Inat devetogodišnjaka

[Admin]

extreme kaže:

al po toj logici.-roditelj bi trebao ići psihologu, ako ne sam onda s djetetom, ili naći neki drugi način obrazovanja i traženja savjeta za rješavanje problema.
a ne slati dijete psihologu. i to još dijete da dijete ide psihologu samo....

kao da dijete treba samo sebe odgajati..nikako mi se to ne sviđa...

Katkada je pritisak u školi toliki da nemaš izbora. U biti, vjerojatno sam se krivo izrazila, jer pričam ukratko.
Dakle, moj sin 11 godina, ADHD, psihologu i defektologu, on ali i mi (roditelji),. Ne kažem da su sva djeca hiperaktivna, ali primjećujem da sve više djece ima taj problem. Hiperaktivnost se ne može rješavati bez stručne pomoći. Mislim.

[mujsapujsa]

meri79 kaže:

nije li malo prerano pubertet s devet godina ?

Na žalost nije,granice se pomiču

[cinober]

drage moje dame imam isti problem. malac ima 9 godina i misli da je svijet njegov. odgovara, neki put je i bezobrazan, zapravo je često bezobrazan. živce mi pili tak jako da neki put jedva čekam da ode spavat. zadnja dva mjeseca su čista mentalna borba.neposlušan nije. napravi skoro sve ali nakon bujice riječi, neki put i bijesa. kazne ne pale, a znala sam ga opaliti po dupetu od muke. naravno ni ne osjeti, i još me pita da kaj mi je to pomoglo? moja mama veli da od sveg tog modernog odgoja nema ništa, da pustim kazne i da ga tankom šibom opalim po nogama kad zasluži.meni se to ne sviđa, ne želim tako. ali moram priznati da u trenutcima očaja mislim nije li možda u pravu. i to sve zbog jezičine. memogu nikoga nalupat zato što je bezobrazan. kako mu dokazati?

[meri79]

cinober kaže:

drage moje dame imam isti problem. malac ima 9 godina i misli da je svijet njegov. odgovara, neki put je i bezobrazan, zapravo je često bezobrazan. živce mi pili tak jako da neki put jedva čekam da ode spavat. zadnja dva mjeseca su čista mentalna borba.neposlušan nije. napravi skoro sve ali nakon bujice riječi, neki put i bijesa. kazne ne pale, a znala sam ga opaliti po dupetu od muke. naravno ni ne osjeti, i još me pita da kaj mi je to pomoglo? moja mama veli da od sveg tog modernog odgoja nema ništa, da pustim kazne i da ga tankom šibom opalim po nogama kad zasluži.meni se to ne sviđa, ne želim tako. ali moram priznati da u trenutcima očaja mislim nije li možda u pravu. i to sve zbog jezičine. memogu nikoga nalupat zato što je bezobrazan. kako mu dokazati?

nije mi šiba nikakav izbor i kod nas je tako svaki dan...borba do beskraja,i objašnavanje

[putnica]

cinober kaže:

drage moje dame imam isti problem. malac ima 9 godina i misli da je svijet njegov. odgovara, neki put je i bezobrazan, zapravo je često bezobrazan. živce mi pili tak jako da neki put jedva čekam da ode spavat. zadnja dva mjeseca su čista mentalna borba.neposlušan nije. napravi skoro sve ali nakon bujice riječi, neki put i bijesa. kazne ne pale, a znala sam ga opaliti po dupetu od muke. naravno ni ne osjeti, i još me pita da kaj mi je to pomoglo? moja mama veli da od sveg tog modernog odgoja nema ništa, da pustim kazne i da ga tankom šibom opalim po nogama kad zasluži.meni se to ne sviđa, ne želim tako. ali moram priznati da u trenutcima očaja mislim nije li možda u pravu. i to sve zbog jezičine. memogu nikoga nalupat zato što je bezobrazan. kako mu dokazati?

nemamo vremena, to je

sasvim sigurno da batine nisu rjesnje. moji su 9,5 i 11 godina i kod male, starije, sam primjetila da na moju pretjeranu reakciju sad samo usuti, vise se i ne buni, tipa "ok, ne zelim vise o tome". e to izludjuje. dok je bijes vani imas se za sto uloviti.

probaj ga loviti u tim trenucima bijesa i zastati, umiriti se, posjesti i reci "slusam te, reci mi zasto si bijesan" pusti ga da isprica sto ga tisti, pa ponovi za njim onako kako si ti shvatila. vjerujem da ces naci dosta toga sto ste medjusobno krivo interpretirali. ponudi mu da predlozi rjesenje konkretnog problema, dajte si rok, ako ne upali onda po tvom.

kako god okrenes u bijesu kazemo sto ne mislimo i postupamo iz utrobe, a ne iz srca i mozga. mene kao da bubne u pleksus neko ponasanje koje je zapravo naslijedjeno ili uvjetovano, tako da reagiram na reakciju, a ne na problem.

mozda sam zamaglila, ali ono sto smatram bitnim je biti decidiran i odlucan, lturkano me podsjetila na knjigu "znati reci ne mirne savjesti" koju jos nisam procitala, a vjerujem da je opasno jaka , za nas koji nismo naucili reci ne i za njih koje tek trebamo nauciti

[cinober]

ma to sa bijesom je istina. davno sam naučila(kad sam skužila da me mogu uz, nešto truda doduše,izbaciti iz takta)ne pustiti sebi viku.kad sam najljuća najsmirenije govorim, trudim se ga saslušati,iako bi najrađe dreknula. radim to zato da mu pokažem da iako mi nešto nije nije po volji, ću razgovorom naći riješenje. dugo već to radim, i vrlo je frustrirajuće da nema rezultata.i kazne izričem ne deruć se, npr. velim nešto u stilu: dogovorili smo se da nema takvog riječnika, nisi se držao dogovora, i sad ne možeš kod prijatelja sljedećih tjedan dana. a on meni : e baš budem išao, morat ću zbog skupnog školskog projekta, baš ti znaš jel mi radimo ili se igramo, i još nešto ja ću govoriti onako kako ja hoću. i kaj da mu na to velim? neki put mislim da je premlad, nedovljno zreo da shvati značenje tog dogovora. ali u svakom slučaju natjera da se stalno preispitujem. osjećam se kao da mi ne ide...

[extreme]

Admin kaže:

Katkada je pritisak u školi toliki da nemaš izbora. U biti, vjerojatno sam se krivo izrazila, jer pričam ukratko.
Dakle, moj sin 11 godina, ADHD, psihologu i defektologu, on ali i mi (roditelji),. Ne kažem da su sva djeca hiperaktivna, ali primjećujem da sve više djece ima taj problem. Hiperaktivnost se ne može rješavati bez stručne pomoći. Mislim.

za ADHD mi je potpuno razumljiva potreba za stručnom pomoći, ali ovdje sam prvenstveno mislila na INAT devetogodišnjaka i neke druge situacije koje se ne čine toliko ozbiljne...

kad dijete ima riješenje i dijagnozu-to je nešto posve drugo.

[Tonk@]

Pozdrav svima, vidim zadnji post na ovoj temi napisan prije davnih 5 godina. Nadam se da su Vaši devetogodišnjaci porasli i da nije više tako teško....ili je i gore?

Čitam i ne vjerujem svojim očima, moje predivno dijete, moj devetogodišnjak se pretvorio u čudovište. Do te mjere me maltletira da mi slabo zna doći. Inaće je hiperaktivno dijete sa dijagnozom i rečeno mi je ili će se to do puberteta smiriti ili će skroz podivljati. Naime, njegovoj bahatosti, neposluhu, prgavosti i odgovaranju nema kraja. Dio toga pripisujem i tome što smo sami, što njegov tata eto nema vremena pa ga vidi jednom u 2 mjeseca, što sam do krajnjih granica tolerantna i popustljiva, ali ovo zaista nema više smisla. U školi je odlikaš, omiljen među djecom oba spola, poslušan.....a doma
Kao da su sve kočnice popustile, svađa se samnom kad zadaću treba pisati, svađa se apsolutno za sve. Kad do kraja poludim slijede kazne...oduzimanje onog kaj najviše voli (TV i lap)...a onda krenu drame, suze u potocima, obećanja da će biti dobar, milion puta izgovoren oprosti u 10 minuta, a čim izusti to oprosti već je ta riječ negdje vani, leti sa oblacima. Na sto čuda sam šta napraviti, jednostavno sam na izmaku snaga..... Eto vi ste prebrodili devetogodišnjake pa molim savjet kakav, kako i na koji način

[Lord Byron]

Tonk@ kaže:

što sam do krajnjih granica tolerantna i popustljiva (...)
Kad do kraja poludim slijede kazne...oduzimanje onog kaj najviše voli (TV i lap)

Ove dvije rečenice su međusobno posvađane.

Meni tvoje rečenice zvuče kao da ste se vad dvoje dograbili u klinč iz kojeg nijedno ne zna kako izići; rekao bih da su te zbivanja nadrasla i da vam treba netko vanjski tko bi oboma imao štošta za reći.

Samo, moraš biti spremna u toj "arbitraži" saslušati i prihvatiti i loše riječi o sebi - iskreno, atmosfera tvog posta mi izgleda kao da je tvoja samokritika površna, a da se duboko u sebi osjećaš nekrivom i na neki način "izdano", pa onda i ogorčeno.

[Peek-a-Boo!]

Tonk@ kaže:

ali ovo zaista nema više smisla. U školi je odlikaš, omiljen među djecom oba spola, poslušan.....a doma
Kao da su sve kočnice popustile

Osvrnula bih se samo na ovo.
Meni se nekako čini da djeca moraju ispitivat/pomicat granice i draže mi je da ih testira doma nego vani, nemam pojma jesam li u pravu.

Kod nas još nema svađa ni drama ali ima sve više kolutanja očima, fejspalmanja i kaksiglupa pogleda.

Isto tako moram priznati da je to sve pokupila od mene, dovoljno da me jednom čula kako razgovaram npr sa šefom i etagac

[Monstera]

Peek-a-Boo! kaže:

Osvrnula bih se samo na ovo.
Meni se nekako čini da djeca moraju ispitivat/pomicat granice i draže mi je da ih testira doma nego vani, nemam pojma jesam li u pravu.

Kod nas još nema svađa ni drama ali ima sve više kolutanja očima, fejspalmanja i kaksiglupa pogleda.

Isto tako moram priznati da je to sve pokupila od mene, dovoljno da me jednom čula kako razgovaram npr sa šefom i etagac

sasvim je normalno da testiraju tudje granice i doma i vani
djeca dolaze u kontakt sa drugim ljudima, koji mogu biti slicni njima, ali i razliciti...od kojih imaju neka ocekivanja, koji pred njih stavljaju ocekivanja, koji sa njima komuniciraju...i jedni i drugi imaju svoje granice i vazno je da se granice medjusobno vide i postuju.

svadje su sastavni dio zivota, stovise, sukob (pogotovo sa roditejima) nam pomaze da se ucimo izboriti za sebe i svoje potrebe, da ostanemo svoji, a da istovremeno postujemo druge/njihove potrebe i njihove granice/

nije stvar u tome da se izbjegne svadja, nego da se covjek kvalitetno posvadja, razjasni odnos, komunicira...
(pod kvalitetno mislim da je moguce da se ljudi naljute i ostanu u odnosu, da si kazu sve sto misle, al da ne vredjeju, ne prijete, ne omalovazavaju sugovornika....i to se uci od odraslih i uci se na iskustvu )

[chocolatecookie]

Tonk@ kaže:

što sam do krajnjih granica tolerantna i popustljiva

Kad do kraja poludim slijede kazne..

Bi li tebi smetalo da ti neka prijateljica dugo ne govori što joj kod tebe smeta, a onda samo jedan dan podivlja i uzme ti kabel od laptopa pri odlasku, jer joj je sad zbilja pun kufer svega i tebe i tvojih sranja i sad za kaznu nema surfanja?

Bi li shvatila u čemu je problem, što joj smeta, gdje su joj granice, razvila osjećaj odgovornosti za poštivanje njenih granica, ili zaključila da je histerična krava i nek se nosi u kurac?

oduzimanje onog kaj najviše voli (TV i lap)..

Na koji način ove kazne rješavaju probleme nastale njegovim ponašanjem?

I čija je odgovornost njegova zadaća?

[Cikla Oraščić]

Magičnih 9 (devet)!

Čini mi se da je to neka magična dobna granica. Samo kod mene nema toliko prgavosti (možda malo), ali da ispituje granice, to da. Više s tatom nego sa mnom.

Nekako mi se više čini da se pretvorila u divu, onu vampirskog tipa s primjesama pasivne agresije. Jedva čekam da pubertet uzme puni zalet.

Suosjećam!!

[vlatkica123]

Evo i mene, ista stvar- 9 godina. Oduvijek je dijete teže naravi ali do sad ja to bilo nekako. Prgav, bezobrazan, njegova mora biti zadnja, glupira se, ... U školi ponašanje bolje ali uvijek ima nešto za reći, dodati, kao da se sa svojim glupostima želi dokazati, kao da želi ispasti frajer... Šta se ocijena tiče ima sve petice, izuzetno pametan i bistar, sve šta čuje na satu zapamti a s druge strane ljenčina na kvadrat. Neki dan mi je rekao nakon šta sam mu rekla da ide učiti da nezna kako bi učio, da on to nezna...
Uglavnom, izluđuje me i povrijedi svaki dan. Inače sam mama koja je s njim i njegovim mlađim bratom od njegove druge godine jer nas je njihov tat napustio. Gledam da im priuštim koliko mogu i trudim se oko toga jer mi financijski nije lako.
Danas mi je rekao da mu ja nikada ništa ne kupim i naveo mi primjere neke djece koji imaju nešto šta on nema. On ima pc, ps2 i mobitel kakav ni ja nemam... I još nešto, rasplače se za svaku sitnicu kada mu nešto nije po volji.
Drugi sin, moja dobrica(ako i njega na uhvati kasnije), potpuna suprotnost...
Eto, ja se izjadala. :-) Sada mi je barem malo lakše. :-)

[chocolatecookie]

vlatkica123 kaže:

Neki dan mi je rekao nakon šta sam mu rekla da ide učiti da nezna kako bi učio, da on to nezna...

I što si ti na to rekla?

Nije baš neko čudo kad devetogodišnje dijete ne zna učiti, ja sam to naučila na faksu.

I još nešto, rasplače se za svaku sitnicu kada mu nešto nije po volji.

Pomaže li mu to da dobije što hoće?

[Peek-a-Boo!]

chocolatecookie kaže:

Nije baš neko čudo kad devetogodišnje dijete ne zna učiti, ja sam to naučila na faksu.

Slažem se. S tako apstraktnom rečenicom, iskreno, niti ja ne znam što bi trebala raditi, a dijete, vjerujem, još manje.

Čini mi se bolje dati konkretne smjernice, na primjer, ajde pogledaj znaš li odgovoriti na sva pitanja iz radne bilježnice, pa što ne znaš, pogledaj u knjizi. Ili, riješi ponovno ove zadatke pa vidi gdje kiksaš da to ponovno prođeš.

Isto kao što, ako kažem "pospremi svoju sobu" ona ne napravi ništa, ali ako kažem "spremi igračke na svoje mjesto, napravi krevet i odjeću odnesi u košaru" sve bude odrađeno.

[Lord Byron]

Ne kažem da je pravilo, ali rečenica "ima sve petice, izuzetno pametan i bistar, sve šta čuje na satu zapamti a s druge strane ljenčina na kvadrat. " je nerijetko put u manje ili veće probleme s djetetovim uspjehom u školi.

Naime, ovisno o pametnoći i bistroći, mnogokoje dijete može imati sve petice temeljene na zapamćenom na nastavi tijekom nekoliko prvih razreda osnovne škole - i onda se to dijete odjednom zatekne u situaciji u kojoj "sve što čuje na satu zapamti" nije ni izdaleka dovoljno, i eto problema.

Zadaća prva četiri razreda osnovne škole nije samo sakupljanje petica: rekao bih da je bitnije ovladati tehnikom učenja, a najbitnije - naučiti čitati (što, naravno, nije samo sposobnost prepoznavanja slova, riječi i rečenica).

[chocolatecookie]

Lord Byron kaže:

Ne kažem da je pravilo, ali rečenica "ima sve petice, izuzetno pametan i bistar, sve šta čuje na satu zapamti a s druge strane ljenčina na kvadrat. " je nerijetko put u manje ili veće probleme s djetetovim uspjehom u školi.

Pogotovo ako se forsira naglašavanje da je dijete jako pametno i bistro baš zato što uz minimum ili nimalo vremena doma provedenog u učenju ima sve petice - velike su šanse da će to dijete potrebu za učenjem doma percipirati kao indikator da je manje pametno, možda i odbijati učiti uz rečenice poput "to je glupo, ne zanima me, šta će mi to" da izbjegne osjećaj neuspjeha.

Ako ne nauči kako učiti, veća količina gradiva koju neće biti moguće savladati slušanjem na satu zatrpat će ga i neće pojma imati što da radi s njom, vjerojatno će primjenjivati neefikasne strategije, omjer uloženog vremena i rezultata neće biti zadovoljavajuć, past će mu samopouzdanje, itd.


Jako je pametan taj mali čovjek što je sa samo devet godina primijetio da ne zna učiti. Koliko vidim, mnogi to ne osvijeste ni puno kasnije.
Zaista zvuči bistro.

[maryyyy]

Ima li koga sa trenutnim devetogodošnjakom, mene moj lagano izluđuje ............ pa da se malo izjadamo jedni drugima