Gdje je smisao i kako dalje?

[jux1100]

Pozdrav kolege,
pokušat ću biti što kraći, a nadm se da ću dobiti bar poneki savjet.
Naime, u zadnje dvije godine m sve polako ali sigurno pada, previše je faktora zbog kojih mi je zdravlje ugroženo, a čemu je pak uzrok stres.
Što kada izgubite vjeru u ljude? Što kada se ne usudite razgovarati s ljudima koji su vam najbliži jer znate da bi krivo shvatili i reagirali ili se pak brinete za njih pa ne želite da se živciraju? Što kad vam ljudi "pružaju podršku" i misle da Vas razumiju, a nemogu vas raumijeti?
Tražio sam smisao života, nisam ga našao, zbog brojnih faktora na koje nisam mogao utjecati izgubio sam povjerenje pojedinih ljudi jer se nisam usudio s njima otvoreno razgovarati.Što kada vam se vrzmaju suicidalne misli i nemožete spavati a kamoli funkcionirati u normalnom životu(shrinka imam) ali niti u njega vise povjerenja nemam.
Što kada vam netko, iako ste u takvom stanju kaže da "niste vrijedni"? Kako objasniti ljudima da nemogu samo tako promijeniti Vaš mindset jer nevide što vi vidite, jer neznaju što vi znate?
A tek da nepričam kako sam mnoge pogreške napravio upravo pokušavajući promijeniti stvari na bolje, ali je sve otišlo u suprotnom smjeru.
Što kada vam na svaku vašu ideju, tipa poduzetništva netko kaže: ti to nemožeš, to nije realno, to nije mguće, moraš ići po nekakvom redu da bi imao sigurnost(što je danas sigurno??)?
Što kada isti ti judi koji Vas pokopavaju a zapravo misle da vam time pomažu zapravo neznaju da ste puno učinili za njih i da ih želite poštedjeti brige, samo oni to nevide?
Obasuo sam vas pitanjima ali nadam se da će netko već odgovoriti, uglavnom shvatili ste, sve je otislo kvragu i ne vidim vise smisla, sto mi vrijedi bilo sto u zivotu ako nisam sretan i zadovoljan... a da ne spominjem da se nakon 2 godine veze nemogu više niti uz vlasttu djevojku opustiti...
Pomagajte, više neznam niti se usudim pristupiti lujudima a nade mi padaju, zapravo su me i dovele do ovog stanja jer želim živjeti u sadašnjem trenutku dok drugi konstantno blebeću o tome kako ima vremena ili o tome što su oni preživjeli prije pola stoljeća a ja nikako da im dokažem da vremena nema i neće ga biti, vrijeme je SADA I OVDJE A NE ONDA I ONDJE!
toliko...

[8472]

Pričaj s ljudima svoje generacije ili onima malčice starijima ako želiš da te razumiju, oni što su od tebe stariji pola stoljeća, njih pusti na miru, neće te nikad shvatiti.



Puno mozgaš, petljaš i zapetljavaš se, jedva da te kužim što hoćeš reći, a kamoli što hoćeš.
Vjerujem da ni tebi nije lako sa samim sobom u glavi.


Najviše se slažem s ovim "SADA I OVDJE A NE ONDA I ONDJE", samo me zanima što ti želiš učiniti s tim/u vezi toga?

[jux1100]

8472 kaže:

Pričaj s ljudima svoje generacije ili onima malčice starijima ako želiš da te razumiju, oni što su od tebe stariji pola stoljeća, njih pusti na miru, neće te nikad shvatiti.



Puno mozgaš, petljaš i zapetljavaš se, jedva da te kužim što hoćeš reći, a kamoli što hoćeš.
Vjerujem da ni tebi nije lako sa samim sobom u glavi.


Najviše se slažem s ovim "SADA I OVDJE A NE ONDA I ONDJE", samo me zanima što ti želiš učiniti s tim/u vezi toga?

Bok 8472, da, problem jest što puno mozgam i potpuno ti vjerujem da me nisi baš shvatila/shvatio kolaps mi je u glavi...
Što se tiće moje generacije, to je ok a ovi stariji o kojima sam govorio su uglavnom moji starci pa ih baš nemogu izbjeći.
Shvačam ja da oni imaju iskustva u životu, ali to su ila druga vremena...
A što se tiće toga što mislim napraviti u vezi "SADA I OVDJE A NE ONDA I ONDJE" neznam, zapravo sm poduzetan, imam ideju viziju, motivaaciju ali premalo podrške oko sebe.
a ako uskoro nešto ne promijenim skroz ću prolupati... uvijek sam gledao da štitim druge i da se ne živciraju, nekada imao povjerenje u njih a na kraju mi se sve to obilo o glavu pa sad ti vidi... i kako da onda čovijek bude normalan?

[radical change]

jux1100 kaže:

Pozdrav kolege,
pokušat ću biti što kraći, a nadm se da ću dobiti bar poneki savjet.
Naime, u zadnje dvije godine m sve polako ali sigurno pada, previše je faktora zbog kojih mi je zdravlje ugroženo, a čemu je pak uzrok stres.
Što kada izgubite vjeru u ljude? Što kada se ne usudite razgovarati s ljudima koji su vam najbliži jer znate da bi krivo shvatili i reagirali ili se pak brinete za njih pa ne želite da se živciraju? Što kad vam ljudi "pružaju podršku" i misle da Vas razumiju, a nemogu vas raumijeti?
Tražio sam smisao života, nisam ga našao, zbog brojnih faktora na koje nisam mogao utjecati izgubio sam povjerenje pojedinih ljudi jer se nisam usudio s njima otvoreno razgovarati.Što kada vam se vrzmaju suicidalne misli i nemožete spavati a kamoli funkcionirati u normalnom životu(shrinka imam) ali niti u njega vise povjerenja nemam.
Što kada vam netko, iako ste u takvom stanju kaže da "niste vrijedni"? Kako objasniti ljudima da nemogu samo tako promijeniti Vaš mindset jer nevide što vi vidite, jer neznaju što vi znate?
A tek da nepričam kako sam mnoge pogreške napravio upravo pokušavajući promijeniti stvari na bolje, ali je sve otišlo u suprotnom smjeru.
Što kada vam na svaku vašu ideju, tipa poduzetništva netko kaže: ti to nemožeš, to nije realno, to nije mguće, moraš ići po nekakvom redu da bi imao sigurnost(što je danas sigurno??)?
Što kada isti ti judi koji Vas pokopavaju a zapravo misle da vam time pomažu zapravo neznaju da ste puno učinili za njih i da ih želite poštedjeti brige, samo oni to nevide?
Obasuo sam vas pitanjima ali nadam se da će netko već odgovoriti, uglavnom shvatili ste, sve je otislo kvragu i ne vidim vise smisla, sto mi vrijedi bilo sto u zivotu ako nisam sretan i zadovoljan... a da ne spominjem da se nakon 2 godine veze nemogu više niti uz vlasttu djevojku opustiti...
Pomagajte, više neznam niti se usudim pristupiti lujudima a nade mi padaju, zapravo su me i dovele do ovog stanja jer želim živjeti u sadašnjem trenutku dok drugi konstantno blebeću o tome kako ima vremena ili o tome što su oni preživjeli prije pola stoljeća a ja nikako da im dokažem da vremena nema i neće ga biti, vrijeme je SADA I OVDJE A NE ONDA I ONDJE!
toliko...

Pomoći si možeš jedino sam, jer za svoj život jedino ti sam i odgovaraš.
Rješi se ljudi koji ti isisavaju energiju i pričaju ti da nisi vrijedan, da nešto ne možeš, da nisi dovoljno pametan, bistar, lijep, da ti se ne diže ili što već..
Svi ti ljudi te jednostavno ne poštuju i ne vole te, prema tome nisu zaslužili da njima posvećuješ svoje vrijeme a kamo li da o njihovim stavovima ili raspoloženjima ovisiš ti i tvoja sreća..

Shvati da drugi ljudi ne razumiju kako je biti depresivan, suicidalan, pod jakim stresom, osjećati se iznevjereno i izgubljeno. Većina ljudi to ne zna jer to ne prolazi. Od ljudi ne traži da te u tome razumiju jer oni to ne znaju i ne mogu, nađi si psihijatra.

Uzmi vremena za sebe, bez obzira koliko teško bilo zagrli sebe, utješi sebe, voli sebe, pod sebe mislim na onaj najgori dio sebe kojeg se plašiš, kojeg se sramiš i kojeg odbacuješ iz straha, srama, krivnje ili ne znam čega već ne. Zahvali Bogu što ti daje priliku da živiš svakoga dana. I svaki dan odluči jednu osobu koja ti krade energiju izbaciti iz svog života ili ju staviti na svoje mjesto. Svaki dan odluči nešto lijepo napraviti samo za sebe, i nešto lijepo za nekog drugog bez želje da ti se istom mjerom vrati.

Navečer napravi planove za jutro. Ukoliko se odlučuješ na neki posao shvati da ti za to treba hladna glava, bistrina, jako mnogo energije i vremena. Nparavi plan i kreni polako ne riskirajući mnogo, samo onoliko koliko možeš podnijeti..

Obzirom da nisi pričao o niti jednom konkretnom problemu, općenito sam ti i odgovorio...

[dden]

znam o cemu pricas. za razliku od 100 posto slicnih topika ti si onaj koji je i probao pa svatio da nema izlaza.

moram reci da oni koji su kronicno zaglavili u svoju drepesiju da nece izaci iz nje. to je vec potonuta ladja.

za one koji su normalni a skirvaju ovu depresiju u sebi. i ja sam se nasao puno puta u njoj i sad sam djelom u njoj bi savjetovao sto brzi opravak u prakticnom smislu. na papir stavit sve stoje prakticki produktivno i samo se na to fokusirat. oko nas je sve izgradeno, i morate bit svjesni samo s rukama mozete izgradit most.

bili bi puno lakse da se samo ukljucimo u racunalo i da nas ono zadovolji. cemu znojenje? iz ovog shvatite da smo fizicka bica.

sto ti drugi kazu da je ne moguce svi prolazimo. i veze se na vec izgraden svijet. da bi ti nesto napravio moras ici protokolom. nema tu humanizma, molitve itd..

[Ufur]

jux1100 kaže:

Pozdrav ...

Mozda je rijesenje u tome da radis nesto sto volis i sto te ispunjava i da si dobar u tome, to ti pogoni i napaja iluziju superiornosti i samim time daje ti odredenu satisfakciju, ali generalno gledajuci smisla nema, ne moze ga biti matematicki, u privremenom stanju u kakvom obitavamo.

Najbolje ti je nesto kreirati, stvarati nesto, da iskleses i manifestiras svoje demone, to ti je cool stanje pa ti bude laske.

[bijelatama]

Za početak
Svakodnevni jaki fizički napor, na zraku, ne dvorana!
Tjelesna pasivnost muti glavu

Drugo, manje obzira za "te druge"
Distanca
Arivederči mamek i tatek!
Jer imam svoj zivotni zadatak

[tiluriumm]

jux1100 kaže:

ovi stariji o kojima sam govorio su uglavnom moji starci pa ih baš nemogu izbjeći.
Shvačam ja da oni imaju iskustva u životu, ali to su ila druga vremena...
A što se tiće toga što mislim napraviti u vezi "SADA I OVDJE A NE ONDA I ONDJE" neznam, zapravo sm poduzetan, imam ideju viziju, motivaaciju ali premalo podrške oko sebe.
a ako uskoro nešto ne promijenim skroz ću prolupati... uvijek sam gledao da štitim druge i da se ne živciraju, nekada imao povjerenje u njih a na kraju mi se sve to obilo o glavu pa sad ti vidi... i kako da onda čovijek bude normalan?

Ne znam koliko ti je godina, ali što prije shvatiš da ti je pupčana vrpca prerezana nakon prvog udaha, a tvoja egzistencijalna potreba za njima počela prestajat s pubertetom i završila punoljetnošću to će ti bit lakše.

Roditelje treba poštovat uvijek, volit više ili manje ovisno koliko su to zaslužili svojim odnosom prema tebi dok su te podizali u čovjeka, ali tu veza odraslog čovjeka staje.
Nemaju oni nikakvog iskustva u životu za tebe, jer ne hodaju u tvojim cipelama niti žive u tvojoj koži. Imaju svoje iskustvo, u okviru svog vremena, odgoja, društva, života, koje s tvojim putem ne mora imati baš nikakve veze i češće će ti više odmoć nego pomoć.

Odrasti. Čija to tebi podrška treba? Jel ti stvarno treba da ti mamica i tatica tapšaju leđa i kažu bravo sinek, možeš ti to, ajde gurni još malo...
Trebaš sam sebi, treba ti tvoja vlastita pamet, tvoj vlastiti rad i upornost, trud i vrijeme, ničiji drugi. Niti lijepe riječi, niti isprazno poticanje. Jedino ako misliš na podršku u smislu novca, onda kužim, ali savjetujem da se probaš snać svojim snagama, jer kad dobiješ od nekog novac, čak i ako ga vratiš s kamatama, nikad nećeš za svoj uspjeh bit zaslužan ti, nego oni koji su te "pogurali" kad je trebalo i bez njih bi bio nitko i ništa.

Okani se potrebe da te maze i paze, budi svoj čovjek. Ne štiti one koji ne trebaju zaštitu, jer ni tebe nitko neće štititi.

Dobro došao u stvarni svijet, nadam se da ćeš se u njemu snać, ali pokušaj prerast jadikovke, samosažaljavanje i ostalo što te prati. Ništa od toga nemaš.

Ako doktor ne pomaže/ne vjeruješ mu/nemaš povjerenja, mijenjaj ga, bar njih ima ko pljeve. Naći ćeš nekoga s kim ćeš bit na istoj valnoj duljini i njegovo će ti društvo pomagat, a ne samo odmagat i još te više bacat u depru.

[Svjetlosni]

Trebas "popricat" sa svojim nesvjesnim da vidis kamo te usmjerava ,koje ti poruke daje.