ESEJ O KNJIŽEVNOSTI
Jedno vrijeme volio sam stvarati ninđa junake. Pošteni ninđa roman ima glavnog lika koji je visok, crnokos, nabildan, obdaren, superbrzih refleksa i imenom Paul Oldridge ili Leslie Eldridge, od kojega mu nijedno nije pravo ime. Živi u San Franciscu sa svojom curom, koju po ninđa-zakonima ne bi smio imati, polujapankom Sumiko (u svakoj verziji se tako zove) s prevelikim sisama (ali je to više pjesnički opisano), te prijateljem Pittom Terenceom crncom, kojeg isto po ninđa-zakonima ne bi smio imati, a koji voli gole (ili barem u toplessu) sisate plavuše i australsko pivo.
Ninđa se, zatim, bori najviše protiv organiziranog kriminala, naročito protiv krijumčara drogom. Čak i kad se bori protiv nečega drugog, zapravo se opet ispostavi da se bori i protiv trgovine drogom.
Sve nevjerojatne pothvate nije nužno objašnjavati drugačije doli supertajnom tehnikom ninđa koja se stoljećima prenosi s koljena na koljeno, te za koju bi današnji znanstvenici prodali svoja jaja, a vojske svoju državu.
Još riječ-dvije o katani, pa možemo krenuti. Dakle, katana je preserantski detalj koji je tri četvrtine dobrog ninđa romana (preostala četvrtina svodi se na dio vrlo grafičkih nasilnih scena i dio soft porn scena), jer to je mač koji reže sve, naročito glave negativaca (iako ih koji put prereže i napola), te u čijem se svakom spomenu mora dati i primjer oštrine.
Paula Oldridga su probudile jutarnje zrake Sunca. Išle su mu u oko. Nije volio kad mu sunce ide u oko. To ga je ljutilo. Iskočio je iz kreveta uz uzvik: Ijaaaaaaaaa. To je probudilo njegovu Sumiko. San se još nije u potpunosti povukao iz njene duše kad mu je rekla: Daj ne pizdi svakog jutra. On joj je rekao: Oprosti i poklonio se.
Sjetio se svog učitelja Yang Shui-a, i njegovih mudrih riječi:
- Uvijek se pokloni. Ako se poklonis, ti si pravi ninđa borac.
- Ali ucitelju, sto ako se poklonim tijekom tusiranja sa ostalim nindjama?- - Pravi nindja ima sapun na špagu.
Polako je obukao svoje ninđa odijelo, pamučno, crno, koje je sasvim slučajno kupio na jednoj rasprodaji u L.A. Često je primjećivao kako ga radi tog odijela ostale ninđe gledaju očima punim zavisti.
Jutarnja gimnastika se razlikuje od ninđe do ninđe. Ne postoje dvije ninđe sa istim kondicijskim treningom.
Paul je volio popeti se na krov svoje zgrade u zoru, i odatle skakati na druge zgrade. Nikad nije skakao istim redoslijedom. Paul nije imao ustaljene navike. Nije ih želio. Ustaljene navike predstavljale su slabost. Uvijek je vodio ljubav u drugoj pozi. Uvijek je mokrio u drugom WC-u.
Bok susjed - ovlaš je pozdravljao susjede skačući sa zgrade na zgradu.
Dostatan ulomak za prikazivanje mojih ninđa sklonosti. Je li cijeli ovaj tekst samo notorna laž, ili pak briljantan svijet obojenih slika sklopljenih u tajni pakt čitaoca i pisca. Preduvjet svakog odnosa jest pakt. Svi sklapamo određenu alijansu s nekim, nečim. Cvijet sklapa savez s pčelom, kit sklapa savez s onim malim stvorenjima koji žive na njemu, Zemlja sklapa savez sa Suncem. Matrica našeg života postaje ovisna o jednom šutljivom, tihom savezu. Subina mog crnokosog ninđe zapisana je u svijesti čitača koju si sam on stvara. Nastojanje da se pripovjedna struktura djela rastereti od prijenosnih učinaka individualne psihologije je svakako prisutna. Svi se smijemo mom junaku, ali nas on na neki glupi način privlači.
Poput konobara koji za Vas «čuva» stol u restoranu, tako u književnosti pristajemo na kompromis osjećaja, zbilje, fikcije. Zar nije cijeli taj opus zapisan na običnom papiru?! Kako papir kao medij može prenijeti cijeli jedan svijet?! Papir to ne može. Papir može puno više. On oponaša život, oponaša život u cijeloj njegovoj punoći. Možemo to objasniti na način da gradi kulu od karata, ali kuriozitet književnosti jest da se ta kula radi u zraku. Na taj način književnost postaje ne samo životni stil nego život, koji si sami stvorimo. Jednom je netko rekao da je pisanje paklena šetnja po najboljim i najodurnijim dijelovima sebe. Jesam li ja loš čovjek jer pišem vulgarne riječi? Možda je književnost samo zrcalo svijesti u kojem desna strana postaje lijeva?!
Sve leži u domeni našeg shvaćanja, odnosno granica koji sami sebi postavimo. Ako je meni krajnja nirvana ninđa roman, to treba poštovati jer ja u tome uživam, ako je meni lik ninđe idol, onda ja postajem taj lik. Ustvari u životu i jesi samo lik, i opet si na početku, vraćen na isto mjesto s kojeg si krenuo. Zato ninđa ne može i ne smije biti nirvana, krajnji domet mora biti naša kompletna kritika književnosti. To je snaga koja može puno toga reći ali samo onima koji žele da znaju, da slušaju kroz riječi.
Koliko se jedan intelektualac mora bojati sebe samoga? Kao dijete stariji su znali sve. Znali su sve priče o vilenjacima, znali su igru patuljaka i sirene, znali je da je Svemir beskonačan, onda kada smo mi ograničili svoje viđenje na okruglost jabuke u ruci. Odrastajući jabuka dobiva polaritete iste stvarnosti, možda ti polariteti zaista uključuju u priču čovjeka koji je invalid bez književnosti?! Ili je pak on kompletan, psihički čist. Paradoks u svemu tome jest da neuke nonice shvaćaju pojavnost i dokaz Božje osobe puno bolje nego svi učeni teolozi svijeta. Jedu li ipak intelektualci sami sebe?
Kao formirane ličnosti odreći se umjetnosti pisane riječi je nemoguće. To nitko ni ne želi. Ne odriče se ni pčela cvijeta. Kompleksnost i snaga književnosti tjera nas na nove knjige, nova djela. U našoj svijesti još žive neprobuđene emocije koje čekaju na aktivaciju poput japanskih kamikaza. Njihova je aktivacija neupitna, samo je pitanje vremena kada ćemo pročitati nešto što će aktivirati crveni gumb u borbenom avionu naše psihe te kategorije saznanja smjestiti u nove, nikad otvorene ladice svijesti.
Dio o nindja junaku preuzet s foruma. Hvala.
Utoliko vise sto me inspirirao za pisanje dalje.
Linearni mod
