Benefit" (1970.) kojeg najcesce i slusam. "Stand Up" je bio i ostao njihov jedini broj 1 album na engleskoj Top–listi. Micka Abrahamsa je zamijenio Tony Iommi ("Black Sabbath" ali se on nije dugo zadrzao (on i Anderson se nisu “kliknuli”, sto i nije neko cudo) pa u bend stize odlican gitarist Martin Barre (snazan osjecaj za nevjerojatne gitarske tonove i mocne riffove). Na albumu ima ravnomjerno rasporedjenih pet pjesama na A strani i 5 pjesama na B strani. Album otvara blueserska "A New Day Yesterday" (pocast ili ostatak starih vremena s prvoga albuma) i groove je odmah izvanredan; odmah se osjeti napredak i razvoj zvuka benda koji je sada izuzetno mocan i uvjerljiv – stalan dvostruki napad gitare i flaute kojeg prati savrseni bubnjar Clive Bunker. "Look into the Sun" (melodicni folk) i "Reasons for Waiting" (atmosfericna balada) bljestave su pop pjesme ali prekrasne (malo zicanih aranzmana Davida Palmera tu i tamo, sjajna Barreova akusticna gitara, promjena dinamike…). Prava poslastica je Andersenov flautisticki aranzman za Bouree, jazz obradu Bachove suite u E molu, i jedan od najuzbudljivijih fuzija rocka i klasike ikada. Flauta, gitara i jazzerski bas (sve pohvale za Cornicka!) prozimaju se do nevjerojatnog efekta. "Stand Up" njihov je i najrockerskih album kada su doista znali zasvirati hard rock, gotovo mocnije od svojih razvikanijih suvremenika (zavrsetak pjesme "Nothing Is Easy" s agresivnom medjuigrom Barreove gitare i Andersenove flaute, uz uzorito ritmicki sve brze i inovativno Bunkerovo bubnjanje, sto postaje njihovim zastitnim znakom). "Fat Man", s indijskom melodijom (sitar) Andersenova je samoironicna zalopojka o vlastitom debljanju! ("Don't want to be a fat man/People would think I'm just good fun/Would rather be a thin man/I'm so glad to go on being one…"). Martin Barre je ucinio Abrahamsa samo dalekom uspomenom u pjesmamam poput "Back To The Family" i "We Used To Know", gdje je isporucio takve metalske gitaristicke solaze koji bi mogli komotno naci svoje mjesto i na tadasnjim albumima "Black Sabbatha"! "Back to the Family" je isto rockerska, snazna pjesma s Andersenovom otrovnim, satiricnom lirikom. "We Used to Know" ima melodijske slicnosti s "Hotelom California" (ali i katarzicni wah-wah solo), sto je izazvalo dosta cudnih hipoteza. Album pomalo neobicno zakljucuje rockerska "For a Thousand Mothers", s Andersenovim vokalom duboko zakopanim u opci kaos. "Stand Up" je album na kojem su ipak svi clanovi ravnomjerno sudjelovali i iskreno dali svoj puni doprinos.

[KingCrimson]

What'll we do with the baby-o?
What'll we do with the baby?
What'll we do with the baby-o?

Wrap him up in a tablecloth
Throw him up in the old hayloft
That's what we do with the baby
That's what we do with the baby-o

Every time the baby grins
Give my baby another bottle of gin
That's what we do with the baby
That's what we do with the baby-o

Every time the baby cries
Stick my finger in the babies eyes
That's what we do with the baby
That's what we do with the baby-o

Be careful, my friend
He told me, if you want we will play
He told me, if you want we will play
Be careful, my friend, my friend
With the feet is like that. How how? Like that
The good king ...
King Dagobert ...
King Dagobert put his pants backwards but c'était an idiot
CoCoCo the monkey, early yesterday, the tot in her small cage, he told me, if you want we will play
Be careful, my friend, my friend, balalalalalala
Dagobert King took a stand upside down
We sing a little Titanic: ground floor falalala


Jedan od najvaznijih i mozda esencijalnih bendova post-rocka, "Godspeed You! Black Emperor" dolazi iz Kanade. Izvrsili su pravu revoluciju na podrucju instrumentalnog post-rocka (post-rock je i tako uvijek vise bio "instrumentalan" negoli "vokalan"), vec svojim prvim albumom "f#a# Infinity" iz 1998. na kojem se se nalazile samo tri sporo razvijajuce kompozicije; one nisu bile melodicne fantazije (premalo melodicnog isticanja), one nise bile imtrovizacije/jamovi (previse su promisljene i – ne u losem smislu rijeci – iskalkulirane) i nisu bile epske simfonije (bile su spore i glazbeno skrte) – ali su bile sve to ali i puno vise ("symphonic-ambient rock"). Emocije je bilo tesko pronaci u toj naizgled amorfnoj glazbenoj masi, mracne teksture i iznenadnih promjena ugodjaja. Godine 2000. "GY!BE" snimaju svoj drugi album, prilicno dugog imena, "Lift Your Skinny Fists Like Antennas To Heaven", na kojem se nalaze samo cetiri kompozicije/pjesme – svaka strana duplog albuma sadrzi po jednu dugacku kompoziciju koja ima jos gomilu “stavaka”/glazbenih tema. Album je puno zivlji ali ne manje enigmatican, povremeno zvuci poput baroknog komornog orkestra sa zicanim aranzmanima a povremeno kao psihodelicni bend sa svojim cresendom punim buke i ludila, zvucnim kolazima, te, po prvi puta, i njeznim melodijama. "Godspeed You!" je stekao naklonost i odusevljenje kriticara koji su album svrstavali u same vrhove 2000-ih ali je publika ostajala prilicno hladnom (naravno da postoje kult obozavatelji ali ni u pribliznom znacajnom broju) a komercijalni uspjeh je izostajao. Bend kriticari i danas svrstavaju u post-rock ("Stereolab", "Sigur Ros"...) premda se sam Menuck toga uzasavao i vise se odredjuje kao - punk band. Problem "GY!BE" je da su prejednostavno htjeli spojiti (uglavnom) rock instrumentarij s vrijednostima klasicnih simfonija, da su bili previse pretenciozni i dosadno dugacki za bazican masovni ukus pop/rock fanova i previse rockerski za malu zajednicu sljedbenika avangardne i moderne klasicne glazbe. A unatoc tome, bili su jedinstveni.
Osnovani su 1994. godine u Montrealu. Bend su cinili Efrim Menuck (gitara), Mike Moya (gitara) i Mauro Pezzente (bas), a ime su uzeli iz japanskog c/b dokumentarnog filma Mitsua Yanagimachia u kojem on portretira japansku motoristicku bandu "Black Emperors". Album "Lift Your Skinny Fists..." snimila je (najmanje) deveteroclana glazbena postava: Efrim Menuck (gitara i pokretacka snaga benda), David Bryant i Roger Tellier-Craig (gitare), Mauro Pezzente i Thierry Amar (dva basa), Bruce Cawdron i Aidan Girt (bubnjevi i udaraljke), Norsola Johnson (celo), Sophie Trudeau (violina) iz dodatak jos polu-anonimnih gostujucih glazbenika (timpani, rog…) rezultat cega je doista jedno velicanstveno djelo ugodjajne glazbe. Iako se cuju utjecaji "Pink Floyda", "Cana", "Sonic Youtha", "Bark Psychosis"... bilo bi sasvim pogresno protumaciti "GS!BE" inferiornijim bendom. Oni su njihovu matricu podigli na n-tu potenciju, i to kako bez standardnog doprinosa pjevaca/vokalista (oni koriste rijeci sa snimanja u prirodnom okruzenju (“spoken word field recordings”) tako i bez standardnog doprinosa nekog (pojedinog) virtuoznog instrumentalista. Umjesto toga, koristili su tehniku sporo-brzo – jednostavni pocetak, sporo gradjenje i dodavanje razlicitih slojeva i instrumenata sve do prekrasnog zavrsnog cresenda prije nego sto proces zapocne iznova. Naravno da postoje ogranicenja u toj ponavljajucoj formuli plime i oseke ali masivni simfonican (gotovo epski) zvuk benda izaziva neke uzbudljive uspone i padove – glazba benda je, iako duboko zakopana, u sustini dirljivo zalosna. Ta metoda, isto tako, pati od dva problema: govorni segmenti kao da nemaju svoju svrhu i samo narusavaju i umanjuju cijeli projet a dvostruki napadi rock´n´rolla i free-form noisea gube nesto od svog udara jer se te dvije forme nisu zapravo nikada stopile, vec samo i dalje stoje jedna uz drugu.
Naravno, svaka od te 4 epske, masivne pjesme/kompozicije ima dijelova/stavaka koji su manje zanimljivi (ili jednostavno nisu dovoljno razradjeni) pa bi mozda ostrija selekcija bila svrsishodna jer bi se vise dobilo na konciznosti ovog remek-djela (anti-klimakticki 5-minutni finale inace fantasticne pjesme “Static"). Album je originalno zamisljen kao dosljedno simbolisticko izvjesce – iako naizgled improviziran, zapravo je promisljene cvrste strukture a Menuck je cak nacrtao i dijagram (s podnaslovima i pod-sekcijama) sve cetiri kompozicije. "Ozbiljnost" i "epska monumentalnost" bili bi epiteti ovoga albuma, albuma koji je puno jaci u svojoj kompletnosti nego u pojedinim dijelovima/stavcima. Cresendo je zastitni znak "GY!BE" i na ovome albumu su ga doveli gotovo do savrsenstva: "Storm" ih ima dva - prvi je 6-minutni "trijumfalni" a tada stize drugi "stormy" dio, sa distorziranim eho gitarama iznad ostalih instrumenata dok sve ne zavrsi u kaosu – barokni adagio za komorni zicani orkestar vodi do zestokog cresenda koji polako odumire i tada se vraca u velicanstvenoj psihodelicnoj progresiji. "Static" je elektronicka suita koja je antiteza ambijentalne glazbe, ali flertuje s njom par minuta, da bi postala govornom operom, zatim komornom glazbom za celo a zatim slijedi bucna, hard rockerska psihodelicna eksplozija. "Sleep" isto zapocinje sporo da bi se na kraju izgradila u jos jedan cresendo koji kolabira u kakofoniju. Glazba "GY!BE" je jedino limitirana repetitivnoscu i manjkom emocionalnog fokusa. Sva snaga benda najbolje se cuje u posljednjem i najeksperimentalnijom komadu, "Antennas To Heaven". Njega otvara sampl folk pjesme a tada slijedi suptilan noise kolaz. Nakon dugog putovanja kroz “izmijenjena stanja svijesti” njezna melodija polako buja iz pepela harmonije. I to je pravi trenutak genijalnosti.
Album je prava test-proba za strpljive (koji ce biti nagradjeni!) i nije ga lako poslusati i zavoljeti “na prvu” ali je jedna od najambicioznijih i najoriginalnijih ploca 2000-ih. Monumentalan ali ne i intiman album.

(Tri clana "GY!BE" – gitarist Efrim Menuck, violinistica Sophie Trudeau i basist Thierry Amar – snimili su 2000. pod imenom "A Silver Mt. Zion" album "He Has Left Us Alone But Shafts Of Light Sometimes Grace The Corners Of Our Rooms", izvrstan album koji prikazuje puno "humanije" lice "GY!BE" ali meni se ipak najvise svidio album "Horses in the Sky". Vremenom je taj bend posve izasao iz "Godspeed!" sjene, cak ga je (mozda) i nadisao. Premda vas Menuckov vokal mozda moze iritirati, sve ostalo je - za svaku preporuku... iako je glazba ogoljena i sumorna).