Opsesivno-kompulzivni poremećaj - opća tema

[aew]

LadyStardust kaže:

Uh, nemoj me plašiti

Pitat ću sutra psihologicu koga bi preporučila u Splitu pa i javim

Hvala ti, i nadam se da se tvoje stanje neće pogoršat šta se tice Fevarina.

[Chem]

Mozes i meni javiti za Split,po mogucnosti for free ako moze

[Niska Grana]

Sani 97 kaže:

Ta sam Niska grano kako tebe muci?Ja od ovoga patim od trudnoce mozda i prije u trudnoci je kulminiralonedam da mi dijete iko dira odmah ga kupam,pa sebe itd......kada negdje idemo to je haos,pa pranje ruku stalno vlazne maramice,pa od kolica prebrisavam sipku stalno ako nesto dotaknem pa njoj rucice itd.....fujjjjjj

Sani, ovakva sam bila dok sam bila akutna. Identično. To nije dobro za tebe i tvoje dijete.
Joj, dan SVE od sebe da se izvučeš. Po malo, pij lijekove i "izlaži" se, bori protiv sebe. Ne želiš, vjeruj mi, vidjeti jednog dana što je OKP učinio i čini tvom djetetu. Dok je bio beba ništa se nije vidjelo, ali kako je odrastao...sad se još moram nositi sa grižnjom savijesti. OKP je iznimno težak za ukućane, a dijeca su doslovce plastelin među našim rukama.
Meni je bolje nego u trudnoći i po porodu jer sam neko vrijeme trošila lijekove, a i idem na psihoterapiju. Sad mi dijete ima slobodu: puštam ga po vani normalno, ne šizim. Ali godinu i pol dana djetetovog života sam bila akutna: prala ga non stop, bila živčana kad ne bi bilo "čisto" i iako sam sad bolje nabila sam mu izgleda frustracije. Još uvijek je OKP u meni, pod kontrolom, većinom ne kompulziram, ali i dalje sam ponekad u grču i dijete to osjeti. Trenutni problem je skidanje iz pelena. Kad se pokaka i slučajno procuri ja dobijem šizu. Unutarnju šizu jer nastojim na van glumiti "normalu", ali dijete osjeti moj grč. Neverbalna komunikacija je tu i to ne možeš spriječiti. Vodila sam malog kod psihologa i on kaže da je ta godina i pol ostavila očito na malenom posljedice jer za svoju dob ima čudan odnos prema fekalijama. Misli da mi na nekom nesvjesnom nivou "vraća" frustracije koje sam mu nabila.
Dobila sam naputak da na kakanje u pelenu ne reagiram, a to je tako teško. Dijete osjeti moj stres, moju nenormalnu neverbalnu komunikaciju, a to ne mogu spriječiti.

emma 88 kaže:

Draga niska grano.jedno vrijeme si pisala da ti je bolje od lijekova.jel jos trosis lijekove?ja pijem sve po starom.pomirila sam se sa svojom dijagnozom mozda ce s godinama to sranje oslabiti.iako cesto perem kosu.mozete me svuda dirati samo ne po kosi jer me to zivcira.puno koristim vlazne maramice.ugl zbog bolesti ni jedna veza nije uspjela i nisam se vjencala.i uopce mi nije lose.o

Da, bolje mi je iako ne pijem lijekove, ali OKP makar u tragovima mi i dalje radi probleme.
Brak mi se rasklimao zbog njega. Godinama je mm trpio akutno grozno stanje i iako je sad bolje, nešto što se rasturalo godinama je teško povratiti nazad. Volimo se pa radimo na tome...ali koliko problema radi tog sranja.

[LadyStardust]

aew kaže:

Hvala ti, i nadam se da se tvoje stanje neće pogoršat šta se tice Fevarina.

Evo pitala sam psihologicu za Split, i kaže da u Splitu ima samo jedna psihologica koja je upisana u registar kognitivno-bihevioarlnih psihologa i koja se bavi tom vrstom psihoterapije.

Kaže da osobno ne poznaje ženu, tako da mi nije mogla reći svoje mišljenje, ali mi je dala kontakt podatke:

Vesna Antičević, dr.sc., psiholog

SPLIT

091 5767082

[aew]

LadyStardust kaže:

Evo pitala sam psihologicu za Split, i kaže da u Splitu ima samo jedna psihologica koja je upisana u registar kognitivno-bihevioarlnih psihologa i koja se bavi tom vrstom psihoterapije.

Kaže da osobno ne poznaje ženu, tako da mi nije mogla reći svoje mišljenje, ali mi je dala kontakt podatke:

Vesna Antičević, dr.sc., psiholog

SPLIT

091 5767082

Hvala ti puno!
Kad budem išao u doktora sada 24. moga bi usput nać i nju pa se dogovorit, ako ne uspijem onda cu preko mobitela.

[Chem]

Hvala puno

[Death-of-Art]

Sjećate li se možda kad su vam se javili prvi simptomi OKP-a?

Ja znam da ja OKP imam otkad znam za sebe.
Ustvari, prisilne radnje i taj OKP.
Ono čega se sjećam jest da u dobi od pet godina sam imala fore da pazim da ne zgazim na crtu ako hodam po pločicama.
Prisilne radnje sam isto tako imala da sam čudne stvari radila s nosom u smislu osjećala sam kao da moram nešto izbaciti iz nosa pa sam non stop činila onu radnju ko kad izbacujete sluz iz nosa (a sluzi nema).
Onda se sjećam da sam znala brojati dok bih hodala do neke određene destinacije i taj broj je trebao biti zaokružen. Ili 10 ili 20 ili 30 ... 50... 100... itd... i onda kad bih se približavala toj destinaciji a vidim da sam na broju 73 onda bih usporila korak tako da dođem na destinaciju baš kad izbrojim do 100.
Bojice u pernici su mi morale biti poredane po veličini i po boji i onda sam ludila ako bi neka tamna boja bila manja od neke svijetle boje (jer sam kretala od crne prema bijeloj, ali su morale i po veličini biti ili jednake ili su morale ići u niz prema dolje)...pa mi je mama stalno morala kupovati nove bojice.
Još je tu toga bilo...ne da mi se sad sve nabrajati.

S vremenom je se stanje pogoršavalo i nakupilo se puno tih pizdarija za koje moj psihijatar kaže da je to jednostavno tako i da bi problem bio ako bi me stvarno jako sputavalo u životu ili ako bih prala ruke kompulzivno toliko da mi se koža odere totalno (a to mi se skoro dogodilo pa sam skužila da mi je dovoljno 100 puta dnevno isprati ruke samo čistom vodom tj. da ne moram svaki put sapunom i više nisam imala tih problema s kožom).

E, sad...moj klinac ima 5 godina i hodamo ulicom i on meni zna viknuti:
"Ne, nemoj na crtu zgaziti nogom."
Isto tako je opsjednut dovršavanjem nečega. Znači...ako počne bojati nešto u bojanci strašno pošizi ako ga se u toj radnji ometa i ako mu se ne da da završi (npr. u vrtiću nešto boja i ja dođem po njega i on "MORA" to završiti dokraja...a meni neugodno tamo sjediti i čekati ga jer imam filing da smetam tetama i da jednostavno žele da odemo. ako sam došla po njega onda nema više bojanja nego "ajde bok. ideš doma."... i tu dolazi do tih nelagodnih situacija kad se on jednostavno ne da... teta mu govori da ide doma, a on neće dok ne dovrši svoje bojanje i vidim da je totalno u tom bojanju, fokusiran i tek kad ga završi prešalta se nazad u "normalnost".

I pitam se... wtf?... stvarno sam se trudila sve ove godine ne prenijeti na njega OKP jer znam koliko je to sranje u životu... pa me zanima jel on to već pokazuje simptome OKP-a? I je li moguće da je to genetski?

Ako ste u djetinjstvu imali kakve simptome šta biste napravili da iz ove perspektive da to spriječite?

[Chem]

Sjecam se da sam kao mala sve mirisala sto bih dobila u ruku,npr.carape,robu,
knjige... I sad volim mirisati nove knjige i nekad biljeznice. Malome pomozi. Odvedi ga psihologu i mozda ako pocne odmah ne razvije OKP do kraja. Mislim da sam negdje procitala da se smanjuje ili nestaje kod djece. Drugo ne znam. Sretno. Inace ne znam kad je sve tocno zapocelo ali ja mislim oko 18tog rodendana.

[Metallic fan]

i ja to imam odavno već
uvijek je nešto bilo
i danas je tako ostalo

par primjera iz sadšnjice ako se prošlost ine sjetim baš

začepim jedno uho i zažmirim kad palim navečer svijetlo u sobi jer mi je par puta pregorila žarulja pa sam se prepao
stalno s desnom rukom izvodim onaj znak što rokeri i metalci pokazuju ono kao \m/ po tk ozna koliko puta bez razloga
s desnim palcem i drugim prstom stalno kopam po dlakama na bradi
s zubima gornjima i donjima stalno nakon nekih radnji moram svoknut jer eto moram
ne znam ima toga još

[Sani 97]

Niska Grana kaže:

Sani, ovakva sam bila dok sam bila akutna. Identično. To nije dobro za tebe i tvoje dijete.
Joj, dan SVE od sebe da se izvučeš. Po malo, pij lijekove i "izlaži" se, bori protiv sebe. Ne želiš, vjeruj mi, vidjeti jednog dana što je OKP učinio i čini tvom djetetu. Dok je bio beba ništa se nije vidjelo, ali kako je odrastao...sad se još moram nositi sa grižnjom savijesti. OKP je iznimno težak za ukućane, a dijeca su doslovce plastelin među našim rukama.
Meni je bolje nego u trudnoći i po porodu jer sam neko vrijeme trošila lijekove, a i idem na psihoterapiju. Sad mi dijete ima slobodu: puštam ga po vani normalno, ne šizim. Ali godinu i pol dana djetetovog života sam bila akutna: prala ga non stop, bila živčana kad ne bi bilo "čisto" i iako sam sad bolje nabila sam mu izgleda frustracije. Još uvijek je OKP u meni, pod kontrolom, većinom ne kompulziram, ali i dalje sam ponekad u grču i dijete to osjeti. Trenutni problem je skidanje iz pelena. Kad se pokaka i slučajno procuri ja dobijem šizu. Unutarnju šizu jer nastojim na van glumiti "normalu", ali dijete osjeti moj grč. Neverbalna komunikacija je tu i to ne možeš spriječiti. Vodila sam malog kod psihologa i on kaže da je ta godina i pol ostavila očito na malenom posljedice jer za svoju dob ima čudan odnos prema fekalijama. Misli da mi na nekom nesvjesnom nivou "vraća" frustracije koje sam mu nabila.
Dobila sam naputak da na kakanje u pelenu ne reagiram, a to je tako teško. Dijete osjeti moj stres, moju nenormalnu neverbalnu komunikaciju, a to ne mogu spriječiti.

Da, bolje mi je iako ne pijem lijekove, ali OKP makar u tragovima mi i dalje radi probleme.
Brak mi se rasklimao zbog njega. Godinama je mm trpio akutno grozno stanje i iako je sad bolje, nešto što se rasturalo godinama je teško povratiti nazad. Volimo se pa radimo na tome...ali koliko problema radi tog sranja.

Draga niska grano,moje je jos dijete malo ali se upravo toga bojim i sad mi je gadno uh...kako razbiti to zvono kako joj dati da dira stolove po kafanama gura prstice u usta dotice se svugdje.......i meni je brak otisao zbog j....og okp-a u pm ali nedamo se......imam novu terapiju nadam se da ce mi pomoci ako Bog da ,pije Anafranil. Sta si ti uzimla i koji period?Kakao se sada skuliras sa fekalijama ili kada ode u park i slicno?

[emma 88]

Kao mala od 9 god sam imala okp.sjecam se bili su zimski
praznici.Morala sam zapisati svaki dan sto se dogadalo i to me frustriralo i cinilo depresivnom.Onda kad mi je baka umirala,slagala sam u pernici neke stvari na odreden nacin da baka ne umre.jednom mi je prijatelj iz razreda srusio pernicu na pod i sve se poremetilo.bila sam zabrinuta i tuzna.imala sam i depresivnih perioda i osjecaja krivnje bez razloga.u pubertetu opet zapisivanje mojih mastarija i fiks ideja ovaj put ne sebi nego mami jer sam mislila da to nije normalno imati te mastarije.kad sam dobila mengu imala krivnju i depru.sto bi ucinila?rekla bih mami da im te misli ,da sam jako zbog tog tuzna i u strahu.svejedno mislim da me moji ne bi vodili psihicu i rekli bi da ce to proci.uvijek sam imala strah prema autoritetu.bojala se u 7 raz profacice da kad me prozvala odgovarati,sva sam se tresla.To je jednog dana preraslo u soc fobiju.tata je znao da se bojim profacice ali nista nije ucinio.i mama je citala moje fiks ideje i rekla da joj je od tog zlo,ali nista nije ucinila.danas se pitam zasto?ali ne zamjeram.

[Chem]

Ne znam što bih ti rekla.. Možda roditelji misle da sutnjom o tome, tvoj problem nestaje. Ili da je to samo faza koja će kasnije nestati. Moji roditelji se boje da neću nači posao ako budem imala dijagnozu pa me zato nisu odveli psihijatru. Kakvo ti je sad stanje, imaš li i dalje prisilne misli ili radnje?

[emma 88]

chemgirl kaže:

Ne znam što bih ti rekla.. Možda roditelji misle da sutnjom o tome, tvoj problem nestaje. Ili da je to samo faza koja će kasnije nestati. Moji roditelji se boje da neću nači posao ako budem imala dijagnozu pa me zato nisu odveli psihijatru. Kakvo ti je sad stanje, imaš li i dalje prisilne misli ili radnje?

Lijecim se od okp-a vec 12 godina.nekad je bolje nekad gore.u zadnje vrijeme je malo oslabio.uzimam anafranil,aurorix.imam problema s cistocom.vezano uz traumatski dogadaj prije 16 godina,ali sklonost okp-u je postojala.vjerojatno genetski.
Chem zasto se brines za posao pa nije to neka teska dijagnoza.bitno je tvoje psihicko zdravlje.

[Chem]

Ne brinem se ja već moji roditelji. Ja još studiram, pri kraju sam. Osobno mislim da mi ne bi smetalo pri zaposlenju.

[addx]

Death-of-Art kaže:

Sjećate li se možda kad su vam se javili prvi simptomi OKP-a?

Ja znam da ja OKP imam otkad znam za sebe.
Ustvari, prisilne radnje i taj OKP.
Ono čega se sjećam jest da u dobi od pet godina sam imala fore da pazim da ne zgazim na crtu ako hodam po pločicama.
Prisilne radnje sam isto tako imala da sam čudne stvari radila s nosom u smislu osjećala sam kao da moram nešto izbaciti iz nosa pa sam non stop činila onu radnju ko kad izbacujete sluz iz nosa (a sluzi nema).
Onda se sjećam da sam znala brojati dok bih hodala do neke određene destinacije i taj broj je trebao biti zaokružen. Ili 10 ili 20 ili 30 ... 50... 100... itd... i onda kad bih se približavala toj destinaciji a vidim da sam na broju 73 onda bih usporila korak tako da dođem na destinaciju baš kad izbrojim do 100.
Bojice u pernici su mi morale biti poredane po veličini i po boji i onda sam ludila ako bi neka tamna boja bila manja od neke svijetle boje (jer sam kretala od crne prema bijeloj, ali su morale i po veličini biti ili jednake ili su morale ići u niz prema dolje)...pa mi je mama stalno morala kupovati nove bojice.
Još je tu toga bilo...ne da mi se sad sve nabrajati.

S vremenom je se stanje pogoršavalo i nakupilo se puno tih pizdarija za koje moj psihijatar kaže da je to jednostavno tako i da bi problem bio ako bi me stvarno jako sputavalo u životu ili ako bih prala ruke kompulzivno toliko da mi se koža odere totalno (a to mi se skoro dogodilo pa sam skužila da mi je dovoljno 100 puta dnevno isprati ruke samo čistom vodom tj. da ne moram svaki put sapunom i više nisam imala tih problema s kožom).

E, sad...moj klinac ima 5 godina i hodamo ulicom i on meni zna viknuti:
"Ne, nemoj na crtu zgaziti nogom."
Isto tako je opsjednut dovršavanjem nečega. Znači...ako počne bojati nešto u bojanci strašno pošizi ako ga se u toj radnji ometa i ako mu se ne da da završi (npr. u vrtiću nešto boja i ja dođem po njega i on "MORA" to završiti dokraja...a meni neugodno tamo sjediti i čekati ga jer imam filing da smetam tetama i da jednostavno žele da odemo. ako sam došla po njega onda nema više bojanja nego "ajde bok. ideš doma."... i tu dolazi do tih nelagodnih situacija kad se on jednostavno ne da... teta mu govori da ide doma, a on neće dok ne dovrši svoje bojanje i vidim da je totalno u tom bojanju, fokusiran i tek kad ga završi prešalta se nazad u "normalnost".

I pitam se... wtf?... stvarno sam se trudila sve ove godine ne prenijeti na njega OKP jer znam koliko je to sranje u životu... pa me zanima jel on to već pokazuje simptome OKP-a? I je li moguće da je to genetski?

Ako ste u djetinjstvu imali kakve simptome šta biste napravili da iz ove perspektive da to spriječite?

To sto opisujes za dijete bi po meni bilo ovo
http://en.wikipedia.org/wiki/Perseveration
Ja bi to recimo preveo ustrajnost.

- In attention deficit hyperactivity disorder (ADHD), perseveration or "hyperfocus" commonly occurs [8] as an impairment of set shifting and task switching.[9][10][11] The resistance to transition may be a coping mechanism or the brain's method to compensate for the lack of ability to regulate the application of attention.

- In people who are both intellectually gifted and suffer a learning disability, the state of hyperfocus and flow can be confounded with perseverance.[8]

- Apart from their direct symptoms, people with obsessive–compulsive disorder, can have specific problems with set shifting and inhibition of prepotent responses

Meni opis njegovog ponasanja zazvoni na otprilike ovo iznad. Izbjegavanje crta po cesti je cesta djecja igra, ima li nesto jos sto se ne moze lako objasniti?

[expelliarmus]

Pozdrav, narode!

Već neko vrijeme sumnjam na to da imam OCD, i sad postaje sve gore i počinje mi ozbiljno utjecati na život, školovanje i odnos s ljudima (obitelj i prijatelji).

Dosta toga su moji otpisivali na to da sam pomalo čudna ili ekscentrična (postoji veliki broj umjetnika/slikara s tatine strane obitelji, mahom čudaci), selili smo se kad sam imala šest godina i tu je baš počelo (teško mi je palo, očigledno).

Od malena sam dakle imala problema s bacanjem stvari, pranju ruku (kad god dotaknem nešto prašnjavo, prljavo, neoprano, imam osjećaj da me koža peče/svrbi), strancima (prezirala sam razgovarati s novim ljudima, o rukovanju da ne govorim - bljak!).

Apsolutno ne podnosim kad mi se miješa hrana na tanjuru. Dobijem nervni napad i ne mogu jesti; ako mi npr. meso dotakne pire, te dijelove mesa i pirea jednostavno ne mogu pojesti. Ne daj bože da mama kupi Linoladu i bijela i crna se pomiješaju, ne mogu ju gledat'.
Ili da moram stat na crtu na ulici, da mi netko pomakne nešto u sobi, jebemumater, počinjem razvijat tikove.

Unatrag par godina sam počela imati redovne napadaje panike, teškoće s komunikacijom (u pubertetu sam "izrasla" iz odbijanja ljudi, i postala prilično otvorena i komunikativna), blokiram pred ljudima čim nešto krene loše (panika odmah), da ne spominjem da imam problema s vremenom; e sad, ne toliko vremenom, koliko toliko puta jurcam okolo provjeravajuć' stvari, pokušavam se sjetit što sam zaboravila, pa stanem i razmišljam što jesam/nisam napravila, brinem jel sve ok, što ako, što, ako, što ako i -puf! zakasnim. Svuda. Svagdje. Uvijek.

Sve sam nervoznija i toliko razloga nađem za ne izaći van iz kuće, za ne razgovarati s ljudima, toliko me počinje biti strah da više ne mogu funkcionirati. Ne samo to, više ne vidim poantu u životu, sve mi je krenulo nizbrdo, ništa nije kako treba i sad mi sve ide, da prostite, u kurac. Od života, faksa, ma postojanja.

Nekoliko puta su mi već prijatelji pokušali na "nježan" način reći da baš ne funkcioniram kako treba - ustvari, jedna prijateljica mi je jednostavno ispalila expelliarmus, lako moguće da imaš OCD. To što radiš nije zdravo i ne možeš tako funkcionirati."

Danas me i mama napala da je vidjela na TVu da ljudi koji ne izlaze iz sobe i ne funkcioniraju normalno nisu zdarvi. Hvala, mama, nisam znala.

Ne samo to, nego mislim da je i prilično genetski, pošto veliki dio upravo te "čudne" obitelji su zapravo, pa, luđaci. Nisu nikad tražili pomoć i totalno su se... uvrnuli. Nekolicina njih pati od paranoja, teških praznovjerja (prilično je jezivo da neki daju po 700kn mjesečno vračari da bi im rekla da ne izlaze van kad je mladi mjesec i da uriču ljude da (citiram) "crknu već jednom" ili "dobiju što su zaslužili".), kopaju po smeću za "korisnim stvarima" i nikad ništa ne bacaju (ozbiljno, ni plastike i stiropore od Vindijinih proizvoda! K'o hrčci žive!!)...

Uglavnom. Ne znam više što da radim, kome da se obratim i uopće ne znam kako to funkcionira, šta sad, nađem psihploga, psihijatra, wat?
Jednom sam rekla svojoj doktorici da mi je teško funkcionirat' (disat uopće) koliko se sekiram, žena mi je rekla da sam premlada da se sekiram i da se opustim. Jer sam si zadala čir na želudcu.
Žena je inače super, ali... Radije ne bih opet ponavljala takvo iskustvo.

Hvala unaprijed na savjetima!

P. S. FYI, živim na području Osijeka, pa ako tko ima osobu za preporučit, bila bih jako zahvalna!

[McGee]

Evo recite mi vi...zaljepim dragoj ovaj clanak na fejs na wall http://mobile.net.hr/magazin/zdravlj...-a-evo-i-zasto i ona na to komentira OKP

[Chem]

Nije OKP vec briga o svome zdravlju... Tu je razlika. Mislim da je normalno cesce prati ono sto se cesce upotrebljava.

[Jo P]

Pozz svima...evo još jedne žrtve okp-a ... tj. ne samo okp..depra,poremećaj ličnosti...krenula sam na kbt..skup sport...trenutno pijem 200mg fevarina i 2 -4 rivotrila dnevno ...osjećam olakšanje,ali nije to to..moram se naučiti živjeti s okp...ako je netko za dopisivanje putem poruka..trebam potporu..hvala unaprijed i pozz svima..

[LadyStardust]

Jo P kaže:

Pozz svima...evo još jedne žrtve okp-a ... tj. ne samo okp..depra,poremećaj ličnosti...krenula sam na kbt..skup sport...trenutno pijem 200mg fevarina i 2 -4 rivotrila dnevno ...osjećam olakšanje,ali nije to to..moram se naučiti živjeti s okp...ako je netko za dopisivanje putem poruka..trebam potporu..hvala unaprijed i pozz svima..

Evo ja ti odmah mogu reći da je Fevarin izniman AD i ujedno jedini AD kojeg je FDA odobrila za liječenje OKP-a, tako da što se tiče farmakoterapije, možeš biti mirna, imaš adekvatan AD.

Ne znam koliko ga dugo piješ, ali ja sam nakon nekih mjesec i pol, 2, točno osjetila kako mi pomaže, ne znam ti to baš točno opisati, ali kao da se ne mogu predugo fukusirati na opsesivne misli, ako mi dođe neka misao o kojoj bi inače opsesivno mozgala danima, sad sam sposobna svoju pažnju vrlo lako prebaciti na drugu temu.

Nekad se osjećam kao zlatna ribica, dođe mi neka uznemirujuća misao o kojoj počinjem razmišljati i onda mi pogled padne na npr. neku šarenu vazu i počnem razmišljati, o gleee, kako divna vaza i kao da prva uznemirujuća misao nestane, svjesna sam da je se mogu sjetiti, ali mi je Fevarin dao opciju da je se ne moram sjetiti ako ne želim

Super da si krenula na KBT, tu ćeš iskopati korijen svog OKP-a nakon nekog vremena i naučiti ćeš drugačije razmišljati i postupati u nekim situacijama.

Tako da, samo strpljivo, na dobrom si putu