Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 21.01.2014., 20:55   #1
Cool Čehinja o ratu, ljubavi i Domovini - pjesme i priče

Moj rad nije nešto poseban, ima i gramatične pogreške ali trudim se i dalje učiti... Molim strpljivosti... Hvala lijepo.


CRNE MAMBE kontra VUKOVI S VUČJAKA

Još po mraku zvjeri opsjedaju brdo
Kako bi već ranom zorom zavijali kao jedan.
Nemaju najbolji vid ni čudesan sluh,
Nemaju čak ni toplo krzno,
Oni su ljudi – Vukovi s Vučjaka.
Za njih vrijedi ona: Jesi li jedan onda ko ni jedan.

Snažno crno tjelo i oštar jezik, bistar vid
Glatko klizajući terenom tijekom Majke svih bitaka
- dolaze hrabre zmije Crne Mambe iz Trstenika Nartskog.
Za njim slijedi Mužić, Juričan, Soža i Šafarić
Težak kalibar za čejene, još imamo braću Brebrić!

Opasni dani, opasno vrijeme
Granata kad prasne, odgovori zolja,
Teško je nevrijeme, zla se sprema nevolja.
Ko će tu pobjedit?
Ko će tu izgubit?
Jel Crne Mambe spremne na sve
Ili vukovi s Vučjaka plašeći ih od zavijanja?

Nišani, ciljaj, vidi evo gube!
Vukovi s vučjaka sad slomit ću zube,.
Ali prvo mora da gori od najgorih spuste kišu granata.
Na koga?
Na osu i njegove momke da ih oproste od vojničkog zanata.

Ali kao u inat svemu dolazi vrag – Soža!
I sanitet kao munja su tamo,
Kad plašiš se sjene on je kao svijetiljka nade
Vuci ostade zaprepašteni, „Bre di ga sad nađe?!“
Pojačaju kišu, plameni gori svuda uokolo
Ali sanitet čuva pravi čuvar – Mihael, da taj arhanđeo!

Vuci sve vide,
Evo svemu je kraj!
Bogami, Crna Mamba to je živahan zmaj.
Čopor se povuče, ostavlja ranjenike i slabe,
Za njih više nema šanse, nek ih zmije pojedu!

Ali, zmija iako sama žestoko otrovna
Nije ubijanju i pljačkanju odgojena.
Zarobi, ne ujede, ne zaguši,
Tako bi učinila ja a sigurno i ti.

Jer mi nismo bez kičme odgojena lignja
Mi smo čestita, pravedna i hrabra Hrvatska Vojska!
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.01.2014., 20:56   #2
ŠTO ME DRŽI NA N0GAMA

Text začeti 3. 6 i završen 7. 6. 2013-06-16
Kad se ovih dana razbuktala opasnost u poplavama nismo slutili da će biti toliko visoka. Ali sve se to promjenilo u nedelju 2. lipnja 2013. kad su nam roditelji naredili prebacivanje svih stvari na prvi kat. U tom trenu sam mislila da je sve to samo zla noćna mora koja bi trebala u ponedeljak ujutro se završit, ali nije. U 5:45 sljedećeg dana su nas probudili policajci među kojima imamo prijatelje i poznanike neka se odmah spremimo i u 9:00 napustimo kuću.
Loš san se je nastavio.
Od prvog dana smo znali kud ćemo poći – u stan kakav je otac kupio prije godinom dana za moju seku neka ima kud ići ako se hoće preseliti. No kako još nije imao gotovo socijalna sredstva poput wc-ja a kupaone, tata je ponedeljkom počeo raditi na zahodu da se možemo odmah naseliti jer nije nam bilo druge. Prva četiri dana se ne tuširamo ali preživljavamo u borbenom stanju i peremo zube i ruke samo u posudi od boje a voda je tekla iz gumene cijevi. Ležaj je već bio spreman, sigurno sklonište je bilo za nas prognanike od poplava malo spremno. A naš otac je pokazao koliko zna i koliko je vješt u stvarima koje je tokom godina radio – u jednom danu napravio je kupatilo, u drugom kuhinju, u trećem pod i tako dalje. I moja soba je izgledala bolje i bolje. Samo nemam tepih. Ali to mi ne smeta. Imam tamo kod sebe dobermana Kyru koja se ili sa mnom igra ili se mazi ili samo spava. I ja ju šetam. Nismo ju mogli ostaviti u vrtu kod kuće. Ne bi bilo humano...
Ta tri dana koja smo čekali dok će vode biti vrh, sam osobno bila iznemogla ali mirna jer smo svi zajedno. No ipak me bilo strah. Strah od toga što će biti kad će voda pasti i kakav verdikt će statičar izreći nad našom kućom u kojoj sam provela svoj cijeli život. Imala sam noćne more i ta zabrinutost koja je tijekom 11. godina nestala, vratila se u punoj snazi i to znači kad voda malo naraste u meni se probudi neka čudna zebnja.

I zato bježim.
Bježim od stvarnosti i zbilje koliko mogu. Mislima diram hrvatsko tlo koja je besmrtna i vječna. Opet mi ona spašava dušu jer imam u sedam navraata tamo toliko lijepih doživljaja – zadnji put obljetnica Gromova i Crnih Mambi, put u Šibenik, raspjevani Murter ili Zlo selo Pirovac i u ne čak i zadnjem redu polaganje svijeće u vječni spomen na bojovnike u Velikoj Gorici.

Kad već pričamo o Velikoj Gorici, za mene je početak Turopolja. Imala sam priliku i tu čast biti uz živu enciklopediju i vodiča u otjelovjenju Ljiljane po krvi iz kojeg ko zna koljena i kolike desetine Čehinje. Ne bi mi vjerovali koliko ona zna o svome mjestu. Rekla mi je za Turopoljsku svinju koja je autohtona životinja tamo, Posavce one prekrasne stasite konje s prekrasnom guzicom a naravno i za čaplje, koje su poznate i po jednom selu ovamo. Tamo je najveća koncentracija gnjezda od njih. Svaka joj čast, draga mi je. Pričala mi je i o pilotima koji su prešli na stranu Hrvatske vojske početkom rata, pokazala mi na groblju bojovnike koji su bili razapeti na stratištu Domovine protiv takvih hulja, i koji su dan danas na spomeniku blizu autobusnog stajališta kad se izlazi iz Velike Gorice onkraj groblja. Uvijek moram obilaziti groblje. Već sam bila u Velikoj Gorici i u Sisku i Vukovaru. I uvijek zapalila svijeću. I tako bi trebalo učiniti svima koji posjete Hrvatsku.

Nemogu zaboraviti ni epizodu u Dalmaciji koja je u meni ostavila baš duboki trag. Bez zafrkavanja. Bibinje i Privoac a Šibenik to su bila tri mista gdje mi je bilo bajno, imala sam sve i doživila sve što je u roku od tri dana bilo moguće. Tamo su sa mnom pričali i nepoznati ljudi koji su bili ili željni razgovora ili su samo htjeli doći do mene. A ja nisam nikoga odbijala.
U Pirovcu mi je bio vođa Slavko koji me je upoznao preko interneta i odmah se rodilo prijateljstvo za duge vjekove. Ili dok se ne odluči otići potpuno dragovoljno. Ali neće. On bi prije onu u crnom odjelu sa kosom poslao u vražje dupe nego da ga odvede. I to mi se na njemu sviđa. Ta impulsivnost, vrući karakter, krepost i vitalita koju mu mogu danas pozavidjeti i mnogi drugi mladići. Osim toga, u Pirovcu su me primili kao svoju u konobi Vesela. Neću zaboraviti Martu s kojom smo se odlično razumjeli i koja odlično kuha. Obećala sam joj da ću doći ponovo čim stignem u Hrvatsku.
Korak po korak sam srela i pet članova klape Maslina – Antu, Matea, Branka i Darka. Slavko je isto u Maslini a dakle i njega mogu računati. Sa Brankom sam imala sastanak u Šibeniku tamo kod crkve sv. Jakova, sjedio je pred Gradskom viječnicom koja je prekrasna a taj stari dio Šibenika je jednostavno predivan. Darko se nama pridružio malo kasnije. Bubiju sam otpjevala njihovu narodnu Šibeniku gradu koja mi je u tom trenutku jedina pala na um i kakvu sam pjevala čitavo vrijeme. A kako je tamo na stražnjoj strani bilo čuti i za slušati klapu Sebenicco, onako sam mislila da ću s njima malo otpjevat onu pjesmu. Ali koliko su oni imali predivne i jasne glasove i ja više stidljiv, zašutila sam. Uplašila sam ih se. Ali možda će biti drugi put bolje. Tik prije sam ugovorila čak i duet s Brankom. Rekao je točno ovako: „Kad drugi put dođeš, može.“
U Šibeniku sam isto tako srela i svog prijatelja od specijalne policije Jastrebovi Branimira koji je po mene došao sa svojom ženom jer nisam njega mogla dozvati pa sam otišla do najbliže policijske postaje gdje su ga našli i zvali. Predala sam mu svoje boce koje smo se dogovorili dvije godine prije. Ili tri? Sad više ne znam. Ali otišli smo svi na kavu u onaj centar. A ne znam kako se zvao. Ali bio je na sredini Šibenika.
Večer prije sam bila sa Slavkom na Murteru. Dogovorili smo sa Antom Jelićom sastanak i to je bilo kao da se vračam tri godine unatrag – bila sam ponovo na tom mjestu gdje je sve bilo tako kako je trebalo biti. Samo turista je bilo manjka i gotovo nikakvih. Puhala je strašna hladna bura ali meni, iako sam nosila kratku haljinu, to nije smetalo jer sam bila u društvu klape Levera i troje od Masline. Toliko mi je bilo lijepo. Ali dečki su potom Slavka natjerali neka dođe meni po jaknu u autu zaboravljenu. Divili su se njegovom trku koji nije bio težak nego lak kao kad trči mladi jelen. I tak sam poslije zadala povod pjevanju jer sam sama povremeno pjevala dalmatinske pjesme a i one koje su mislili da ne znam. Čovjek iz bivše legendarne klape Šibenik je uzeo gitaru u ruke i dirnuo žice. Ante sa Slavkom isto a Mate? On koji je vođa cijelog instrumentalnog djela je samo sjeo i fotkao svojim mobitelom. Bila sam proglašena za kraljicu Jelenu, kraljicu Bijele Hrvatske jer naravno na pretres je došla i povjest Hrvatske i ja sam ponovo zablistala. Slavko mi je bio ponosan. Kako je bilo u igri još i bijelo vino Graševina i Malvazija, odlazilo se na vrlo nesigurnim nogama. Dosad ne znam tko je to sve platio, ali ovo je bio doživljaj kakav ću u duši nositi cijeli život. Htjedoh se kupati i na Slanici u moru, ali mi su zabranili pa sam otišla sasvim suha. Smješno. Ali ono drugo jutro... Od viška da glava ne boli?? E odite v kukuruz....

No nevjerovatno iznenađenje za mene je bilo na obljetnici Gromova koliko njih se sa mnom htio rukovati. Jedva iziđem iz autobusa, dolaze mi ljudi i pozdravljaju me. Poslije sam sama pohitila Miletu Krištu koji je sad otišao sa scene ili ne znam, nisam razabrala što ide raditi, ali više neće sudjelovati kao tajnik Udruge Gromova. Ide u politiku. Mnogo naših dobrih dečkiju je tamo otišlo. I Demo je tamo kao zastupnik gradonačelnika grada Zagreba. Ali da se vratim Krištu, ponosno sam došla i pozdravila ga. Odmah je znao sa kime ima posla. Tak mi smo rukovali i popričali malo.
No priznajem, nisam bila baš dosljedna svojeg druženja sa Mambama jer su me dozvali dečki od 110. brigade Karlovac Rebelsi. To sam razabrala po znakovima na majicama i odmah sam ih iznenadila pitanjem da li poznaju Miju Zorića Browinga. Bili su toliko zapanjeni da ga i ja sama poznam. Jer Čehinja, to je čudno kako ja sve znam. I nazvali su ga a dali meni na uho. Mijo je sam bio iznenađen da čuje neku žensku a poslije kad mu rečem da sam ja, veselo je uskliknuo. Nikola i dečki su bili odlični. Uradili smo odlične fotke. Malo zafrkacije ali prave su bile. Od tog trena su me htjeli poznavati svi – i Browingsi i Rebelsi a i Wolfi. Uhvatili su me i nisu više pustili.

Dakle to su moji doživljaji koji me puni snagom da sve preživim.
Trenutno je sve okopano, peru se vodom stvari, suše se a sad se molimo za svaku pomoć koja će doći. I došla je. Ali ne financijska jer ta će nam trebati najviše. Mora se kupiti novih stvari – namještaja, obloga i krećenja izvana i svega...
Život ide dalje i ne krijem da sam htjela pobjeći tamo gdje mi je najbolje i gdje nije tolika sablazan. Ipak znam, sad imaju puno briga ljudi u Osijeku i Vukovaru. Držite se ljudi! Znam kako vam je.

Sad mi je jedina osnova – zaposjesti Karlovac i vidjeti Novi Farkašić te ponovo ići na jug na jedan dva dana.
U listopadu....
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.01.2014., 19:30   #3
Napisala jednom moja prijateljica Romana Eibl 26. 11. 2012.

Čehinja o susretu sa šefom HNS-a: 'Šuker se odbio slikati sa mnom jer sam pisala o Biliću i volim Ćiru!'

Godine 2008. Michaela Rejzkova gledala je kako pobjeđujemo Njemačku i zaljubila se u Hrvatsku, njezin idol sada ju je razočarao



Ovo su dvije priče: priča o nesvakidašnjoj ljubavi, poštovanju i uzvišenosti, i priča o - nepoštovanju. Ovo je priča o mladoj Čehinji, rođenoj prije 23 godine u Usti nad Labem, 50-ak kilometara od njemačke granice, koja se u lipnju 2008. zapitala: “Pa tko su dovraga taj Bilić i ta Hrvatska što su mi pobijedili Njemačku na Euru?!”

Njemačka je dosta često drugi navijački izbor čeških nogometnih fanova. Samo osam dana poslije Michaela Rejzkova plakala je kao kišna godina, kao i Srna i ostali naši dečki nakon drame protiv Turske, a Bilićeve oči trajno su je hipnotizirale pa je odlučila upoznati čudesnu zemlju Hrvatsku.

Nova ljubav
Zabila se u knjižnicu, knjige i hrvatske rječnike, uspostavila internetski most s Hrvatskom te pronašla mrežne prijatelje, koji su joj poslali nekoliko hrvatskih knjiga, pa neka se upusti u avanturu samoučenja novog teškog jezika.

POSJETILA HRVATSKU

Čehinja o susretu sa šefom HNS-a: 'Šuker se odbio slikati sa mnom jer sam pisala o Biliću i volim Ćiru!'


Autor: Romana Eibl
Objavljeno: 26.11.2012

inShare
Godine 2008. Michaela Rejzkova gledala je kako pobjeđujemo Njemačku i zaljubila se u Hrvatsku, njezin idol sada ju je razočarao



Ovo su dvije priče: priča o nesvakidašnjoj ljubavi, poštovanju i uzvišenosti, i priča o - nepoštovanju. Ovo je priča o mladoj Čehinji, rođenoj prije 23 godine u Usti nad Labem, 50-ak kilometara od njemačke granice, koja se u lipnju 2008. zapitala: “Pa tko su dovraga taj Bilić i ta Hrvatska što su mi pobijedili Njemačku na Euru?!”

VEZANE VIJESTI

Vijesti
Štimac o Šukeru: 'U odličnim smo odnosima. Zašto? Davor govori malo, a ja puno pričam'
Šuker: Negativne reakcije publike? Ja ih nisam čuo! Šteta što nije bilo Armade, ali što je tu je
Njemačka je dosta često drugi navijački izbor čeških nogometnih fanova. Samo osam dana poslije Michaela Rejzkova plakala je kao kišna godina, kao i Srna i ostali naši dečki nakon drame protiv Turske, a Bilićeve oči trajno su je hipnotizirale pa je odlučila upoznati čudesnu zemlju Hrvatsku.

Nova ljubav
Zabila se u knjižnicu, knjige i hrvatske rječnike, uspostavila internetski most s Hrvatskom te pronašla mrežne prijatelje, koji su joj poslali nekoliko hrvatskih knjiga, pa neka se upusti u avanturu samoučenja novog teškog jezika.



Sricala je prve rečenice nad 390 stranica “Vatrometine”, knjige u kojoj su novinara Zvonimira Magdića i Mladena Bariše o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Malo-pomalo, ta neobična češka djevojka pronašla je još jednu domovinu, o čijem ratu za neovisnost zna više od većine nas.

U Hrvatsku je opet stigla ovih dana, dan nakon oslobođenih generala iz Haaga. Sa svoje kuće u Češkoj skinula je hrvatsku zastavu i čim je zakoračila u dom svojih domaćina u Zagrebu, izvjesila ju je na balkon.

Slavni golgeter!
U četvrtak se, kao i uvijek kad dođe u Hrvatsku, otišla pozdraviti s dečkima iz Uvijek vjernih, udruge hrvatskih nogometnih navijača, i samo što od uzbuđenja nije pala u nesvijest. Tamo je bio - Davor Šuker! Ej, Davor Šuker! Onaj slavni golgeter u čijoj majici “Davor Šuker, France 98” ona upravo spava ovih zagrebačkih noći.

Odbijenica ‘vatrenog’!
I sada počinje ona druga hrvatska priča.

“Davor je sjedio s dečkima iz udruge”, priča Michaela i nastavlja: “Prišla sam mu i pitala: Gospodine Šuker, da li bih se mogla slikati s vama? Ostala sam šokirana kad mi je predsjednik HNS-a i nekad najljepši golgeter svijeta rekao: Neću se s tobom slikati!
Pitam ga ja: Zašto?
Šuker: Da li si TI pisala knjigu o Ćiri Blaževiću?
Ja: Nisam. Nego o Slavenu Biliću. I tu je opet rekao: Neću se s tobom slikati. A ja njemu ponovo: Zašto ne? Al si bila s Ćirom, jel? Velim da jesam. On je moj prijatelj. I onda me pita: Jesi bila s Romanom (tu se radi o Romani Eibl)?
I ja odgovaram: Jesam. Ona mi je prijateljica. Šta je tu loše? I gospon Šuker još jednom: Neću se s tobom slikati.
Na to sam mu rekla: Onda ste licemjer, na što se društvo oko njega nasmijuljilo, a ja sam se okrenula i otišla iz kluba navijača.
Rekla sam si da se neću klanjati pred nekim tko ne poštuje svoje navijače”, ispričala je Michaela.

Slikanje za pamćenje
Dan prije hodala sam s Michaelom Savskom cestom. Ona ponosna, s beretkom Gromova, 2. gardijske brigade. U jednom trenu prilazi joj sredovječni gospodin i kaže: “Vrlo sam dirnut, 20 godina nisam vidio tu kapu. Mogu li se slikati s vama?”
Dopustila mu je!

Od susreta s ratnicima do knjige o Slavenu Biliću
Njezini su novi prijatelji hrvatski ratnici i hrvatski navijači, do danas je u Hrvatskoj bila sedam puta, dolazi na utakmice hrvatske reprezentacije, a poslije s velikim pijetetom kreće ratnim stazama, u Vukovaru je bila dva puta i obilazi spomen-domove u Sisku, Petrinji, Županji, Požegi, Brodu, Varaždinu... Prvi je put u Hrvatskoj bila u jesen 2010. kada je, uzbuđena do neba, predala Slavenu Biliću svoju priču o nogometu i ljubavi, inspiriranu upravo mladim i zgodnim hrvatskim izbornikom, priču na stotinjak stranica ispisanu na malo šepavom, ali vrlo razumljivom hrvatskom jeziku te posebno ukoričenu za njezina idola. Bilić ju je pomalo zatečen primio, a autoricu, češku Hrvaticu, kako je i naslovila priču, zagrlio je srdačno za fotografiju za uspomenu.
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.01.2014., 18:41   #4
Ovo su dnevnici tvoji Čehinjo?Publicistika..
Hijerastamn is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.03.2014., 17:32   #5
Quote:
Hijerastamn kaže: Pogledaj post
Ovo su dnevnici tvoji Čehinjo?Publicistika..
ono prije je moje a ta publicistika je od moje prijateljice koja je o meni pisala.
pa sam mislila da treba staviti.
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.04.2014., 20:23   #6
Gradiš li svoj toranj slave, nemoj zaboraviti da sam dižeš cigle, katkad ti prijatelj mješa smjesu cementa, koja je začinjena tvojom krvlju, znojom i suzama... E tek tada će taj toranj čvrsto i nerazrušivo stajati.
-Michaela Rejzkova
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.04.2014., 20:24   #7
Sjećanja
Na godinu dana sjećamo se,
na godinu dana u jednom gradu nađemo se,
ima nas, ima
i briga nas što je zima.
Sjećamo se.
Vukovar grad Heroj nas zove,
nek položimo svijeće nove,
tamo gdje su pali,
onima koji su žrtvu dali.
Gradu Heroju.
Pustite suze neka teku,
kao rijeka Dunav što priča priču neku,
o tome kako su branili grad,
obični ljudi koje je pekla glad.
Sjećajmo se.
Rijeka nosi svijetla svijeća,
i na spomen Ovčari ima šarolika cvijeća,
krunice krase u spomen križ,
stani putniče da ga primijetiš,
Sjeti se.
Znaj, ovaj grad je nositelj tuge i boli,
ovaj grad se ne samo srcem već i dušom voli,
i poštuje ljude te,
koji su preživjeli krute krvave devedesete.
Hvala im.
Sjeti se Vukovara i bijelog križa
gdje domoljublje pršti i puče,
gdje sokol svojim krilima nebo tuče,
da čuva ovaj spomenik.
Sjetimo se.
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.04.2014., 20:26   #8
DRUGI NAČIN LJUBAVI
1. diverzantsko izvidnički vod zapovjednik Zlatan Mijić i dozapovjednik Vesna Reljić. Na zadatku su a moraju biti vani preko noći u šumi. Ali pošto nemaju što jesti a počela ih je progoniti glad, potraže nešto hrane. Ulovili su zmiju.
Otvore vatru i ispeću je. Zlatan životinju nasjeće na pet komada jer toliko ima ljudi okolo njega i jedan ponudi i Vesni.
"Evo, uzmi. Friško ispečena. Znam da nije sa salatom ni umakom ali..."
"Znam Zlatane, u ratu se moramo svi prilagoditi. Hvala ti."
Odgovorila i uzela nudjeno.
Kad je bila sama Vesna gotova, još je Zlatan jeo. Pridigne svoj komad i pita:
"Oš još?"
Ali ona odgovori:
"Hvala. Jedi. Nisam gladna."
"Stvarno nisi?" Gleda ju s upitnicima u pogledu.
"Nisam. Hvala ti." I nasmješi mu se.
Na to će Zlatan sam odgovoriti: "Dobro. Ali bilo bi mi žao da si gladna. A ja bi radje trpio nego da te gledam smučenu."
"Zašto?"
Nerazumije ona.
Na to će on odgovoriti:
"Zato jer te volim."
Ovo je prikaz kako se iskazuje i dokazuje ljubav. I zadnji komad bi dao da nije voljena osoba gladna. Sve bi dao i sve bi trpio samo da je čovjek sretan i uživa. I vjerujem da je u ratu bilo takvih slučajeva. Jer u ratu se moralo živjeti tad ili nikad. Izgovoriti dvije riječi Volim Te bi trebao svaki svome u tom trenutku kad ga vidiš jer.... drugi put je kasno. Ne samo u ratu ali i u normalnom životu....
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.01.2015., 22:49   #9
Nisam dugo pisala što bi sam rado sada nadoknadila. Evo pišem novu knjigu koja se temelji na filmu The Hunting party (lov u bosni) i želim je namijeniti Ljubomiru Kerekešu. Još ne znam kako da ću to napraviti, ali nadam se da će biti knjiga uskoro gotova. jer nekak mi prebrže teče priča...

LIJA

Uvod:

Bila jednom jedna žena, Čehinja, koja bila odlična novinarka. I pošto je znala zgodno pisati i htjela znati više i više, odlučila se da će putovati u Bosnu i Hercegovinu. Zašto i zbog čega, nije htjela odmah reci, jer bi su joj svi rekli da je luda. Ali dugo radila u Hrvatskoj novinarski posao pa si rekla, da bi mogla riješiti jedan misterij. I taj misterij je... Lija.
Mislite lija kao neka mala lisica? Pa kako može neka obična lisica imati veze sa bosanskim misterijem? Pa ima puno toga, jer ima čovjeka kojeg zovu nadimkom Lija. Tko je taj, pitate se i dobro da sam tu ja, da vam sve ispričam i objasnim. Logično.
Dakle, Lisica ili ti ga dvonogi čovjek Dragoslav Bogdanović je Srbin koji živi u jednoj zabiti nedaleko Foće, koja je jugoistočno u gorskom području, tamo na granici Crne Gore. Čovjek nije nikad bio dobar. Na svome remenu ima toliko zareza koliko je ubio ljudi. Čudo je što je taj remen još skupa, jer ih bilo bome puno. Tijekom rata ih bilo puno i sada još uvijek sem tam, ponekad, kojeg samo iz sporta ubije, umuči. Ne svojim rukama, već ima desnu ruku koja to radi umjesto njega - Srđana, opasnog i nemilosrdnog žilavog muškarca visokog uzrasta koji ima na čelu ćirilicom istetovirano "Umro pre rođenja." Ali pustimo još Srđana. Zasad nije bitan.
Kako izgleda Lisica?
No, divlje. Kosu ne boja, nekada je bila crna kao gavranovo perje, sada je siva gotovo srebrna, poluduga i bogata. Oči ima crne, zle, hladne, koje ne pokazuju nikada radost. Jedino kada je imao ženu i djecu bile su pune sjaja i veselja. Otkada su uginuli u ratnom susretu, kada su jedinice Bosanaca, pod vodstvom Ilije Belisavljevića, provalile u njegovu kuću, odlučio se živjeti sam kao samac. I samo je htio ubijati, ubijati sve koji su Bosanci i muslimani, kako bi se jednom dočepao Ilije i podrezao mu grlo da osveti svoju obitelj. Toliko plakao još nije kao kada je izgubio svoju ženu i lozu od tuge, i kad je ubio Belisavljevića toliko se smijao jer je bio sretan, da je čak i zaplakao. I od tada ga nitko nije nikada vidio. Jedino u toj zabiti koja se zove Ćelebići. Visok je, stasit, lovac, i voli jahati konje, slika, crta, piše pjesme i voli zapjevati. Ali ne voli se isticati. Jer još uvijek njegovo ime je nepoželjno čuti u društvu običnih ljudi. I kada među njih ulazi, odmah nastane bjesomučna i drhtava tišina. Nitko se ne ohrabri ni kihnuti, zakašljati a kud baš čak i prdnuti! Toliko je opasan. Ipak je to ne samo opasan, već i karizmatičan čovjek. I to je taj najveći problem. Jer opasnost i karizma je strašno oružje. Najčešće nosi crno, traperice, maskirnu jaknu ili tamno zelenu ratnu vestu. Kosu veže u rep ili ostavlja neka se treperi u vjetru. Nos ima okrugli ali oblik lica mu je oštro rezan. Kad je bio mlad, bio je mršav i strašan u baratanju sa zoljom, OSA-om i drugim protuoklopnim oružjem. Ruke su mu snažne, mišićave jer svako jutro još radi sklekove te ima široka ramena. Uistinu čovjek koji budi veliki respekt.

Hoću reci, da ova priča se temelji na američkom filmu u originalnu naslovljenim "The Hunting party," gdje je Dragoslav dobio po zaslugama što je i trebao, isto tako se Srđan našao u krčmi sa zrnom u srcu. Ali mene su ova dva lika impresijonirala. Sad mi ne preostaje ništa drugo nego da vam poželim ugodno čitanje.

Autorica
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 13.01.2015., 22:51   #10
I.

Tog jutra sam otvorila plave oči i ugledala zlatno svijetlo, koje mi ulazi kroz prozor u sobu. Nije mi se dalo još dizati, ali pošto sam bila u novom gradu, kakav sam htjela upoznati ali sa druge strane - sa strane turiste - no bilo je to zbog posla kakav sam sama sebi dala. I to je da sam našla gdje je Lisica. Ali sada sam u Sarajevu, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje upravo gledam prekrasan izlazak sunce.
Kontaktirala sam svoga dobrog prijatelja Samira Halihođića koji je iz Grbavice i koji mi je ponudio smještaj. Spavam u svojoj sobi, nazvala sam svoga šefa iz Hrvatske, ali taj me je otpilio, da mi ne vjeruje i da sam luda jer bi se mogla vratiti ako bi sam ga stvarno našla, u aluminijskoj škrinji. Nije loš moj šef, ali ponekad se previše brine. Znam da ga mogu naći, znam da je tamo u Ćelebiću. Ali nitko mi ne vjeruje. I baš zato ga hoću naći. To je moj zadatak. Vidjela sam ga samo na jednoj slici. Ali... To je sve.
Danas je godina 2014. no u Bosni kao da se zaustavilo vrijeme. Uistinu, tamo u centru mjesta je sve velikom većinom moderno, ali što dalje od centra, to se sve više vidi kako ideš u muslimanski dio grada gdje su zgrade kao uspomene nekadašnjeg komunističkog režima. Predivno, iako zapušteno mjesto, je bivša socijalistička vojarna na onome brdu. Ne znam kako se zove ali predivan je to objekt, samo što ga nitko ne koristi i to je po mome sudu velika šteta. Volim ljiljane, sviđaju mi se. Isto su se morali obraniti od četnika, no da smo se svi gotovo poubijali, svi tri narodi kad smo imali istog neprijatelja - Srba - to mi je bilo jako žao. Ali šta ću. Povijest je takva. Napokon 95. godine su Bosanci i Hrvati izmislili da se pomire i bit ću u dobrim odnosima jer skužili da kada će se tući među sobom, neće ništa postići. I tako napokon su se 5. korpus našli sa Paucima pa su se rukovali general i naš hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Ali šta ću govoriti. Pustimo povijest povjesničarima i sadašnjost dajte da istražimo nama novinarima. Ja sam dakle došla zbog nekog zadatka. I zamolila sam Samira da li bi mi pomogao nabaviti auto. Ali on je rekao da mi neće pomoći. To je samoubojstvo.
"Reci mi, zašto mi odbijaju pomoći zato što sam ženska?" Pitam ga onog podneva kada sjedimo i pušimo šišu.
"Slaba si. I kod nas u Bosni si. Tu ne volimo tuđince." Odgovori.
"Jebo te, nisam ja slaba. Znala sam puno toga prije uraditi i bile su to jako opasne stvari." Odbijam prihvatiti taj odgovor. Malo sam se i napuhala kao balončić.
"Moje mila frendice," kaže, "ovo nije neka tvoja ludarija iz kakve će ti pomoći netko drugi. Ovamo ideš sama. Jesi li svjesna da ti nitko neće pomoći?" Pita a ja se prvi put u svojoj namjeri upitam, je li moguće da ću uspješno završiti operaciju. Možda i neću, ali riskirati se ponekad mora. Moja duša se jako veseli kad će prvi put vidjeti onog Bogdanovića.
Čujem samu sebe kako izgovaram: "Ja se ne bojim. Ja imam hrabrosti više od pameti."
"E vidiš, i to je tvoj veliki problem." Nasmije se Samir. "Ali ako ti se baš ide, ajde naručit ćemo jedno piće." I javi konobaru neka dođe.
Kad je konobar došao natrag, ponjeo je neku tekućinu medene boje koja oštro mirisala.
I Samir se hvata objašnjavati: "Ovo, moja mila prijateljice, je rakija koju svi u Bosni poznaju. Neki govore da je toliko ljuta da kada je piješ, vrag sjedi u kutu sobe i smije se." I zlovoljno me pogleda.
Malo me time uplaši, imam takav čudan osjećaj, ali budući da se trebam naći sa još većim vragom, onda sam se trebala nasmijati...
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2015., 21:02   #11
Hvala

Kad tjedan dana ne čuješ,
ne vidiš, ne znaš ništa,
uplašiš se, uspaničariš se,
zaplačeš i padneš u depresiju.

Hvala vama dobri ljudi,
koji ste me podrželi,
hvala što ste trpili tugom izluđenu mene,
malu i oslabljenu ženu.

To više bila moja sreća veća,
kao vatromet je puknula za Novu godinu,
jer se javio, vratio se,
i rekao mi ono divno - volim te.
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2015., 21:03   #12
U KIŠI
Kiša pada i mi dvoje,
sjedimo u kafiću na čaju,
ti pušiš cigaretu,
i meni daješ futrolu za mobitel,
da ti ga tamo zalijepim.
Baš si mislim,
nisi ti tip za tehniciranje,
barem ne za stolom,
ali u krevetu si nenadmašiv.
I zalijepim ti mobitel.
Htio si crno,
dobio si plavo,
ali nema veze,
pa imaš plavi džemper,
što sam ti ga poklonila
da mi se držiš lijepo u toplom,
i jebeno dobro ti paše,
istakne tvoje široka pleća.
Ah kako te volim.
Polako pijemo čaj od mente,
razmišljamo što ćemo naručiti za večeru,
kad opet ispadnu ćevapi kao opcija,
obožavam kad je njih velika porcija,
ali još nismo kući,
tek ćemo otići,
ti s novom futrolom na novom mobitelu,
ja s crnim kišobranom u crvenom džemperu
s bijelim jelenčićima.
Dajem ti veliki crni kišobran,
da te mogu uhvatiti ispod lakta,
i uputili smo se pravcem naše kuće.
Tamo uz Kupu, gdje gledam sive čaplje,
naglo zastanem i kažem:
"Ovo mi bila uvijek želja,
biti s nekim koga volim u kiši."
I tako se ti nasmiješiš pa se sagneš
i mene poljubiš onak nježno
i slatko kao med.
Između drugog poljupca mi došapneš:
"Volim te."
I tak tamo stojimo,
ja i ti pod velikim crnim kišobranom,
u crnoj kišnoj večeri
i ljubimo se.
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2015., 21:51   #13
Quote:
Čehinja kaže: Pogledaj post
Moj rad nije nešto poseban, ima i gramatične pogreške ali trudim se i dalje učiti... Molim strpljivosti... Hvala lijepo.


CRNE MAMBE kontra VUKOVI S VUČJAKA
Pozdrav. Ova pjesma je izvrsna - a i danas je aktualna (makar je rat završio - da, završio je na Balkanu - ali, ako se pogleda globalno, svijet i dalje ratuje.)

Samo jedna moja pimjedba. Svoju pjesmu si završila ovim stihovima:

Quote:
Jer mi nismo bez kičme odgojena lignja
Mi smo čestita, pravedna i hrabra Hrvatska Vojska!
Meni je jasno da na kraju želiš naglasiti o kome (o čijoj vojsci se radi) - ali to je iz samog konteksta ionako jasno.
Recimo, naslov tvoje pjesme je metaforičan i izvrstan - dok mi je ovaj završetak - 'Hr vojska' nekako - preobičan. Na kraju pjesme, u ta dva stiha, trebali bi doći snažni stihovi, nešto ko u naslovu,
znači, metaforika.
Kažem, pjesma je jako dobra, ima tu fantastičnih stihova.

Kako ne bi ispalo da samo kritiziram, predlažem ti da završetak pjesme bude nekako ovako:

Jer mi bez kičme nismo.
Šahovnica se prkosno vije. Pobijedismo!


Dakle, vojska se direktno ne spominje, ne upotrebljava se epitet 'hrvatski' - ali čim se spomene 'vijorenje šahovnice', jasno je da se radi o hrvatskoj zastavi i pobjedi vojske koja se borila pod tim stijegom.

Dakako, ti možeš pjesmu završiti i na neki drugi način, ovo je samo moj prijedlog.
__________________
Nije bitno ciljati u metu. Bitno je metati u cilj...
FeetF1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2015., 23:05   #14
Tvoj prijedlog je savršen. Hvala.
Prihvaćam sve pozitivne i negativne kritike.
Imam ja tih pjesama još više. Ali neke su više nadmašene a neke dapače, padaju u normu...
Imam i o Novom Farkašiću ak znaš gdje je. To selo su oslobodili Gromovi i bio je to prvi preokret kad je Hrvatska vojska uspjela pobjeđivati onu drugu... JNA.

Imam i perverznu priču
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.11.2015., 23:46   #15
ful gej textovi...
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.11.2015., 09:54   #16
šalim se, naravno
textači su ful supač i prekrasni
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.11.2015., 17:01   #17
Quote:
Da Kang kaže: Pogledaj post
šalim se, naravno
textači su ful supač i prekrasni
Oh... Hvala
Imam ja njih puno ali ne znam što vas čitatelje zanima No... pokšat ću. Nešto...
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.11.2015., 17:34   #18
UMORNA

Umorna sam anđele moj,
treba mi odmor i tvoje ruke,
koje će me nositi kao princezu,
kad zaspim da me pokriješ,
poljubiš u čelo
i legneš uz mene i obgrliš me.

Umorna sam od vječitih svađa
koje slušam ovdje i tamo,
od prepucavanja sa drugima,
od silnih briga koje me muče,
borim se sa vjetrenjačama
i nitko mi nije u pomoći.

Da si barem tu,
kažu mudri naši:
kočija se bolje vuče u dvoje.
Pa bi, ti i ja, dijelili u pola,
i sve bi riješili u tren oka,
pa bi se odmorili od svih problema
zajedničkim smijehom
i šetnjom uz rijeku ili na Korzu.

Ali tebe nema,
nema mi ni Crne promenade,
Avale, Korza ni Zvijezde,
nema ni Korane, Kupe,
Gaze ni čempresa, ruža,
ničega...
Samo pustoš i tuga mi srcem hara,
kao crni korzari na svojim brodovima,
i uništavaju moju radost i veselje.
Umorna sam,
umorna,
umor...
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.11.2015., 18:33   #19
Quote:
Čehinja kaže: Pogledaj post
ne znam što vas čitatelje zanima
full frontal nudity

i još bimo stjeli neakav plan da zgromimo neokolonijalne, bankarsko-imperijalističke širitelje demokracije koji beskrupuloznom otimačinom energetskih resursa i njihovih tokova malo-pomalo destabiliziraju ovu našu kolijevku kulture. Globalni profiteri smišljeno zarađuju na terorizmu, etabliraju se kao planetarni redari kojima ništa nije nemoguće, sila postaje sveprisutna i nedodirljiva. Nekada smo na prolivanje krvi prigovarali, zatim smo počeli okretati glavu, a danas smo žedni krvi. I to sve u ime demokracije i ljudskih prava. Aint that a beauty ?
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.11.2015., 18:40   #20
Quote:
Da Kang kaže: Pogledaj post
full frontal nudity

i još bimo stjeli neakav plan da zgromimo neokolonijalne, bankarsko-imperijalističke širitelje demokracije koji beskrupuloznom otimačinom energetskih resursa i njihovih tokova malo-pomalo destabiliziraju ovu našu kolijevku kulture. Globalni profiteri smišljeno zarađuju na terorizmu, etabliraju se kao planetarni redari kojima ništa nije nemoguće, sila postaje sveprisutna i nedodirljiva. Nekada smo na prolivanje krvi prigovarali, zatim smo počeli okretati glavu, a danas smo žedni krvi. I to sve u ime demokracije i ljudskih prava. Aint that a beauty ?
No predivno.
Al ipak mislim da je zajebancija :P

A ja znam.
Oživit ću Dragoslava Bogdanovića i napisat ću nastavak.
__________________
Acta, non verba. - Dijela ne riječi.
"Kako bi igra bila užitak, trening bi trebao biti patnja." - Dražen Petrović
Čehinja is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 14:23.