Temeljno, ukorijenjeno nezadovoljstvo

[Taccy]

Pričala sam s ljudima i nisam jedina koja stalno osjeća da treba biti negdje drugdje, raditi nešto drugo, učiniti još samo to i to i onda će možda život konačno valjati.. Stalno mislim da će sve biti bolje kad obavim/naučim/promijenim neke stvari, kad prođe određeno vrijeme, kad budem takva i onakva. Čekam trenutak da budem zadovoljna sobom. :-( A do toga nikad neće doći.

Mučim se tako već godinama. Otkad sam to osvijestila, nigdje mi se drugdje pojam besmislenosti ne očituje kao u tome da nikad neću biti sasvim na miru, duhovno. Da ću do same smrti nešto htjeti. O da, dodajem tome i posvemašnji strah od starenja i protoka vremena.

Da napomenem, to nema veze sa životnim okolnostima. I kad sam zdrava i bez obaveza, i kad sam bolesna i s velikim pritiskom nad glavom, ja sam nezadovoljna.

Imam i lošu koncentraciju, tako da koliko se god željela izgubiti u knjigama, filmovima, druženju i sličnim razbibrižnim aktivnostima, ne uspijevam. Tmurne misli svo to vrijeme izranjaju u maniri jata dupina. Nažalost ni ne bavim se bogznakoliko navedenim. Ustvari, ne znam kud mi vrijeme odlazi, baš mi huja. Ne radim u životu ništa za što mogu reći da me oduševljava. To me isto pogađa! Jedna od želja mi je naći idealni hobi, bar nešto da me zaokupi od ove blijede egzistencije, ali od svega odustanem prije nego i počnem, jer iskreno ne vjerujem da takva neka zanimacija uopće postoji.


Jedino što mogu sa sigurnošću reći da me spašava je ljubav. Kad god sam s njim, i što god radili, te su misli u drugom planu.

<3

Voljela bih samo da mogu biti jednako sretna, ako ništa, barem ravnodušna, i kad nismo skupa. A ne mogu. Kad nismo skupa, ako ništa drugo, "patim" dok čekam da opet budemo. I zbog još 1000 drugih stvari. A znam da me voli i s daljine, kao i da je svih tih 1000 sitnica sasvim nebitno. A ja ipak ne mogu uživati u životu.


Ne vjerujem da imam dijagnozu, samo mi stalno nešto fali. I taj osjećaj mi stalno podcrtava besmislenost i prolaznost života, a nekako se ne želim stalno podsjećati na takve činjenice.


I za kraj, ova velebna:

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.

Zašto tako, prezirući hljeba
Svakidanjeg, u prsima grije
Vrućom željom okrutnog jastreba
Koj' ga uvijek gladnim kljunom bije?

Međ kolijevkom traje i međ rakom
Našem žiću odveć kratko doba,
Zato srce u nazočju groba

Uvijek dršće željom svejednakom,
Misleć uvijek: zemlja ima slasti
Koja neće s njime u grob pasti!



Zašto je to tako? Jeste i vi takvi?

[muzikalno prase]

Ne vjerujem da ti je nezadovoljstvo ukorijenjeno.

U redu je pomiriti se s nekim svojima osobinama i biti ih svjestan, no preveliki fatalizam te isto tako moze sprijeciti u mnogocemu. Napisala si da ti je super s deckom, no pokusaj naci nesto samo za sebe, gdje ces se osjecati jakom i smirenom sama, a ne u odnosu prema drugima. Pokusaj pozitivnije gledati na sve skupa i iskusavati nove aktivnosti, prosirivati vidike druzeci se, istrazujuci... Mozda bi ti meditacija pomogla?

[_nobody_]

Taccy kaže:

Čekam trenutak da budem zadovoljna sobom. :-(

Nacekaces se... Da bi bila zadovoljna sobom moras se boriti/raditi na tome da do toga dodje... A ta borba nije nimalo laka. Citajuci te imam osecaj da ti NE umes da se boris, jer mi se cini da se ponasas kao "princeza na zrncetu graska", drugim recima da si razmazena, da imas sve, ali ne svojim radom, nego tudjim (roditeljskim)...

Taccy kaže:

Kad nismo skupa, ako ništa drugo, "patim" dok čekam da opet budemo.

Ako ta patnja postane aktivna, onda ces ga definitivno izgubiti... Sve zavisi od stepena agresije, cini se (izmedju redova) da nisi agresivna, sto je u tvom slucaju svakako predznak +...

_nobody_

[Taccy]

_nobody_ kaže:

Nacekaces se... Da bi bila zadovoljna sobom moras se boriti/raditi na tome da do toga dodje... A ta borba nije nimalo laka. Citajuci te imam osecaj da ti NE umes da se boris, jer mi se cini da se ponasas kao "princeza na zrncetu graska", drugim recima da si razmazena, da imas sve, ali ne svojim radom, nego tudjim (roditeljskim)...

Ne znam kako to misliš. Ne bih rekla da sam razmažena. Imam skoro 22 godine i da, roditelji me još uzdržavaju jer studiram, ali stvarno tražim minimalno (i nemam "sve") jer na novac i materijalno uopće ne trzam. Ali inače, slažem se, ne borim se. Nemam za što, i od svega lako odustajem. Nekad se tisuću puta predomislim i na kraju odaberem najkraći/najlakši put.
Što se tiče zadovoljstva sobom... Ne vjerujem da ću biti ultimativno sretna kad postignem ijednu od tih stvari. Evo, jedna od njih je konačno pročitati Pynchonovu bibliografiju. Druga je prestati gristi nokte. A čemu? Kad to napravim, naći će se nove stavke na listi. Dok radim bilo što, stalno mislim kako je sve to samo prazni hod između rođenja i smrti. Stvarno u malo čemu uživam. Život je grozan. Radije bih bila majmun ili, štajaznam, priljepak.

_nobody_ kaže:

Ako ta patnja postane aktivna, onda ces ga definitivno izgubiti... Sve zavisi od stepena agresije, cini se (izmedju redova) da nisi agresivna, sto je u tvom slucaju svakako predznak +...

_nobody_

Pa stavljeno mu je više puta na znanje da mi je jedina svijetla točka u životu. Svjetionik, praktički. A i ja sam njemu nešto te vrste.
Misliš da je to agresija s moje strane? :\

[Taccy]

muzikalno prase kaže:

Ne vjerujem da ti je nezadovoljstvo ukorijenjeno.

U redu je pomiriti se s nekim svojima osobinama i biti ih svjestan, no preveliki fatalizam te isto tako moze sprijeciti u mnogocemu. Napisala si da ti je super s deckom, no pokusaj naci nesto samo za sebe, gdje ces se osjecati jakom i smirenom sama, a ne u odnosu prema drugima. Pokusaj pozitivnije gledati na sve skupa i iskusavati nove aktivnosti, prosirivati vidike druzeci se, istrazujuci... Mozda bi ti meditacija pomogla?

Ne mogu meditirati, pokušala. Nemam koncentracije, uvijek mi neke retardirane misli skaču po glavi
Kakve nove aktivnosti, na primjer?

[muzikalno prase]

Ja cu ti opet odgovoriti.

Lijepo je sto ga volis i nalazis pozitivu u vasoj vezi te podupirete jedno drugo, no mislim da je potrebno da se oslonis i na vlastite snage. Ne bih rekla da je to bas agresija, no prevelika ocekivanja i polaganje svih nada u drugoga mogu stvoriti pritisak. (Valjda nije psihopat kojemu to odgovara.)


Zivot je divan u svojoj slozenosti, nikad ne znas sto ces novo otkriti.
Evo, ja nisam postala osoba kakvom sam htjela postati prije 10-15 godina, puno me toga iznenadilo, i neocekivano i planirano. Napravila sam neke mozda sitnice, ali imam osjecaj da je zivot u mojim rukama. Naravno da nisam zadovoljna svime i da ne mogu promijeniti, no puno mogu. Zato ne mislim da je sve prazan hod izmedu rodenja i smrti.

Potrudi se pozitivnije gledati na zivot i na sebe. Pokusaj s tim malim ciljevima koje si navela. Mogu ti stvoriti osjecaj postignuca, zadovoljstva, i motivirati te dalje. Ne moras skakati iz aviona ili otici na put oko svijeta. Trazi i dalje aktivnosti koje te ispunjavaju...

[Taccy]

muzikalno prase kaže:

Ja cu ti opet odgovoriti.

Lijepo je sto ga volis i nalazis pozitivu u vasoj vezi te podupirete jedno drugo, no mislim da je potrebno da se oslonis i na vlastite snage. Ne bih rekla da je to bas agresija, no prevelika ocekivanja i polaganje svih nada u drugoga mogu stvoriti pritisak. (Valjda nije psihopat kojemu to odgovara.)


Zivot je divan u svojoj slozenosti, nikad ne znas sto ces novo otkriti.
Evo, ja nisam postala osoba kakvom sam htjela postati prije 10-15 godina, puno me toga iznenadilo, i neocekivano i planirano. Napravila sam neke mozda sitnice, ali imam osjecaj da je zivot u mojim rukama. Naravno da nisam zadovoljna svime i da ne mogu promijeniti, no puno mogu. Zato ne mislim da je sve prazan hod izmedu rodenja i smrti.

Potrudi se pozitivnije gledati na zivot i na sebe. Pokusaj s tim malim ciljevima koje si navela. Mogu ti stvoriti osjecaj postignuca, zadovoljstva, i motivirati te dalje. Ne moras skakati iz aviona ili otici na put oko svijeta. Trazi i dalje aktivnosti koje te ispunjavaju...

Ma pročitala sam Znam, trebam nešto uz njega, da ne kukumačem dok ga nema. Ali ne mogu to naći. Valjda bi trebalo postojati nešto bar približno dobro? Ali ja nemam koncentracije i ne znam je li to zato što općenito nemam motivacije za aktivnije življenje ili nemam motivacije jer nemam koncentracije... Ako me kužiš.

A što se tiče rada na sebi... Eh. Ima i neizgrađenijih ljudi od mene koji su istovremeno u lošijim životnim situacijama, a ne zapomažu da im u životu fali neki brabonjak. Ja ne mislim da bi mi samoizgrađivanje moglo pomoći da prestanem tražiti nešto "više" od života.
Mislim da je jedino što mi može pomoći da prestanem tražiti više od života to da prestanem tražiti više od života.





*priljepak*

[Omaha]

Još si jako mlada da budeš zadovoljna sama sobom. Praktično si tek krenula u život i negdje se moraš dokazati, ne drugima, samoj sebi.
Ali si dobro primjetila problem.

Dvije rečenice: budi to što jesi i budi zadovoljna onim što imaš.
Kada zaista shvatiš smisao ovo malo riječi, problema više nema. Da bi do toga došla, moraš prvo dobro sebe upoznati. Upotrijebiti sve dostupne izvore informacija, iskušati se u različitim situacijama, makar samo virtualno, sve samo da dođeš do sebe.

Činjenica jest da je život prolazan, ali ti moraš naći smisao svog postojanja ovdje gdje jesi. Onda ćeš biti ispunjena i zadovoljna svime što ti život donese.

[Taccy]

@Omaha: Dobar post... Ali ispravak; ne mogu naći smisao svojeg postojanja, odavno živim pomirena s tim da ga nema. No moram li stalno na to misliti? Moram li uvijek htjeti nešto učiniti, negdje ići, nekakva biti? Izluđujem se! Može li mi jednostavno biti dobro sad i ovdje? Ne mislim da tražim puno. Samo malo staloženosti u glavi.

Omaha kaže:

Da bi do toga došla, moraš prvo dobro sebe upoznati. Upotrijebiti sve dostupne izvore informacija, iskušati se u različitim situacijama, makar samo virtualno, sve samo da dođeš do sebe.

Pojasni, molim te! Iako, iskreno, nije mi baš intuitivno to što veliš. Da sam se manje upoznavala, ne bih danas ovdje ni pisala!

[Taccy]

A kvragu. Odjednom me oblio veliki sram što ovdje kukulečem, a dobro znam da imam svoj lijek. Samo mi je doziran. Provodi sa mnom praktički svo svoje slobodno vrijeme, čak i za radnog drži kontakt... I odjednom se osjećam jako nezahvalno. I nadam se da neće ovo vidjeti.

Ako vidiš, oprosti... <3 }:*

[Omaha]

Ne brini, moj sin ima 5 godina više od tebe i još uvijek ne zna što bi sa sobom u životu. Ja to nikad nisam razumjela. Meni se čini da sam znala što sam i kuda idem od trenutka svoje svjesnosti.
Imala sam mentora prvih 20 godina života koji me je baždario samo i jedino ka ispravnom, ljudskom, humanom putu. Kad si tako odgojena, puno lakše je podnašati i "zlo" koje se dogodi. Usadili su mi i finu dozu fatalnosti, u smislu da učiniš sve što je u tvojoj moći i kad bolje ne može, dobro je i ovako.

Možda zbog tako iskrenog optimizma i vedrog duha, zbog vjere u čovjeka, mi se nikada nije desilo ništa strašno.
Možda mi je pomoglo i čitanje filozofije, psihologije, teologije - to nije empirijsko iskustvo, ali ti pomogne da sebe vidiš u mogućim situacijama - i tako vidiš tko si.
Ipak mislim da je najvažnije imati hrabrosti i moći prihvatiti sve što ti se događa, tako je moralo biti.

Kažu stručnjaci da pas živi danas, ne jučer, ne sutra. Ja ne mislim da si nezahvalna, samo ne znaš uživati u lijepim trenutcima i ne znaš zadržati tu energiju u manje lijepim trenutcima. Zapravo, znaš li se opustiti onda kada nisi s dragim?
Živi sada i ovdje, ne misli na sutra i jučer. Kada to malo uvježbaš, vidjet ćeš da ti se otvaraju novi putovi, novi događaji, koje ne možeš uočiti ako si opterećena svime i svačime.

[opet_margarita]

eh...zato postoji ona da je sreća "uvijek negdje drugdje"
zaključili su to romantičari i prije tebe. Leopardi, ako se ne varam.

da, tako i ja živim.
nikad nemam mira, nikad nisam u trenutku u kojem jesam, ne mjestu na kojem jesam.
sanjarim o nekoj budućnosti u kojoj ću imati mir i spokoj, svrhu, spoznaju, ili će me samo dovoljno bolit kurac.
ili pak veličam prošlost, vrijedna mi je samo zato jer je prosla, što je
paradoks, jer dok je bila trenutak u nekoj davnoj sadašnjosti nisam ju cijenila.
tako će i ovaj trenutak sada postati vrijedan kad tek dobije patinu a ja budem nezadovoljna i nemirna u nekoj daljoj budućnosti.
weltschmerz totalni, kažem ti.

been there, done that, jučer danas sutra.

i da. ne vezuj svoju sreću na dečka.
danas je, ali sutra ne mora biti.
iako, zamišljam, u slučaju vašeg rastanka- ne dao bog- kako se tvoja ljubavna bol koja muklo u beskraj odzvanja svemirom uklapa u koncept. onako, pravo wertherovski

been there, as well.

u biti, nemam odgovora, trazim ga i sama za sebe., no jedan zakljucak mi se nekako najčešće nameće.

ništa i nema smisla.
ništa ne treba biti nikako nego onako kako napravis, onako kako ispadne.
nekad bude i kako drugi naprave, kako ti grah padne, ili klavir na glavu, ili te pokupi kamion, ili dobiješ na lotu.
sve je to u nekoj ukupnoj kozmičkoj računici jednako vrijedno.
dobro, loše,...sreća...sve neki subjektivni pojmovi.
rekla bih ponekad da sreća kao takva ne postoji, ili blaže rečeno- kao voda je- nema okus, miris ni boju, ali ju mi pronalazimo u događajima, dajemo joj imena, postavljamo uvjete u kojima ćemo ju doseći... ukratko, to je motiv za život.
kao što su hormoni navlakuša za parenje u sisavaca, tako je osjećaj sreće navlakuša da svaki dan ustaneš iz kreveta i odživiš dan.
naravno, gledati na stvari ovako, sa smislom u besmislu može biti najveća sreća ili potpuni pakao, kao neki prevrtljivi trip.

meni to trenutno paše. osjećam se živom.
ležim na nekom krevetu u nekoj sobi u stanu
u nekoj ulice nekog grada,
kosa mi je takve boje, oči su mi ovakve, imam godina koliko imam i to sam što jesam upravo ovdje gdje jesam.
gusta, titrajuća nakupina energije, postojim samo zato da budem.
ne osjećam se zbog toga zbog toga ni sretna ni nesretna, ali osjećam nešto što najbliže opisujem kao slobodu.

toliko od mene, emo new age post.
idem spat

[snjezrom]

Eh....cijeli život sam u čekanju. Stojim u redu za svojih 10 dkg sreće...ili 1kg?
Nebitno.
Nikako da dođem na red!
Što sam starija time postajem malo "svjesnija" sebe i svojih mana, rupa, sjebanosti, ali...niti to mi u određenim momentima ne pomaže.
Najbolja prijateljica mi obično kaže, da sam ja naprosto takva i da tu nema pomoći, ali ja se ipak pokušavam nekako boriti sa tim svojim "nesretnim genetskim kodom u glavi" i pokušavam se uveseliti sa nekim stvarima.
Tako da...nije lako biti zadovoljan i sretan i vrlo često kada prođe neki period tek tada shvatimo da nam je nešto bilo jako dobro i da smo se osjećali super!
Makar...ljudi su često skloni misliti da netko od nas živi bolje, uspješnije, da je sretniji...ali to tako zapravo i ne mora biti, možda samo tako izgleda, jer kao što postoje naše raličitosti u pogledu boli, netko ne osjeća nikakvu fizičku bol ili jako malu, a netko zbog te iste fizičke boli trpi gadne trenutke, tako je i sa ovim, netko je naprosto sretniji od nekog drugog.
Mislim da treba raditi na tome da se barem osjećamo sretniji, ali ponekad je i prihvaćanje sebe sa tom "greškom" jednostavniji put do pronalaska boljeg. Treba se naprosto zavoljeti i sa time i pokušati onda polako sebe izgrađivati na neki drugi način.
Ukoliko se uspije super, ukoliko se ne uspije opet super, ne treba stvari forsirati. Kada lovimo sijenu, ona bježi, kada joj okrenemo leđa ona nas lovi...tako da...možda treba samo okrenuti dupe i krenuti....a sjena će nas pratiti.

[_nobody_]

Omaha kaže:

Upotrijebiti sve dostupne izvore informacija, iskušati se u različitim situacijama, makar samo virtualno, sve samo da dođeš do sebe.

Dobar post, sa izvodom promasenog sadrzaja... Zivot se NE zivi Virtuelno, zivot se zivi Realno, Ovde i Sada, i samo tako se moze doci do sebe, do svog sustinskog JA.

Zivot jeste prolazan, i konacan, za nas, tako nesavrsena, slaba i vremenski ogranicena stvorenja... No svako od nas mora naci svrhu svoga postojanja u toj nezaobilaznoj prolaznosti da bi mu njegov kratak prelet kroz Svetlo Zivota bio svrsishodan...

Duga je prica zasto si, Taccy, nezadovoljna Zivotom, verovatno je primarni razlog sto imas pretereno mnogo vremena za razmisljanje (tada ne znas sta ces sa sobom), a nisi naucena da se boris za sebe, za svoje bolje Sutra jer te roditelji drze u staklenom kavezu, omogucujuci ti dovoljno da bi bila privremeno oslobodjena obaveza takozvane nezavisnosti donosenja sopstvenih/samostalnih odluka (koja je na Balkanu ionako vrlo deformisana kategorija).

_nobody_

[fleur amour]

Kako mene ovakvi naslovi privuku kao muhu na govno.. jezik ponekad stvarno pogodi pravo stanje stvari.

Što sad odgovoriti nekome tko je još maltene dijete, a osjeća u sebi močvarnost bivanja. Gledaj na to kao na luksuz koji si možeš priuštiti. Jednog dana ćeš naučiti živjeti s tim osjećajem, besmisla. Tko god da ti kaže da će prestati, kad dođe ovo ili ono, kad napraviš ovo ili ono, nije u pravu, to nije tako. Ne znam, možda je to kod tebe neka faza, ali zvučiš mi previše vjerodostojno, pa mislim da nije. Nikad nećeš prestati tražiti ono nešto, nešto više. I to će te tjerati uvijek nekamo, pokrenut ćeš se kad te prođe ova faza dekoncentracije. U biti je na tebi, da prihvatiš to nešto u sebi, ili da to ubiješ, staviš u neki okvir, zakopaš negdje duboko. Ali onda ćeš propustiti toliko toga, jer u toj tvojoj praznini, vrvi bezbroj mogućnosti. Nauči se prepoznavati ih, a onda i vaditi na površinu.
Nisam sigurna možeš li se pronaći u samo jednoj stvari i da to zaokupi tvoju pažnju na dugo vremena, ali nemoj se prestati tražiti u više stvari odjednom.
I, ok je osjećati nezadovoljstvo, to je normalno, pa i onda kad naizgled sve imaš u životu. Svi koji tvrde da su uvijek sretni i zadovoljni, lažu ti i lažu sebi, jer danas je must have biti zadovoljan sam sa sobom. To je užasno veliki pritisak, jer je nemoguće. Čovjek koji je uvijek zadovoljan sam sa sobom, prestao je rasti, on stoji na mjestu, ili je profesionalni prodavač magle. Zadovoljstvo je stvar trenutka, dogodit će se u nekom trenutku, a onda ideš dalje, baviš se stvarima u životu kako dolaze, malo patiš, malo si sretna, malo si down, pa opet up, i to je život. Bitno da se kreće..

[any87]

fleur amour kaže:

Kako mene ovakvi naslovi privuku kao muhu na govno.. jezik ponekad stvarno pogodi pravo stanje stvari.

Što sad odgovoriti nekome tko je još maltene dijete, a osjeća u sebi močvarnost bivanja. Gledaj na to kao na luksuz koji si možeš priuštiti. Jednog dana ćeš naučiti živjeti s tim osjećajem, besmisla. Tko god da ti kaže da će prestati, kad dođe ovo ili ono, kad napraviš ovo ili ono, nije u pravu, to nije tako. Ne znam, možda je to kod tebe neka faza, ali zvučiš mi previše vjerodostojno, pa mislim da nije. Nikad nećeš prestati tražiti ono nešto, nešto više. I to će te tjerati uvijek nekamo, pokrenut ćeš se kad te prođe ova faza dekoncentracije. U biti je na tebi, da prihvatiš to nešto u sebi, ili da to ubiješ, staviš u neki okvir, zakopaš negdje duboko. Ali onda ćeš propustiti toliko toga, jer u toj tvojoj praznini, vrvi bezbroj mogućnosti. Nauči se prepoznavati ih, a onda i vaditi na površinu.
Nisam sigurna možeš li se pronaći u samo jednoj stvari i da to zaokupi tvoju pažnju na dugo vremena, ali nemoj se prestati tražiti u više stvari odjednom.
I, ok je osjećati nezadovoljstvo, to je normalno, pa i onda kad naizgled sve imaš u životu. Svi koji tvrde da su uvijek sretni i zadovoljni, lažu ti i lažu sebi, jer danas je must have biti zadovoljan sam sa sobom. To je užasno veliki pritisak, jer je nemoguće. Čovjek koji je uvijek zadovoljan sam sa sobom, prestao je rasti, on stoji na mjestu, ili je profesionalni prodavač magle. Zadovoljstvo je stvar trenutka, dogodit će se u nekom trenutku, a onda ideš dalje, baviš se stvarima u životu kako dolaze, malo patiš, malo si sretna, malo si down, pa opet up, i to je život. Bitno da se kreće..

je. zadovoljstvo sobom pusti, budi zadovljan onim što imaš ali ne i onim što jesi, rekao bi zaratustra i još lopate mislilaca. stalna trka na osjećaj zadovoljstva samim sobom je siguran način da ga nikad nemaš. a ako radiš i trudiš se i ustraješ na životnim aktivnostima bez obzira na to koliko si sretna i zadovoljna, ponekad će ti biti 'dozvoljen' osjećaj dubokog zadovoljstva a i ostatak vremena će biti podnošljiv zbog navike. koja je sasvim pristojan surogat za mitsko biće sreću.
i nemoj se tako grčevito držati za romantičnu ljubav. to prvo ode. nemoj se bojati da ju izgubiš, jer ćeš ju sigurno izgubiti. moraš biti u redu s tim da će se to jednom desiti i da ćeš nakon toga funkcionirati (nesretna, ucviljena, uslinjena ali bez potrebe za hospitalizacijom ) sama na svoje dvije noge.

[Taccy]

Prije nego išta više napišem; svi postovi mi se jako sviđaju, a margaritin mi je genijalan! Dozvoli da jednim serekom izrazim oduševljenje!

Dakle, evo ga:

[Pwnage]

Taccy kaže:

ali od svega odustanem prije nego i počnem

"Before I've arrived,I can see myself coming..."
Evo ovako,podijelit ću s tobom (vama) svoje osjećaje. I ja imam sličan problem.
Međutim,mene muči to što stalno imam u glavi da nešto moram napravit. Nemam mira. Na primjer, odjednom me uhvati da moram ić prošetat,jel ako to ne napravim neću moć dalje normalno funkcionirat. Ili ne znam,tak nešto na primjer. Grozno. Kao drogeraš ako ne uzme drogu jel jednostvano mora. Stvarno mi je to užasno. I stalno kažem zadnji put ono 100 % i onda opet nije i tako stalno. Uvijek mi je u glavi neki nemir što god radio. Pa čak i kad me ide u životu,dobre ocjene,ljubav i sve to, opet sam jako nemiran,katastrofa... Tu i tamo se smirim kad se spontano zagledam u neki film il čitam knjigu,al opet nije to to. Ne znam,ne mogu više tako,a opet ne znam šta da napravim. Znam da zvuči čudno,al kao da mi je teško bit normalan (nisam lud niti išta slično), samo eto tako se osjećam. I stalno pokušavam odredit recimo,danas ću sabrat sve misli,stavove i kad napravim to i to krećem u život bez obzira kakav bio i kakav ja bio,al nikako da uspijem,stalno kao da još neš moram napravit i još i tak stalno...
Pokušao sam razgovarat i sa starcima i s frendom i sa svećenikom,al opet ništa. Na kratko se smirim i opet sve ispočetka... Šta da radim?
Evo,nisi jedina,ima nas još

[Kaspper]

Prvo sredi misli, sve počinje s njima, rekla si da ne možeš meditirati jer ti misli skaču vamo-tamo, e pa zato ti je baš meditacija i potrebna da fokusiraš misli.
Pokušaj meditirati mjesec dana, kladim se da ćeš vidjeti razliku.

[golferica]

ne tražite sreću izvan sebe, jer je nećete nikad naći a biti čete sve nezadovoljniji jer vam stalno "izmiče". sreća je postojana, ne trči da je vi tribate loviti