Depresija - opća tema

[linda1978]

20.09.1988. Znam da ova priča počinje kao dosadna povijesna čitanka, ali ta dan je za mene povijest koja obilježava moj život.

Bljesak,propadanje, nestajanje,uzidzanje, toliko osjećaja u samo dijeliću sekunde i da “to je to” što želim.Ni trenutka nisam pomislila da je nemoguće imati ono za čime izgaraš i prije nego s nekim progovoriš jedno slovo, jednu riječ. Moj beskraj je počeo.Plavetnilo očiju u koje sam uranjala bilo je ništa prema cijelom svemiru, prema cijeloj planeti ništa prema onome što sam imala 1095 dana, mojih dana. Vauuu koje bogatstvo, koja moć koja strast i propadanje. Propadanje??

Da sada znam da sam sve ove ukradene dane s nekim dijelila…Nisam bila jedina koja je živjela u beskraju jednog plavetnila…Ti dani bili su moj život, moje SVE!! Nije samo za mene skidao zvijesde s neba i pokrivao me mjesečinom. Moj svijet propada, boli, ali ponos ne dopušta da idem dalje..Skupila sam hrabrosti i pobjegla od ludila. St vorila sam dom, obitelj, živjela mirnim i povučenim životom. Prekrasna djeca, savršen muž, mačka koja mjauče, pas koji laje, dani koji teku.

Bummm!! Poziv nakon 15 godina …tijelo mi se raspada..gubim tlo pod nogama..osjećaji naviru glas s druge strane budi me iz mrtvih. Bježim od svega što imam..opet kradem noći..uranjam u plavetnilo…tijelo se nemože smiriti od takvog naglog buđenja…tresem se ko prut… I odjednom neopisiva tuga pomiješana sa uhićenjem i srećom. Tuga, sreća, tuga,sreća. Vratila sam se na početak…vratila sam se u beskraj…da li sa ostanem ili da se vratim??? Ostajem nemogu povrijediti toliko ljudi…svoju djecu koju bezuvjetno volim..čovjeka s kojim sam stvorila dom.

Opet staložen i miran život, pokoje uzbuđenje, nešto smijeha, nešto ljubavi. PRAZNINA!! U mene se sve više uvukla tjeskoba koju nisam mogla otjerati. Znam način!! Ko manijak tražim telefonski broj..evo ga, tu je!!!! Nakon sati i sati skupljanja hrabrosti drhteći okrečem broj…tresem se ko prut…drhtim…

Bummm!!!! S druge strane javlja se ženski glas koji mi ljubazno odgovara da je gospodin na poslu i neka nazovem kasnije…SLOM!!! Primila sam preveliku količinu adrenalina koja me slomila…Ustajem i počinjem ridati, nezaustavljivo,bolno..Dan, dva, godina, dvije ja i dalje ridam.

Buđenje nakon dvije godine i gle kraj mene su ljudi koji me vole unatoč mojoj odsutnosti..oni su tu…plačem, ali sada od sreće.Ovo je taj trenutak, ovo je SADA. I da mi se opet desi onaj bummm traja bi par sekundi u kojim bi se izgubila, ali bi se još brže vratila.

Ove 24 godine koje sam živjela u prošlosti pravi su pakao. Vratite se, dignite se, pokupite sve što imate i živiteee!!! Živite život, živite ljubav, živite sebe!!

Sada nakon toliko godina neznam da li je to bila prava istinska ljubav ili samo trenutak u svemiru koji sam tada podijelila s određenom osobom. Sada mislim da mi se to može destiti opet samo ako gajim iskrenu i čistu ljubav prema Životu!!

“IF NOT NOW THEN WHEN?”

Saša

http://www.astral-guru.com

[Inky]

Depresija + PMS = Fuuuuuuj

[AbFab66]

Ubija me ovo stanje, totalno bez energije popraceno nervozom na kvadrat. Doslovce jedva hodam, tj. jedva vucem noge. Je li vama tako?

[Inky]

AbFab66 kaže:

Ubija me ovo stanje, totalno bez energije popraceno nervozom na kvadrat. Doslovce jedva hodam, tj. jedva vucem noge. Je li vama tako?

Bilo. Prošli tjedan. Ovaj tjedan malo je bolje. Ali tek je utorak. Još me stigne smoriti i izbaciti iz ravnoteže.

[Coffey]

ono kad je sve sranje, svako polje u tvom životu je kompletno sranje, zapitaš se...da li si uopće bitan ovom svijetu?
sama sam, još jedan dan pun usamljenosti, čak i sad dok pišem osjećam se toliko jadno da ni suze ne mogu kontrolirati. padaju, klize već sigurnih sat vremena.
zar sam stvarno tako usrana osoba da nemam nikoga. postajem ogorčena, ljubomorna, odvratna, cinična, depresivna, došlo je do toga da sama tjeram ljude od sebe. u sebi počinjam viđat stvari koje me ne čine, to nisam ja.
u posljednjih mj dana sam više ljudi otjerala od sebe nego ih privukla sebi, što ne valja samnom?
sva polja, ali apsulutno sva polja u mom životu su prazna, s 31. u guzici ja sam prazna ko škrnicl nakon posljednjeg kestena.
šta imam u životu, ništa, apsulutno ništa za što se mogu primiti, došlo je do toga da vikendom više ni ne izađem iz kuće, kako u petak nakon posla zatvorim vrata iza sebe, tako ih u ponedjeljak otvaram. postajem depresivna iako nisam bila.
i boli, boli kad imaš ljude koji bi rado bili u tvojoj blizini, a ne želiš ih jer oni nisu ljudi koje ti želiš u blizini, a oni koje ti želiš, žele nekog drugog.
kad me pitaju koga želim pored sebe, do sad sam stalno govorila da znam što ne želim, istina, prvo je bilo ono što želim, al ispalo je da ja nemam apsulutno nikakve kompatibilnosti, a ni interesa biti s osobama koje bi bile "onaj kojeg bi svaka majka za zeta poželjela", privlače me čudaci, ne za mene čudaci, čudaci za okolinu, za mene savršeni. i da, nakon faze onoga što ne želim je došla faza da želim samo jednog, onog pored kojeg bi se smijala, osjetila kao dijete, nekog pored koga bi se osjećala sigurnom, a ipak...tako je teško upoznat takvog. i ne, ne mora imati para, bijesni auto i ne znam što sve ne, samo tražim da se pored njega osjećam posebno. teško da ću upoznat takvog sjedeći ispred monitora i listajući ponudu na nekakvim badoo-ima i inim stranicama.
i sad ovako dok tipkam i suze stale, al praznina je i dalje tu. iz razočaranja idem u razočaranja, više ne vidim ni jednu pozitivnu sitnicu u svom životu, kao da je sve nestalo kad si sam, i unatoč tome što je uvijek sutra bilo bolje i da sam uvijek znala da će sutra biti bolje, danas je dan, možda prvi nakon jako puno godina da nekako znam da sutra neće biti ništa bolje od danas. isto buđenje, isti posao, isti ljudi, isti put do doma, zatvaranje vrata, ista muzika ulaskom u kuću i svaka jebena ista stvar kao i svaki dan, sama.
koliko moraš biti u banani da ni mačku više ne puštaš u kuću, da ni psa više ne šećeš nego ga drugi šeću, da otjeraš sve ljude koje upoznaš i da čak više u kući nemaš ni kapi alkohola iako ga nikad prije nisi konzumirao, niti ti odgovara, da slušaš muziku iz koje se izruguješ drugima, a ovom trenu ti odgovara.
i nije da nemogu imati nikoga, mogu, svako malo netko naleti, evo baš i danas, ali... ja nisam rođena da budem nekome samo za pražnjenje jaja, niti bi me to ispunilo da nestane ovo moje raspoloženje.
da mi je sjest negdje na vlak, ne znajući kud putuje i samo krenut pa dokle ide...znam da se ni tako ne bi moj život promjenio, al barem bi uživala u pogledu što je više od ovog što imam sada.

žao mi je ako sam smetala, al samo sam tražila mjesto gdje podjelit svoje misli jer...ljude sam otjerala od sebe, slobodno premjestite ako sam na krivom mjestu. tnx

[Iochannes`]

Da li ti je ikada palo na um da budeš izvor onoga što tražiš, Coffey?

[Coffey]

Iochannes` kaže:

Da li ti je ikada palo na um da budeš izvor onoga što tražiš, Coffey?

ako sam dobro shvatila tvoje pitanje,... da me netko vidi ne bi ni znao kako se ja osjećam, nitko ne zna s čim se borim, za nekoga sa strane moj život je super.
ja sam ona osoba koja kad se i osjeća grozno se smije, koja na poslu radi spačke, koja i kad je sve grozno zadržava onaj smješak na licu da se ne otkrije.
moj problem nastaje kad se približava vrijeme odlaska s posla i kad produžujem posao da čim duže ostanem tamo, kad dolazim doma i kad nemam s kime popit popodnevnu kavu i prepričat dan, i sve ono nakon do odlaska u krevet.
samo da upotpunim sa info, prije 7 mj. sam prekinula 6 g. vezu u kojoj sam bila sa potpuno asocijalnom osobom. ovo nije depresija uzrokovana prekidom, tu je sve super prošlo i taj dio ne bi komentirala, no nakon 6 g. s takvom osobom, nestala sam ja, pretvorila sam se u arogantnu osobu koja mi se gadi.
novi ljudi koje sam upoznala nakon, recimo većina je htjela ostati u kontaktu samnom, ali unatoč tome što sam ih htjela u svom društvu samo kao prijatelje su nekako pokušavali prijeć granice prijateljstva, neki drugi, hm... kao da se borim ne prihvatiti nikog novog, zašto, ne znam, al znam samo da se povlačim još više u sebe i moje nezadovoljstvo sve više raste, a time i osjećaj praznine. s prijateljima koje imam mi se ne da izlaziti, počelo me smarati, uvijek se netko žali na nešto, a ja koja sam u banani moram slušat njihove tako jednostavne stvari koje pretvaraju u probleme i bodriti.

[Iochannes`]

Borba? Čekaj, sa čime se boriš? Ne znaš da ono čemu se opireš, boriš, opstaje, jer daješ energiju svojom pažnjom na stvari koje ne želiš, i tada one žive?
Borba je glupost. Nikuda ne vodi. Osim ka još borbama.

kao da se borim ne prihvatiti nikog novog, zašto, ne znam, al znam samo da se povlačim još više u sebe i moje nezadovoljstvo sve više raste, a time i osjećaj praznine.

Nezadovoljstvo se javlja kada ne živimo sebe najbolje što možemo.. a to se dešava kada nismo svesni vlastite vrijednosti, i stoga, čemu išta. I onda se javljaju popratni simptomi koji samo REFLEKTIRAJU tvoje nutarnje stanje. Kao što su nezadovoljstvo, niska energija, osjećaj praznine, samoća, tuga. I to je sve nebitno! To su samo simptomi, ne obraćaj pažnju na svoje simptome niti na svoje okolnosti niti na svoju situaciju!
Nema smisla, al nema smisla uvažavati te nebitne stvari! Jer to nije problem, to su samo podsvjesni pokazatelji i signali od ''tebe'' same, poziv od tebe same sebi samoj, tako da SEBI samoj pružiš ono što je potrebno za izlečenje - a to je ljubav, to je nježnost, to je oprost sebi, to je milost, to je zahvalnost za sve što trpiš, to je sloboda da osvjestiš svoje rođeno pravo da imaš sposobnost da biraš hoćeš li da budeš ono što jesi ili ono što nisi!

[danas]

Inky kaže:

Depresija + PMS = Fuuuuuuj

Totalno kužim o čemu pričaš i apsolutno se slažem. Užas živi.

[jedan-od]

Coffey kaže:

ako sam dobro shvatila tvoje pitanje,... da me netko vidi ne bi ni znao kako se ja osjećam, nitko ne zna s čim se borim, za nekoga sa strane moj život je super.
ja sam ona osoba koja kad se i osjeća grozno se smije, koja na poslu radi spačke, koja i kad je sve grozno zadržava onaj smješak na licu da se ne otkrije.
moj problem nastaje kad se približava vrijeme odlaska s posla i kad produžujem posao da čim duže ostanem tamo, kad dolazim doma i kad nemam s kime popit popodnevnu kavu i prepričat dan, i sve ono nakon do odlaska u krevet.
samo da upotpunim sa info, prije 7 mj. sam prekinula 6 g. vezu u kojoj sam bila sa potpuno asocijalnom osobom. ovo nije depresija uzrokovana prekidom, tu je sve super prošlo i taj dio ne bi komentirala, no nakon 6 g. s takvom osobom, nestala sam ja, pretvorila sam se u arogantnu osobu koja mi se gadi.
novi ljudi koje sam upoznala nakon, recimo većina je htjela ostati u kontaktu samnom, ali unatoč tome što sam ih htjela u svom društvu samo kao prijatelje su nekako pokušavali prijeć granice prijateljstva, neki drugi, hm... kao da se borim ne prihvatiti nikog novog, zašto, ne znam, al znam samo da se povlačim još više u sebe i moje nezadovoljstvo sve više raste, a time i osjećaj praznine. s prijateljima koje imam mi se ne da izlaziti, počelo me smarati, uvijek se netko žali na nešto, a ja koja sam u banani moram slušat njihove tako jednostavne stvari koje pretvaraju u probleme i bodriti.

Ovo je kao da sam ja pisao, samo bez ovog dijela o vezi i aroganciji. Isto tako, i ja sam na poslu "normalan". To mi je ponekad jako teško, ali za sada nekako uspjevam. Također sam se zatvorio i idem nikuda. Kuća - posao - kuća.
@Iochannes`
Da li si imao problema s depresijom? Ovo tvoje pitanje "sa čime se boriš?" mi pokazuje da se baš i nisi osobno susreo s depresijom. Ako nisi, želim ti da se nikad ni ne sretneš.
Boriš se sam sa sobom, sa svojim mislima. Te misli ti neprestano pune glavu i ti tražiš tisuće odgovora na neka glupa pitanja. Te misli su uvijek negativne po tebe. Boriš se sa "što bi bilo kad bi bilo". Navečer kad legneš kad ti se glava ispuni analiziranjem svake glupe situacije koja ti se desila toga dana i hrpu dana prije. Od tih pitanja i odgovora ne možeš zaspati i tako iz dana u dan. Boriš se sam sa sobom kad ti se glava ispuni mislima o samoubojstvu. Kad ti se čini da više nema nikakvog izlaza. Istina je da ta borba ne vodi nikuda i sam sam svjestan toga, ali se jednostavno ne možeš oduprijeti.
Nemoj ovo shvatiti kao neki napad na sebe, već samo kao komentar osobe koja ima osobna iskustva s depresijom.

[Coffey]

ma ima dana kad se osjećam onako kako sam napisala, al ima dana i da sam totalno ona stara ja, kao npr. posljednja dva dana , smijeh, suze (od smijeha) i neka pozitivna vibra sa svih strana.
možda nisam na pravom mjestu izrazila svoje osjećaje, ni ne znam dal je to moje stanje koje se povremeno javlja depresija, totalno novo područje za mene.
recimo, nisam ni osoba koja razmišlja o samoubojstvu, najdalje što razmišljam je promjenit okolinu, sve ostalo mi je predrastično jer život koliko je god u nekim trenucim usran je isto tako pun mogućnosti koje samo treba uzet, biti hrabar i uzet.
ispričavam se što sam smetala na ovom topicu, vjerojatno u trenucima neke nove anksioznosti ću se doć ovdje pojadati, nadam se da neću smetat.
a svima koji se već dugo i često bore s osjećajima kakve sam ja imala neku večer želim im ih sve manje.

[zoki89]

Coffey kaže:

ispričavam se što sam smetala na ovom topicu, vjerojatno u trenucima neke nove anksioznosti ću se doć ovdje pojadati, nadam se da neću smetat.
a svima koji se već dugo i često bore s osjećajima kakve sam ja imala neku večer želim im ih sve manje.

Ne smetaš nikome. Raspiši se kad god poželiš, koliko to želiš. Ljudi su ovdje da se međusobno saslušaju i pruže podršku.

[ray of light]

Coffey kaže:

ono kad je sve sranje, svako polje u tvom životu je kompletno sranje, zapitaš se...da li si uopće bitan ovom svijetu?
sama sam, još jedan dan pun usamljenosti, čak i sad dok pišem osjećam se toliko jadno da ni suze ne mogu kontrolirati. padaju, klize već sigurnih sat vremena.
zar sam stvarno tako usrana osoba da nemam nikoga. postajem ogorčena, ljubomorna, odvratna, cinična, depresivna, došlo je do toga da sama tjeram ljude od sebe. u sebi počinjam viđat stvari koje me ne čine, to nisam ja.
u posljednjih mj dana sam više ljudi otjerala od sebe nego ih privukla sebi, što ne valja samnom?
sva polja, ali apsulutno sva polja u mom životu su prazna, s 31. u guzici ja sam prazna ko škrnicl nakon posljednjeg kestena.
šta imam u životu, ništa, apsulutno ništa za što se mogu primiti, došlo je do toga da vikendom više ni ne izađem iz kuće, kako u petak nakon posla zatvorim vrata iza sebe, tako ih u ponedjeljak otvaram. postajem depresivna iako nisam bila.
i boli, boli kad imaš ljude koji bi rado bili u tvojoj blizini, a ne želiš ih jer oni nisu ljudi koje ti želiš u blizini, a oni koje ti želiš, žele nekog drugog.
kad me pitaju koga želim pored sebe, do sad sam stalno govorila da znam što ne želim, istina, prvo je bilo ono što želim, al ispalo je da ja nemam apsulutno nikakve kompatibilnosti, a ni interesa biti s osobama koje bi bile "onaj kojeg bi svaka majka za zeta poželjela", privlače me čudaci, ne za mene čudaci, čudaci za okolinu, za mene savršeni. i da, nakon faze onoga što ne želim je došla faza da želim samo jednog, onog pored kojeg bi se smijala, osjetila kao dijete, nekog pored koga bi se osjećala sigurnom, a ipak...tako je teško upoznat takvog. i ne, ne mora imati para, bijesni auto i ne znam što sve ne, samo tražim da se pored njega osjećam posebno. teško da ću upoznat takvog sjedeći ispred monitora i listajući ponudu na nekakvim badoo-ima i inim stranicama.
i sad ovako dok tipkam i suze stale, al praznina je i dalje tu. iz razočaranja idem u razočaranja, više ne vidim ni jednu pozitivnu sitnicu u svom životu, kao da je sve nestalo kad si sam, i unatoč tome što je uvijek sutra bilo bolje i da sam uvijek znala da će sutra biti bolje, danas je dan, možda prvi nakon jako puno godina da nekako znam da sutra neće biti ništa bolje od danas. isto buđenje, isti posao, isti ljudi, isti put do doma, zatvaranje vrata, ista muzika ulaskom u kuću i svaka jebena ista stvar kao i svaki dan, sama.
koliko moraš biti u banani da ni mačku više ne puštaš u kuću, da ni psa više ne šećeš nego ga drugi šeću, da otjeraš sve ljude koje upoznaš i da čak više u kući nemaš ni kapi alkohola iako ga nikad prije nisi konzumirao, niti ti odgovara, da slušaš muziku iz koje se izruguješ drugima, a ovom trenu ti odgovara.
i nije da nemogu imati nikoga, mogu, svako malo netko naleti, evo baš i danas, ali... ja nisam rođena da budem nekome samo za pražnjenje jaja, niti bi me to ispunilo da nestane ovo moje raspoloženje.
da mi je sjest negdje na vlak, ne znajući kud putuje i samo krenut pa dokle ide...znam da se ni tako ne bi moj život promjenio, al barem bi uživala u pogledu što je više od ovog što imam sada.

žao mi je ako sam smetala, al samo sam tražila mjesto gdje podjelit svoje misli jer...ljude sam otjerala od sebe, slobodno premjestite ako sam na krivom mjestu. tnx

upala si u depresivnu epizodu, otiđi po uputnicu za šrinka, treba ti dobar ad i psihoterapija

[Johnathan]

Pozdrav svima!

Ja sam novi ovdje, a registriro sam se isključivo da mogu s nekim pričat, pa makar i ovako. Moja priča ide ovako nekako.

Uvijek sam bio povučen i miran dečko. U srednjoj sam bio učenik generacije, nisam pio, niti pušio. Ne sjećam se da sam imao ikakvih psihičkih problema, osim eventualno anksioznosti, ali sam se nekako znao nositi s njom.

U četvrtom srednje sam probao travu. Nisam je pušio često, ovako nekada kada se skupimo pa bude zajebancija. Kad sam došao na faks živio sam sa svojim najboljim prijateljem od osnovne škole, dakle prošli smo osnovnu i srednju skupa. Negdje na drugoj godini faksa sam počeo dosta češće pušiti travu i na kraju godine sam nekako osjetio da taj moj najbolji prijatelj se udaljava od mene, odnosno, da se udaljavamo. Na kraju je to bio odjeb s njegove strane prema meni. Otišao je živjeti sa sestrom, a ja ni dan danas ne znam razlog što me je napustio. Mislim da ima veze s travom, ali nisam siguran.

Njegova sestra je starija 3 godine od mene. Uvijek mi je bila zanimljiva. Izgledala mi je uvijek puna života, prirodna, iskrena. Kada me je on napustio, počeo sam se intezivnije družiti s njom te sam se u tom vremenu i propušio. Skontao sam vremenom da je ona jedna jako sjebana osoba, koja si je dvaputa pokušala oduzeti život. Koja pati od nesanice i ne može zaspati na suho, već je potrebno par piva, jointa i eventualno koja tableta. Nekada u to vrijeme sam počeo patiti od nesanice.

Uglavnom, rekao sam joj da mi se sviđa, no ona je imala dečka te smo nastavili biti prijatelji. Dvije godine je to trajalo. U te dvije godine sam se prvi put samoozljedio. Ugasio sam si cigare po ruci. Potražio sam psihološku pomoć, ali sam brzo odustao.

Kada smo konačno završili skupa i eto, krenuli u neku vezu, shvatio sam da je to jedna osoba koja prezire život, koja hoće da umre i koja jako, jako voli droge. U tim je shemama još od srednje škole. A meni je ona postala čitav svijet, kap vode na mojim dlanovima. Počeo sam se drogirati s njom. Speed i zloupotreba svakojakih tableta. Prvi put nakon što sam uzeo speed konstantno osjetim u području lijeve ključne kosti probadanje. Uglavnom, veza je ispala sve ono što ja nisam zamišljo. Počeo sam da tonem. Faks sam rješavao u roku, evo sad sam 5. godina. Okrenuo sam leđa prijateljima, izoliro sam se od roditelja. Ono, full blown junkie Veza je bila takva da nitko to nije smio da zna, što je ona znala da moji roditelji nju ne vole, i plus zbog njenog brata. Nekako smo sve kasnije u vezi postali kao Sid i Nancy. Ja sam tonuo sve više, droge su me dodatno sjebavale, puno sam plakao i bio sam jako, jako sjeban i depresivan. Dok jednu večer nije sve eksplodiralo. Vrijeđala me je često, imali smo dosta svađa koje su bile izrazito sjebane. Jedne večeri kada smo kao prekinuli je ona bila sa svojom najboljom prijateljicom u jednoj sobi, a ja u drugoj. Živjeli smo skupa zadnja dva mjeseca. Ja sam ponovno gasio cigare po ruci. Kada je ušla u sobu ponovno je počela da me vrijeđa (mene, da sam glup, mog tatu da je židov, da nisam ni za što drugo osim za skripte. I da je to sve istina i da ja to znam) i meni je puklo. Uzeo sam skalpel i krenuo na nju, ali sam shvatio na vrijeme što radim i sljedeće što sam uradio je da sam si ga zabo u ruku. Pogodio sam venu i izgubio puno krvi. Tu sam shvatio da ta naša veza stvarno više nema smisla. Otišao sam u Split, vratio se te je ona bila tu. Tu večer smo proveli skupa, i sutradan sam joj rekao da ne želim više biti s njom.

Predbacivala mi je u ta dva mjeseca da zbog mene i moje sjebanosti nije mogla učiti te da sam sebičan (inače, 7 godina studiranja joj teče, nije još završila ni prve tri godine). Ja sam se trudio, ali sam nekako duboko u sebi znao koliko loše djelujemo jedno na drugo, te sam vjerojatno, sada kada gledam, zbog toga bio tako sjeban. Uvukao sam se u tamno mjesto i nisam vidio izlaza, a držao sam se za nju kao da je rub litice i ako je pustim, padam u provaliju. Nikada nisam uspio prekinuti to, iako sam razmišljao. Ne znam zašto.

Uglavnom, sada sjedim i ovo pišem, ne mogu ugasiti glasove u glavi, preispitujem sebe, razmišljam kakvog smisla više išta ima, razmišljam u kakvu sam se osobu pretvorio, razmišljam o njoj, jesam li stvarno takva osoba kakvim me nazivala? Razmišljam o tome jesam li ispao šupak prema njoj. Osjetim bol u prsima i nervozu u stomaku. Ne mogu uzeti ništa raditi. Razmišljam o drogama, krenem krizirat. Osjećam se suicidalno, plačem i ne znam više stvarno šta i kako. Volio bi pričati s nekim tko ima neka iskustva, jer u svom krugu ljudi baš i nemam nekoga takvog. Nadam se da ću ovdje naći barem neku pomoć.

Eto.

I da, bojim se jako gdje bi ovo moje stanje moglo otići. Baš sam na lošem mjestu.

[zoki89]

Nisi loša osoba, samo imaš problema koje treba riješiti. Slažem se s tobom da nema smisla nastavljati tu vezu, jer zajedno ste dublje tonuli. Nastoji se okružiti pozitivcima koji će ti pomoći da postepeno napreduješ. Također slobodno potraži stručnu pomoć u odvikavanju.

Poslao sam ti detaljnije savjete privatnom porukom. Slobodno se javi u inbox ako poželiš razgovarati.

[UnUn]

prečesto puta mi dođe da sam totalno bezvoljan za išta,čak su rijetki dani kada sam ok...

jednostavno ništa ne vidim lijepo,sve mi je u crnilu..

najrađe ne bi jeo,pio,poželim da me nema,da nemam svrhu življenja,ništa mi ne ide od ruke...


pokušavam počinjati dan u boljem svjetlu,rekraacijom,učenjem ali nažalost prečesto pokleknem i opet sam za ništa....

jednostavno,nemam volje,inspiracije za ništa..

više ne znam zašto ovo pišem,kada je samo do mene,sumnjam u neke meode morivacije,inspiracije i sl........

da sam malo hrabriji ne bi bio ovdje.......

[leptirica 2]

UnUn kaže:

prečesto puta mi dođe da sam totalno bezvoljan za išta,čak su rijetki dani kada sam ok...

jednostavno ništa ne vidim lijepo,sve mi je u crnilu..

najrađe ne bi jeo,pio,poželim da me nema,da nemam svrhu življenja,ništa mi ne ide od ruke...


pokušavam počinjati dan u boljem svjetlu,rekraacijom,učenjem ali nažalost prečesto pokleknem i opet sam za ništa....

jednostavno,nemam volje,inspiracije za ništa..

više ne znam zašto ovo pišem,kada je samo do mene,sumnjam u neke meode morivacije,inspiracije i sl........

da sam malo hrabriji ne bi bio ovdje.......

Ovo nije istina,upravo jer si hrabar ovdje si,pišeš,i izražavaš svoje emocije i to je dobro.a otkad se tako osjećaš?

[Samo Sanja]

leptirica 2 kaže:

Ovo nije istina,upravo jer si hrabar ovdje si,pišeš,i izražavaš svoje emocije i to je dobro.a otkad se tako osjećaš?

ja znam što je totalan uzrok moje depresije,to je zima i gubitak financija,zatvorena u 4 zida unutar 24 sata zajedno sa djecom,svu nezaposlebi preko zime nakon prestanka sezonskog rada,prvih tjedan dana bude dobro odmoriti se od sezone,naći se sa prijateljima nakon ljeta,počistiti kuću,otići kod zubara,kod liječnika,,,,,ali nakon nekog vremena kad se računi neplaćeni opet gomilaju,kad je svaki dan totalno isti i prazan kao u onom filmu beskrajan dan prestaneš koji put imati i volju počešljati se,izaći po kruh u obližnji dućan,,,,,možda je i to kod mene još i gubitak samopouzdanja koje sam pomalo izgubila nakon sustavnog fizičkog i psihičkog zlostavljanja u braku,,,i onda me nakratko iz mrtvih u žive podigne pokoja dobra duša na forumu sa savjetom,pomoći mateijalnom,kojim paketom pomoči meni i djeci

[leptirica 2]

Samo Sanja kaže:

ja znam što je totalan uzrok moje depresije,to je zima i gubitak financija,zatvorena u 4 zida unutar 24 sata zajedno sa djecom,svu nezaposlebi preko zime nakon prestanka sezonskog rada,prvih tjedan dana bude dobro odmoriti se od sezone,naći se sa prijateljima nakon ljeta,počistiti kuću,otići kod zubara,kod liječnika,,,,,ali nakon nekog vremena kad se računi neplaćeni opet gomilaju,kad je svaki dan totalno isti i prazan kao u onom filmu beskrajan dan prestaneš koji put imati i volju počešljati se,izaći po kruh u obližnji dućan,,,,,možda je i to kod mene još i gubitak samopouzdanja koje sam pomalo izgubila nakon sustavnog fizičkog i psihičkog zlostavljanja u braku,,,i onda me nakratko iz mrtvih u žive podigne pokoja dobra duša na forumu sa savjetom,pomoći mateijalnom,kojim paketom pomoči meni i djeci

nalazim se u skoro svemu što pišeš,osim što vlastitim rukama uvijek pokušavam stvoriti neki dinar,nemoj misliti da te sad ovim omalovažavam,samo ti želim ukazati da svoj dinar u neku ruku i daje samopouzdanje i bolje se čovijek osjeća kao što si i sama rekla...moj brak je ok ajmo reći jer ja tako percipiram,nije nasilan čovijek,ali je pasivan...i ne osjećam neku sigurnost uz njega koju bih u potpunosti trebala osječati jer jako puno radi i po cijele sam dane doma s djetetom,i on ne razumije da je teško biti sa 1000 obaveza,između ostalog juracanja po roditeljskim,učenjima,odlasci kod doktora i sve to..i kad dođe kuci on ima sve spremno,sve radim sama..idem u nabavku hrane,novaca minimalno tražim od njega,koliko god mogu financiram se sama....ali ta pasivnost i nendostatak onog osječaja sigurnosti,ne iskazivanje osjećaja meni koje itekako kao žena trebam me čini tužnom s vremena na vrijeme...kada mu to kažem -kaže da previše gledam sapunice...ja sam uvijek spremna zagrliti,poljubiti...a on je više zatvoren....

[boby13]

Neznam ide li ova tema tu ili negdje drugdje ili već negdje postoji, ako sam fulala prebacite.
Muž i ja u braku smo godinu i 4 mjeseca, još nemamo djece, živimo kod njegovih, mi u prizemlju oni na katu.
Prije nekoliko mjeseci dragi je obolio od depresije, dva puta je završavao na psihijatriji u kratko vrijeme,prvi put jer je razbijao po kući – meni nije ništa napravio,ni približio se. Dobio terapiju koja mu pomagala par dana, ali ga nije dovoljno smirivala, pa je drugi put popio cijelu kutiju tableta (bila sam kući pa sam uspijela spriječiti najgore), po njegovome da ga smire da nebi opet radio nered – opet na psihij.
Terapiju pije redovito ja mu je dajem, zbog onog sa tabletama.
Trenutno ne radi, kako ni ja, ovih mjeseci se dosta uzdebljao,znam da ga to muči iako ništa ne govori. Zadnjih 20-ak dana primjećujem da je opet tiši,da nepriča toliko a kad ga pitam što ga muči kaže da nije ništa da je OK, a to je govorio i prije par mjeseci pa je bilo nešto. Stalno mu se spava, znam je to i od tableta ali je do prije 20-ak dana se lako dizao, sada se moram mučiti da ga ujutro dignem iz kreveta da popije tablete, popodne provede spavajući.
Na spomen posla i hoće li dalje tražiti, uvijek bude neodređen, a zadnji put mi je odgovorio da ne može on raditi da ga pogledam koliki je, na što sam mu odgovorila da se to sve može riješiti,da ćemo zajedno šetati trčati što god treba da smrša jer je već to jednom mogao,ali samo bi zašutio.
Seksualni život nam je jako loš, on nema volje, ili je umoran ili mu kao tablete smetaju. Pokušavam mu onako kroz zezanciju nabaciti za sex, al se on samo nasmije. Nema neke nježnosti osim s moje strane.
Ja znam da mu je teško nositi se sa svim tim i pokušavam mu pomoći koliko god mogu i znam, i stalno se pitam jesam ja negdje pogriješila pa da sam kriva za to,jesam li ja to možda izazvala. Jednostavno kad pokušam razgovarati s njim on sam šuti a to je radio prije svih problema. Strah me da opet ulazi u ono svoje sivilo od depre, a ja jednostavno ne znam što da radim. Danas sam probala razgovarati s njim ali ništa on je samo legao na kauč i slušao me bez riječi,kad ga pitam što on ima reći na sve to samo slijegne ramenima, kad sam ja izišla iz dnevnog boravka on je zaspao.
Svo ovo vijeme sam najviše ja uz njega i moji roditelji, njegovi nisu pokazali preveliku brigu,tata mu nije ni dolazio u posjete u bolnici.
Osjećam sve više da ja polako gubim snagu i strpljenje za sve ovo, da se nemam snage svaki dan boriti da se on digne iz kreveta, da popričamo. Fali mi on, njegov iskren osmijeh,zagrljaj, i on to zna jer mu kažem to... kako da mu pomognem??
dug je post znam...