Natrag   Forum.hr > Društvo > Život u dvoje

Život u dvoje Prizori iz bračnog i izvanbračnog života.
Podforumi: Vjenčanja, Rastave

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 02.03.2017., 17:23   #1
Polazimo li od sebe ili drugog?

Potaknuta...gotovo pa svim pročitanim temama ovdje i vlastitim životom palo mi je na pamet pitanje/ i to, po mom običaju, ne samo jedno.

Koliko smo svjesni sebe i svojih grešaka u odnosu?
Koliko za manjak prepuštanja krivimo drugu stranu? Koliko u svom tom egocentrizmu zapravo izbjegavamo živjeti u svojoj srži- koliko stojimo iza sebe? Koliko krivimo sebe na ispravnim osnovama a koliko opravdavamo? Koliko krivimo partnera što ne prihvaća i ne podređuje se našim manama?
Prilagođavamo li se samima sebi? Ili očekujemo da će se drugi prilagoditi nama da ne bismo trebali mijenjati sebe pa se nakon nekog vremena održavaju maratoni u igranju prebacivanja loptica?

To su pitanja koja su se meni probudila logičnim tijekom razvojnog procesa.

Konkretno interes teme je ovo- Ispričajte nam situaciju gdje ste pokazali svoju lošu stranu a druga strana je reagirala bolje od vašeg očekivanja.

Počnimo sa sitnicama ako to pomaže otvoreno priznati svoje mane. U sitnicama se ionako krije ono veće.

Evo i moja sitnica, jučerašnja.
Južina je. Moj muškarac je, kao i ja, nervozan. Govorila sam prije da su to gluposti, da obična promjena vremena utječe na mene, pih. Danas govorim drugačije, zbilja sam biće promjenjivog raspoloženja

Kod mene nervoza znači čak i određenu stopu sadizma a i mazohizma.
-već znaš nakon ovih godina da se lako pretvorim u takvu harpiju koju ništa ne može zaustaviti, kako se nisi naučio micati s puta u tim trenutcima? Kako da baš onda provociraš svađu? Kako to da sam ja u djetinjstvu to savršeno savladala? Jer, naravno, na meni je da pizdim i budem ono što jesam (!imam pravo na to-posebna sam!) a na tebi je da se mičeš i budeš ono što nisi, to znači da me voliš, zar ne?

On se sprema za posao nakon ručka. Znam da mu se ne ide, znam da je kao i ja nervozan iako to ne pokazuje na isti način-ali ja sam žensko, zar to ne znači da sam društveno uvjetovana da imam veće pravo na nervozu? Mislim, od mene se to očekuje...?

A ja verglam...i verglam...donosim neke zaključke i komentare na svijet, mene, nas, života, kao i obično, euforično ubrzano s mnoštvom informacija ispremiješanih jezika. I znam da niti ima vremena niti koncentracije da ulazi u smisao i dubinu ali uporna sam. Jer moja veličina je odlučila dijeliti mudrosti- zar se ne bi trebao makar potruditi pružiti bar malo razumijevanja ako već ne može automatski pretpostaviti bit?

Mislim, meni ionako nije važno vrijeme ni mjesto ni tema za filozofije, niti imam problema s prebacivanjem s misli na misao pa se vratiti na početak, niti mi to ikako ometa rutinu niti mi smeta ako imam samo 5 minuta da ispredam o nečemu tijek mojih zaključaka. Uostalom, ako mu smeta, može mi prigovoriti, pa rekla sam tisuću puta da mi u bilo kojem trenu kaže i ono što ne želim čuti. Uvjerena sam da sam ja osoba kojoj se može bilo što reći. Jer, ja sam svjesna svojih mana, zar ne?

Otrčao je na posao, prošao pokraj prozora i pogledao me još jedan put...a moje lice je i meni samoj bilo odbojno. Čula sam stope kako odlazi...pomislila kako bih i sama od sebe otišla tako iako mi je zafalio onaj poljubac koji uvijek dobijem. Palo mi je na pamet- dobila si što si zaslužila.

A onda se vratio, prišao i poljubio me uz riječi- daj mi smješak. Dobio je pokajnički smješak a onda otišao dobacujući mi- eto, tako te želim pamtiti. I nekako, sva moja inteligentna veličina se odjednom istopila ispred one prave veličine-Čovjeka. Opet je otrčao na posao, sad već uz kašnjenje a sat vremena kasnije sam vidjela da je zbog mene zaboravio mobitel.
A kako on nije ja, nije mi nijednom pripomenuo kako je zbog mene imao 10 propuštenih poziva od ovog i onog.

Vaš primjer? Ne mora biti sitnica, možemo pričati i o dubljim stvarima u životu gdje griješimo u odnosu. Ili i vi, poput mene, ne griješite nigdje?
__________________
Don't linger, it's only words.
Verdadera is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.03.2017., 19:03   #2
Quote:
Verdadera kaže: Pogledaj post

Koliko smo svjesni sebe i svojih grešaka u odnosu?
Pa obično korisna introspekcija ne dođe pravodobno barem ne u mojem slučaju ili da citiram Leb i sol -ovce:


"Odgovor znam kad ostanem sam(a)"


__________________
I can turn a gray sky blue
SubSV is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.03.2017., 19:46   #3
Jako dobra tema.
Kao što kaže Sub, većinom ukazanje dođe kasno. 

Tvoja situacija me podsjetila na moju prvu vezu. U daleko gorim razmjerima.
Bili smo klinci, oboje. Zajedno smo odrastali. On sa svojim sranjima, a ja sa svojima. Sva sranja od doma, sranja s faksom, sa zdravljem, sasula bi na kraju dana na krivu osobu. Na osobu koja to zaslužila nije.

Ipak, nekad sam se i ja pitala dal me on još dodatno potencira. Znao je gdje treba piknuti u trenu kad me se piknuti nije smjelo.
Ne mislim da je bio govno, već samo frustriran mojim odnosom prema njemu. A ja sam bila iznervirana tom činjenicom da kad sam na rubu, on nema ništa utješno za reći.

S vremenom sam prestala pričati. Prestala sam se objašnjavati i svađati. S vremenom smo se udaljili i prekinuli.

Bili smo balavci, nismo se znali nositi sa svojim problemima. Pucalo je tamo gdje nije trebalo, na našim leđima. Ili je trebalo? Valjda je. Sve ima svoje.
U tom trenu, naravno, ja sam sebi bila u pravu, jer ja ne griješim.

Danas to gledam skroz drugačije. Danas ne radim takva sranja. Ako ne ide mirnim putem, neće ići ni kojim.
Ne izbacujem svoje frustracije na tuđoj kičmi, pa tko god to bio. Nitko, ma koliko god me volio, ne zaslužuje da jede moja govna.

Neki nauče na teži način.
MissLoreen is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.03.2017., 22:13   #4
Quote:
SubSV kaže: Pogledaj post
Pa obično korisna introspekcija ne dođe pravodobno barem ne u mojem slučaju ili da citiram Leb i sol -ovce:


"Odgovor znam kad ostanem sam(a)"
Jako lijepa pjesma. Ljepljiva melodija. Mnogo asocijacija.
Da li si ikada uspješno primjenio/la tu introspektivu kad bi se idući put dogodilo isto? Kako to postići?


Quote:
MissLoreen kaže: Pogledaj post
Jako dobra tema.
Kao što kaže Sub, većinom ukazanje dođe kasno. 

Tvoja situacija me podsjetila na moju prvu vezu. U daleko gorim razmjerima.
Bili smo klinci, oboje. Zajedno smo odrastali. On sa svojim sranjima, a ja sa svojima. Sva sranja od doma, sranja s faksom, sa zdravljem, sasula bi na kraju dana na krivu osobu. Na osobu koja to zaslužila nije.

Ipak, nekad sam se i ja pitala dal me on još dodatno potencira. Znao je gdje treba piknuti u trenu kad me se piknuti nije smjelo.
Ne mislim da je bio govno, već samo frustriran mojim odnosom prema njemu. A ja sam bila iznervirana tom činjenicom da kad sam na rubu, on nema ništa utješno za reći.

S vremenom sam prestala pričati. Prestala sam se objašnjavati i svađati. S vremenom smo se udaljili i prekinuli.

Bili smo balavci, nismo se znali nositi sa svojim problemima. Pucalo je tamo gdje nije trebalo, na našim leđima. Ili je trebalo? Valjda je. Sve ima svoje.
U tom trenu, naravno, ja sam sebi bila u pravu, jer ja ne griješim.

Danas to gledam skroz drugačije. Danas ne radim takva sranja. Ako ne ide mirnim putem, neće ići ni kojim.
Ne izbacujem svoje frustracije na tuđoj kičmi, pa tko god to bio. Nitko, ma koliko god me volio, ne zaslužuje da jede moja govna.

Neki nauče na teži način.
Hvala

Da li ti se danas događa da se neka tvoja mana prelijeva preko partnera/ice, ako ga/ju imaš?

Da, i mene je znalo moriti zašto mi ne pruži utjehu kakvu ja očekujem. Danas su stvari drugačije, dozvoljavajući njemu da bude ono što jest bez modificiranja dobivam utjehu svaki put kad mi zatreba- na njegov način. Kompletnija je, iskrenija, bez promišljanja. Svaki put iznova tjera me da se zaljubim u tako dubokog muškarca koji je sposoban osjetiti me onda i kad sama nisam.
Prečesto sam vidjela u svojoj obitelji takvo ponašanje- I had a bad day so we are going to suffer together- and there is nothing you can do to change it, no matter how hard you try.

Kod mene to ide baš u tim "sitnicama", kad sam nervozna bez očitog razloga. Zapravo, primjetila sam da se najgore ponašam onda kada nemam opipljivih problema (financije, posao i slično ni ne ubrajam u opipljive), kao da se pretvaram u nekakvo razmaženo derište. Brrrrr. Jeza.

U prvi tren sam pomislila- on je kriv, razmazio me. Opet prebacivanje odgovornosti. Stavljanje sebe u poziciju nemoćnog djeteta kojim netko drugi upravlja.
Primjetila sam i kako čim osjetim da bi postojala mogućnost da sam ja u krivu, refleksno tražim svaki mogući argument da sebe opravdam. Pitam se kome? Sebi ili njemu? Kako postići da refleks bude objektivno sagledavanje u samom trenu događanja?
Taj strah od priznavanja greške- zašto čovjek osjeća poniženjem prihvatiti svoju grešku? Imam osjećaj da mnogo ljudi na taj način drži "prednost". Koja je poanta u tome? Biti bezgrešan? Jer samo se bezgrešne može voljeti?

Zašto -ti si kriv/a- ne bude objektivna činjenica nakon koje možemo konstruktivno dalje nego se daje i prihvaća s toliko težine? Ostatak od roditelja i "pravljenja krivim"? Ponos? Ego? Taština? Ili veliki nedostatak samopuzdanja što to troje u neravnoteži zapravo znači?
Potvrđujemo li sebe uspješnima mjereći se kroz greške drugih? Jednako tako- neuspješnima mjereni kroz uspjehe drugih?

Ne znam, kad moj muškarac prizna svoju grešku ja mu je nemam potrebu više iti spomenuti jer vidim da je ušao u to, ponekad i kad vidim da se previše krivi pokušavam umanjiti grešku. Kad se opire postajem...jedna čudna osoba, ne odustajem. A možda bih trebala, možda bi to bilo poštivanje njegovog ponosa i ostavljanje prostora da sam dođe do istog. Istjerivanje pravde ili nametanje moći? (jer lako mi je reći da sam na nepravdu alergična do bola, to onda opravdava moju vatru- ja sam pravedna). Kad ja njemu priznam svoju grešku...čini mi se kao da mi ju je on oprostio već onda kad sam je počinila. S njim sam naučila da priznavanje greške nije davati drugoj strani oružje, s njim je to tako lako.
U našoj vezi problem je taj što on meni ne govori gdje griješim nego mi se čini da uvijek sama pokušavam doći do toga, pa se možda i s ovom temom pitam koliko sam ja zapravo kriva za to? I možda, nevezano striktno uz temu, pitam se kako on može to tako lako živjeti a ja uz sve svoje analize i svjesnosti i dalje u datom trenutku dopustim svom neiživljenom razmaženom djetetu da preuzme? I should know better...

Što se tiče pikanja Mislim da on meni to uopće ne radi namjerno nego ja nisam svjesna kakvo raspoloženje potenciram i kako se zbog mene druga osoba osjeća jer mislim da je dovoljno reći "Nisi ti kriv, to i to je posrijedi".

Fulala sam naslov- trebalo bi biti- Kako polaziti od sebe onda kad se računa? Mentalnim treningom?
__________________
Don't linger, it's only words.
Verdadera is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 00:45   #5
Brrr, kao da sebe čitam..
Teška je samokontrola, rekla bih da je krivnja u tome što sam mlada ušla u ovu vezu i što sam sazrila (ne još dovoljno) u njoj, a ne prije nje, ali to bi bilo ionako samo izmotavanje. Ne krećem često od sebe, ali uvijek završim na sebi pa mislim promisljam propitujem prosvikam oko svega u životu.

U odnosu s njim..rekla bih da sam zahtjevna u nekim trenutcima, mozda cak i previse. Puno se toga kroz godine prelomilo preko njegovih leđa
__________________
add a dab of lavender to your milk, leave town with an orange, and pretend you're laughing at it
bubula is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 01:07   #6
Kolko filozofije...

Jadan taj muž ak to mora slušat svaki dan.
Bar znaš da te stvarno voli.
starakrpa is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 15:36   #7
Quote:
Verdadera kaže: Pogledaj post

Fulala sam naslov- trebalo bi biti- Kako polaziti od sebe onda kad se računa? Mentalnim treningom?
Dakako. Prvo moramo odrasti i naučiti da sasvim sigurno ne možemo uvijek biti u pravu, da je to nesporna činjenica. Iz niza razloga, poput neiskustva, neznanja o čemu, nedostatka informacija, predrasuda i slično.
Kada to shvatimo samo još ostaje to shvatiti, prihvatiti, u relanosti, u sadašnjosti. To ide teže, jer smo egoistični i svakakvi po definiciji. Stoga su trening i obrazac ponašanja koji se pokazao uspješan zlata vrijedni. Kupuju vrijeme potrebno za sve preraditi i razjasniti.
Meni je zlatno pravilo u komunikaciji sa svim ljudima, nikada ne reagirati negativno na prvu, čak ako se čini i sasvim notorna glupost, očito pogrešno. Jer to bez štete možemo uvijek, a izvući najviše dobra iz bilo čega možemo samo ako promislimo, pustimo vremenu da izvede svoju magiju. Uspostavi cost benefit analizu, koja je uglavnom nedvojbena ako je formirana u miru.
Ne mora to biti prevelika filozofija, niti neko značajno vrijeme. Možda tek 5 minuta. Mnogo puta bi pomoglo kada bih samo dva puta udahnula, ili otišla na 3 minute obaviti kakav kao važan poslić, prije nego li partneru odgovorim. Ili mu se suprostavim na neprimjeren način, a na što me znao povući prvi instinkt, automatika.
violeta1980 is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 18:55   #8
Quote:
bubula kaže: Pogledaj post
Brrr, kao da sebe čitam..
Teška je samokontrola, rekla bih da je krivnja u tome što sam mlada ušla u ovu vezu i što sam sazrila (ne još dovoljno) u njoj, a ne prije nje, ali to bi bilo ionako samo izmotavanje. Ne krećem često od sebe, ali uvijek završim na sebi pa mislim promisljam propitujem prosvikam oko svega u životu.

U odnosu s njim..rekla bih da sam zahtjevna u nekim trenutcima, mozda cak i previse. Puno se toga kroz godine prelomilo preko njegovih leđa
Mislim da se u svakom odnosu prelamamo jedno drugome preko leđa, na ovaj ili onaj način.
Ta zrelost o kojoj pričaš mislim da se samo uz drugog i može izgraditi, u suživotu gdje svakodnevno učiš. Ta razina koju bismo trebali postići se postiže za još jako puno godina...bez obzira koliko ja požurivala proces. Mislim da potpuno definirani, mirni ljudi koji nalaze iste takve partnere i imaju gotovo sve posloženo...se stvaraju u nekim godinama do kojih ja npr tek moram doći. S druge strane vidjela sam mnogo ljudi u "tim godinama" koji su emocionalno u potpunosti nezreli. Dakle, započinje se sada i ovdje da bi se do toga došlo tada.

Imaš li neki primjer gdje si sebe vidjela kao zahtjevnu ali nisi u prvi tren priznala? Da li mu ikada sama od sebe, nevezano uz išta, iz vedra neba, kažeš kako znaš da si jako zahtjevna i kako si sretna što on ima toliko strpljenja?
Iz mog iskustva, nije dovoljno biti svjestan toga nego to i priznati drugoj strani, tako da kad se to dogodi se skupa borite protiv toga, umjesto oružja da vaše mane postanu nešto drugo. Ono kad mi kaže "ma baš si naporna" u mojoj vezi mi zvuči kao blago, nešto izuzetno pozitivno...jer mi ne govori pre-često otvoreno kako se ponašam prema njemu.
S godinama ga sve bolje čitam.

Možda je najvažnije zapravo uvijek doći na sebe bez obzira kojim putem započeli?


Quote:
starakrpa kaže: Pogledaj post
Kolko filozofije...

Jadan taj muž ak to mora slušat svaki dan.
Bar znaš da te stvarno voli.
Tako očekivano
Štoviše, on to radi i bez papira, no strings attached. Uistinu me voli


Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Dakako. Prvo moramo odrasti i naučiti da sasvim sigurno ne možemo uvijek biti u pravu, da je to nesporna činjenica. Iz niza razloga, poput neiskustva, neznanja o čemu, nedostatka informacija, predrasuda i slično.
Kada to shvatimo samo još ostaje to shvatiti, prihvatiti, u relanosti, u sadašnjosti. To ide teže, jer smo egoistični i svakakvi po definiciji. Stoga su trening i obrazac ponašanja koji se pokazao uspješan zlata vrijedni. Kupuju vrijeme potrebno za sve preraditi i razjasniti.
Meni je zlatno pravilo u komunikaciji sa svim ljudima, nikada ne reagirati negativno na prvu, čak ako se čini i sasvim notorna glupost, očito pogrešno. Jer to bez štete možemo uvijek, a izvući najviše dobra iz bilo čega možemo samo ako promislimo, pustimo vremenu da izvede svoju magiju. Uspostavi cost benefit analizu, koja je uglavnom nedvojbena ako je formirana u miru.
Ne mora to biti prevelika filozofija, niti neko značajno vrijeme. Možda tek 5 minuta. Mnogo puta bi pomoglo kada bih samo dva puta udahnula, ili otišla na 3 minute obaviti kakav kao važan poslić, prije nego li partneru odgovorim. Ili mu se suprostavim na neprimjeren način, a na što me znao povući prvi instinkt, automatika.
Imaš li koji primjer kad si negativno reagirala ali je on ispao onaj "bolji"? To je sve ponašanje koje se uči s godinama, možeš li podijeliti kakvo praktično iskustvo koje ti je pomoglo da uvidiš-primjeniš to o čemu danas pišeš?

Jasno je meni "na papiru" da ne mogu uvijek biti u pravu. Koliko je to integrirani dio mene je već pitanje. Što je "ispravno"? Prvo se pokušati opravdati ili prvo poći pod pretpostavkom da si u krivu? Od koje pretpostavke krenuti i kako odabrati u trenutku? By a hunch? Imati povjerenja u sebe i automatizirano-naučene osjećaje? Pretpostavljam da automatizacija dolazi s godinama ali pitam se onda...koliko bih osjećala život?

Da, to je dosta dobra tehnika, odmak, kraći ili duži. Koristim to kad dođem do ruba frustracije jer tada polako prestajem sebi vjerovati da ću znati kako reagirati. Ali pazim da to ne ispadne kao "kazna" nego objektivni odmak.

Što se tiče reagiranja, posao me naučio da budem odmjerena u reakciji. Ali ako mi na prvu izazove negativne osjećaje, to je i ono što ću pokazati. Odmah tu u tom trenu. I njemu i drugima. Bitan je način prezentacije. Suptilnost u apsolutnoj otvorenosti, razina negativnosti. Zašto bih skrivala? Tako uskraćujem drugu stranu a i samu sebe. Uostalom, polazim od pretpostavke da ono što ti se na drugome ne sviđa je ono što nikako ne želiš u sebi pronaći. Idealizacija samog sebe je mnogo opasnija od idealizacije drugog.

Primjerice, ako sam alergična na prezirno-superiorne ljude koji se pokušavaju izdići iznad mene to je vjerojatno zato što i sama na trenutke ispoljavam prezir i superioran stav (pogledaj post upućen starojkrpi).
U našoj vezi primjer bi bio- ako mi se čini da on dramatizira i samo bih ga ušutkala, to je zato jer i sama pokazujem jednako ponašanje. Možda to na podsvjesnoj razini sebi opravdavam ali sam alergična na isto kod drugih- oni nemaju to pravo. Reći da ja nisam ovo ili ono je kao negirati vlastito postojanje. Ja sam stalno sve i svatko, više ili manje a i dalje u svemu tome Ja, zato se i pronalazim u toliko mnogo ljudi na toliko mnogo razina- to ne ubija moju individualnost niti smanjuje njihovu. Zato čovjek i jest društveno biće.

Svi smo ljudi i svi griješimo, bla bla...ali kako znati odmah procijeniti i isključiti ego? Ili to nije moguće...to jest- potrebno? Jer nisam vidjela do sada ni dosta starije i mudrije ljude od mene kako uvijek reagiraju "kako treba". Dakle, zaključak, ostaje mi vjerovati sebi da ću znati granice.
__________________
Don't linger, it's only words.
Verdadera is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 19:26   #9
Kažem, priznam, itekako. Često. Nemam problema s egom u tom pogledu, situacije uvijek analiziram i sagledam nakon što se dese i pokušam donijeti neki racionalni sud i ponašat se u skladu s njim, to je najmanji problem. Problem je ta reakcija u trenutku, koja je gotovo bez greške emotivna i pretjerana, jer jako teško hendlam emocije kada me lupe u glavu.

Zadnje sam se morala nasmijati na njegov odgovor kad sam mu neki dan rekla "Znaš, jako mi bude žao što sam nekad hormonalna i zajebavam " - a on meni pusu u obraz i uz cerek " :I meni je zbog toga žao " Odvalila sam na to Ali takav je naš odnos, dugo smo skupa i dobro se znamo, ali se i dalje upoznajemo. Jer se i ljudi i odnos konstantno mijenjaju i sazrijevaju na neki način.

Što se primjera zahtjevnosti tiče... uglavnom su to glupe situacije koje su skoro bez iznimke rezultat moje emotivne reakcije zbog koje "zabrijem" na nešto totalno bezveze. Teško za povjerovati, ali ja se praktički ni ne sjećam naših svađa i prepirki (a nije da nema trzavica, ljudi smo) ali stvarno u ovih 5+ godina staža smo možda imali 2-3 nazovi problema i situacije koje je trebalo razriješiti. A i to tada nisu bile svađe nego mirni razgovori. Ovo kad su živci tanki na oba kraja pa se dignu tenzije ni ne pamtim poslije oko čeg je bilo, jer su uvijek neke gluposti u pitanju. Ne vičemo puno i ne durimo se i ne ljutimo dugo, tako da kroz sve ove godine nije se desila ni jedna noć da smo posvađani bili. Sve to manje više prođe za sat dva i možeš se smijati tome i zezati na taj račun.

Koliko god bila prema svima obzirna i empatična osoba i stalno na raspolaganju za tuđe probleme, u praksi je ispalo da sam nerijetko prema njemu koji mi je najbliži bila najmanje obzirna. Na primjer problemi s roditeljima, na poslu, s prijateljima, sve moje frustracije nisu izlazile nikad na te strane, već uvijek njemu: priče, žaljenja, prepričavanje jedno te istog od nemila do nedraga, a on bi šutio i trpio, tjednima i mjesecima, ne govoreći da mu je teško slušati stalno moju negativnost, nervozu i slično, da i njega to izjeda i muči, a ja bi na kraju još bila nezadovoljna što nije dovoljno angažiran oko svega toga Trebalo mi je neko vrijeme da osvjestim da sam a)razmažena po tom pitanju, b) nepravedna prema njemu i stvarno zahtjevam i očekujem nemoguće i da (na)učim ispraviti to.
__________________
add a dab of lavender to your milk, leave town with an orange, and pretend you're laughing at it
bubula is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 20:57   #10
bubula
Ja sam isto u početku molila da mi oprosti na hormonalnim eksplozijama ali mi je prisjelo kad mi je prvi put onako blago umirujuće (kao kad radiš sa zbilja divljom životinjom) rekao "nema veze, sve je u redu, prolaziš kroz hormonalne promjene" i time uredno prečuo baš sve što sam se trudila objasniti

Mi smo imali svoj dio problema, mogu reći da se danas svađamo oko sitnica (da malo podignemo atmosferu ) međutim nije uvijek tako bilo. Mi smo na početku prošli ono što većina prolazi u sredini ili na samom kraju. Ista ta većina bi vjerojatno davno pobjegla graditi se s nekim drugim. Meni je neopisivo drago što smo slušali intuiciju jer sada proživljavamo ponovo (s moje strane možda i prvi put) onu naivnu zaljubljenost, čistu. Ali je ujedno postavljena na nekakvim vrlo dubokim temeljima, ne kao na početku, s moje strane, čak i u zaljubljenosti promišljena, opečena iskustvom toliko "neuspjelih" oko mene, počevši od najbližih. Tek sad imam osjećaj da mu se prepuštam i mislim se zašto nije tako moglo biti od početka? Zašto je moj voljeni morao proći kroz sito i rešeto da mi dokaže ono što sam znala već u samom početku- da me voli i podupire i prihvaća točno takvu kakva jesam? Vjerojatno jer sam mislila kako ljubav na prvi pogled ne postoji, to su samo bajke, ne može te netko željeti u svakom smislu baš cijeli život...i tjerala sebe da se suočim s "realnošću". Sad nekako znam da možda i postoji, možda i ne, pretpostavljam kako ću trebati pričekati dok mi ne prođe život a kako nema smisla samo čekati, uživat ću u ovom trenu sada.

Što se tiče obzira i biti na raspolaganju...huh, pokušala sam ali sam s godinama toliko morala suziti krug onih na koje izdvajam energiju da je jedini logični potez bio ubrojiti i njega u tu računicu. Ali znam točno o čemu pričaš, kad si prepun razumijevanja za druge ali njega uzimaš zdravo za gotovo. Ponekad je doista jako teško balansirati između svih kojima treba pažnja. U prošlosti ja sam od njega očekivala da mi vrati ono što sam u druge uložila svojom voljom, u nekakvom mom malom sebičnom svijetu imala sam pravo na to i to je uostalom ono što ti voljeni i pruža, zar ne? I ne baš, mora biti uzajamno ili će doći problemi, srećom pa sam se osvijestila kao i ti.

Dok si pisala sliku sebe u odnosu s njim, što si osjećala prema njemu? U neku ruku, to je jedna od poanti ove teme.
__________________
Don't linger, it's only words.
Verdadera is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 22:25   #11
Kad je hormonalna eksplozija, ispričam se zbog hormonalne eksplozije, kada je nešto drugo u pitanju onda tako i kažem. Zašto se lagati ako je istina

I dok pišem o njemu, a i inače dobar postotak vremena (osim onih par promila kad bih ga najradije ispalila na mjesec ) osjećam zadovoljstvo i spokoj što imam takvu osobu kraj sebe. Koju nakon svega što smo prošli zajedno smatram svojim najboljim prijateljem i partnerom u svakom pogledu. Imamo dobru kemiju i izvrsnu ravnotežu. Ne bih ga mijenjala ni za nekog tko nema tendenciju akumulirati 10ak šalica za kavu kraj svog kompjutera
__________________
add a dab of lavender to your milk, leave town with an orange, and pretend you're laughing at it
bubula is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.03.2017., 23:38   #12
Quote:
bubula kaže: Pogledaj post
Kad je hormonalna eksplozija, ispričam se zbog hormonalne eksplozije, kada je nešto drugo u pitanju onda tako i kažem. Zašto se lagati ako je istina

I dok pišem o njemu, a i inače dobar postotak vremena (osim onih par promila kad bih ga najradije ispalila na mjesec ) osjećam zadovoljstvo i spokoj što imam takvu osobu kraj sebe. Koju nakon svega što smo prošli zajedno smatram svojim najboljim prijateljem i partnerom u svakom pogledu. Imamo dobru kemiju i izvrsnu ravnotežu. Ne bih ga mijenjala ni za nekog tko nema tendenciju akumulirati 10ak šalica za kavu kraj svog kompjutera
Upravo tako
Kod mene je stvar da ću i idući dan nakon hormona stati iza onoga istoga što sam mu prigovorila ali s mnogo manje tenzija i na ljepši način. Ispričavam se zbog načina reakcije jer to nitko ne zaslužuje, ne zbog izvora.

Poznata mi je ta tendencija, kao da si mene opisala

Drago mi je da imaš kvalitetan odnos koji ti pruža podršku
__________________
Don't linger, it's only words.
Verdadera is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.03.2017., 11:43   #13
Quote:
Verdadera kaže: Pogledaj post

Da, to je dosta dobra tehnika, odmak, kraći ili duži. Koristim to kad dođem do ruba frustracije jer tada polako prestajem sebi vjerovati da ću znati kako reagirati. Ali pazim da to ne ispadne kao "kazna" nego objektivni odmak.

Što se tiče reagiranja, posao me naučio da budem odmjerena u reakciji. Ali ako mi na prvu izazove negativne osjećaje, to je i ono što ću pokazati. Odmah tu u tom trenu. I njemu i drugima. Bitan je način prezentacije. Suptilnost u apsolutnoj otvorenosti, razina negativnosti. Zašto bih skrivala? Tako uskraćujem drugu stranu a i samu sebe. Uostalom, polazim od pretpostavke da ono što ti se na drugome ne sviđa je ono što nikako ne želiš u sebi pronaći. Idealizacija samog sebe je mnogo opasnija od idealizacije drugog.

Primjerice, ako sam alergična na prezirno-superiorne ljude koji se pokušavaju izdići iznad mene to je vjerojatno zato što i sama na trenutke ispoljavam prezir i superioran stav (pogledaj post upućen starojkrpi).
U našoj vezi primjer bi bio- ako mi se čini da on dramatizira i samo bih ga ušutkala, to je zato jer i sama pokazujem jednako ponašanje. Možda to na podsvjesnoj razini sebi opravdavam ali sam alergična na isto kod drugih- oni nemaju to pravo. Reći da ja nisam ovo ili ono je kao negirati vlastito postojanje. Ja sam stalno sve i svatko, više ili manje a i dalje u svemu tome Ja, zato se i pronalazim u toliko mnogo ljudi na toliko mnogo razina- to ne ubija moju individualnost niti smanjuje njihovu. Zato čovjek i jest društveno biće.

Svi smo ljudi i svi griješimo, bla bla...ali kako znati odmah procijeniti i isključiti ego? Ili to nije moguće...to jest- potrebno? Jer nisam vidjela do sada ni dosta starije i mudrije ljude od mene kako uvijek reagiraju "kako treba". Dakle, zaključak, ostaje mi vjerovati sebi da ću znati granice.
Ja doista vjerujem, uvjerena sam, kako ne mogu biti stalno u pravu, kako je nužno da dio, ne beznačajan, pogotovo brzih, prvih reakcija, nužno mora biti pogrešan. Ili bar sasvim neobjektivan. To automatski kontrolira moj ego, jer relativizira važnost mojih stavova.
Jednom sam slušala redateljicu Ninu Kleflin kako na kazališnoj radionici objašnjava scenografiju i savjetuje da se od prvotne zamisli scene tijekom proba uklanja po jedan rekvizit sa scene, dok god neki zaista ne usfali u predstavi. Pa ostane jasna i puno praznija scena, čišća. To mi se čini jako slično životu. Nama upravlja niz predrasuda, tko zna kako pokupljenih "istina" i važnosti, a koje samo kompliciraju međuljudske odnose, naš i tuđi život. Ako to testiram, svaku tu činjenicu, ili iluziju, kako uzmeš, i utvrdim kroz vrijeme da ih je priličan dio zapravo stvarno nevažan, da niti na koji način ne poboljšava moj život, znatno olakšavam svoj i partnerov život i smanjujem povode za nesporazume i loše misli i vibracije.
Ne samo s partnerom. S klincima u školi nastojim držati sličan princip, čim manje važnog i nezaobilaznog, izbjegavanje efekta da od šume ne vidim drvo. A to se mora vježbati, jer je lako kliznuti u iluziju kako samo mi imamo sasvim ispravne stavove. Primjer. Jedan mi je profesor matematike u srednjoj dao manju ocjenu jer sam napisala za postotak formulu "sto iznosa kroz osnovna vrijednost", a uz primjedbu da nismo u banci, nego u Gimnaziji. To je ta bedastoća, držanje principa bez smisla. Što je najveći, bar se meni čini, izvor nesporazuma i trzavica. I uopće potrebe za preispitivanjem. Kada u razredu ostane manji dio "važnog" i jednoznačnog, to lako, puno lakše, svi prihvate i ne moram dokazivati i jahati po tome.
Ne znam kako, ali meni nije teško priznati pogrešku ili relativnost mojih shvaćanja. Primjer. Imala sam nedavno burnu reakciju na muževu ideju da se kupi vrlo skupi auto njegovih snova na kredit. Koji nam niti na koji način ne treba. Idući dan sam shvatila da imamo za to više nego dovoljno novca, da to njemu jako puno znači i da zapravo cijeli problem mogu svesti na beznačajno za moj život. U stvarnosti ćemo samo štedjeti 200E manje mjesečno i baš ništa se neće promijeniti. A imati ću makar neko vrijeme jako zadovoljnog i sretnog partnera. Dakle sam trovala naš odnos irelevantnim. To je realna istina i dakako da ne mogu više stajati iza svojih argumenata.
A dalje je samo stvar zdravog razuma, da niti ne pokušavam stajati iza ičega što i sama shvatim da je nevažno, netočno ili kakvo već. Nemam s tim problem, odmah reći bilo kome da je on bio u pravu, jest, a ja ne. Jasno, sve je to teže oko mutnih stvari i stajališta, gdje nema objektivne istine i samo jedna opcija, gdje doista može biti Ok ovako ili onako. Tu se nastojim držati vrlo osobnog principa, pa inzistiram i borim se samo za ono što mi je zbilja važno, što osjećam da moj život čini onakvim kakvog želim. Dok sve ostalo, periferno, makar ne zvučalo tako uopćeno, samo pustim da ide kako god želi muž, obitelj, zbornica, učenici, susjedi, svi. Primjer. Nedavno su plohu bez prozora na fasadi škole odlučili dati lokalnim grafiterima bez neke kontrole. Odmah mi se to učinilo dvojbenim i mogućim izvorom problema obzirom na karakter naše ustanove, ali bez obzira što sam član tijela koje o tome odlučuje nisam niti pokušala šiljiti. Ne tiče me se osobito što se u konačnici moralo kupiti još 50 sprejeva i prebojati 2 rada neprihvatljiva za školu. Moglo je i dobro završiti, a sukobila bih se s entuzijazmom većine i ispala konzerva. Čemu?

Zadnje uređivanje violeta1980 : 04.03.2017. at 11:55.
violeta1980 is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.03.2017., 14:32   #14
Zanimljivo kako je tema mrtva, a to znaci da je ili teska ili nismo u stanju razmisliti o nama samima pa nemamo kak napisati.
Osobno znam pogrijesiti kao i svatko, a poslije mi se najljepse ispricati. Osjecam strasno olaksanje radi toga.
Nemam problema s preplavljivanjem pa ne iskacem iz takta, ali znam biti opsesivno uporan da kazem svoje pa ru pretjeram, ali nakon sto kazem svoje sam smiren i sto se mene tice zivot ide dalje.
Dugorocno durenje i sutnju ne podnosim, za to ide ostro upozorenje.
Flat is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.03.2017., 14:49   #15
Quote:
Verdadera kaže: Pogledaj post
...


Južina je. Moj muškarac je, kao i ja, nervozan. Govorila sam prije da su to gluposti, da obična promjena vremena utječe na mene, pih.
...
da, tako ja 'nisam imala pms' barem 3 godine nakon poroda jer nije bilo bolova...sve dok mi se napokon jedan takav dan neimanja pms-a nije odvrtio sutradan u glavi...
inače, puno jasnije vidim svoje greške u odnosu s djetetom nego s partnerom
valjda zato što su djeca neposrednija, iskrenija pri ukazivanju na nelogičnosti u našem ponašanju


Quote:
SubSV kaže: Pogledaj post
...
"Odgovor znam kad ostanem sam(a)"
...i pravih se reči uvek kasno setim...
jako mi draga pjesma
baja is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.03.2017., 15:25   #16
Quote:
baja kaže: Pogledaj post
da, tako ja 'nisam imala pms' barem 3 godine nakon poroda jer nije bilo bolova...sve dok mi se napokon jedan takav dan neimanja pms-a nije odvrtio sutradan u glavi...
inače, puno jasnije vidim svoje greške u odnosu s djetetom nego s partnerom
valjda zato što su djeca neposrednija, iskrenija pri ukazivanju na nelogičnosti u našem ponašanju



...i pravih se reči uvek kasno setim...
jako mi draga pjesma
Zanimljivo je da ovdje priznajete taj pms, ali probaj svojoj zeni reci da je malo skrenula id hormona i najebat ces grdo radi toga jer je ponizavas u nemam pojma kaj.

Zakaj je to tako i zar ste zaista takva bica da nemate kontrolu nad sobom kad vas hormoni pucaju?

Znam i ja imati agresiju u sebi i nekad bi se najradje istresao na nekog iz cista mira, ali znam da to nije normalno, imam slobodnu volju, znam da me testosteron tjera na agresiju i ne krecem tim smjerom.

Sa bivsom zenom sam prozivio 15 godina pms-ova. Dvije razlicite licnosti.
Flat is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.03.2017., 18:02   #17
Quote:
violeta1980 kaže: Pogledaj post
Ja doista vjerujem, uvjerena sam, kako ne mogu biti stalno u pravu, kako je nužno da dio, ne beznačajan, pogotovo brzih, prvih reakcija, nužno mora biti pogrešan. Ili bar sasvim neobjektivan. To automatski kontrolira moj ego, jer relativizira važnost mojih stavova.
Da, sjećam se, o tom autu smo na temi o kompromisima pričale.

Moja dvojba nije u tome hoću li priznati grešku već kako postići da odmah u trenutku znam? Jer, i tebi je trebao proći jedan dan dok ti se nije sleglo i nisi dublje razmislila. Mogu i ja nakon 5 minuta, 10, jednog dana...doći do "istine", međutim ja želim odmah tu i sad, smjesta znati. Nije moguće, znam. Zato se pitam kojim receptom bih mogla barem približan rezultat postići i izgleda da u tom receptu glavni sastojak je vrijeme. Ujedno i glavni neprijatelj mom pomalo brzopletom, nestrpljivom karakteru. A prijatelj mu je kompleks savršenstva jer meni u glavi izgleda nije potpuno uglavljena ta činjenica kako savršen čovjek ne postoji i što se više trudiš približiti tom pojmu to više samom sebi zamagljuješ oči...umjesto savršenstva dobiješ egoizam. Kako? Tako što moraš sebi na neki način opravdati godine "rada" na tom "savršenstvu". Reći da nisi uspio jer uspjeh nije realno ni moguć bi značilo prihvatiti činjenice a mi ljudi strašno teško prihvaćamo činjenice. Mislim da je meni osobno zato lakše posrnuti u idealizaciju mene.

Moj "strah" od greške me naveo na otvaranje ove teme ali nekako što više odmiče sve mi se čini da taj egoizam od kojeg bježim nalazim poprilično u samoj sebi. Kako sam negdje iznad napisala- ta ideja da se jedino bezgrešne može voljeti.

Što se tiče tvog profesora koji te "spustio", mislim da čak i nije riječ o principima (koji počivaju na čistoći) nego "čistom" egu i osjećaju moći koji mu je taj čin dao.

Nije mi točno jasno zašto si član grupe koja odlučuje a ne želiš odlučivati? Valjda je to stvar iznošenja svog stajališta bez polaska od pretpostavke kako mora biti usvojeno-to bi bilo aktivno sudjelovanje. Ako ništa drugo, nakon neuspjele njihove odluke uvijek u zraku ostaje i tvoje mišljenje kojim si predvidjela što će se dogoditi a to ti daje poštovanje, nije, u mojim očima, poanta da se usvoji i nametne nego samo prihvati kao moguće. Osobno sam slična tebi, borim se samo za stvari koje su meni važne. Više manje, to su moji voljeni. Nepravda me isto strašno jako izbacuje iz takta i tjera na borbu. Prije ne bih reagirala jer sam se bojala.

Da budem iskrena, to i jest jedan od razloga što se svijet ne mijenja (barem ne brzinom koju bih ja htjela). I am minding my own buisiness just like most of us are. Poneku prilikicu gdje ugađam svom egu i borim se "za pravu stvar" niti ne računam. Kako (i zašto) izaći iz sebe i boriti se za druge?




Quote:
baja kaže: Pogledaj post
da, tako ja 'nisam imala pms' barem 3 godine nakon poroda jer nije bilo bolova...sve dok mi se napokon jedan takav dan neimanja pms-a nije odvrtio sutradan u glavi...
inače, puno jasnije vidim svoje greške u odnosu s djetetom nego s partnerom
valjda zato što su djeca neposrednija, iskrenija pri ukazivanju na nelogičnosti u našem ponašanju



...i pravih se reči uvek kasno setim...
jako mi draga pjesma
Ovo je jako zanjimljiva izjava, vrijedi imati svoju zasebnu temu. Zašto se lakše priznaju greške svojoj djeci? Jer nema osude? Nema ponosa, zamjeranja. Od partnera se očekuje mnogo toga pa tako i potpuno razumijevanje za naše ponašanje, to bi potvrdilo ideju- poznajemo se u dubinu, dakle, volimo se. Djeca su iskrena i nema igre ega koje imamo sa svojim partnerima. Znamo u biti točno odakle izvire njihov prigovor- iz emocije koju su osjetili. Ne moraju ni prigovoriti riječima, dovoljno je pročitati njihovo lice jer većina djece emocije iskazuju tako čisto i otvoreno.

Mislim da je puno bolje da si takav roditelj koji priznaje greške svom djetetu, tako se prezentiraš čovjekom od krvi i mesa. Teško je odrasti u odgoju gdje roditelj/i zbog svoje ideje o savršenom autoritetu (koji se u njihovim očima stječe idejom savršenog roditelja koji ne griješi) ne priznaju grešku. Na toliko mnogo razina ovakvo ponašanje je izuzetno štetno za dijete i gradi duboki osjećaj frustracije.

Quote:
Flat kaže: Pogledaj post
Zanimljivo je da ovdje priznajete taj pms, ali probaj svojoj zeni reci da je malo skrenula id hormona i najebat ces grdo radi toga jer je ponizavas u nemam pojma kaj.

Zakaj je to tako i zar ste zaista takva bica da nemate kontrolu nad sobom kad vas hormoni pucaju?

Znam i ja imati agresiju u sebi i nekad bi se najradje istresao na nekog iz cista mira, ali znam da to nije normalno, imam slobodnu volju, znam da me testosteron tjera na agresiju i ne krecem tim smjerom.

Sa bivsom zenom sam prozivio 15 godina pms-ova. Dvije razlicite licnosti.
Tema jest teška, i meni koja sam je postavila isto jer kako odmiče shvaćam da bih poduprla svoje argumente i uvidila svoje greške moram davati dosta informacija o nama i našem odnosu. Koliko god sam otvorena osoba osjećam se u delikatno izloženo. Zanjimljivo mi je jer mi se otvaraju nove perspektive. Naposlijetku, nije forumska populacija ona čije mišljenje o nama mi je važno već njegovo. Ali to ne znači da me ne zanima kako nas drugi čitaju.

Što se tiče pms-a. Mene iritira ta promjena koja dođe dosta naglo. Kao da se neka posve druga ženska osoba, suprotnost svega što želim biti, pojavi i preuzme kontrolu. I što se više ja trudim vratiti sve u svoje ruke to me više "ta žena" provocira. Zamisli da si inače onako, relativno staložen, ponekad strastveno reagiraš (često ) ali generalno si smiren. I onda nekoliko dana u mjesecu jedan tren želiš plakati, drugi se ljutiš, treći si prepun ljubavi, četvrti nervozan. U razmaku od 2 sata. I sad zamisli da ti se to ponavlja svaki mjesec. Meni to stvara frustraciju jer mi "nije jasno" zašto mi se dovraga plače ako je sve ok? Ali kako sam iznad napisala, i dalje sam svjesna onoga što radim. Mnoge žene uzimaju taj pojam kao...nekakvo oružje. Dozvole sebi bez obzira na druge (od svojih muškaraca i očekuju apsolutno razumijevanje) da tih nekoliko dana zaborave na kontrolu ponašanja, prepuste se (to je ona priča o "ja imam pravo na...").

Kao što nakon toga kada započne "krvavi pakao" (stekla sam dojam da je menstruacija na taj način prezentirana mnogim muškarcima) daju sebi mnoga prava (nekoć sam ja radila isto, mislila sam da valjda to tako ide kod ženskog roda). Možda je nekim ženama lakše tako izdržati te dane, a neke druge mislim da tu razliku između dva spola itekako koriste kao oružje i to vrlo svjesno.

Vrlo slično idućoj situaciji- zamisli da postoji osoba A koja je vrlo siromašna i prošla je iznimno težak život i osoba B kojoj je, realno, bilo onako "jednostavno" u životu. Osoba A ne priznaje argumente osobe B, jer ta osoba nije nikad prošla što i ona, bez obzira čak i da je u pravu- nema fizičko iskustvo. Tim iskustvom u društvu se stječe pravo izražavanja i podupiranja argumenta- uvažavanje. Slično i razlici u godinama gdje stariji ne uvažava mlađeg zbog neiskustva, čak i ako je stav "ispravan". Tako i pms-menstruacija. Žensko oružje u mnogim slučajevima. Mnogo gore jer dok osoba B i može steći iskustvo, a mladi čovjek će odrasti, muškarac neće znati kako je to kad biologija upravlja s tobom (osim u slučajevima hormonalnih bolesti) i to ponekad u vrlo osjetljivim situacijama u životu kad je mir i staloženost ono što ti neophodno treba.

Osobno, s godinama stječem ipak nekakvu kontrolu jer sam već svjesna što je u pitanju, navikla sam se. Ono što mi smeta je kad se zaboravi što sam rekla, jer to nije važno, jer...ipak sam u pms-u. To bilo to poniženje koje spominješ. Neću tako, ne sviđa mi se, žene koje svoje hormone uzimaju kao oružje su mnogo otežale onima koje to odbijaju uzeti kao oružje i bore se. U jednu ruku sam svjesna i da sam sama stvarala takvo tlo. Sada mi je to postao čak i nekakav izazov u gradnji karaktera iako realno znam da biologiju ne mogu potpuno promijeniti. Ali ako mogu odraditi cijelu smjenu na nogama potpuno koncentrirana, iako na tabletama, bez plakuckanja kako sam ja jaka dok me boli- onda sam pobijedila samu sebe i za mene- to je uspjeh. Zašto bih se s pms-om i menstruacijom umanjivala i podređivala? Sve češće mi se događa da najbolje odradim baš onda.
__________________
Don't linger, it's only words.
Verdadera is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.03.2017., 19:58   #18
Quote:
Flat kaže: Pogledaj post
Zanimljivo je da ovdje priznajete taj pms, ali probaj svojoj zeni reci da je malo skrenula id hormona i najebat ces grdo radi toga jer je ponizavas u nemam pojma kaj.

Zakaj je to tako i zar ste zaista takva bica da nemate kontrolu nad sobom kad vas hormoni pucaju?

Znam i ja imati agresiju u sebi i nekad bi se najradje istresao na nekog iz cista mira, ali znam da to nije normalno, imam slobodnu volju, znam da me testosteron tjera na agresiju i ne krecem tim smjerom.

Sa bivsom zenom sam prozivio 15 godina pms-ova. Dvije razlicite licnosti.
Meni nikad nije bilo ponižavajuće kad bi me netko pitao jesam li u PMS-u

Kod mene je razlika jako jako upadljiva jer sam inače prilično smirena. Za vrijeme PMS-a postanem nadrkana, plačljiva i jako gladna. Ali, kao što kažeš, imam svoju slobodnu volju i samokontrolu. Nije mi se nikad dogodilo da sam počela vikati na nekaoga na poslu ili tuliti zato što sastanak nije dobro prošao (a nije da nikad nisam imala potrebu, samo se kontroliram).

Ono što je meni problem je prilično visok prag tolerancije. Meni malo toga smeta dok se ne nagomila i onda samo odjednom shvatim da me to nešto već dugo iritira. I onda banalan problem koji se mogao riješiti na početku preraste u frustraciju koje se malo teže riješiti.

Situacije kad partner ili bilo tko drugi reagira bolje nego što sam očekivala mi nisu nimalo drage jer se to svodi na to da ja imam ispad bijesa zbog nečega što se u meni nakuplja jako dugo i na kraju se zbog toga samo osjećam posramljeno jer sam ispala iracionalna i ne želim opet potezati tu ili bilo koju sličnu temu.
__________________
I solemnly swear that I am up to no good
Éowyn is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.03.2017., 00:26   #19
Quote:
Verdadera kaže: Pogledaj post
Da, sjećam se, o tom autu smo na temi o kompromisima pričale.

Moja dvojba nije u tome hoću li priznati grešku već kako postići da odmah u trenutku znam? Jer, i tebi je trebao proći jedan dan dok ti se nije sleglo i nisi dublje razmislila. Mogu i ja nakon 5 minuta, 10, jednog dana...doći do "istine", međutim ja želim odmah tu i sad, smjesta znati. Nije moguće, znam. Zato se pitam kojim receptom bih mogla barem približan rezultat postići i izgleda da u tom receptu glavni sastojak je vrijeme. Ujedno i glavni neprijatelj mom pomalo brzopletom, nestrpljivom karakteru. A prijatelj mu je kompleks savršenstva jer meni u glavi izgleda nije potpuno uglavljena ta činjenica kako savršen čovjek ne postoji i što se više trudiš približiti tom pojmu to više samom sebi zamagljuješ oči...umjesto savršenstva dobiješ egoizam. Kako? Tako što moraš sebi na neki način opravdati godine "rada" na tom "savršenstvu". Reći da nisi uspio jer uspjeh nije realno ni moguć bi značilo prihvatiti činjenice a mi ljudi strašno teško prihvaćamo činjenice. Mislim da je meni osobno zato lakše posrnuti u idealizaciju mene.

Moj "strah" od greške me naveo na otvaranje ove teme ali nekako što više odmiče sve mi se čini da taj egoizam od kojeg bježim nalazim poprilično u samoj sebi. Kako sam negdje iznad napisala- ta ideja da se jedino bezgrešne može voljeti.

Što se tiče tvog profesora koji te "spustio", mislim da čak i nije riječ o principima (koji počivaju na čistoći) nego "čistom" egu i osjećaju moći koji mu je taj čin dao.

Nije mi točno jasno zašto si član grupe koja odlučuje a ne želiš odlučivati? Valjda je to stvar iznošenja svog stajališta bez polaska od pretpostavke kako mora biti usvojeno-to bi bilo aktivno sudjelovanje. Ako ništa drugo, nakon neuspjele njihove odluke uvijek u zraku ostaje i tvoje mišljenje kojim si predvidjela što će se dogoditi a to ti daje poštovanje, nije, u mojim očima, poanta da se usvoji i nametne nego samo prihvati kao moguće. Osobno sam slična tebi, borim se samo za stvari koje su meni važne. Više manje, to su moji voljeni. Nepravda me isto strašno jako izbacuje iz takta i tjera na borbu. Prije ne bih reagirala jer sam se bojala.

Da budem iskrena, to i jest jedan od razloga što se svijet ne mijenja (barem ne brzinom koju bih ja htjela). I am minding my own buisiness just like most of us are. Poneku prilikicu gdje ugađam svom egu i borim se "za pravu stvar" niti ne računam. Kako (i zašto) izaći iz sebe i boriti se za druge?
Mislim da odrasli čovjek nužno mora birati bitke, a da bi mu ostalo vremena za život kakv hoće. Dakako, ima bitaka koje su osobno važne i kod kojih nema dilema, pa čak niti špekulacija mogu li se dobiti. Ali većina, ogromna, potencijalnih bitaka koje nailaze prema nama kao društvenom biću su malo ili nimalo važne. U smislu da ćemo doista nešto značajno promijeniti, postići nešto vrijedno uloga dijela života. Možda je to malo fatalistički stav, ali tako me naučilo iskustvo.
U relativno maloj sredini nužno moraš učestvovati u raznim grupama, komisijama i slično, ali ne moraš se angažirati doista. Dapače, to se često zapravo niti ne očekuje. Tako i ti grafiti, ravnatelj je zabrijao s nekim iz Grada, njegova je na koncu odgovornost, pa što bih ja bila ptica zloslutnica, deal breaker? Pogotovo na zajedničkom sastanku s tim dečkima, sjajnim i punim ideja, bez imalo podmuklosti. I kada se desilo, njima nije bilo jasno zašto je problem. Da je put u pakao popločan dobrim namjerama shvatiš tek malo kasnije od njihove dobi.
A Ego, hja, pa naravno, on je najveće zlo međuljudskih odnosa. Njegova autonomnost. Samo namjerno ga možeš kontrolirati, jer jesmo egoistični, svi! Nema druge nego nereagirati uopće kada osjetiš da ta zvijer diže glavu.
Bar ja mogu to osjetiti. Kao da psotruji novi drip adrenalina, neke unutarnje struje i želje da u najmanju ruku "objasnim" što već. Pa se nasmiješim i prešutim, ili ako je nemoguće izvučem neku prigodnu parolu. "O tome vrijedi razmisliti", "vidjeti ćemo još", "ne znam, možda tu ima još koji mogući kut gledanja", "ovisi", ili tako slično. Pa ako se baš moram suprostaviti, bar imam vremena procijeniti je li mi uopće važno, te sakupiti argumente i iskontrolirati eventualnu ljutnju. A to nije malo.
Čak bih rekla da je ključno osobno vrednovanje stvari. Uspjela sam kroz godine svesti broj važnih bitaka i ciljeva na nevjerojatno mali broj. Važna je pojava kod toga i da su ostali ljudi uglavnom relativno fer kada to shvate. Poštuju taj mali broj puno više i ozbiljnije nego da imam što reći o manje-više svemu. Moji kolege u zbornici, ako i moraju iz nekog razloga krenuti protiv nekih od tih mojih važnih stvari, s punim poštovanjem i oprezno počnu. Znam da je tebi to važno, ali ako bi mogla razmisliti.... Što je dobar put za dobar odnos.
A slično se ponašam i prema mužu i obitelji i prijateljima. Mogu mi raditi i govoriti, tražiti od mene, uglavnom što god hoće. Osim onoga što ne mogu. Pa to jako rijetko više ikome i padne na pamet.
Ja doduše nikada nisam bila jako ambiciozna, niti sebi osobito važna. Uvijek sam ambiciji pretpostavila mir i da bude po mom, pa mislim da me ljudi ne vide kao neku crvenu krpu, poput nekih ljudi, ali me niti ne uzimaju olako. Jer ne pametujem, ali stojim iza onoga što mi jest važno, pa im se valjda ne da ulagati previše truda da me razuvjere. Onako nekako, zaobiđi ju ako je ikako moguće, što se tiče "stranih" ljudi, a uzmi što nudi što se tiče domaćih.
violeta1980 is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.03.2017., 00:37   #20
Quote:
Flat kaže: Pogledaj post
Zanimljivo je da ovdje priznajete taj pms, ali probaj svojoj zeni reci da je malo skrenula id hormona i najebat ces grdo radi toga jer je ponizavas u nemam pojma kaj.

Zakaj je to tako i zar ste zaista takva bica da nemate kontrolu nad sobom kad vas hormoni pucaju?

Znam i ja imati agresiju u sebi i nekad bi se najradje istresao na nekog iz cista mira, ali znam da to nije normalno, imam slobodnu volju, znam da me testosteron tjera na agresiju i ne krecem tim smjerom.

Sa bivsom zenom sam prozivio 15 godina pms-ova. Dvije razlicite licnosti.
Meni nije problem razgovarati i priznati hormonsku krivulju. To je ludost, pa ona stvarno i nedvojbeno postoji. Druga je stvar podcjenjivati ženu i njezin zdrav razum na temelju te činjenice. Različito je raspoloženje, energija, opći tjelesni status, i tako slično. Ali i dalje mislim da je Zemlja okrugla, na bilo kojem dijelu krivulje.
To je kao kod metereopata, nije isto, ali nije baš ludnica.
violeta1980 is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 10:36.