Temeljni uzrok svih ljudskih problema

[Harmonije]

Svi ljudski problemi potiču iz jednog izvora. Međusobne nepovezanosti i međusobne mržnje. To se dogodilo kada su Adam i Eva istjerani iz raja. Tada se dogodilo "pucanje posuda", tj. razbijanje jedne duše na stotine tisuća zasebnih dijelova te jedne duše. Dotada su svi dijelovi duše bili međusobno povezani i ujedinjeni u ljubavi. Nakon razbijanja, njihov odnos se iz ljubavi i povezanosti mijenja u odvojenost i mržnju. I odavde izviru sve naše patnje. Upravo je to "mjesto" ono koje moramo ispraviti. Globalizacija je proces koji nam polako ukazuje na realitet, činjenicu da smo svi povezani u jedan organizam. Tako i duše. I one su dalje povezane u jednu dušu, samo što tu povezanost ne osjećamo jer se prema svim drugim dijelovima ponašamo na izrabljivački način gledajući uvijek i isključivo samo sebe. Dakle, ukoliko riješimo problem međusobnog odnošenja, i pretvorimo ga iz mržnje u ljubav, riješiti ćemo sve naše probleme.

Međutim, prvi i najveći problem je zapravo u tome što to ne želimo. Odvratno nam je to. Ljubiti druge kao i sebe? Nema mrže stvari našoj stvorenoj prirodi...pogledajte u sebe i ako ste iskreni, uvidjet ćete da je tomu tako. Radije ćemo ostati u vlastitoj egoističnoj prirodi i gledat prvo svoje dupe, a onda kako i koliko mogu iskoristiti druge i za što...tako je "sigurnije" i daje mi više šanse za "opstanak" u ovom svijetu.

Iz toga slijedi da čovječanstvo još ne uviđa koji je korijen svih njegovih problema i najveću nužnost adresiranja upravo toga. To ja kao bolesnik koji ne zna da je bolestan ili od čega boluje. Tako, nema ni znanje ni potrebu za pravim lijekom, dok se bolest produbljuje i donosi sve više boli i patnje, dok ju čovjek više ne bude mogao ignorirati i bude na silu prisiljen potražiti lijek ili prije toga umre.

Sada bih vas sve zamolio da razmislite o situacijama iz svojih života. Recimo, problematične situacije. Jesu li potekle od odnosa s drugima koji su bili netrpeljivi, iskorištavalački, okrutni, distancirani, gdje je svatko gledao prvenstveno svoju korist? Suprotno, nisu li sva dobra iskustva povezana sa ljubavlju, prihvaćanjem, razumijevanjem, bliskošću i povezanošću, gdje su svi gledali dobrobit određene zajednice?

Vjerujem da je ovo svima ovdje evidentno iz vlastitog životnog iskustva. Stoga, zamolio bih vas da napišete neke od situacija u kojima povezanost donosi dobro i/ili situacijama gdje razjedinjenost donosi patnju i zlo.
Ako netko ima suprotne primjere, gdje se dogodilo obrnuto od navedenoga, također bi bi zahvalan ako se navedu.

Zanima me možemo li izgraditi i doći do zajedničke spoznaje o dotičnoj problematici za koju vjerujem da je temeljni uzrok svih naših problema, i kojeg možemo riješiti samo ako radimo zajedno.

[Grazia]

Harmonije kaže:

Svi ljudski problemi potiču iz jednog izvora. Međusobne nepovezanosti i međusobne mržnje. To se dogodilo kada su Adam i Eva istjerani iz raja

istjerani su iz raja zbog neposlusnosti. (ne mrznje jer nisu ni bili sposobni osjetiti mrznju ili odvojenost od Boga) i to je po meni ujedno i odgovor na pitanje u naslovu.

odvojenost od Boga, neposlusnot Bogu je izvor svih ljudskih problema. uvijek bilo i uvijek ce biti.

[Harmonije]

Grazia kaže:

istjerani su iz raja zbog neposlusnosti. (ne mrznje jer nisu ni bili sposobni osjetiti mrznju ili odvojenost od Boga) i to je po meni ujedno i odgovor na pitanje u naslovu.

Nisam ni rekao da su istjerani zbog mržnje, već da je istjerivanjem iz raja započela mržnja. Tu je rođena. I to zato jer je Eva htjela primiti svjetlost (užitke koje daje Bog) s namjerom "za sebe". Ona upućuje zahtjev Adamu da joj "dovede to svjetlo" (zabranjeno voće - primanje "za sebe"), a Adam (Zeir Anpin: Hesed, Gevura, Tifferet, Netzah, Hod, Yesod) ne može odoljeti tom zahtjevu i privlači svjetlost odzgo od "Oca i Majke" (Abba ve Imma (Hochmah Bina)) i sprovodi ga Evi (Malchut).

Tada se naravno javlja sram (kao posljedica Tzimtzum Alef, "prvog ograničenja, koje je Malchut napravio u svijetu Ein Sof),i pokazuje zlo primanja za sebe, koje tada izlazi na vidjelo.
Svjetlost koju je Eva primila "za sebe" je prejaka (jer nije primljena sa ispravnom namjerom kojom se jedino i može primiti) i razbija čitavu strukturu Adam-Eva, tj. Zeir Anpin-Malchut. TO se zove shevirat neshamot ili razbijanje duša. Tu jedna duša adam-Eva postaje razbijena na stotine tisuća dijelova. I sada ti individualni dijelovi, novonastale duše, osjećaju jedino svoj mali dio Jedne duše, osjećaju samo sebe, pošto više nisu međusobno povezani, već su razjedinjeni i odvojeni. I kao posljedica tog stanja, duše između sebe osjećaju mržnju, udaljenost, netrpeljivost, iskorištavanje itd...i tu dolazimo do izvorišta problema. To razbijanje duša nije nipošto prestalo. Slijedeće je bilo ubojstvo Abela, pa onda potop, kula babilonska, itd. sve do danas. Stalno je u toku...

I tu moramo djelovati. Svi mi. Tu je točka nastanka duša, razbijanjem Jedne duše. Naš zadatak je ujediniti se u ljubavi i davanju iznova u Jednu dušu iz koje smo svi potekli. Tada će svatko umjesto svog malog skučenog egotripa od života osjećati sve ostale duše. To je kao da "rezoluciju stvarnosti" od 1 piksela (1 ego, 1 ja) zamjeniš za "rezoluciju stvarnosti" od 7 000 000 000 piksela.

I u tome se zapravo i sastoji cijela duhovnost. Tek preko ljubavi prema bližnjem dolazimo u mogućnost ljubavi prema Bogu. Upravo nam je zato i dana kao zapovjed. Nemoguće je uistinu Boga voljeti više od prijatelja ili bližnjeg, jer nam se On otkriva samo u našoj međusobnoj ljubavi jednih prema drugima.

odvojenost od Boga, neposlusnot Bogu je izvor svih ljudskih problema. uvijek bilo i uvijek ce biti.

Da. To je glavni cilj. I njega treba imati uvijek u vidu. No, otkud ćeš znati što ti Bog govori? Kako ćeš mu biti poslušna kad ne znaš što traži od tebe? Mi nemamo percepciju Stvoritelja. Zato i postoji korak koji se mora učiniti prije nego li se može ponovo biti ujedinjen s Bogom, što zapravo znači percipirati Ga u potpunosti (a do jedinstva s Njim nas dijeli zapravo čitava ljestvica duhovnih stupnjeva)....taj korak je ljubav prema bližnjima koje i vidim i doživljavam i mogu čak i dirati (za razliku od Boga, koji mi je skriven). Zato se upravo i nalazimo u takvoj percepciji života, u takvim uvjetima.

Imamo sve što nam treba, samo nam nedostaje želja i namjera...

[Crveni]

Harmonije kaže:

I tu moramo djelovati. Svi mi. Tu je točka nastanka duša, razbijanjem Jedne duše. Naš zadatak je ujediniti se u ljubavi i davanju iznova u Jednu dušu iz koje smo svi potekli. Tada će svatko umjesto svog malog skučenog egotripa od života osjećati sve ostale duše. To je kao da "rezoluciju stvarnosti" od 1 piksela (1 ego, 1 ja) zamjeniš za "rezoluciju stvarnosti" od 7 000 000 000 piksela.

Da ok ali aj ti tak živi u praktičnom životu. To je utopistički: idem se ja prema svemu odnositi s ljubavlju

[Harmonije]

Crveni22 kaže:

Da ok ali aj ti tak živi u praktičnom životu. To je utopistički: idem se ja prema svemu odnositi s ljubavlju

Stvar je takva da ne možeš i da hoćeš odnositi se prema drugima s ljubavlju. Možeš probati i brzo ćeš zapasti u očaj. To je zato jer individualno nemamo tu dovoljno snage za djelovanje iz ljubavi. Zato nam treba okolina koja ima istu namjeru, u kojoj se svi ponašaju, tj. trude ponašati, po principu ljubavi prema bližnjemu. I tu se tek uspjeva uvidjeti kako to ne mogu. I tek tada, ako uistinu želim tu sposobnost davanja i ljubavi, onda je tražim od Stvoritelja (jer je to Njegova karakteristika). Kada je ta želja cijela, potpuna i sazrela, Stvoritelj nam daje odozgo tu sposobnost, kvalitetu ljubavi. Bez okoline ju je nemoguće ostvariti. Okolina nam daje snagu i istrajnost u izgrađivanju potpune želje, koja je suprotna našoj egoističnoj prirodi. Zato mi ni nemamo snage ostvariti ljubav, jer smo u egoizmu 100%...no, s radom, vremenom, trudom i ustrajnošću, sposobni smo, u grupi, izgraditi pravu želju za ljubavlju i davanjem. OVako samima, to nam je nemoguće i najodvratnija je stvar koju ego iz dna duše mrzi i onemogućava.

Dakle, postoji praktičan način kako ostvariti povezanost i ljubav jednih prema drugima, a to je staviti se u takvu okolinu. Okolina onda vrši utjecaj na mene, daje mi važnost tog cilja, daje mi snagu, daje mi primjere, daje mi sigurnost, stvara mjesto u kojem mogu zaprimiti i davati ljubav i potiče me na ostvarenje ljubavi prema drugima. Uostalom, za ljubav je potredno minimalno dvoje, tako da je "samostalno" ostvarivanje ljubavi zapravo oksimoron.

Edit: vis a vis utopije...religije odavno tupe da se trebamo voljeti međusobno, ali nisu uspjele to ostvariti. Isto je, na materijalnom planu pokušao komunizam, pa propao. Zašto? Zato jer je njihova namjera i dalje ostala egoistična, samo je zaodjenula ruho lažnog "altruizma" i lažne brige za druge. I kao takva, patvorena kreacija, normalno da je propala i normalno da ne daje rezultate. Nedostajala im je i ispravna namjera i ispravna metoda za promjenu egoistične prirode u altruističnu.

[pavaogc]

Harmonije kaže:

Stvar je takva da ne možeš i da hoćeš odnositi se prema drugima s ljubavlju. Možeš probati i brzo ćeš zapasti u očaj. To je zato jer individualno nemamo tu dovoljno snage za djelovanje iz ljubavi. Zato nam treba okolina koja ima istu namjeru, u kojoj se svi ponašaju, tj. trude ponašati, po principu ljubavi prema bližnjemu. I tu se tek uspjeva uvidjeti kako to ne mogu. I tek tada, ako uistinu želim tu sposobnost davanja i ljubavi, onda je tražim od Stvoritelja (jer je to Njegova karakteristika). Kada je ta želja cijela, potpuna i sazrela, Stvoritelj nam daje odozgo tu sposobnost, kvalitetu ljubavi. Bez okoline ju je nemoguće ostvariti. Okolina nam daje snagu i istrajnost u izgrađivanju potpune želje, koja je suprotna našoj egoističnoj prirodi. Zato mi ni nemamo snage ostvariti ljubav, jer smo u egoizmu 100%...no, s radom, vremenom, trudom i ustrajnošću, sposobni smo, u grupi, izgraditi pravu želju za ljubavlju i davanjem. OVako samima, to nam je nemoguće i najodvratnija je stvar koju ego iz dna duše mrzi i onemogućava.

U grupi se može izgraditi želja za podilaženjem grupi kako bi se ispunilo njena očekivanja, a egu kao nagrada dođe ono već čime grupa nagrađuje - od zahvalnosti do podilaženja u raznim sferama, ovisno o moći članova...

U životu faktor mogućnosti da izvedemo neku radnju (vjera u samoga sebe) i faktor vjere u nagradu (vjera da će nam se neka radnja prije ili kasnije isplatiti) određuje ponašanje i ustrajnost, snagu, volju...

Sunce izlazi i zalazi neovisno o našoj volji pa tako mi ujutro želimo jedno, navečer drugo i drugačije su naše želje jer se stvara umor čineći jedno, i tako se poželi drugo čime nas taj umor ne bi iscrpio potpuno.

E sad, nekako naspram tih događanja stoji snaga neke ideje ili ideja i za nju smo spremni dati više. Isto tako može biti ideja o podilaženju nekoj osobi, kad je već spomenut Adam i Eva, Adam podilazi želji neke cjeline (Eva), a sram se događa jer uništava zbog toga savez s drugom cjelinom (Bog), a izvući se pokušava krijući se... Ne uspijeva mu pomiriti dva dobra po sebe...

Kad se on odlučuje za cjelinu Eva, daje prednost tom dobru, da bi ga zadržao on trguje određenom radnjom, koja nije došla iz njega, tako postaje rob, ili bolje rečeno prostitutka. Ako cjelina Eva traži nešto od Adama što on sam ne daje (jer ima dobar razlog) tada se zasniva veza kojoj temelj više nije darivanje i ljubav utemeljeni na slobodi, nego trgovina i uvjetovanje - a traži se izdaja najvišeg dobra; vlastitog saveza s nekim, vlastite riječi, samoga sebe na višestruku štetu za prirodu odnosa prema trećem. Tako se gubi harmonija između svih sastavnica - cjelina Adam, Eva i Bog...

Ako "ljubav prema bližnjem" podrazumijeva nesposobnost da se bližnjega ostavi (cjelinu zvana Eva ili bilo koju drugu grupu), mrzi njegova evantualna zla, suprotstavi mu se i sl. tada je riječ o pokušaju ega da zadrži kontrolu, vezu, sposobnost manipulacije, a zapravo pokazatelj vlastite slabosti i pridavanje važnosti i pažnje sadržajima koji pažnju i važnost ne zaslužuju - na štetu ljepših sadržaja života po ego. Jer ako je ego bogat onda ima što i dati, ako je siromašan tada neka druga cjelina gleda što od njega oduzeti (pridodavajući mu što bilo). Tako temeljni problem nije ego nego odustajanje od njega... Jer ljepota nije u trgovini nego slobodnom darivanju sebe.

Egoizam ne podrazumijeva zlo, niti nebrigu za druge, niti nedostatak ljubavi za druge, jer ako su drugi ili treći u lošem stanju, ego nema s kim uživati zajedništvo među ljudima, naravno za sebe.

[Grazia]

Harmonije kaže:

Nisam ni rekao da su istjerani zbog mržnje, već da je istjerivanjem iz raja započela mržnja

samo sam letimicno bila procitala post i malo brzala sa odgovorom izgleda.

I to zato jer je Eva htjela primiti svjetlost (užitke koje daje Bog) s namjerom "za sebe". Ona upućuje zahtjev Adamu da joj "dovede to svjetlo" (zabranjeno voće - primanje "za sebe"), a Adam (Zeir Anpin: Hesed, Gevura, Tifferet, Netzah, Hod, Yesod) ne može odoljeti tom zahtjevu i privlači svjetlost odzgo od "Oca i Majke" (Abba ve Imma (Hochmah Bina)) i sprovodi ga Evi (Malchut).

Tada se naravno javlja sram (kao posljedica Tzimtzum Alef, "prvog ograničenja, koje je Malchut napravio u svijetu Ein Sof),i pokazuje zlo primanja za sebe, koje tada izlazi na vidjelo.
Svjetlost koju je Eva primila "za sebe" je prejaka (jer nije primljena sa ispravnom namjerom kojom se jedino i može primiti) i razbija čitavu strukturu Adam-Eva, tj. Zeir Anpin-Malchut. TO se zove shevirat neshamot ili razbijanje duša. Tu jedna duša adam-Eva postaje razbijena na stotine tisuća dijelova. I sada ti individualni dijelovi, novonastale duše, osjećaju jedino svoj mali dio Jedne duše, osjećaju samo sebe, pošto više nisu međusobno povezani, već su razjedinjeni i odvojeni. I kao posljedica tog stanja, duše između sebe osjećaju mržnju, udaljenost, netrpeljivost, iskorištavanje itd...i tu dolazimo do izvorišta problema. To razbijanje duša nije nipošto prestalo. Slijedeće je bilo ubojstvo Abela, pa onda potop, kula babilonska, itd. sve do danas. Stalno je u toku...

zanimljivo, mada prilicno odstupa od krs. nauka..

I u tome se zapravo i sastoji cijela duhovnost. Tek preko ljubavi prema bližnjem dolazimo u mogućnost ljubavi prema Bogu. Upravo nam je zato i dana kao zapovjed. Nemoguće je uistinu Boga voljeti više od prijatelja ili bližnjeg, jer nam se On otkriva samo u našoj međusobnoj ljubavi jednih prema drugima.

po meni je bas obrnuto.

duhovni rast- rast u ljubavi prema bliznjem je proces postajanja sve slicnijima Isusu Kristu. kada vjerom u Krista, Sveti Duh zapocinje proces naseg postajanja sve slicnijima Isusu, suoblicavajuci nas s njegovom slikom - to znaci biti u Svjetlu.

u vjeri stara narav (flesh) zamjenjuje se novom (Rimljanima 6-7) i taj proces traje cijeli zivot (za nekoga brze i intezivnije, za neke sporije) a dogadja se kada proucavamo i primjenjujemo Bozju rijec i zivimo po Duhu. bez Svetog Duha, nista od toga jednostavno ne mozemo.

transformacije o kojima ljudi svjedoce nakon susreta sa Kristom su instant i nekada stvarno drasticne i totalno life changing....zapravo ne znam ni jednu 'duhovnu praksu' koja donosi takve pozitivne promjene u covjeku kao krscanstvo, niti Ljubav imamo odakle crpiti ako nismo u Svjetlu i uz Boga.

No, otkud ćeš znati što ti Bog govori? Kako ćeš mu biti poslušna kad ne znaš što traži od tebe? Mi nemamo percepciju Stvoritelja

nije Bog tolika enigma kao sto neki misle Kako vjernici znaju da im Bog 'govori'? Lako - imamo Bibliju, Bozju nadahnutu rijec:

'Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da covjek Bozji bude savrsen – opremljen za svako djelo ljubavi' (2. Timoteju )

odgovor na bilo koje pitanje ili odluka za bilo koju situaciju - u Bibliji pise o tome.

drugo, kako bismo culi Bozji glas trebamo ga prepoznati (ima primjera i u Bibliji o ljudima koji to nisu znali, a nisu znali jer su sumnjali ili bili daleko od Boga).

Isus je rekao: 'Moji ucenici slusaju glas moj. Ja ih poznajem, i one idu za mnom' (Ivan 10,27)
-svakodnevno provoditi vrijeme u molitvi, proucavanju Biblije i meditiranju o Njegovoj Rijeci je ono sto vecina vjernika radi i sto vise vremena se provodi u prisnom zajednistvu s Bogom i njegovom Rijeci, lakse je prepoznati Njegov glas.

Bog prvenstveno govori kroz svoju Rijec (Sv Pisma) no ponekad govori i po Duhu Svetomu, nasoj savjesti, kroz okolnosti i kroz druge ljude, eto tako komuniciramo sa Bogom. ali za to bi naravno trebali biti, sto se kaze - in tune sa Njim.

[Grazia]

Harmonije kaže:

Edit: vis a vis utopije...religije odavno tupe da se trebamo voljeti međusobno, ali nisu uspjele to ostvariti. Isto je, na materijalnom planu pokušao komunizam, pa propao. Zašto? Zato jer je njihova namjera i dalje ostala egoistična, samo je zaodjenula ruho lažnog "altruizma" i lažne brige za druge. I kao takva, patvorena kreacija, normalno da je propala i normalno da ne daje rezultate. Nedostajala im je i ispravna namjera i ispravna metoda za promjenu egoistične prirode u altruističnu.

sigurna sam da od 2.1 milijarde krscana na svijetu barem jedan dosad je uspio ostvatiti. .

a ako oni koji imaju Svetog Duha uz sebe ne mogu voljeti bliznjeg onda koja nada postoji za one koji ne zive u Duhu? ali srecom, pa nije sve tako crno...niti se ljubav moze nauciti. to je gift...i samo to.

[taedium_vitae]

temeljni uzrok svih problema na zemlji je muski ego.
najgora stvar sto postoji.

[Harmonije]

pavaogc kaže:

U grupi se može izgraditi želja za podilaženjem grupi kako bi se ispunilo njena očekivanja, a egu kao nagrada dođe ono već čime grupa nagrađuje - od zahvalnosti do podilaženja u raznim sferama, ovisno o moći članova...

Tako je. U klasičnim, ovozemaljskim grupama i grupacijama. Ljudi se udružuju kako bi profitirali od svih ostalih, koji nisu u grupi (ili jesu), i tako uvećali osobni dobitak. Klasično egoistično udruženje. Sportski tim, korporacija, vojska, stranke, komore, firme, udruge, pokreti, klubovi...pa do mikrorazine podgrupa u društvenim krugovima i obitelji.

No, što ukoliko postoji grupa koja se želi izdići iz egoizma? Čiji članovi djeluju sa suprotnom namjerom od grupnog i osobnog profita? Što ako su u toj grupi vrijednosti suprotne egoističnom primanju? I što ako ta grupa ima metode i načine kako ostvariti svoj cilj?

U životu faktor mogućnosti da izvedemo neku radnju (vjera u samoga sebe) i faktor vjere u nagradu (vjera da će nam se neka radnja prije ili kasnije isplatiti) određuje ponašanje i ustrajnost, snagu, volju...

To je klasična egoistična kalkulacija. Maksimizirati zadovoljstvo i minimizirati patnju. To stoji.

Sunce izlazi i zalazi neovisno o našoj volji pa tako mi ujutro želimo jedno, navečer drugo i drugačije su naše želje jer se stvara umor čineći jedno, i tako se poželi drugo čime nas taj umor ne bi iscrpio potpuno.

Nije do umora. Već do zakona koji tu djeluje, a taj je da ispunjenje poništava želju. I kada želju dobrim dijelom ispunimo, ona nestaje. A bez želje nema ni užitka. Zato onda trčimo po neke druge užitke. I tako stalno. Nije ni da kontroliramo želje, jer ne znamo odakle nam i ne možemo upravljati njihovim nastajanjem i nestajanjem. Tu smo zapravo marionete naših unutrašnjih impulsa, za koje ne znamo odakle nam...samo se stvara privid da je želja koja se u meni javila "moja želja"...

E sad, nekako naspram tih događanja stoji snaga neke ideje ili ideja i za nju smo spremni dati više. Isto tako može biti ideja o podilaženju nekoj osobi, kad je već spomenut Adam i Eva, Adam podilazi želji neke cjeline (Eva), a sram se događa jer uništava zbog toga savez s drugom cjelinom (Bog), a izvući se pokušava krijući se... Ne uspijeva mu pomiriti dva dobra po sebe...

To se dogodilo automatizmom i Bog je upravljao u potpunosti tim procesom. Adam nije ništa mogao odlučiti, kao ni Eva. Radili su sve u skladu sa svojom stvorenom prirodom. Btw, tu se ne govori o fizičkim osobama već o specifičnoj duhovnoj strukturi koja nastaje prije materijalnog univezuma...

Kad se on odlučuje za cjelinu Eva, daje prednost tom dobru, da bi ga zadržao on trguje određenom radnjom, koja nije došla iz njega, tako postaje rob, ili bolje rečeno prostitutka. Ako cjelina Eva traži nešto od Adama što on sam ne daje (jer ima dobar razlog) tada se zasniva veza kojoj temelj više nije darivanje i ljubav utemeljeni na slobodi, nego trgovina i uvjetovanje - a traži se izdaja najvišeg dobra; vlastitog saveza s nekim, vlastite riječi, samoga sebe na višestruku štetu za prirodu odnosa prema trećem. Tako se gubi harmonija između svih sastavnica - cjelina Adam, Eva i Bog...

Zanimljivo materijalno poimanje. Ali nije tako. Kako rekoh, to se sve događa automatikom, nizom uzroka i posljedica i tako je i trebalo biti. Upravo zato što je tako bilo mi danas imamo priliku ostvariti smisao stvaranja. Da nije tako bilo, ne bismo nikada to mogli učiniti.

Ako "ljubav prema bližnjem" podrazumijeva nesposobnost da se bližnjega ostavi (cjelinu zvana Eva ili bilo koju drugu grupu), mrzi njegova evantualna zla, suprotstavi mu se i sl. tada je riječ o pokušaju ega da zadrži kontrolu, vezu, sposobnost manipulacije, a zapravo pokazatelj vlastite slabosti i pridavanje važnosti i pažnje sadržajima koji pažnju i važnost ne zaslužuju - na štetu ljepših sadržaja života po ego.

Da. To je egoistična "ljubavna maska" kojom se želi postići sve što si nabrojao. Ego nije sposoban za ljubav, jer je egocentriran, jer gleda uvijek prvo sebe i svoj dobitak. Nesposoban je biti išta drugo.

Jer ako je ego bogat onda ima što i dati, ako je siromašan tada neka druga cjelina gleda što od njega oduzeti (pridodavajući mu što bilo). Tako temeljni problem nije ego nego odustajanje od njega... Jer ljepota nije u trgovini nego slobodnom darivanju sebe.

Ego sebe nikada neće darivati, osim ako u tom darivanju vidi neko veće zadovoljstvo. Time, to nije davanje već kupovanje. Davanje radi primanja.

Egoizam ne podrazumijeva zlo, niti nebrigu za druge, niti nedostatak ljubavi za druge, jer ako su drugi ili treći u lošem stanju, ego nema s kim uživati zajedništvo među ljudima, naravno za sebe.

Dakle, ego će biti profinjen, kulturan, civiliziran i fin, davati će drugima i lijepo će se ponašati, a sve to zato da bi njemu bilo što bolje. On tu i dalje gleda sebe i svoj profit. Mudruje i planira kako da druge iskoristi za svoju svrhu. A kako će se taj isti ego ponašati kada stvari ne idu po njegovom? Zlo i naopako.

Ne, nema u egu ljubavi. Ova naša ovozemaljska ljubav, o kojoj se pjeva, koju se traži, koju se želi je samo još jedna egoistična kalkulacija, i nema nikakve veze sa pravom ljubavi, koja je kvaliteta duhovnog svijeta, a ne materijalnog. Prava ljubav nikada ne traži ništa zauzvrat, nikada ne pita za nagrade, i uvijek prašta sve grijehe. Tko može uistinu tako voljeti?

[pavaogc]

Harmonije kaže:

Ne, nema u egu ljubavi. Ova naša ovozemaljska ljubav, o kojoj se pjeva, koju se traži, koju se želi je samo još jedna egoistična kalkulacija, i nema nikakve veze sa pravom ljubavi, koja je kvaliteta duhovnog svijeta, a ne materijalnog. Prava ljubav nikada ne traži ništa zauzvrat, nikada ne pita za nagrade, i uvijek prašta sve grijehe. Tko može uistinu tako voljeti?

Ako bi prihvatili kršćansku koncepciju u kojoj postoji pakao kao vječnost za palog anđela ili čovjeka - tada ne može ni Bog.

Nego, uzmi ovaj primjer: dođe netko i kaže nešto tipa ti ne možeš preplivati ili nitko ne može preplivati Atlanski ocean. I onda dođe stotine i tisuće ljudi i to pokušava napraviti. Tako se pojavi netko i kaže da trebamo biti "savršeni kao što je otac nebeski savršen" ili Pavao koji napravi u pjesmi o ljubavi zagovor neke perfekcionističke slike. I sad, naravno, gdje god postoji nesreća, zbog neispunjenih želja (a živ čovjek ih možda MORA imati jer je u njihovoj dinamici - sam život - a ispunjenje bi bila smrt - jer se nema za što živjeti; čovjek odvojen od sebe samog [od žensko-muškog do obiteljskog do opće društvenog i opće prirodnog...]), kaže netko, odbacimo san o zadovoljenju, o ikakvoj hedoni, jer je život vječni u smrti, u "pobjedi nad svijetom", o pristajanju jedino na ljubav koja je savršena. Pitanje jest - je li Bog uopće zamislio život kao iskušenje za smrt - ili je dio svakog života "umiranje" za želju i zbog želje? Predavanje ega je tu potpuno, ali postoji izbor čemu se predati, jer ego koji postiže jedinstvo u prijateljstvu, u sklapanju [naravno radi sebe - jer je živ kao entitet!] ostvaruje sebe i druga strana [čovjek također ili Bog ili božji sin/kćer po srodnosti Duha eventualno] u ekstazi, koja je na neki način stupnjevanja prema veličini i kreativnosti i ljepoti tog spoja koja je individualno stvaralačka kod različitih ega i čini ljepotu života...

Kad netko traži savršenstvo; traži smrt. Pavao ju je, paralelno zagovarajući ga, nadao se smrti, Isus također nije držao do dijalektizma u prevelikoj mjeri, razapinjanje mu se činila kao bolja opcija. Radi čega? Radi Sotone koji zapravo ni ne postoji osim kao ideja onoga koji vjeruje u nj - i tako opravdava cilj sredstvom - uništenjem sebe i života, neprijateljstvom prema svijetu, odustajanjem od ideje da ego može biti u harmoniji, anti-utopistički vrlo. Moja je ljubav prema vlastitom egu savršena , što ne znači da ne vjerujem u Boga i da se također ne smatram njegovim sinom, što ne znači da ne smatram takvima sve ljude. Vjera u Sotonu traži savršenstvo...

[Jar Jar]

Harmonije kaže:

Ne, nema u egu ljubavi. Ova naša ovozemaljska ljubav, o kojoj se pjeva, koju se traži, koju se želi je samo još jedna egoistična kalkulacija, i nema nikakve veze sa pravom ljubavi, koja je kvaliteta duhovnog svijeta, a ne materijalnog. Prava ljubav nikada ne traži ništa zauzvrat, nikada ne pita za nagrade, i uvijek prašta sve grijehe. Tko može uistinu tako voljeti?

svi mogu tako voljeti..


ali nije još vrijeme za to... treba doći armagedon na više pojedinaca... armagedon u njima samima...


u suprotnom ti počnu ljudi govoriti da je to utopija...

to stanje je najbolje što čovjek može doživjeti... ali se brzo izgubi pod utjecajem drugih...


svijet nije spreman...

[pavaogc]

Jar Jar kaže:

svi mogu tako voljeti..


ali nije još vrijeme za to... treba doći armagedon na više pojedinaca... armagedon u njima samima...


u suprotnom ti počnu ljudi govoriti da je to utopija...

to stanje je najbolje što čovjek može doživjeti... ali se brzo izgubi pod utjecajem drugih...


svijet nije spreman...

Brkate pojmove. Nije to ljubav, osjećaj za druge, logikom se može doći do njega, postoji izreka ako se ne varam Irokeza "Ako nama bude dobro bit će i drugima", vrijedi i obrnuto dakle. To je zdrav razum, obratiti pažnju na tuđe interese, međutim pretpostavljati ih kao što to religije čine je bahato. Tko nije utopist neke vrste nije čovjek Armagedon, dakako, kad se dogode neke preobrazbe na kojima počiva ličnost, može biti kranje gadno, ali nazvati to ljubavlju je neka vrsta degeneracije te apstraktne imenice. Jer i kod zapovijedi/sugestije da se voli druge kao sebe (koja je suluda jer tko kaže da se sebe voli na pravi način?), čak postoji taj poziv na sebe ujedno i ipak, jer kad si šupalj zaslužuješ li ljubav? Kad je kupuješ je li to to? Kad se voli život na specifičan način i pronalazi se jedinstvo/uklapanje s nekim već, postoji više ili manje elemenata koji je dopuštaju da oscilira i čini životne trenutke vrijednima pamćenja i davateljima krucijalne snage.

"Svijet" ne voli sebe, pa svašta loše traži od drugoga, ne zna živjeti život, biti slobodan se srami... Bezuvjetnost je tlapnja i neiskrenost prema sebi

[Omaha]

pavaogc kaže:

U grupi se može izgraditi želja za podilaženjem grupi kako bi se ispunilo njena očekivanja, a egu kao nagrada dođe ono već čime grupa nagrađuje - od zahvalnosti do podilaženja u raznim sferama, ovisno o moći članova...

Da, psihologija mase!
Ako želimo imati bolje i humanije društvo, moramo poći isključivo od sebe.
Ako sam ja svjesna, nastojim to prenijeti na najbližu okolinu. Tako se to širi do zadnjeg čovjeka.
Koliko ljudi, toliko ćudi, toliko interesa....

[Harmonije]

Grazia kaže:

samo sam letimicno bila procitala post i malo brzala sa odgovorom izgleda.

Nema veze, bitno da si skontala.

zanimljivo, mada prilicno odstupa od krs. nauka..

Naravno kada je starije od njega skoro 2000 godina. To je nauk Abrahama, Izaka, Jakova, Mojsija i ostalih kabalista, onih koji su napisali Stari zavjet, i koji su svi odreda bili u izravnoj komunikaciji sa Stvoriteljem.

Stari zavjet nije zbirka ovozemaljskih priča s nekom skrivenom moralnom poukom, već opis duhovnih svjetova i duhovnih događanja unutar svakog čovjeka. Osobe, mjesta, radnje, samo su oznake za duhovne sile, njihovu interakciju i međuodnose, a koje se nalaze u svima nama. Biblija govori o duhovnom svijetu, a ne o materijalnom. Zato, i samo zato jest sveti tekst. No, za ispravno shvaćanje onoga što je tamo zapisano potrebni su ključevi koji otvaraju vrata mudrosti...a ključeve imaju samo kabalisti, jer su ih oni te tekstove i stvorili.

po meni je bas obrnuto.

Ok. Kako ti voliš Boga, a kako svoje prijatelje?

duhovni rast- rast u ljubavi prema bliznjem je proces postajanja sve slicnijima Isusu Kristu. kada vjerom u Krista, Sveti Duh zapocinje proces naseg postajanja sve slicnijima Isusu, suoblicavajuci nas s njegovom slikom - to znaci biti u Svjetlu.

Veliko pitanje ovdje je namjera s kojom se pristupa vjeri u Krista. Koja je to namjera? Zašto se želi vjerovati i vjeruje u Krista?

u vjeri stara narav (flesh) zamjenjuje se novom (Rimljanima 6-7) i taj proces traje cijeli zivot (za nekoga brze i intezivnije, za neke sporije) a dogadja se kada proucavamo i primjenjujemo Bozju rijec i zivimo po Duhu. bez Svetog Duha, nista od toga jednostavno ne mozemo.

Ok. Što onda bude s ovima koji prije i više pročiste, a što s ovima koji se manje i sporije čiste, a što sa svim ostalima kojih se Isus Krist uopće ne dotiče? Što biva sa njima kada svi oni umru?

transformacije o kojima ljudi svjedoce nakon susreta sa Kristom su instant i nekada stvarno drasticne i totalno life changing....zapravo ne znam ni jednu 'duhovnu praksu' koja donosi takve pozitivne promjene u covjeku kao krscanstvo, niti Ljubav imamo odakle crpiti ako nismo u Svjetlu i uz Boga.

Vjerujem ti. A i nije mi čudno da ne znaš za pozitivniju duhovnu praksu. Tamo gdje živiš kršćanstvo je najdostupnije i teško je, toliko da graniči s nemogućim, uopće naći okolinu u kojoj bi se kvalitetno mogle iskušati i druge duhovne prakse.

Što se tiče tvrdnje da ljubav nemamo odakle crpiti ako nismo uz Boga, s tim se potpuno slažem. Cilj je ljubiti Boga, a do tog cilja se dolazi samo i isključivo preko ljubavi prema bližnjima. Kakva je to ljubav kojom volim Boga najviše na svijetu i u svemiru, a na bližnje gledam s manje ljubavi, mjerim im grijehe, pokušavam ih kontrolirati, neke i mrzim itd.? To je egoistična ljubav prema Bogu. To je ljubav koja pokušava kupiti Božju dobru volju i nagradu. Bože daj ovo, Bože daj ono, a ne daj ono treće...a ono što Bog uistinu daje, a to je cjelokupna stvarnost, dakle, kako "dobri" tako i "loši" događaji, tome većinom zamjeramo i ne slažemo se s Njim da bi upravo tako stvari trebale stajati kako i stoje. To ide od najsitnijih detalja pa do najbitnijih stvari u životu....svaki puta kada zamjeramo nečemu što se događa, tada zamjeramo Bogu to što čini. U mjeri u kojoj je to prisutno kod nekoga, dakle zamjeranje stvarnosti, u toj mjeri je ta osoba "pokvarena" ili "zla".

Zašto sam to napisao? Zato da pokušam ukazati što je pozitivno u tom procesu, ako ga se razumije. Pozitivno je to što tako čovjek može početi otkrivati valstito zlo koje mu je skriveno. Kada god se uhvati da zamjera nečemu u stvarnosti, to mu Bog daje posebno priređenu priliku da uvidi da je zao, egoističan, da tada misli samo na sebe, te da ga potakne (patnjom, jer se ovaj nesvjesno razvija) da Mu se približi. Sva ta zamjeranja koja smo načinili su vanjski odrazi naših unutarnjih kvaliteta kroz čiji filter opažamo određeni stupanj stvarnosti (Boga). Tada bi bilo ispravno moliti Boga da mene promijeni tako da Ga mogu opravdati u svemu što čini. Pod "opravdati" ne mislim samo deklarativno, niti glupo, ispod razuma, već zadobiti saznanje o dotičnoj Božjoj radnji i zbog izravnog uvida u nju, uistinu ju opravdati. Popularan sedativ i ublaživač patnje je nekima prihvaćati sve što im život donese paradigmom:"To je bila Božja volja i šta ćeš..." Pritom se uopće nema pojma koja i kakva je to bila Božja volja, i tako propadne prilika takvome da uvidi svoje zlo i počne se mijenjati...

I tu dolazimo do temeljne svrhe religije koja se sastoji u tome da čovjek spozna svoje zlo.

nije Bog tolika enigma kao sto neki misle Kako vjernici znaju da im Bog 'govori'? Lako - imamo Bibliju, Bozju nadahnutu rijec:

Pa što onda iz crkava nedjeljom ne čujem riječi i pjesme prepune ljubavi i ne vidim ljude koji se vole? Bit će da ne čitaju i ne razumiju dobro Božju riječ. Siguran sam pak da je i egoistično interpretiraju.

'Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da covjek Bozji bude savrsen – opremljen za svako djelo ljubavi' (2. Timoteju )

drugo, kako bismo culi Bozji glas trebamo ga prepoznati (ima primjera i u Bibliji o ljudima koji to nisu znali, a nisu znali jer su sumnjali ili bili daleko od Boga).

Isus je rekao: 'Moji ucenici slusaju glas moj. Ja ih poznajem, i one idu za mnom' (Ivan 10,27)

Bog prvenstveno govori kroz svoju Rijec (Sv Pisma) no ponekad govori i po Duhu Svetomu, nasoj savjesti, kroz okolnosti i kroz druge ljude, eto tako komuniciramo sa Bogom. ali za to bi naravno trebali biti, sto se kaze - in tune sa Njim.

Ništa drugo do li izravne percepcije Stvoritelja ne može biti validan cilj duhovnog čovjeka. A to u svrhu da se i sam postane sličan Njemu. Jer čitajući knjige upitne duhovne vrijednosti i još upitnijeg shvaćanja, nužno dovodi do iskrivljenog poimanja svega duhovnog. Svećenici, da rade svoj "Posao", kao prvo svi bi trebali biti u izravnoj komunikaciji sa Bogom i kao drugo, morali bi to isto naučiti vjernike. Danas ja ne vidim ni prvo, a kamoli drugo...dakle, nešto tu ne štima.

-svakodnevno provoditi vrijeme u molitvi, proucavanju Biblije i meditiranju o Njegovoj Rijeci je ono sto vecina vjernika radi i sto vise vremena se provodi u prisnom zajednistvu s Bogom i njegovom Rijeci, lakse je prepoznati Njegov glas.

Moram priznati da sumnjam da većina vjernika to radi. Možda manjina. Ali i tada, odsutna stvar je namjera koja stoji iz tih radnji...a ja vjerujem da je, ajd 99%, neka egoistična. Zašto to kažem s tolikom sigurnosšću? Zato što postoji duhovni zakon jednakosti forme. Po tom zakonu, ako čovjek ostvari ispravnu namjeru prema Stvoritelju, ako zadobije potpun nedostatak za Stvoriteljem, onda i samo onda Stvoritelj mu se objavljuje. Ako to izostane, nešto se krivo radilo, negdje se je ostalo u egoizmu...

odgovor na bilo koje pitanje ili odluka za bilo koju situaciju - u Bibliji pise o tome.

Kako rekoh, Biblija ne govori o materijanom svijetu i materijalnoj problematici, već isključivo o duhovnoj....najveći problem vjernika je što omaterijaliziravaju duhovno. Zato i nemaju pravih postignuća, a sva koja i dobiju su nesvjesne korekcije, uglavnom nakon dužih perioda patnje...to je put patnje, put nesvjesnog razvoja kojim ide cijelo čovječanstvo. A može se bolje, može se svjesnije...ali to je ostavljeno na slobodnu volju i izbor svakome...

[Harmonije]

pavaogc kaže:

Ako bi prihvatili kršćansku koncepciju u kojoj postoji pakao kao vječnost za palog anđela ili čovjeka - tada ne može ni Bog.

Ne prihvaćam tu kršćansku koncepciju jer je neistinita. "Pakao" postoji, ali je privremen. I uopće nije onakav kako ga se inače oslikava...

Nego, uzmi ovaj primjer: dođe netko i kaže nešto tipa ti ne možeš preplivati ili nitko ne može preplivati Atlanski ocean. I onda dođe stotine i tisuće ljudi i to pokušava napraviti. Tako se pojavi netko i kaže da trebamo biti "savršeni kao što je otac nebeski savršen" ili Pavao koji napravi u pjesmi o ljubavi zagovor neke perfekcionističke slike. I sad, naravno, gdje god postoji nesreća, zbog neispunjenih želja (a živ čovjek ih možda MORA imati jer je u njihovoj dinamici - sam život - a ispunjenje bi bila smrt - jer se nema za što živjeti; čovjek odvojen od sebe samog [od žensko-muškog do obiteljskog do opće društvenog i opće prirodnog...]), kaže netko, odbacimo san o zadovoljenju, o ikakvoj hedoni, jer je život vječni u smrti, u "pobjedi nad svijetom", o pristajanju jedino na ljubav koja je savršena.

Postoje dva tipa zadovoljstva, materijano egoistično za sebe, i duhovno altruistično za druge/Boga. Prvo je sitno, ograničeno i prolazno, dok je drugo ogromno, neograničeno i vječno. I sada te ja pitam, kao hedonist hedonistu, koje bi radije želio primiti?

Nisu svi zreli za duhovno. Većina svakako. Zreli su oni kojimamaterijalni svijet više ne donosi ispunjenja, koji se počinju pitati čemu uopće živim i čemu sve ovo? Ti ljudi su toliko razvili svoj ego da ih više materijalni svijet ne može ispuniti. To je predvorje, na čijem izlazu započinje duhovno traganje za duhovnim užicima, za višim smislom vlastitog i općeg postojanja...ne treba to nitko raditi tko nije sazrio za to. Neka još slobodno razvija svoj ego u aterijalnom svijetu dok ga ne razvije toliko da ga preraste...

Pitanje jest - je li Bog uopće zamislio život kao iskušenje za smrt - ili je dio svakog života "umiranje" za želju i zbog želje?

Život u materijalnom svijetu nam je dan kako bismo imali priliku izvršiti korekcije. TO ne možemo bez da smo u materijalanim tijelima jer nam materijalni svijet služi kao suprotnost u odnosu na Boga. A percipirati možemo samo mjerući odnose dviju suprotnosti. Dakle, da nismo u materijalnom, niakda ne bismo mogli dostići ono suprotno, duhovno. Ne bismo ga nikada ni percipirali. Ne bi postojalo za nas..

Želje nas određuju. Zato smo različiti što imamo različite odnose i količine različitih razina želja u sebi. I potpuno smo u njihovoj vlasti. Tako da, da, svaki život je "umiranje" za ispunjenjem želje. Duhovni isto. Samo je u duhovnom želja suprotna materijalnoj koja želi prmati za sebe. Duhovna želi davati drugima. No, nama (egu) je to nepojmljivo i odvratno, kako već rekoh...

Predavanje ega je tu potpuno, ali postoji izbor čemu se predati, jer ego koji postiže jedinstvo u prijateljstvu, u sklapanju [naravno radi sebe - jer je živ kao entitet!] ostvaruje sebe i druga strana [čovjek također ili Bog ili božji sin/kćer po srodnosti Duha eventualno] u ekstazi, koja je na neki način stupnjevanja prema veličini i kreativnosti i ljepoti tog spoja koja je individualno stvaralačka kod različitih ega i čini ljepotu života...

Sve su to materijalni užici i prolazna stvar...danas se ujediniš, sutra se ohladiš, preksutra se kolješ, da tako pojednostavim...no, nužni su za naš razvoj. Nemam ja ništa protiv toga, čak dapače, savjetovao bih svima da što više budu egoistični! Time će prije doći do duhovnog...

Kad netko traži savršenstvo; traži smrt. Pavao ju je, paralelno zagovarajući ga, nadao se smrti, Isus također nije držao do dijalektizma u prevelikoj mjeri, razapinjanje mu se činila kao bolja opcija.

Negdje piše da je Isus zatražio od oca da makne ovaj kalež od njega ako je ikako moguće, ali ak ne može, nek bude volja Njegova...dakle, Isusu nije baš razapinjanje bilo milo. Ali materijalna smrt je svakako bolja od odvajanja od oca.

I kad smo već kod materijalne smrti, nije to nikakav big deal. Svi smo već stotine puta umrli i rodili se. Svi mi smo tu od početka svijeta i bit ćemo do kraja svijeta, dok ne završimo s korekcijom...
Za kabaliste smrt je kao i mijenjanje prljave odjeće ili rezanje noktiju ili šišanje...

Radi čega? Radi Sotone koji zapravo ni ne postoji osim kao ideja onoga koji vjeruje u nj - i tako opravdava cilj sredstvom - uništenjem sebe i života, neprijateljstvom prema svijetu, odustajanjem od ideje da ego može biti u harmoniji, anti-utopistički vrlo.

Sotona je ime za jednu duhovnu silu u nama koja se javlja u određenim duhovnim situacijama. Tu je da nam pomogne u duhovnom razvoju. Doduše, to je "help made against", iliti "evo ti protivnik kojeg moraš pobijediti da bi došao na slijedeću razinu." Bez tog protivnika, slijedeća razina nikada ne bi mogla biti dosegnuta...

Što se tiče harmonije ega, to je samo onda kada mu je dobro i to traje samo neko vrijeme, dakle nije stalno. I tih situacija u životu je možda 10% u odnosu na one kada nije u harmoniji. Ne čini mi se previše učinkovit u ostvarivanju harmonije.

Mržnja prema svijetu...ah, razumijem ljude iz tog vremena, a i ovoga, koji tako osjećaju. To je zapravo jedan pokazatelj dobranog razvoja ega jer je sposoban mrziti cijeli svijet. Naravno, tu je zapravo potrebna spoznaja vlastitog zla koje je veliko "kao svijet". Svijet je upravo onakav kakav treba biti, a svo zlo koje vidimo u svijetu, u drugima, u nama je...ali to je tako prokleto teško skontati...svi kontaju da su ispravni!

Moja je ljubav prema vlastitom egu savršena , što ne znači da ne vjerujem u Boga i da se također ne smatram njegovim sinom, što ne znači da ne smatram takvima sve ljude. Vjera u Sotonu traži savršenstvo...

Nije u pitanju. Tu si gdje si i dobro je da jesi!

Nego, što se tiče teme, čak i ego može potvrditi da mu je ugodnije i bolje u povezanosti (kakvu želi) nego u odvojenosti. I što je ego suptilniji i profinjeniji, više će se uvezivati s drugima i iskorištavati tu povezanost za neko svoje zadovoljstvo. Dakle, povezanost i "ljubav" donosi "dobro", a razdvojenost i mržnja "zlo", čak i u okvirima ega. Toliko je taj zakon sveobuhvatan.

[Harmonije]

Jar Jar kaže:

svi mogu tako voljeti..

Da. U potencijalu. Ne, u aktualu.

ali nije još vrijeme za to... treba doći armagedon na više pojedinaca... armagedon u njima samima...

Treba doći samo u tebi. U drugima je već bio. Na tebe se čeka.

to stanje je najbolje što čovjek može doživjeti... ali se brzo izgubi pod utjecajem drugih...

Kad nemaš okolinu koja je dizajnirana da pospješuje to stanje...takva okolina postoji, i ako ju provjeriš i potom izabereš, nećeš više to stanje brzo gubiti.

svijet nije spreman...

Ti nisi spreman. "Svijet" već uvelike radi...

[Harmonije]

Omaha kaže:

Da, psihologija mase!
Ako želimo imati bolje i humanije društvo, moramo poći isključivo od sebe.
Ako sam ja svjesna, nastojim to prenijeti na najbližu okolinu. Tako se to širi do zadnjeg čovjeka.
Koliko ljudi, toliko ćudi, toliko interesa....

Da, moramo poći isključivo od sebe. No, koliko god da si ti nečega svjesna, nećeš moći "osvjestiti" nikoga tko nije pripremljen, spreman za to. A takvih je malo ako ih i ima u tipičnoj ljudskoj okolini. I što ćeš onda "svjesna" i sama/usamljena?

[Jar Jar]

Harmonije kaže:

Da. U potencijalu. Ne, u aktualu.



Treba doći samo u tebi. U drugima je već bio. Na tebe se čeka.

ti si već procjenio šta treba doći u meni... cccc.. zato mi se kabalisti ne sjedaju kao opcija... sve procjenjuju, osuđuju....

ako sam ja gad, ne moraš ti biti... ipak imaš okolinu....

o tome ti ja pričam... svi sve znamo, a zapravo ne djelujemo po onome što znamo..

jedino djelujemo kada smo sami...

Harmonije kaže:

Kad nemaš okolinu koja je dizajnirana da pospješuje to stanje...takva okolina postoji, i ako ju provjeriš i potom izabereš, nećeš više to stanje brzo gubiti.

nisam se dovoljno izjasnio... to stanje se zamuti... ali veliki dio ostaje...

Harmonije kaže:

Ti nisi spreman. "Svijet" već uvelike radi...

najviše rade oni koji ništa ne rade na promjeni svijeta, nego rade na promjeni sebe... a najviše i dugotrajne promjene na sebi napraviš kada si ih sam napravio....

možda kabalisti jako malo rade a puno pričaju...


jako je malo onih koji rade na sebi u sebi... to je isto uzrok ljudskih problema...

[PashkoPata'q]

Jedan jedini lijek za sve ljudske probleme...
Jedna jedina strategija za sve situacije...
Jedna jedina tableta za sve bolesti...

Gledao sam Matrix i tamo ima jedna istinita pilula. Doduše, Matrix je fikcija.
Štoviše, ovakve ideje su fikcija.
Imam još nekoliko ideja što se ove teme tiču pa ću ih samo naredati jer je ovdje rasprava suvišan pojam: idealizam, romatiziranje, zavaravanje, prepojednostavljanje itd.

Hm, poneki izgleda egzistiraju izvan ovog svijeta.