Sabotiranje vlastitog života zbog straha od nepoznatog

[gardenya]

radical ima pravo u svemu.

ja sam godinama sebe maltretirala i govorila da ne mogu, da sam ružna itd.
tek kad sam rekla sebi dosta, otišla na terapiju, sam odlučila dovesti se u red.

znači, još uvijek idem na terapiju. ali sam se opet dovela na početak.u glavi.
imam konačno sve što sam htjela, posao, i dečka koji me voli i prihvaća ovakvu kakva sam. i umjesto da se veselim što me zaprosio, i što idemo zajednički graditi budućnost, ja sam se sakrila u mišju rupu i ludim.

jer sam dozvolila svojim strahovima da me opet preplave. pa se pitam što ako, što ako....strah me iskoračiti iz gnijezda koji me guši. strah me napuštanja i da me ne povrijedi. garancije za život nema. a ja bi htjela imati sve pod kontrolom i sa 100 % sigurnošću znati da će sve biti u redu.

uvijek sam bila ziherašica, nikad nisam riskirala ni u čemu. volim ga, ali što ako....on me voli, ali što ako....
mislim da ću ga sa ovim sumnjama i strahovima otjerati i odgurati od sebe.
što i radim. odbijam da se vidimo, izmišljam razloge, a njemu nije jasno što krivo radi...i što se desilo? kao da (ne)svjesno to radim, da mu dosadi takvo moje ponašanje, da shvati da mu ne treba "luđakinja" u životu, tako da ja sebi mogu dokazati da sam bila u pravu,i da me nitko ne može voljeti..
a umrla bi da me ostavi.

spasite me od mene same, molim vas!

[bijelatama]

Prvo trebas sazrijeti
Zivjeti sama
Postepeno graditi vlastiti zivotni krug bez roditelja, partnera i drugih poznatih uporista
Te stvarati unutarnji stup kojim ces se odrzavati koliko toliko stabilno i razvijati svoju aktivnu vlastitu zivotnu pricu
Ako udjes u brak, taj odnos i svog partnera opteretit ces svojim strahovima.
Prvi korak : Samostalni, neovisni život!
Jako je lijepo i nezamislivo bolje od svega sto si dosad radila

[Nohappy]

gardenya kaže:

radical ima pravo u svemu.

ja sam godinama sebe maltretirala i govorila da ne mogu, da sam ružna itd.
tek kad sam rekla sebi dosta, otišla na terapiju, sam odlučila dovesti se u red.

znači, još uvijek idem na terapiju. ali sam se opet dovela na početak.u glavi.
imam konačno sve što sam htjela, posao, i dečka koji me voli i prihvaća ovakvu kakva sam. i umjesto da se veselim što me zaprosio, i što idemo zajednički graditi budućnost, ja sam se sakrila u mišju rupu i ludim.

jer sam dozvolila svojim strahovima da me opet preplave. pa se pitam što ako, što ako....strah me iskoračiti iz gnijezda koji me guši. strah me napuštanja i da me ne povrijedi. garancije za život nema. a ja bi htjela imati sve pod kontrolom i sa 100 % sigurnošću znati da će sve biti u redu.

uvijek sam bila ziherašica, nikad nisam riskirala ni u čemu. volim ga, ali što ako....on me voli, ali što ako....
mislim da ću ga sa ovim sumnjama i strahovima otjerati i odgurati od sebe.
što i radim. odbijam da se vidimo, izmišljam razloge, a njemu nije jasno što krivo radi...i što se desilo? kao da (ne)svjesno to radim, da mu dosadi takvo moje ponašanje, da shvati da mu ne treba "luđakinja" u životu, tako da ja sebi mogu dokazati da sam bila u pravu,i da me nitko ne može voljeti..
a umrla bi da me ostavi.

spasite me od mene same, molim vas!

U čemu ima točno pravo?

Što je pogodio dijagnozu? Pa i ti si malo krenula naprijed,pa si opet otišla dolje na malo većoj prepreci/testu. Tu se očito očituje život-kako se izvući kada te nešto poklopi.A mi to do sada baš i nismo uspjeli,očito niti nećemo.

[Tze]

Ja mislim da treba ic kontra strahu i mislim da je to sustina svih recepata za srecu i ozdravljenje. Ucinit upravo to cega se plasimo, od cega bjezimo, zbog cega nocu ne spavamo i sta odgadjamo. Ja se isto spremam na neke za mene velike korake u zivotu, sama pomisao na njih mi izaziva maltene povracanje ali doslo je do toga da je to jedini put naprijed i uostalom po mene najpovoljniji izbor.

[Splićankaa]

gardenya kaže:

......

Razlog zašto sam tu je opet tjeskoba i iracionalni strahovi koji su me napali zadnjih mjesec dana. sve je počelo otkad me dečko zaprosio nakon skoro godinu dana veze, ja sam bila presretna jer sam to htjela. i jer ga volim. a onda par dana poslije toga kad sam rekla mami, dobila sam napadaj panike. i to je u meni izazvalo strah da brak nije za mene, da ne znam ručak skuhati a makar nešto više, da sam nezrela, da mu nemam što dati, da ne zaslužujem njegovu ljubav, da ne znam voljeti, da ne mogu imati djecu, da sam psihički slaba za to..... svi programi iz prošlosti su mi se vratili. od tada sam u grču, tjeskobi, strahu. ne spavam, ne jedem. zavukla sam se u kuću. ne znam što da radim. imam ospesivne misli i napadaje panike. strah me da ne poludim.

Pričala sam dečku o tome, on je pun razumijevanja.
ali ne želim da pomisli da sam luda i pobjegne od mene. mene sad sve te promjene plaše, a s druge strane ostanak doma sa svojima me guši i ubija. rastrgana sam iznutra. košmar u glavi. ne želim živjeti u strahu da će se nešto loše desiti, ili da ću poludjeti. napokon imam sve što sam htjela u životu, a opet sam nesretna. uvijek sam mislila kad upoznam svoju srodnu dušu, kad me netko bude istinski volio, da će sva moja sranja nestati i da ću biti nova osoba, bolja i neustrašiva. ali, očito se to nije desilo. On me voli, ali ja ne volim sebe. Kao da se dio mene boji biti sretan i pustiti nekome da me voli, i dozvoliti sebi da voli. Zašto dio mene ne želi da budem sretna? Zašto samu sebe sabotiram? Zašto se ne mogu prepustiti osobi koja me voli? Zašto ovo sebi radim??

Sorry ako sam propustila, dal si zaposlena?

Meni se cini da imas presing da trebas sve odmah srediti.

Ja sam sebi ufilmala bila sa 18.godina kako ne znam nista kuhat, ni kolace pec, rodica me pogledala blijedo i rekla "Nisam ja to znala dok se udala nisam, pa sam polako pocela po receptima, nabavis recept, stavis sastojke, sta ima veze ako zagori kolac naucit ces"

kreni od osnovnih jela, pa ne moras bit domacica i nakuhavat za cijelu vojsku jela..

Imas li ikakvu sansu da odselis, ali s cimerima, a zaruke da odrzavas???

MORAS SE RASTAVITI OD MAME, NISI U BRAKU S NJOM.

[ForrestCat]

gardenya kaže:

radical ima pravo u svemu.

ja sam godinama sebe maltretirala i govorila da ne mogu, da sam ružna itd.
tek kad sam rekla sebi dosta, otišla na terapiju, sam odlučila dovesti se u red.

znači, još uvijek idem na terapiju. ali sam se opet dovela na početak.u glavi.
imam konačno sve što sam htjela, posao, i dečka koji me voli i prihvaća ovakvu kakva sam. i umjesto da se veselim što me zaprosio, i što idemo zajednički graditi budućnost, ja sam se sakrila u mišju rupu i ludim.

jer sam dozvolila svojim strahovima da me opet preplave. pa se pitam što ako, što ako....strah me iskoračiti iz gnijezda koji me guši. strah me napuštanja i da me ne povrijedi. garancije za život nema. a ja bi htjela imati sve pod kontrolom i sa 100 % sigurnošću znati da će sve biti u redu.

uvijek sam bila ziherašica, nikad nisam riskirala ni u čemu. volim ga, ali što ako....on me voli, ali što ako....
mislim da ću ga sa ovim sumnjama i strahovima otjerati i odgurati od sebe.
što i radim. odbijam da se vidimo, izmišljam razloge, a njemu nije jasno što krivo radi...i što se desilo? kao da (ne)svjesno to radim, da mu dosadi takvo moje ponašanje, da shvati da mu ne treba "luđakinja" u životu, tako da ja sebi mogu dokazati da sam bila u pravu,i da me nitko ne može voljeti..
a umrla bi da me ostavi.

spasite me od mene same, molim vas!

Najbolji način da se riješiš straha je taj da učiniš baš ono čega se bojiš, bez razmišljanja i filozofiranja. U ovom postu se baš vidi kako zamišljaš život kao jednu ravnu crtu, isplanirani put. Ali to nije tako i ti to ne možeš vidjeti zato jer si živjela pod staklenim zvonom. Rješenje svih tvojih problema je zapravo jaaako lagano, živi sad u trenutku, osamostali se, sve probleme rješavaj u hodu, kako se pojavljuju. Ne znaš kuhati? na internetu imaš milijun recepata, prvo jelo će ti biti koma, deseto bi moglo biti jestivo. Gledaj gdje ćeš se preseliti, pogledaj sto stanova, traži, zovi, kreći se. dobit ćeš samopouzdanje, to ti nedostaje, i to možeš dobiti jedino tako da se krećeš, probaš, zezneš, napraviš krivo, pa dobro i tako ukrug.
I ne razmišljaj, što ako ovo, ono, nema. Učini sad i odmah. ako ti se pojavi strah ignoriraj i kreni dalje. Ako ne uspije idi opet naprijed. Ne razmišljaj. Uzrok tvojih strahova je previše razmišljanja, trebaš više činiti, a manje razmišljati i strahovi će nestati...Zrelost se ne dobiva čarobnim štapićem ili rođenjem već upravo tako da nešto napraviš krivo, iz tog naučiš, i nakon tog napraviš ispravno...

[radical change]

gardenya kaže:

radical ima pravo u svemu.

ja sam godinama sebe maltretirala i govorila da ne mogu, da sam ružna itd.
tek kad sam rekla sebi dosta, otišla na terapiju, sam odlučila dovesti se u red.

znači, još uvijek idem na terapiju. ali sam se opet dovela na početak.u glavi.
imam konačno sve što sam htjela, posao, i dečka koji me voli i prihvaća ovakvu kakva sam. i umjesto da se veselim što me zaprosio, i što idemo zajednički graditi budućnost, ja sam se sakrila u mišju rupu i ludim.

jer sam dozvolila svojim strahovima da me opet preplave. pa se pitam što ako, što ako....strah me iskoračiti iz gnijezda koji me guši. strah me napuštanja i da me ne povrijedi. garancije za život nema. a ja bi htjela imati sve pod kontrolom i sa 100 % sigurnošću znati da će sve biti u redu.

uvijek sam bila ziherašica, nikad nisam riskirala ni u čemu. volim ga, ali što ako....on me voli, ali što ako....
mislim da ću ga sa ovim sumnjama i strahovima otjerati i odgurati od sebe.
što i radim. odbijam da se vidimo, izmišljam razloge, a njemu nije jasno što krivo radi...i što se desilo? kao da (ne)svjesno to radim, da mu dosadi takvo moje ponašanje, da shvati da mu ne treba "luđakinja" u životu, tako da ja sebi mogu dokazati da sam bila u pravu,i da me nitko ne može voljeti..
a umrla bi da me ostavi.

spasite me od mene same, molim vas!

Probleme koje imaš rješavaš na sljedeći način:
Nesigurnost prema budućnosti (što ako me ostavi, što ako otkrije da nešto ne znam, što ako ljubav prestane..) rješavaš tako da živiš za SADA i za DANAS. Dakle imam samo ovaj trenutak u kojem živim i ništa više. Budućnost o kojoj razmišljam je iluzija, ne postoji niti će ikada postojati u obliku kojeg ja isplaniram. Dakle sada mogu mijenjati stvari i sada mogu uživati i sada volim i sada želim i sada ima priliku nešto učiti i naučiti i sada mogu biti sretna bez obzira na probleme koje imam i sada se mogu odlučiti na izazov.. Koncentiranjem na sada ti živiš u trenutku i donosiš realne odluke. Brinući o budućnosti ti gradiš iracionalne strahove i paraliziraš se. Brinući o prošlosti ti sebi govoriš da nisi vrijedna (pogriješila sam, boljelo me, upropastila sam...)

Ukoliko imaš više izbora ispred sebe, problem rješavaš tako da odvagaš za i protiv svake varijante i ODLUČIŠ se za tebi trenutno najbolju varijantu i DRŽIŠ se iste u budućnosti ne osvrćući se iza sebe..

Savjet, zagrli svog dečka, kažu mi da ga voliš, poševi se snjim, ujutro si daj zadatak da nešto skuhaš za ručak, pitaj mamu za recept ako ne znaš, kuhajte zajedno, nakon toga planiraj vjenčanje i zajednički život...

[gardenya]

hvala vam na savjetima. toliko sam se izludjela da ne znam kako se zovem.
zaposlena sam, ali trenutno ne radim, pa imam previše vremena za razmišljanje.
sve živo analiziram i propitkujem. strah me da ne puknem skroz.

sve je u životu tako jednostavno, a ja sam svoj zakomplicirala skroz.
savjetujete mi da odselim, i živim sama. a zašto ne s dečkom?
najviše me strah da ga zbog mojih fobija ne otjeram od sebe.

prije samo mjesec dana sve mi je u glavi bilo tako jednostavno,
zaljubljeni, leptirići, bajka, zamišljala sam budućnost s njim, vjenčanje...
a sad mi je u glavi košmar. postavljam si debilna pitanja, tipa kako ja nešto znam, kako znam da je to to...

u biti sva pitanja koja mi nitko osim mene same ne može odgovoriti.
a u meni je tolika nesigurnost i panika da ja ne znam sama odlučivati, donositi ispravne odluke, i živjeti bez upletanja ikog drugog. baš me strah preuzimanja odgovornosti. ima li tome lijeka? može li se od preanaliziranja poludjeti?

[radical change]

gardenya kaže:

hvala vam na savjetima. toliko sam se izludjela da ne znam kako se zovem.
zaposlena sam, ali trenutno ne radim, pa imam previše vremena za razmišljanje.
sve živo analiziram i propitkujem. strah me da ne puknem skroz.

sve je u životu tako jednostavno, a ja sam svoj zakomplicirala skroz.
savjetujete mi da odselim, i živim sama. a zašto ne s dečkom?
najviše me strah da ga zbog mojih fobija ne otjeram od sebe.

prije samo mjesec dana sve mi je u glavi bilo tako jednostavno,
zaljubljeni, leptirići, bajka, zamišljala sam budućnost s njim, vjenčanje...
a sad mi je u glavi košmar. postavljam si debilna pitanja, tipa kako ja nešto znam, kako znam da je to to...

u biti sva pitanja koja mi nitko osim mene same ne može odgovoriti.
a u meni je tolika nesigurnost i panika da ja ne znam sama odlučivati, donositi ispravne odluke, i živjeti bez upletanja ikog drugog. baš me strah preuzimanja odgovornosti. ima li tome lijeka? može li se od preanaliziranja poludjeti?

Možeš si lijepo sjebati psihičko zdravlje, anksiozni napadaji, depresija, psihoza..
Na tvom mjestu ja bih stao na loptu. Sa psihijatrom popričao o tome, dobio jaču terapiju da se stabiliziram, dao sebi malo vremena za opuštanje, resetiranje, dečku objasnio da imaš određenih psihičkih problema odnosno strahova od odgovornosti i budućnosti, zatražio bih njegovu podrški i topao zagrljaj.

[ForrestCat]

gardenya kaže:

hvala vam na savjetima. toliko sam se izludjela da ne znam kako se zovem.
zaposlena sam, ali trenutno ne radim, pa imam previše vremena za razmišljanje.
sve živo analiziram i propitkujem. strah me da ne puknem skroz.

sve je u životu tako jednostavno, a ja sam svoj zakomplicirala skroz.
savjetujete mi da odselim, i živim sama. a zašto ne s dečkom?
najviše me strah da ga zbog mojih fobija ne otjeram od sebe.

prije samo mjesec dana sve mi je u glavi bilo tako jednostavno,
zaljubljeni, leptirići, bajka, zamišljala sam budućnost s njim, vjenčanje...
a sad mi je u glavi košmar. postavljam si debilna pitanja, tipa kako ja nešto znam, kako znam da je to to...

u biti sva pitanja koja mi nitko osim mene same ne može odgovoriti.
a u meni je tolika nesigurnost i panika da ja ne znam sama odlučivati, donositi ispravne odluke, i živjeti bez upletanja ikog drugog. baš me strah preuzimanja odgovornosti. ima li tome lijeka? može li se od preanaliziranja poludjeti?

Naravno s dečkom... Gle nisi sama, imaš njega kao potporu i to je puno.
Al moraš napravit korak naprijed. Ne razmišljaj što ako nego kako, kužiš?
Želiš živjeti s dečkom? Gledaj oglase, oboje, zovite, razgovarajte, planirajte.
Traži dok ga ne nađeš. Kad useliš, napravi razmještaj da se osjećaš ugodno, kupi sitnice. Planirajte zajedno aktivnosti. Samo idi naprijed i ne razmišljaj.
Tim prvim korakom dobit ćeš na samopouzdanju i bit će ti lakše suočavati se sa svim drugim situacijama u životu. ali taj prvi korak moraš napraviti, malo po malo, a ne planirati vjenčanje i bajku i opet neki isplanirani scenarij. Zadaj si taj cilj i ne razmiljaj o ničem dok ga ne ostvariš. a onda kažeš idemo dalje...I vjeruj, nakon nekoliko mjeseci nećeš imati strahove nego ćeš živjeti život

[Nohappy]

gardenya kaže:

hvala vam na savjetima. toliko sam se izludjela da ne znam kako se zovem.
zaposlena sam, ali trenutno ne radim, pa imam previše vremena za razmišljanje.
sve živo analiziram i propitkujem. strah me da ne puknem skroz.

sve je u životu tako jednostavno, a ja sam svoj zakomplicirala skroz.
savjetujete mi da odselim, i živim sama. a zašto ne s dečkom?
najviše me strah da ga zbog mojih fobija ne otjeram od sebe.

prije samo mjesec dana sve mi je u glavi bilo tako jednostavno,
zaljubljeni, leptirići, bajka, zamišljala sam budućnost s njim, vjenčanje...
a sad mi je u glavi košmar. postavljam si debilna pitanja, tipa kako ja nešto znam, kako znam da je to to...

u biti sva pitanja koja mi nitko osim mene same ne može odgovoriti.
a u meni je tolika nesigurnost i panika da ja ne znam sama odlučivati, donositi ispravne odluke, i živjeti bez upletanja ikog drugog. baš me strah preuzimanja odgovornosti. ima li tome lijeka? može li se od preanaliziranja poludjeti?

Ovo će i mene dotući,toliko razmišljanja i neopuštanja moždanih vijuga.Ja se jednostavno niti ne mogu opustiti,prepustiti ničemu .Strašno puno energije uzima

[Splićankaa]

Zato da iz dječje sobe ne uđeš u bračnu sobu.

Ti nisi prosla djevojacku fazu.

Recimo da dogovori vjencanje. To ce bit za godinu dana.
Nadi cimerixu zivi malo sama i nauci kuvat bez da ti mater visi nad glavom..

Upoznaj sebe kao osobu i vidi kako s cimerima funkcioniras.

.. druga opcija koju bi savjetovala isprobaj zivot s tim deckom.
Kako uopce se mos vjencat bez da upiznas osobu dobro?

Lako je bit u vezi kad oboje imate skuvano i oprano.
Probajte zivit skupa.
Ne moras nikakvu odluku o udaji odlucit bez da probas testnu voznju ilitiga suzivot..

Zajebi sta ce drugi ljudi rec.

Imas 30ak godina. Stignes se udat i rastat 3-4 puta.
Sve stignes. Nema zurbe.

[ForrestCat]

Nohappy kaže:

Ovo će i mene dotući,toliko razmišljanja i neopuštanja moždanih vijuga.Ja se jednostavno niti ne mogu opustiti,prepustiti ničemu .Strašno puno energije uzima

A zašto ne započneš malim koracima....

[Nohappy]

ForrestCat kaže:

A zašto ne započneš malim koracima....

Zbog straha,kalkuliranja ili već čega..nemam pojma

A neću lagati,ako kažem da se bojim jadnog života (mislim da sam na drugoj temi pisao o tome danas) gdje ću životariti,živjeti s 2-3 cimera,gledati hoću li imati za pojesti na kraju mjeseca,a o dijeljenju nekih trenuta (takvih sigurno ne) s nekime niti ne pomišljam.

Mislim da ću tu sreću potražiti negdje na nekom drugome svijetu,i svakim danom sam sigurniji u to.

[Splićankaa]

Nohappy kaže:

Zbog straha,kalkuliranja ili već čega..nemam pojma

A neću lagati,ako kažem da se bojim jadnog života (mislim da sam na drugoj temi pisao o tome danas) gdje ću životariti,živjeti s 2-3 cimera,gledati hoću li imati za pojesti na kraju mjeseca,a o dijeljenju nekih trenuta (takvih sigurno ne) s nekime niti ne pomišljam.

Mislim da ću tu sreću potražiti negdje na nekom drugome svijetu,i svakim danom sam sigurniji u to.

Odes u inozemstvo ko i svi drugi.
Budi sretan sta si se rodio u evropi pa imas i internet i dotok informacija i EU osobnu.

U inozemstvu moras s cinerima u pocetku a kasnije ces valjda ulovit nekog..

Jel bolje to ili sa starcima do kraja zivota????

[gardenya]

znam puno onih koje su se udale sa 22-23 i djevojačku sobu zamijenile sa bračnom. i nije im ništa bilo.

ja sam ipak prešla 30, i trebala sam sazrijeti do sada. stvarno sam mislila da jesam. pogotovo nakon godina psihoterapije i analize.
za njega sam znala da je pravi nakon mjesec dana. i dalje to mislim.
ali ne želim ga razočarati. pristala sam na prosidbu. nitko mi ne daje rokove.
ali meni je to očito u glavi napravilo klik da sam sad u stanju kakvom jesam.

ako ovako reagiram na lijepe vijesti,
kako bih se tek onda osjećala da mi se desilo nešto loše?
da sam bar glupa, ne bi mislila toliko.
da ne znam koliko život uistinu može biti lijep, i koliko možemo biti sretni,
davno bi se bacila s nekog mosta. pitam se da li bi bila ista da sam
imala drugačiji odgoj? a ni to nema smisla pitati se. samo želim biti normalna.

[ForrestCat]

Nohappy kaže:

Zbog straha,kalkuliranja ili već čega..nemam pojma

A neću lagati,ako kažem da se bojim jadnog života (mislim da sam na drugoj temi pisao o tome danas) gdje ću životariti,živjeti s 2-3 cimera,gledati hoću li imati za pojesti na kraju mjeseca,a o dijeljenju nekih trenuta (takvih sigurno ne) s nekime niti ne pomišljam.

Mislim da ću tu sreću potražiti negdje na nekom drugome svijetu,i svakim danom sam sigurniji u to.

Ako ćeš živjeti sa cimerima, gladan nećeš biti nikako jer imaš od koga ukrasti
Kreni, kužiš?

[Splićankaa]

gardenya kaže:

znam puno onih koje su se udale sa 22-23 i djevojačku sobu zamijenile sa bračnom. i nije im ništa bilo.

ja sam ipak prešla 30, i trebala sam sazrijeti do sada. stvarno sam mislila da jesam. pogotovo nakon godina psihoterapije i analize.
za njega sam znala da je pravi nakon mjesec dana. i dalje to mislim.
ali ne želim ga razočarati. pristala sam na prosidbu. nitko mi ne daje rokove.
ali meni je to očito u glavi napravilo klik da sam sad u stanju kakvom jesam.

ako ovako reagiram na lijepe vijesti,
kako bih se tek onda osjećala da mi se desilo nešto loše?
da sam bar glupa, ne bi mislila toliko.
da ne znam koliko život uistinu može biti lijep, i koliko možemo biti sretni,
davno bi se bacila s nekog mosta. pitam se da li bi bila ista da sam
imala drugačiji odgoj? a ni to nema smisla pitati se. samo želim biti normalna.

Udale su se sa 22-23 jer su ostale trudne.

Druga varijanta, odgajane da se sto brze udaju i pod pritiskom roditelja.

Kako ti je mater reagirala na vijest o tome da s zaprosena i o udaji?

Jel mater posprema tvoju sobu ? Ponasa li seka da si dite ili te gleda ravnopravno?

Ja sam mladja od tebe i ne pada mi napamet udat se sad i napravit dite, kolegica s posla u mojoj dobi je vec rodila.
Jel to znaci da i ja tribam brzi rodit? Tvoj zivotni put je tvoj put.
Neke zene rode sa 45. Godina.

Koliko su ti komplimenata izgovorili roditelji, pohvala?


Edit: zamisli da si rodila vec dvoje dice. Sad bi imala druge brige i dileme. Tako da proslost je s razlogom bila takva i sad se skoncentriraj na sadasnjost.

[Nohappy]

Splićankaa kaže:

Odes u inozemstvo ko i svi drugi.
Budi sretan sta si se rodio u evropi pa imas i internet i dotok informacija i EU osobnu.

U inozemstvu moras s cinerima u pocetku a kasnije ces valjda ulovit nekog..

Jel bolje to ili sa starcima do kraja zivota????

Malo ja imam koristi od te EU,i u početku i na kraju.Da i vani budem živio sam,živjet ću ko zadnje smeće.

S njima niti neću živjeti,otvoreno me se tjera van,a i sam radim da se maknem.

ForrestCat kaže:

Ako ćeš živjeti sa cimerima, gladan nećeš biti nikako jer imaš od koga ukrasti
Kreni, kužiš?

To gladan je pomalo figurativno i sam znaš,i sad jedem malo.Jučer i danas me je još podjetila ova tema,tako da nisam od jutra ništa niti jeo.

Kamo u neki kao bolji život?

[gardenya]

ne posprema mi sobu, ali kuha jer ja ne znam.
ne kuha samo meni, nego eto, i ja sam tu doma.
ona je reagirala hladno, ali drago joj je. zanimljivo kako roditelji odgoje djecu
da budu nesamostalna a onda očekuju i nadaju se da ta ista djeca uđu u brak i imaju potomke..

što se udaje tiče, nisam nikad htjela udati se. bježala sam od bilo kakve ozbiljne veze. o djeci da ne govorim.
budem li čekala da budem spremna za to, mogu čekati do 80-te.nikad neću biti spremna.
a nažalost biološki sat otkucava. i uskoro će menopauza.

a što se udaje tiče. ona sama po sebi ne bi trebala biti trauma ako znaš
da je to to, i ako želiš biti s tom osobom. a zašto je meni trauma? jer sam luda očito.