pomoći sebi ili roditeljima?

[ja-nisam-tanja]

ne znam hoće li itko imati volje pročitati ovaj post, a kamoli napisati nekakav odgovor, ali stvarno trebam objektivno mišljenje.

imam 30 godina, udana sam, sin nam je star 18 mjeseci. neke prijateljice otvoreno kažu da mi zavide kako mi se život lijepo posložio, i vjerujem da su barem dijelom u pravu. imam sve što mi treba da budem sretna; zdravlje, kvalitetan brak, zdravo dijete, krov nad glavom, posao i prijatelje. problem je moj odnos sa bratom i roditeljima. realno gledano ili, bolje rečeno, gledano sa strane, nema velikih problema, ništa što se ne javlja u svakoj obitelji. trzavice i banalne rasprave su svakodnevne, ali generalno imamo dobar odnos.

ja i muž živimo na katu roditeljske kuće, a brat živi sa roditeljima, u prizemlju iste kuće. brat je nekoliko godina stariji od mene, a roditelji su već prešli 70 i najveći problem je što svi troje ovise o meni i mužu. zapravo, realno ne ovise nego se oslanjaju. ja i muž smo zaposleni na puno radno vrijeme, dijete nam je u jaslicama, jedva uspijemo organizirati da budemo 2-3 sata dnevno skupa, a čak se i to vrijeme svede na jelo i pripreme za sljedeći dan.

brat živi i razmišlja kao da mu je 16 godina, a ne 20 godina više. radi povremeno, dobije neku sitnu lovu koju potroši na sebe, mama mu kuha i pere, tata plaća režije, a on živi po svome, ode na posao, pa na piće s prijateljima, onda dođe kući, pa do dva ujutro igra poker na internetu. nema curu, nema nikakvih obveza, a nema ni odgovornosti, planova ni perspektive. pasivan je i prilično depresivan, ne osjeća nikakvu obvezu, ni prema sebi ni prema drugima i navikao je da mu svi "služe", i roditelji, i ja, i moj muž, i prijatelji, i cure. kad nešto zapne, a kod njega često nešto zapne, zove u pomoć mene ili mog muža. najgore od svega je što stvarno nije loša osoba, dapače, drag je i osjetljiv, ali ima jako težak karakter, ponaša se kao razmaženo dijete koje nije svjesno kako izgleda stvarni život i praktički od njega nema "nikakve koristi", njegovim izborom. ja i brat imamo pomalo patološki odnos. navikla sam cijeli život brinuti o njemu kao da sam ja stariji brat, a on mlađa sestra, a on mene gleda kao nekakvu majčinsku figuru na koju se uvijek može osloniti, čak kad to ničim ne zaslužuje.

roditelji su priča za sebe. već sam otprilike spomenula njihov odnos sa bratom. brat se ponaša kao da mu je 16, a roditelji ga tretiraju kao da mu je 16. i tako u krug. ja i muž živimo na katu koji je odvojen, ali je svakodnevni kontakt sa mojima neizbježan. s obzirom da smo i ja i muž zaposleni na puno radno vrijeme, a istodobno se trudimo pomoći i mojima i njegovima, moja mama nam često skuha ručak, ne žele da im plaćamo režije i sl. meni osobno bi više odgovaralo odnos po principu "čist račun, duga ljubav", što sam više puta pokušala objasnit, ali moji to jednostavno ne razumiju. ne vide problem u našem suživotu, a ja i muž na kraju popustimo, idemo linijom manjeg otpora.

svjesna sam da bi za mene, mog muža i moje dijete bilo zdravije da dignemo kredit ili iznajmimo stat. da imamo manje novca, ali više mira. to je nešto što mi padne na pamet skoro svaki dan, ali već godinama ne radimo ništa po tom pitanju. prvo me obeshrabe financije. mogli bi sebi priuštiti podstanarstvo, ali bi se morali odreći nekih drugih stvari. kako živimo u ne baš velikom gradu, pretpostavljam da bi moje i dalje viđali nekoliko puta tjedno. oba roditelja imaju kronične bolesti i treba im pomoć, a brat je po tom pitanju apsolutno beskoristan, opet svojim izborom. tata ima bolest zbog koje bi uskoro mogao biti doslovno prikovan za krevet. ne želim ni pomisliti kako će mi tada izgledati svakodnevica. mama ima previše godina i premalo snage da bi brinula o njemu, a brat niti zna niti želi. osim toga, moj tata je jako teškog karaktera. nije bio loš otac, zapravo, nije bio loš, ali nije bio ni otac. on je jednostavno bio neki ok čovjek koji je kući donosio plaću i živio svoj život dok je mama odgajala mene i brata. a, sad, kad je star i bespomoćan, ponaša se kao malo dijete koje traži konstantnu pažnju i očekuje da se oko njega brinemo više nego li se on ikad brinuo za mene i brata, a sve zato jer smo obitelj, jer smo skupa, jer se volimo.

u jednu ruku bih bila najsretnija da sam bar 200 km daleko i da ih jednostavno svo troje ostavim da se snađu kako znaju, ali u drugu ruku znam da bi se pekla savjest da nisam dostupna jer osim što ih žalim, ja ih iskreno volim, znam da i oni voli mene i da im stvarno treba pomoć, ali ja ne stignem živjeti svoj život zato jer organiziram njihov. svaki dan zovem nekog doktora ili nekog majstora. ako ne zovem, onda idem u ljekarnu ili u trgovinu po stvari koje im trebaju, ili im čistim wc, ili ih vodim na preglede. ponekad kažem da nešto ne mogu jer jednostavno ne mogu, ne stignem, ali teško mi je proći na "svoj" kat i živjet svoj život ako znam da na katu ispod tata leži u prljavom krevetu i proklinje svoj. cijela ta situacija jako utječe na mene, moje raspoloženje, moj odnos sa mužem, ponašanje prema djetetu, koncentraciju na poslu i vrijeme sa prijateljima. već godinama živim na ovaj način i to me jako istrošilo, a život je preda mnom. bar bi trebao biti.

što napraviti?

[papricica2015]

Jako me se dojmio tvoj post, a po tome kako si to sve lijepo napisala i razložila, mislim da si vrlo inteligentna i sposobna žena. Temeljem toga imam od tebe velika očekivanja tj. znam da ćeš naći najbolje moguće rješenje. Razumijem sve što si napisala. Nisam u istoj situaciji, ali imam nekih sličnih spoznaja, pa te mogu razumjeti. Nije lako, definitivno nije lako.

Ono što mogu nabaciti, ovako na prvu - podstanarstvo ne bi puno toga riješilo, još bi zakompliciralo. Prvo - trošak, ne bi možda imali nego za osnovno. Drugo - organizacija - ovako bebu ima tko pričuvati ako se razboli pa ne može u vrtić ili nešto "iskrsne". Da si u podstanarima, vjeruj mi, ne bi ti standovaka baš uskočila. Znači još jedan problem više. Nekad je oslonac, pa i klimav, bolji nego nikakav.
Treće - ništa od ovog što je sad problem ne bi nestalo, postalo bi samo teže. Jer bi ti s drugog kraja grada, jurila doma starcima kad bi zakukali da ih treba odvesti doktoru ili da im treba nešto napraviti. I samo bi ti bilo još teže sve to organizirati. Jer, ruku na srce, ne bi ih mogla odbiti i ostaviti da tamo skapavaju, a ti se mirno igrala s djetetom u parku, zar ne? Grizla bi te savjest, znači ne bi ništa postigla.

Moje gledanje na stvari - oni i onako neće još dugo. Strpi se. Od brata ne očekuj puno, bar ne dok su oni živi, a kad oni umru će i onako biti prekasno. Nemoj mu previše zamjerati jer nije ni on tako sretan, sama kažeš da je depresivan, a depresija proizlazi iz nezadovoljstva a ne iz gušta. Samo što očito nije tako jak karakter kao ti da se uspio izvuć iz svega toga u najboljoj varijanti, nego je iskoristio maminu i tatinu liniju manjeg otpora. Uvijek jedno dijete (obično ono koje je milije roditeljima) tako nastrada, to je čest slučaj. Postane totalno nesposobno jer ga oni takvim naprave. To je tako. To je njegova sudbina, njegov put. Kad umru, moći ćeš ga pustiti da se sam bori ili biti nova mama, što god ti bude draže. Ja znam i slučajeve da su takvi sinovi nakon smrti roditelja doživjeli preporod na bolje, ali i na gore, sve zavisi valjda kakve je tko sreće i od kakvog je materijala radjen.

Ono što bih voljela naglasiti ipak je da si ti odgovorna prije svega za sebe i za svoju sreću, a i svoje male obitelji, a njih stavi na 2. i 3. mjesto. Nemoj ih poticati da SVE obavljaš umjesto njih, nego samo ono što oni stvarno NE MOGU BEZ TEBE, a sve što mogu - usmjeri ih nek se potrude. Majstora mogu nazvat, do ljekarne mogu otić - a ako ih treba vodit na hitnu, a tu moraš uskočiti. Razumiješ li razliku? Ljudi su skoni tome da drugome prepuste "brigu" ako se taj drugi već sam nudi, ali da se ne nudi, snašli bi se oni i sami.

Radi malo na sebi i pokušaj vidjeti gdje im je tvoja pomoć NUŽNA, a gdje mogu i bez tebe. I tako ih odgajaj. Nek se i oni malo istegnu.

Sličan sam problem ja imala sa svojim starcima. I da vidiš, baš su nedavno renovirali krovište, sve bez mene. Ja sam samo došla na kraj radova divit se kako je sve divno ispalo. Jest da su oni bili uvrijedjeni, nisu me htjeli ništa ni konzultirati, ali mogu ti reći da se nisam dala uvući u tu priču. Samo sam rekla da su majstori to odlično napravili, a oni organizirali i da im čestitam. I bez imalo grižnje savjesti nastavila svojim putem. Vježbaj. Treba malo vremena, ali može se. Prestani i ti glumiti majku Terezu

[zoki89]

Pomogni im, ali zaista ne trebaš za sve biti dežurna. Npr. u dučan ili ljekarnu može otići i tvoj brat. Korak po korak prenesi poneki zadatak na njega. Također ga povremeno pitaj za mišljenje o nečem što utječe na sve vaše živote. Tako će se osjećati više uključenim, i možda s vremenom počne drugačije reagirati.

Također porazgovaraj sa svojima iskreno: reci da im želiš pomoći, ali da ne stigneš sve u danu, te da li bi mogli zajedno platiti da jednom tjednom dolazi spremačica i prođe kroz tvoj i njihov dio kuće. Nećete tako mnogo potrošiti, a ipak će tebi biti znatno lakše malo održavati red, nego apsolutno sve raditi sama.

Što god odabrala, moraš pronaći vremena za sebe. Ako se ne pobrineš za sebe, nećeš moći niti za nikog drugog.

Slobodno se javi porukom ako poželiš razgovarati.

[Ivanicapeca]

Mislim da je prvenstveno problem odrediti što ti i suprug želite.
Osobno bih se maknula, što ne znači nužno da ne bih bila na pomoći roditeljima. Znam da bi to roditeljima teško palo, al čuj, svak je kovač svoje sreće. Tako su si složili i takvog sina toleriraju...ne možeš ti sad ispravljati krive Drine i to da se još i očekuje od tebe indirektno. Oni su toga itekako svjesni i zato ne žele da plaćate režije npr.
Gle, nema tu idealnog. Kako god okreneš gristi će te savjest, al ja mislim da bi ipak trebala prvo misliti na svog muža i dijete, pa na njih. Ti imaš sada svoju obitelj i oni su broj jedan.
Moraš sjest s mužem i donjeti neku odluku i držat je se i više je ne propitivati. Druge nema.

[katarina32]

Vjerojatno si naučena si da moraš sve popravljati i biti svojevrsna tampon zona između roditelja i brata i možda roditelja i svoje obitelji...to je jedna varijanta...druga je opcija da si kontrolor pa voliš imat nadzor na stvarima, a ovo tvoje dobročinstvo je samo fiktivno...što je istina to samo ti znaš, ali u svakom lučaju je samo jedan put van - distanciraj se iz te situacije i pusti nek sami razrješe svoj život, to možeš učiniti emocionalno iako ste u istoj kući (malo teža varijanta jer podsvjest je jaka sila i tvoja potreba da nadzireš situaciju ti vjeojatno neće dopustit da se emocionalno u potpunosti odvojiš od njih...)...ili fizički (skužit da su muž i djeca tvoja prava obitelj)...te svraćai kod ovih u ptrebi sat-dva, a inače živjeti svoj život kao što bi s 30 godina u biti trebalo i biti...

[Salammbo]

papricica2015 kaže:

Moje gledanje na stvari - oni i onako neće još dugo. Strpi se.

U ovo se baš ne bih kladila. Prešli su sedamdesetu, teoretski mogu živjeti još preko 10 godina bez problema. Ima li ona snage provesti sljedećih 10 godina tako? Nikad ne možeš računati u životu s time da će netko uskoro umrijeti, to je u najmanju ruku

[Niska Grana]

Da bi uopče bila sposobna pomagati drugome, moraš prvo pomoći sebi.
Dobila si dosta konstruktivnih savjeta.
Ja bih za prvu ruku pokušala rasteretiti stvar aktiviranjem pasivnog brata. Popričaj sa njime, uputi ga da potraži pomoć ako je situacija kod njega toliko loša. Ja ga ne bih kako je netko rekao tek tako pustila na miru. Pustili su ga i tvoji pa vidiš gdje ste sada.
Na kraju krajeva možda čovjek ni nije depresivan (depresija se dijagnosticira kod stručne osobe), nego se vodi linijom manjeg otpora. Ti ionako preuzimaš sve na sebe, roditelji mu daju krov nad glavom, pa se prepustio sudbini jer zna da će netko drugi odraditi životne obveze i srediti njegove probleme.
Razgovaraj sa bratom i jasno mu daj do znanja da sad oboje morate pomoći starcima. Pedagoški bi bilo i da ne sređuješ uvijek probleme svoga brata, nego da ga po procjeni ponekad prepustiš samom sebi. Kako će uopče postati odgovoran kad mu stalno netko drži zaleđe?
Kako ljudi kažu: lijekove može i on pokupiti.

[Niska Grana]

Salammbo kaže:

U ovo se baš ne bih kladila. Prešli su sedamdesetu, teoretski mogu živjeti još preko 10 godina bez problema. Ima li ona snage provesti sljedećih 10 godina tako? Nikad ne možeš računati u životu s time da će netko uskoro umrijeti, to je u najmanju ruku

I da, čekati da netko umre da bi "prodisao" je valjda jedna od gorih stvari ikad.
Ne samo da je jezivo nego generalno stvara loše ozračje. Uostalom ljudi od sedamdeset mogu živjeti i do devedeset i neke.
Pod hitno stisnuti bracu ili ti se ne piše dobro.

[Coeli]

katarina32 kaže:

Vjerojatno si naučena si da moraš sve popravljati i biti svojevrsna tampon zona između roditelja i brata i možda roditelja i svoje obitelji...to je jedna varijanta...druga je opcija da si kontrolor pa voliš imat nadzor na stvarima, a ovo tvoje dobročinstvo je samo fiktivno...što je istina to samo ti znaš, ali u svakom lučaju je samo jedan put van - distanciraj se iz te situacije i pusti nek sami razrješe svoj život, to možeš učiniti emocionalno iako ste u istoj kući (malo teža varijanta jer podsvjest je jaka sila i tvoja potreba da nadzireš situaciju ti vjeojatno neće dopustit da se emocionalno u potpunosti odvojiš od njih...)...ili fizički (skužit da su muž i djeca tvoja prava obitelj)...te svraćai kod ovih u ptrebi sat-dva, a inače živjeti svoj život kao što bi s 30 godina u biti trebalo i biti...

famozan odgovor

Da, i moje je mišljenje da prvo treba otkrit osobnu potrebu za 'popravljanjem stvari' ili dovođenjem stvari u red (i pritom se upitat je li to možda sindrom tipa 'nitko to ne može napravit bolje od mene'), a zatim se emocionalno, mentalno i fizički distancirati. E sad, dvojba nastaje u kojoj mjeri se distancirati jer ruku na srce, roditelji su stari i sve više će ovisiti o pomoći. Po mojem mišljenju, trebala bi s njima ostat u kući, no potruditi se dovoljno distancirati u korist osobnog života.

[Ivanicapeca]

Coeli kaže:

famozan odgovor

Da, i moje je mišljenje da prvo treba otkrit osobnu potrebu za 'popravljanjem stvari' ili dovođenjem stvari u red (i pritom se upitat je li to možda sindrom tipa 'nitko to ne može napravit bolje od mene'), a zatim se emocionalno, mentalno i fizički distancirati. E sad, dvojba nastaje u kojoj mjeri se distancirati jer ruku na srce, roditelji su stari i sve više će ovisiti o pomoći. Po mojem mišljenju, trebala bi s njima ostat u kući, no potruditi se dovoljno distancirati u korist osobnog života.

Bojim se da osoba kojoj je doslovno navika da uvijek uskače i popravlja stvari neće ni osjetiti da to ponovno radi iako se sama sebi zaklela da neće.
Zato je ona "daleko od očiju, daleko od srca" dobar lijek u nekim situacijama. Ako se odsele, ipak će trebati doći od točke a do točke b i imat će vremena da promisli svoj slijedeći korak.

[Coeli]

Ivanicapeca kaže:

Bojim se da osoba kojoj je doslovno navika da uvijek uskače i popravlja stvari neće ni osjetiti da to ponovno radi iako se sama sebi zaklela da neće.
Zato je ona "daleko od očiju, daleko od srca" dobar lijek u nekim situacijama. Ako se odsele, ipak će trebati doći od točke a do točke b i imat će vremena da promisli svoj slijedeći korak.

hmda, ali u tom slučaju mučit će ju grizodušje. Zeznuta situacija, teško je tu bit pametan.

[Ivanicapeca]

Coeli kaže:

hmda, ali u tom slučaju mučit će ju grizodušje. Zeznuta situacija, teško je tu bit pametan.

Kao što sam i rekla, nema tu ispravne odluke, osim što bi po meni kod donošenja odluke prvenstveno trebala gledati kako će se ona odraziti na dijete i muža a onda i kad jednom odluči nema više revidiranja odluke i treba je se držati. A prvo treba odlučiti i dogovoriti se sa sobom što zapravo uopće želi.

[ja-nisam-tanja]

hvala svima na odgovorima.

istina je da imam problem sa kontrolom i da mislim kako neke stvari nitko ne može obaviti bolje od mene. nekad sama sebi kažem da me nije briga kako će nešto završiti. u tom trenutku to stvarno i mislim, pa prepustim drugima da obave zadatak, ali prvom prilikom provjerim jesu li napravili onako kako su trebali tj. onako kako bih ja to napravila. svjesna sam te svoje mane, koja puno više šteti meni nego ljudima oko mene, i trudim se riješiti te potrebe za kontrolom, ili je barem smanjiti.

dalje, ne želim čekati da mi roditelji umru da bih ja živjela. prva stvar, volim svoje roditelje, nedostajali bi mi da ih nema i nadam se da će oboje doživjeti barem 100 godina. kako je netko već napisao, pomalo je morbidno reći "ionako neće još dugo, pa izdrži" ne samo zbog ovog što sam već napisala, da ih volim i da želim da žive što duže, nego zato što ja ne želim živjeti ovako više ni dana. znači, "nije bitno" koliko će oni živjeti nego kako ću ja živjeti dok su oni živi.

za brata sam svjesna da ga moram pustiti da radi greške, ako mu je to cilj, i da ih sam i ispravlja, ako ih je već svojevoljno napravio. s vremenom sam neke stvari naučila. ide sporo i teško, ali ide. kad je teorija u pitanju onda sve imam u malom prstu. 2-3 dana sve ide po planu, ako im nešto treba onda pomognem, ako im ništa ne treba onda imam nekakav svoj raspored, ali treći ili četvrti dan opet ispočetka. skupi se par stvari, frustracija, krene rasprava, istresem se, "očitam bukvicu" i sebi i njima, oni se pokunje jer misle da su mi na teret, a onda me grize savjest, pa ispravljam ono šta sam rekla u afektu, i tako u krug.

da su oni loši roditelji ne bi me puno pekla savjest, ali stvarno nisu zaslužili ignoriranje. u drugu ruku, ne mogu svoj raspored i svoje potrebe podređivati njihovima. zapravo, oni direktno malo toga traže i trude se "odužiti" tako da skuhaju ručak, ne žele uzeti novac za režije, pričuvaju maloga koliko mogu i sl., ali svejedno nam je svakodnevica toliko isprepletena da imam osjećaj kako sam se zapravo udala za svoje roditelje i da skupa s njima odgajam brata, a ne da sam se udala za svog muža i da s njim imam dijete.

postoji li način da svi budu zadovoljni, da ja ne osjećam grižnju savjeti i da njima ništa ne nedostaje?

[papricica2015]

Iskreno, nakon ovog tvog zadnjeg posta mislim da nećeš napraviti ništa. Nemaš hrabrosti odseliti se u podstanare, jer bi tamo trebalo plaćati i režije, jelte, i ostat će sve na lamentiranju na forumu i umirivanju savjesti. Očito imaš istu crtu kao i tvoj brat, ne želiš odrasti, nego voliš živjeti u kući i pod skutima svojih roditelja. Samo si MALO bolji slučaj od njega, ali ne puno, ako ti oni uništavaju život a ti i dalje zato što ti plaćaju režiju to trpiš.

Control freak je inače dijagnoza, a nije nešto na što se treba ponositi. I obično je posljedica lošeg roditeljstva.

[Coeli]

ja-nisam-tanja kaže:

postoji li način da svi budu zadovoljni, da ja ne osjećam grižnju savjeti i da njima ništa ne nedostaje?

nego, imaš li kakvu ideju tko će preuzeti brigu o roditeljima (liječnici, apoteka itd...) ako ti odeš? Mogu li oni takve stvari i tome slične stvari obavljat sami? Jer ako ne mogu samostalno živjet, nema puno dvojbe oko odlaska, u tom slučaju sve se svodi na tvoju prilagodbu, uključujući borbu za malo više osobnog prostora/privatnosti.

[Ivanicapeca]

ja-nisam-tanja kaže:

postoji li način da svi budu zadovoljni, da ja ne osjećam grižnju savjeti i da njima ništa ne nedostaje?

Postoji, ali samo dugoročno...u početku će biti teško, ali kako vrijeme bude prolazilo stvari će se posložiti.
Počini brinuti prvenstveno za sebe, muža i dijete. Uskoči roditeljima oko praktičnih stvari, plaćaj svoje režije i troškove (to ti može biti predmet "ucjene" staraca tj. uslov da ostanete a ne odselite u podstanare), a buraza otprdi bez pardona slijedeći put kad zasere....ono, sori burke, imaš toliko i toliko godina, odrasla si osoba, izvoli, snađi se, ja nemam vremena ni živaca tvojim životom se bavit- volim te, al ne zanima me...
i ćao, doviđenski...ponekad je najbolje đonom. Šok terapija je ponekad čudnovati lijek. Skužit će da su se rezerve istrošile i morat će se pokrenuti. Dokle on ima dvije mame i dva tate neće odrasti. Treba mu dat krila, dritom nogom u guzicu. Veliki vođa Mao je rekao da je i to korak u naprijed

p.s. očekuj svašta od svog brata jednom kad roditelji odu. Ovdje posebno mislim na imovinsko-pravne odnose. Mogao bi ti ostati gorak okus u ustima. Računaj s tim. Ima jedan tipičan mentalni sklop.

[katarina32]

ja-nisam-tanja kaže:

postoji li način da svi budu zadovoljni, da ja ne osjećam grižnju savjeti i da njima ništa ne nedostaje?

Da svi budu zadovoljni oim tebe? Da, sigurno postoji, to je ovo šta si dosad radila, starcima bila na raspolaganju, a bratu rješavala probleme...možda da pronađeš način kako da ti budeš zadovoljna, a drugi malo manje?