Anksiozno depresivni poremećaj - borba bez kemije

[enky]

Po sadašnjem zakonu, psihoterapeut sa dozvolom za rad u Hrvatskoj, može postati završeni radni terapeut, psihijatar ili teolog, nakon što, naravno, završi neki, a po izboru, post-diplomski studij iz psihoterapije/psihoanalize.

[mirna1979]

a daj se držite teme, o ovim vašim teorijama si otvorite novu temu pa tam imajte debate, fakat ste sad malo zabrijale

[*Fay*]

Cocaine Nights kaže:

Ne bave se niti liječnici primarno psihoterapijom, već oni koji se za to odluče, slično je i s psiholozima.

Ne razumijem.
A sta onda rade psihijatri koji nisu osposobljeni za psihoterapiju (ne mislim pod tim samo psihoanalizu, da ne bude zabune, nego jos x psihoterapeutskih pravaca i tehnika)? Nije li psihijatrima upravo psihoterapija nekakav primarni zadatak rada, a propisivanje lijekova tek uzgredno?
Sta onda uopce rade psihijatri koji se ne bave psihoterapijom (ili nisu za nju osposobljeni)? Samo propisuju lijekove?

[UnExpected]

Cocaine Nights kaže:

Mislim da ne mogu, kao što niti liječnici ne mogu upisati postdiplomski iz psihologije.

Neš ti problema. Postdiplomski iz psihoterapije ionako podrazumijeva svladavanje znanja iz psihologije, jedno bez drugog ne može. I onaj tko se specijalizira, već je specijalizirao psihijatriju, a tijekom specke radi s pacijentima i radi na sebi. Pa kad jednom postane psihoterapeut, ima iza sebe svo potrebno medicinsko, psihološko psihijatrijsko i terapijsko znanje te godine iskustva.

Dok postdiplomski iz psihologije nikog ne osposobljava za psihoterapiju.

Znam da si psiholog, ili na putu da to postaneš, pa shvaćam tvoja nastojanja da zastupaš struku, ali mislim da tu ima još jako jako puno posla.
Medicinari su se bolje organizirali.

[UnExpected]

*Fay* kaže:

Nije li psihijatrima upravo psihoterapija nekakav primarni zadatak rada, a propisivanje lijekova tek uzgredno?:

Nažalost, ne. Psihoterapija dolazi kao subspecijalizacija tek nakon specke iz psihijatrije (možda može i paralelno)

*Fay* kaže:

Sta onda uopce rade psihijatri koji se ne bave psihoterapijom (ili nisu za nju osposobljeni)? Samo propisuju lijekove?

Psihijatri koji se ne bave psihoterapijom dosta rade sa pacijentima iz kategorije psihoza, šizofrenija i sl, koje liječe uglavnom farmakoterapijom, a istu prepisuju i depresivcima i paničarima.

[enky]

gospa Noris kaže:

Neš ti problema. Postdiplomski iz psihoterapije ionako podrazumijeva svladavanje znanja iz psihologije, jedno bez drugog ne može...

Na žalost, u ovom djelu nisi u pravu, no ostaviti ću Cocaine Nihgts-u da to bolje objasni.

Pozdrav

[Cocaine Nights]

*Fay* kaže:

Ne razumijem.
A sta onda rade psihijatri koji nisu osposobljeni za psihoterapiju (ne mislim pod tim samo psihoanalizu, da ne bude zabune, nego jos x psihoterapeutskih pravaca i tehnika)? Nije li psihijatrima upravo psihoterapija nekakav primarni zadatak rada, a propisivanje lijekova tek uzgredno?
Sta onda uopce rade psihijatri koji se ne bave psihoterapijom (ili nisu za nju osposobljeni)? Samo propisuju lijekove?

Da, uglavnom se bave dijagnozom i farmakoterapijom.

[Cocaine Nights]

gospa Noris kaže:

Neš ti problema. Postdiplomski iz psihoterapije ionako podrazumijeva svladavanje znanja iz psihologije, jedno bez drugog ne može.

Ne podrazumijeva, možda podrazumijeva nekakvo znanje iz psihopatologije, ali nikako cjelokupne psihologije. Za to postoji studij psihologije, koji traje 5 godina.

gospa Noris kaže:

I onaj tko se specijalizira, već je specijalizirao psihijatriju, a tijekom specke radi s pacijentima i radi na sebi. Pa kad jednom postane psihoterapeut, ima iza sebe svo potrebno medicinsko, psihološko psihijatrijsko i terapijsko znanje te godine iskustva.

Koliko traje ta subspecijalizacija i u kojem psihoterapijskom pravcu se postane specijaliziran nakon postdiplomskog iz psihoterapije?

gospa Noris kaže:

Dok postdiplomski iz psihologije nikog ne osposobljava za psihoterapiju.

Točno za to postoje međunarodno priznate psihoterapijske škole (gestalt, BKT, psihoanalitička, itd.), a njih mogu pohađati i psiholozi i psihijatri koji tek nakon završetka i dobivanja certifikata te škole postaju psihoterapeutima. Osobno više vjerujem tim međunarodno priznatim pravcima nego specijalizaciji iz psihoterapije pri Medicinskom fakultetu u Hrvatskoj u trajanju od dvije godine..

[*Fay*]

Cocaine Nights kaže:

Da, uglavnom se bave dijagnozom i farmakoterapijom.

Pa to mi djeluje malo jadno.
Kaj nije?

[UnExpected]

Cocaine Nights kaže:

Ne podrazumijeva, možda podrazumijeva nekakvo znanje iz psihopatologije, ali nikako cjelokupne psihologije. Za to postoji studij psihologije, koji traje 5 godina.

Osobno više vjerujem tim međunarodno priznatim pravcima nego specijalizaciji iz psihoterapije pri Medicinskom fakultetu u Hrvatskoj u trajanju od dvije godine..

Nitko s MEF-a nije postao psihoterapeut nakon specijalizacije od 2 godine. Nego nakon te specke, višegodišnjeg prolaženja vlastite analize, višegodišnjeg usavršavanja i rada s pacijentima i tek nakon toga bi dobili titulu psihoterapeuta. Informiraj se malo bolje prije nego počneš s paušalnim opaskama.

Također, s obzirom da sam do informacija došla uživo, od ljudi koji JESU psihoterapeuti i koje cijenim te za koje točno znam kakav su put prošli i kakve rezultate i znanstvene karijere ostvarili (i doma i vani), dopustit ćeš mi da ta saznanja smatram relevantnijim od forumskih upisa ljudi koji tek studiraju.

Također sam primijetila da su psiholozi i oni koji bi to htjeli postati skloni omalovažavati psihijatre, a to stvarno nije u redu, niti stoji. "Nekakvo znanje iz psihopatologije"?! Mislim da bi nečijem egu dobro došlo malo ispuhivanja...

[Cocaine Nights]

gospa Noris kaže:

Nitko s MEF-a nije postao psihoterapeut nakon specijalizacije od 2 godine. Nego nakon te specke, višegodišnjeg prolaženja vlastite analize, višegodišnjeg usavršavanja i rada s pacijentima i tek nakon toga bi dobili titulu psihoterapeuta. Informiraj se malo bolje prije nego počneš s paušalnim opaskama.

Nisi odgovorila u kojem pravcu psihoterapije nakon svih tih analiziranja i usavršavanja budu educirani, tj. dobiju certifikat?

Također i psiholog koji se odluči biti psihoterapeut prolazi isti taj put, osim što ne ide na tu specku od dvije godine na MEF-u, nego ima svoju specku na psihologiji.

[UnExpected]

Evo kako izgleda razvojni put jednog psihoterapeuta:

Od 1987. – 1990. specijaliziram psihijatriju u Kliničkom bolničkom centru (...) u Klinici (...), a nakon položenog specijalističkog ispita (1990.) radim kao specijalist psihijatar na Kliničkom psihoterapijskom odjelu (...).
Poslijediplomski studiji iz Psihoterapije upisujem 1987., a 1992. magistriram s temom iz grupne psihoterapije.
Tijekom specijalizacije iz psihijatrije započinjem i edukacije iz više psihoterapijskih tehnika te sam završio edukaciju iz grupne analize, obiteljske i partnerske terapije i psihoanalitičke psihoterapije. Ujedno sam i edukator i supervizor iz navedenih psihoterapijskih tehnika.
Temu doktorske disertacije obranio sam 1995. iz područja (...)

2000. godine stekao sam status užeg specijalista iz psihoterapije.

Znači, od 1987. do 2000. trajala je specijalizacija da bi osoba dobila status specijalista psihoterapeuta.
Malo više od dvije godine, ne čini li ti se?

[Cocaine Nights]

*Fay* kaže:

Pa to mi djeluje malo jadno.
Kaj nije?

Pa, ovisi u tom slučaju je psihijatar stručnjak za farmakoterapiju. S obzirom na broj različitih lijekova i prateće nuspojave te nalaženja pravog lijeka za pravu osobu te pravilno dijagnosticiranje, to je složen posao. Ako žele mogu se i dodatno educirati u psihoterapiji pa postati psihoterapeuti i na taj način pomagati.

[UnExpected]

Poliklinika je Referentni centar za psihoterapiju Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.
Osnovna djelatnost Poliklinike je psihoterapija. Teorija na kojoj se bazira psihoterapijski rad u Klinici jest psihoanalitička teorija. Tijekom 30 godina rada Klinike i 50 godina rada psihoterapijskog odjela iskristalizirale su se sljedeće psihoterapijske tehnike: psihoanaliza, psihoanalitička terapija, grupna analiza, partnerska i obiteljska terapija, psihoanalitička psihodrama, hipnoza, autogeni trening, kratka dinamska psihoterapija, liaison psihoterapija i neke druge neanalitičke terapije.
(...)
Svi članovi tima Poliklinike završili su ujedno i edukaciju iz grupne analize. U ovome su treningu tijekom šestogodišnje izobrazbe sudjelovali i stručnjaci iz Velike Britanije. Kasnije je razrađen cjelovit program izobrazbe iz grupne analize koji potpuno odgovara treningu u Institutu za grupnu analizu u Londonu. U okviru Poliklinike osnovan je i Institut za grupnu analizu Zagreb koji djeluje prema standardima prihvaćenim u većini ostalih europskih instituta.
Poliklinika za psihoterapiju ima razrađen program izobrazbe i iz partnerske i obiteljske terapija.
Psihoterapiju proširujemo i na druga medicinska područja. To smo uspjeli vrlo dobrim razvojem liaison psihoterapije koja je bazirana na psihoanalitičkim dostignućima i koju upravo instaliramo u mnoge klinike Kliničkog bolničkog centra

[Cocaine Nights]

gospa Noris kaže:

Evo, od 1987. do 2000. trajala je specijalizacija da bi osoba dobila status specijalista psihoterapeuta.
Malo više od dvije godine, ne čini li ti se?

To je primjer pravog psihoterapeuta koji je završio i naknadne edukacije iz međunarodnih psihoterapijskih pravaca (u ovom slučaju grupna analiza i druge). Ja sam govorio o "psihoterapeutima" koji su samo završili poslijediplomski specijalistički studij iz psihoterapije te stjecali praksu u ustanovama, želeći naglasiti kako po meni to nije dovoljno za biti psihoterapeut. Ovo je primjer psihijatra koji se dovoljno školovao.

Opet, naglašavam da isti put, tj. stjecanje edukacija iz psihoterapija može proći i psiholog. Sve osim tog specijalističkog poslijediplomskog studija na MEF-u, ali postoji sličan poslijediplomski studij na psihologiji.

[xxgopoxx]

I ja sam se našao u ovoj temi. Moja zadnja dijagnoza je Sy anksioso-depresivum. Terapija Cipralex (10mg ujutro) i Helex (0,25 mg tri puta dnevno). Cipralex ne pijem, helex samo prije spavanja, svaki drugi, treći dan jer nemogu zaspati (osim kad popijem čišicu-dvije alkohola Sve je počelo pred koje 3 godine i to otežanim disanjem. Nakon toga prestajem pušiti, radim sve moguće kontrole; krvna slika uredna, hormoni štitnjače u granicama normale, EKG uredan, RTG pluća i srca OK, bris nosa OK, Bronhoprovokacija OK. Uz sve to meni počinju PA. Obično se događaju kod nekih neizbježnih situacija i radovito kad sam okružen masom nepoznatih (al nije uvijet) osoba (npr. kad moram riješiti kupce na poslu, kad čekam na red u FINI, u banci, u dučanu...), a popračeni su ubrzanim radom srca, crvenilom u licu, osjećajem da ću se srušiti. U zadnje mi se vrijeme sve to još više pogoršalo; najvjerojatnije zbog prekida s curom nakon 6 i pola godina veze i 2 godine zajedničkog života. Zbog svega toga psihičkoga kraha, u zadnje vrijeme počinjem se bavit rekreacijom (u zdravom tijelu, zdrav duh). Al danas mi se nakon 12 pretrčanog kruga počelo dešavat nešto čudno sa srcem; osjećaj kao da puma zrak, kao da preskače 10 sekundi (neznam kako drukčije to opisati), naravno prepal sam se. To mi je sad već treći puta da mi se događa tokom rekreacije (prvi puta u vojsci pred 8 godina, pa na tenisu pred 3 godine i danas).

Jel i to možda bio PA, jel to možda kako povezano sa anksioznošću, jel se događa još kome?

I ja također imam taj socijalni problem, strah od ljudi i manjak samopouzdanja.

[cherryblossomgirl]

mirna1979 kaže:

nego me je frka da se ne zbljujem u situacijama kad nemrem pobjeć na wc, te jebene mučnine me ubijaju u pojam

ooo, ne brini, nećeš se ti izrigati

mene je strah od povraćanja mučio mjeeeseeeciiiimaaa, i zamisli - nisam nijednom povratila
sve ti je to u glavi, pa čak i ta mučnina (osim ako nisi nešto bolesna) je vjerojatno umišljena...

meni se strah od povraćanja zadržao najdulje od svih simptoma iz razloga što me povraćanja strah oduvijek, a anksioznost je samo potencirala strah.

jedno vrijeme mi je stvarno bilo slabo gdjegod bih se maknula, stalno sam mislila da ću povratit, sve živo mi se gadilo, nisam mogla ni jest, držala sam ruku na ustima, a hodala naokolo s knedlom u grlu

al nisam nijednom pa nećeš ni ti. to je samo još jedan od dosadnih simptoma

[Gestapo]

cherryblossomgirl kaže:

ooo, ne brini, nećeš se ti izrigati

mene je strah od povraćanja mučio mjeeeseeeciiiimaaa, i zamisli - nisam nijednom povratila
sve ti je to u glavi, pa čak i ta mučnina (osim ako nisi nešto bolesna) je vjerojatno umišljena...

meni se strah od povraćanja zadržao najdulje od svih simptoma iz razloga što me povraćanja strah oduvijek, a anksioznost je samo potencirala strah.

jedno vrijeme mi je stvarno bilo slabo gdjegod bih se maknula, stalno sam mislila da ću povratit, sve živo mi se gadilo, nisam mogla ni jest, držala sam ruku na ustima, a hodala naokolo s knedlom u grlu

al nisam nijednom pa nećeš ni ti. to je samo još jedan od dosadnih simptoma

Meni je tak svako jutro, jednostavno nemrem jest ujutro. Ili pojedem do pola i imam osjecaj da ak jos zagrizem da cu povratiti. Srecom pa je samo ujutro.

A i apetit mi je vrhunski, brijem da mogu cijeli dan izdrzat sa samo jednim sendvicom bez da osjetim glad.

[cherryblossomgirl]

Gestapo kaže:

A i apetit mi je vrhunski, brijem da mogu cijeli dan izdrzat sa samo jednim sendvicom bez da osjetim glad.

joj, nemoj da ja opet počnem o svojim kilama

tako i ja, uopće ne osjećam potrebu za hranom....

evo, neku večer išla van i od silnog spremanja zaboravila da moram jesti.
došla u grad i sinulo mi da nisam niš jela od ručka, tj. od cca 13h.
i onda gnjavila ekipu da ide sa mnom tražit nešto otvoreno za prigrist nešto....

[Gestapo]

cherryblossomgirl kaže:

joj, nemoj da ja opet počnem o svojim kilama

tako i ja, uopće ne osjećam potrebu za hranom....

evo, neku večer išla van i od silnog spremanja zaboravila da moram jesti.
došla u grad i sinulo mi da nisam niš jela od ručka, tj. od cca 13h.
i onda gnjavila ekipu da ide sa mnom tražit nešto otvoreno za prigrist nešto....

Ajde da bacimo neke usporedbe reci kilazu?