Samorazgovor

[The Maystor]

Źivot ide dalje ćudne razloge nam śalje {da bar na malo sreće ima pravo ćak i gubitnik}

[Azz]

ispričavam se na upadu, no zanima me kuda točno ide ova tema? jel ovo postaje neka pjesmarica, haiku kutak, što?
na Psihologiji već imamo sasvim pristojan broj i visoku toleranciju na teme u kojima se mlije o svemu i svačemu. nerijetko o ničemu.
stoga nam uistinu ne treba još jedna tema u kojoj ćete pisati svoje usputne misli i primisli (za to već imamo temu Dušice).

molim vas, struktuirajte misli ili pronađite prigodniju temu za ostavljanje ovakvih misli.

"...ptičica je sletjela. proljeće. moje srce kuca...otapa se krutost ovog svijeta..." - ok, i kakve to veze ima sa "samorazgovorom"? ili ste ovo počeli doživljavati kao mjesto na kojem treba iznijeti svaku svoju misao?
mislim da ćete u tom slučaju ipak na neku od prigodnijih tema, a na ovoj budite konkretniji ukoliko joj želite uspješno egzistiranje.

hvala na pažnji. ptičica je svoje odpjevala.

[Happyning]

Ptičja pjesmica gospođice @Bijeletama je njeno zapažanje, kako je to kad se zaista jasno čuje cvrkut ptićica.
Reperkusija je o tome kako je kad samorazgovor na tren nestane, a zapažanje svijeta se osjeća puno življe, što spontano donosi rasterećenje psihe.
Nešto jednostavno. Mali pomak ali ogromno značenje ako se dalje i dublje u to zagleda.
Tako da pjesmica/haiku ukazuje na, i ima praktičnu psihomentalnu primjenu.

Za uletajne diverzijske pokušaje destrukturiranja teme, jasno i zorno se vidi, tko, koja, zašto...Corpus delicti. Sve je jasno i poznato stručnjacima. I sam sam se čudio zašto moderatura ne reagira na "besmislene" indirektne upade i masovna spamanja. Ali sa druge strane ni to ne čudi.
Povremeni pjesmuljci su ćini se najmanji real "problem".

A u drugu ruku svi ti upisi pokazuju i ukazuju na psihodinamiku samorazgovora i korelaciju komunikacije na ovom forumu i dalje. Sve se da razjasniti.

[Azz]

dakle, bez spama u nastavku.

[bijelatama]

Happyning kaže:

Ptičja pjesmica gospođice @Bijeletama je njeno zapažanje, kako je to kad se zaista jasno čuje cvrkut ptićica.
Reperkusija je o tome kako je kad samorazgovor na tren nestane, a zapažanje svijeta se osjeća puno življe, što spontano donosi rasterećenje psihe.
Nešto jednostavno. Mali pomak ali ogromno značenje ako se dalje i dublje u to zagleda.
Tako da pjesmica/haiku ukazuje na, i ima praktičnu psihomentalnu primjenu.



A u drugu ruku svi ti upisi pokazuju i ukazuju na psihodinamiku samorazgovora i korelaciju komunikacije na ovom forumu i dalje. Sve se da razjasniti.

da, sto se tice mog kratkog upisa, upravo mu je to sto si ovdje napisao bila svrha.
(nije haiku, ni pjesma, al, bila sam radosna pa je odvuklo u taj ton)

[Happyning]

Kakavi god i čime god da su naši životi ispunjeni, uvijek se pokaže, da samo "radosno" stanje vidi stvari u pravoj perspektivi.
Koliko god da to stanje u početku bilo nešto tajanstveno ili čak iluzorno, kratko postojalo, trajalo...svatko, povremeno doživljava to stanje tijekom dana.
Ali unutrašnji samorazgovori i konflikti prijeće zamjećivanje tog jednostavnog i jasnog stanja.

Već samim uzastopnim primjećivanjem i identificiranjem tog, u počecima, kratkog "radosnog" stanja, s vremenom se ono proširuje i produžava u svijesti. Malo po malo bez stresa je sasvim dovoljno

Nema tu neke heavy filozofije, pameti i specijalnog znanja, niti samozavaravajućih kompenzacijskih iluzija kao poricajuće opravdavanja ("slatki limun života") na ponekad teške životne i svakodnevne izazove.

Simbolički srce se počinje penjati u um, što ima za posljedicu širu i puniju zamjedbu vanjskih i nutarnjih doživljaja. Mentalnom poimanju uma, na kojeg smo se primarno oslanjali većinu vremene, pridružuje se poimanje "srca" intuicije, podsvjesti, bljeskovi nekadšnjeg učenog znanja koje smo podsvjesno memorijski "zaboravili" iskustva...
Cjelovitije se doživljava svijet, ne samo preko uma.
Um, srce i tijelo rade sve složnije i sinkroniziranije, a ne kao prije u konfliktu jedno s drugim što normalno da dalje stvara samo suvišne komplikacije.

Unutarnji aspekti osobnosti se počnu sve više i više slagati, a ne lagati i kositi jedno sa drugom kao prije.
Zajedno su, sve više i više skupa.

Kaotičnost i klupko psihe postaje sve manja, a time i jednostavnija.
Nema se više toliko mjesta za prijašnje gluposti osim u smislu stvaralačke zabave u životu ima puno više mjesta i za igru. Tko zna što sutra
donosi ali zašto bi danas gubili radi sutra.

Ja osobno, imam normalne svakodnevne probleme kao i većima ljudi, nisam neki svetac koji je cijele dane nasmješen.
Razlika je možda samo u tome, da od tih svakome prisutnih životnih problema, više ne pravim problem. Uz to prihvačam se takvim kakav jesam.

Prije mi je um bio iznimno hiperaktivan, sada je samo sve više jednostavniji, "glupaviji" ali i sa "srcem" i tijelom u suradnji dodatno rastezljiviji.

Prije su mi samorazgovori odmagali, pogotovo nesvjesni. Sada mi pomažu, jer ih sad vidim i koristim, umjesto da oni mene koriste, što je prije bilo slučaj.

Svatko, sve ovo može jednostavno svjesno vidjeti u svojoj glavi i sam se uvjeriti.

[Happyning]

Ultra lampa - unutrašnja lanterna psihe

Kada bi postojala takva psihologija mogla bi se zvati nešto kao Ultra psihologija - Unutarnja laterna

Pretvoreno u jednostavnost:
Polazište takve psihologije, bilo bi da unutar svake osobe postoji nutarnje svijetlo svijesti, lanterna.

Najveća ironija je da ta lampa nije skrivena nego je "prekrivena", kod nekoga težom, a kod nekog manjom masom opetovanih reaktivnih sadržaja samorazgovora.

Sa ultra razine, kada je ta "lampa" upaljena, jasno je vidljivo da nema bitnosti i razlike između veće ili manje mase reaktivnih sadržaja SR vezanih za prošlost i budućnost.
Bit je samo identificiranje te, osim vanjske/"dnevne", prisustvo i nutarnje lanterne, te postupno pojačavanje intenziteta njenog osvijetljavanja.

Nekome je dosta samo jedna, za njega specifična rečenica, da bi se ta lampa/ica "upalila" koliko god ona bila masovno zatrpana teškim, samoporažavajućim, po sebe defektnim i reaktivno opsesivnim mislima, kompliciranjima... čak i ako je kontaminirana nekolicinom suvišnih i bespotrebnih, neutralnih sadržaja SR koji svojom vrtnjom uzrukuju deficit pažnje (odgađanje-poricanje) u smjeru, za razrješavanja krucijalnijih životnih nam stvari.

Glavni uzrok bilo koje "narkomanije" je u samom sadržaju samorazgovora pojedine osobe.

Neprestana vrtnja nekog specifičnog sadržaja samorazgovora je isto tako ovisnost, "narkomanija" o tom nekom specifičnom sadržaju, što ima direktan utjecaj na vlastito ponašanje i na van kao glavni uzrok vanjske narkomanije u bilo čemu, a time posredno i utjecaj na realnu kvalitetu života.
Neprestane repeticije ruminiranih govora, neprestano stvara isti rezultat, bilo pozitivan ili negativan...pr. melankoničan, koleričan... subobjektivan realitet. Čista logika.

Tu lampu, ali u vanjskom smislu koristimo svakodnevno, samo je uzimamo zdravo za gotovo, ne prepoznajući njen pandan - ultra značaj u našem unutarnjem svijetu psihe.

Ta lampa u vanjskoj svakodnevnici nam služi da npr. zapazimo boje ili sada, hvala bogu, za slijepe osobe, zvukove semafora.
Toj vanjskoj lampi možemo zahvaliti da se ne zaletavamo u stup i razbijemo vlastitu surlu, dok pipkamo po svojim smartfonćekima.
, a netko/a je toliko nadaren da se uspije uz vožnju automobilom i našminkati. Svaka čast na istovremenosti različitih radnji

Bez te vanjske svjesne lampe bili bi zombiji dok su mnogi, normalni, u većoj ili manjoj mjeri unutarnji zombiji sami sebi.

Ne postoji samo "vanjsko" svijetlo svijesti nego "i" "ultra" svijetlo svijetlo psihe koje utječe na to vanjsko svijetlo svijesti.
"Oboje" su pandan.
Jedno te isto.
Nisu drugačije.

Naš vlastiti biokompjuter ima svijest, emociju i inteligenciju tijela te zato ga nikad, nikakva AI neće nadmašiti jer nikad neće biti toliko deduktivno fleksibilna baš zbog te "ultra" neograničene output/input, neslovno simbolno, umne subrazine u samoj jezgri svakodnevne lanterne.

Chip sa emocijama?! = jednostavno Hollywood movie. Maa common!! Injektirati emociju u procesor... mašta radi svašta..i sebe u svoj vlastiti zatvor i lance poslati i zakovati. Kad će ljudi prestati vjerovati u fikcije?

Ali opet svaka razina ima svoju logiku nerazumljivu predhodnoj jer se i "srce" postupno proširuje koje ima svoju inteligenciju u početku čudnovatu i strašljivu umu.
Srce je strašljivo? Ono, misli?

I opet svaka osoba je svoj vlastiti ultrasvemir kako god nama trenutno svjesno/nesvjesno drago.
Ali najgore je lagati sebi samima a da se to i ne percipira.

Cilj ultra psihologije je sve veće proširenje i pojačavanje svjesnih lukseva iluminacije psihe. To donosi lakše osvjetljavanje, identificiranje, suočavanje i na kraju do sve veće slobode od psihe a time posredno i do veće suradnje sa vlastitom psihom.

Lakše je kad vidimo što si radimo.

[Happyning]

Sasvim je lako kod svakog od nas, u/vidjeti koliko su baš najmanji, minorni, "neprimjetljivi", mikro samorazgovori u biti najviše opetovano devastirajući po naše dobro raspoloženje i volju za neku potrebnu i korisnu akciju.

Sitničarenje. Nevjerojatno je koliko smo sitničavi, tijekom cijelog dana u odnošenju prema sebi a i prema drugima.
Sitničavost u glavi = sitničavost izvan glave.

Možda je ta ljudska ekspertiza u mušičarenju jednostavno ljudska priroda?! Odgovor na to pitanje zapravo i nije bitan kad se jednom u/vidi ta naša ljudska sklonost mušičarenja.

Ti micro sitnićavi samorazgovori zahtjevaju samo mikro pažnju i djelovanje kad se pojave.
Ponekad ništa, a ponekad sasvim mali, ali odlučan sekundno proaktivan samorazgovor kojeg sljedi instantna i konkretna neodgađajuća akcija.

Mali je to, u glavi, "nevidljivi"sitnićavi i mušičavi crvić koji uzrukuje da na nebrojeno puta dnevno, psihološki maglimo pogled na preostale lijepe svakodnevnih stvari.
Ni mikrovalove ne vidimo, ali ga pržeee...samo ih posljedično vidimo/osjetimo.
Sićušan je to crvić, čak je i jako kratkog vijeka trajanja od par sekundi, (trajanja jedne jedine rečenice samom sebi) te zato teško primjetljiv i zbog toga toliko nevidljivo utjecajan. Prerušen u minorna, "nevina" baljezganja.
Koliko nas sitnice mogu obogatiti toliko nas mogu i obogaljiti.

Za svaku neku svoju il tuđu riječ se hvatati?
Zbog tog mikro minornog crvića na koljena padati,
& 100x dnevno,
svoju psihu umarati.
Ma... gdje mi je pamet bila?
Ma... iza tog crvića sakrivena.

[Happyning]

Ne videći i ne koristeći vlastito razmišljanje "predali" smo vlastito razmišljanje i odlučivanje drugima.

Koliko su naša rezoniranja i odlučivanja zaista naša?

Koliko su vlastiti samorazgovori zaista naši razgovori?

U kojoj mjeri su naši životi usmjereni i kreirani vlastitim odlukama a u kojoj mjeri tuđinskim?

Živimo li vlastite živote ili nečije tuđe, željene, potrebne, ideje o životu?

Da li baš moramo i trebamo sve te stvari koje "moramo i trebamo" da bi bili potpuniji i sasvim Ok?

[bijelatama]

To je. pletenica.

Dobro je pitati se.
Promatrati.
Prepoznavati.
Locirati.

Putovati.

Distancirati se.

Biti strpljiv/a sa sobom.

Hodati

[Happyning]

bijelatama kaže:

To je. pletenica.

Dobro je pitati se.
Promatrati.
Prepoznavati.
Locirati.

Putovati.

Distancirati se.

Biti strpljiv/a sa sobom.

Hodati

Hodati životno
To je. ispletenica žita sa kukoljem & crvićima.
Ali svježu, bez kukolja pletenicu volim mmnjamiii...

Pitam sebe, da ne skitam sebe, jer postao sam si prijatelj, a s time postalo mi je jako glupo, kukuljem i crvićima svojim, "drugim, nečijim" samorazgovorno se hraniti i u neke depre il bipolarne farbe se farbati.
U većem mi je interesu zdravije se hraniti a i više volim finiju papicu.

Pitam, promatram, lociram, da rastem, porastem i odrastem.
Život, sebe i svoje riječi promatram; pouke, poruke, laži... lociram i prosijavam.
Search, detect, neutralize or destroy.

Time putujem sve čišćim očima već poznatim poljima, sa sve manje prtljage.. radosnije, lakše.
Ulazim, i bez distance u
život direktno, hrabro ga osjetiti,
jedino tako ok čovjek i karakter mogu iskovati i postati.

Trpljivo čekati više ne volim, jer vrijeme kratko životno, mene ne čeka da bi ja nešto u vremenu i od vremena samog čekao.
Vrijeme prvo čeka mene da ja nešto dam da bi primio, a ne da vrijeme prvo meni nešto daje, da bi tek onda zauzvrat konačno i ja nešto dao.
To je bit i srce strpljivosti bez trpljivosti.
Život nije fotelja, pokret je.


Hodati jako volim.

Umjetnost je hodati radi hodanja samog...sve laganije putem...zbog ostavljanja puta iza i ispred sebe.

[Happyning]

Od neurotičnog, jalovog razgovora sa sobom, gore i opasnije je samo "ne/primjećujem" tiho šaputanje samome sebi.

" Pssst...pravit ću se da ne čujem svoja šaputanja sebi, ali svejedno ih poslušam."

I najmanje, najkraće šaputanje sebi, može i aktivniju osobu hendikepirati za fotelju, u totalnu pasivu i nezadovoljno, nevoljno jalovo čekanje.

[Happyning]

Nitko ne želi ć(č)uti/ti, pa ni ja, to što sam sebi govorim & pišem"
Iskreno! ...ni meni nije uvijek ugodno, al je ipak uvijek oslobađajuće priznati i poslije ugodno vidjeti to "novo", sebe, u vanjskom svijetu.
Postoji pukotina u svemu i svakome. Jedino tako svijetlo kroz sve i svakog može ući.

[Happyning]

Nismo to što si većinom u i o sebi govorimo, ali smo se polako i neprimjetno uvjerili u to. Više ne vjerujem ni svojim uvjerenjima a kamoli uvjerenjima drugih, za mene i o meni, drugima.

A kako drugi mogu točno znati što meni, nekoj, nekome paše, treba ili ne treba, da bi bili, bila, bio, ok?

[Happyning]

Uvijek te gleda i sluša samo sebe.

[Happyning]

Iskrenost prema sebi se svakome na kraju-odmah isplati.