Djela izabranih 'zbrka' u nastajanju by Pbeatz

[pbeatz]

ti si voda
samo prozirna jutra
provučena kroz slamku
iz danas u sutra..
mali mokri obris
i vidi čuda
toplina te ždere
nemaš više kuda..
nestaješ brzo kao što si došla
proljetna kiša
brzo je prošla..

bok

[pbeatz]

pogled pjeva,
dvije česme
čudan ,dubok neki pjev,
hrđavo staro sjeme
u šakama rađa..
raskuhanu prošlost..

mrtav debeli zaborav ..
tek rođen ..mlad
pleše u ritmu pjesme
promješa vedro nebo
pa poždere sunce..


ptice nasmješene,sjetne..
kljucaju ustajali mrak
vrela svoja šutnjom gase
žedne novih uzbuđenja..

godine, pojele im perje..

[pbeatz]

visoka trava
plete veste
vjetar škaklja ribe
valovi se mrijeste
život pliva..

[pbeatz]

..tjeskoba tog jutra bila je toliko jeziva da je čak čini mi se natjerala oblake da svojim sivilom pritisnu sunce koje se preljevalo nebom poput pokvarenog žumanjka, sve je mirisalo na potop ..patke su ošamućeno lelujale spotičući se o moje oči, dok sam prebirajući po zrnima jučerašnjeg dana tražio nešto probavljivo i drugačije boje od onog što mi nebo slika svojim hladnim raspolozenjem. Čak je i vjetar na kojeg obično ne obraćam pažnju zbog svoje ideje o tome da je nevidljivo i neopipljivo, -nedostojno moje pažnje- cvilio i prijeteći jaukao poput ciganke koja mudro plaši nesigurnu ljudsku dušu.
Počešao sam se po glavi i odlučio da ova livada više nije mjesto na kojem mogu ostati suh i zaštićen od pogleda ,jer sve oko mene je progledalo .. sjeno je disalo takvom silinom da sam mislio da će usisati sve oko sebe, toliko života u jednoj slamčici odavno nevidjeh, a kako tek juri ostala zemaljska gamad, perverzno saplićući svoje nožice o minijaturne planine ljudskom oku tako male i nedokučive. Pomislih kako je njima lako, ne osvrćući se samo idu, umiru i opet se rađaju, uvijek isti dok ja živim predugo i samo jednom se rađam a svaki dan moram biti netko drugi ne bih li preživio sve što život misli da čovjek može preživjeti. Zaključim da je to okrutno i sam sebi postavim pitanje koje je doletilo na prvoj kapi koja se sjurila sa nebesa toliko žustro,poput prestrašene ribe koja traži zaklon od svih zala koja šutke vrebaju i podvodnim jezicima oštre zube, sanjajući zalogaj ;

Da li život doista misli?
Postoji li on?
Što je život?
Jesmo li mi svi život?
Da li je život samo vrijeme, ili je i on osoba a mi milijarde malih životića koji živimo njega kako bi on postojao .
Da li je naše postojanje samo hrana jednom velikom životu?
Ali, ako je i on osoba onda postoji i netko veći od njega, veliki život, a on je samo malo veći od nas, koliko je onda velik taj glavni?

Nakon što sam se zapetljao mislima, shvatio sam da odgovor neću naći ovdje danas a možda i nikada pa odlučih naći zaklon i pronaći nešto za jelo, paralelno letu prvih kapljica počela je i glad kapati po meni. U selu sam načuo da u ovo doba godine ima debelih fazana pa odlučih da je najbolje da se držim ruba šume i čekam ne bi li koji naivni debeljuškasti fazančić iskočio pred mene i olakšao mi posao a dok čekam da se taj crvojed pojavi, prešetavam po ustima šumske bobice i nekakvo kiselkasto raslinje. U daljini čuli su se zvukovi, poput prokletih violina lelujali su na vjetru,inatljivo ..kao da me žele satjerati u kut i podrugljivo upirati u mene prstom govoreći -ti si nitko- Sjetih se fazana, pa pomislih.. da samo zna da se trenutno osjećam kao kukac i da je malo veći, lako bismo zamjenili uloge. Zafućkah svemu u inat, muka sklada tako slatke fićuke, ne bi li odagnala nepoznato..

[pbeatz]

svaki put kada prođeš
oči mi rastu
kao dječji zubi..
pa zatvaram kapke
da ne pregrizem jezik,
ionako znam,
u koferu nosiš nečiju jesen...

[pbeatz]

gledam oranice
kraj mrtvačkih pjega
usnule ruke
stranca što vreba ..
vrtim nos po staklu
pa,promješam prozor..


tamo vani ..usred polja piju;
sablasni beskućnici, goli
bez kaputa
tek magla nagriza im lišće
i koljena žuta..
te goleme stanice
nepoznatih ptica
što grakću u ponor
slaveći zimu..

miševi cvokoću
repove stisli
pa u inat vranama
pod zemljom se stisli..
oblaci bježe u nejasnom redu
jedan preko drugog suncu zube grebu ..

razgulio dan u sivilo
zatmurilo se danas
nad lisicama..
što na proplanku šume
o kestenje oštre oči
dok vjetar neumorno glođe im osjetila..

zamutio se prizor
zbunjujuća slika
u potoku voda
a u vodi vidra ..
nasmješeno pokazuje
da izgubila je zube
grizući savjest ..

tek dah polja
kroz debljinu pokrivača
pokazuje da ispod svijet igra se skrivača..
sve diše
sve čudnim zvonom zvoni ..
podrhtava kao otac
kad sa mrtvim djetetom izroni..

dok stari hrast slini
od nemoći na zimi
vjeverica rješava križaljku
tog čudnog spoja
sline sa hrasta i napuštenog gnijezda
kukavice..

trulo pero sove,
doziva me pameti..
a ja i dalje gledam ..

[pbeatz]

neobična si kad se tjeraš
ističeš se kao kućica od puža
između dva razigrana mačka
naizgled nevažan plijen.
davno ostavljen..
samo krhotina ..

a opet ..

oko tebe život se igra
pa ti mudro podmetne
zavidne poglede..
uvijek te prevari
proda te strancu ..

vrijeme sliježe ramenima
promatrajuci tu surovu igru,
tvog odrastanja ..
prevareno je i ono,
nadalo se da ćeš se promjeniti,
da sebi postat ćeš bitna..

jer, vrijeme te čuva kratko,
ako ti do sebe nije stalo..

[pbeatz]

oči su ti tako suhe
a znam da skrivaju dugogodišnje kiše
jednom kada se proliju
oprat će ti obraze ..
moći ćemo izmišljati novu istinu
da se tvoje kajanje
nasuka na laži..
pa da opet godinama skupljaš kapi..
dok ti licemjeri ukazuju na pogreške.

suđeno je da se utopiš u sebi..

[pbeatz]

eto točno u ponoć
iz tanjura nasrnuo na mene
tucet bjesnih pasa
pa me glođe
onako sastrane neočekivano..
uvijek tako nekako
iznenada..
kada to uopće ne očekujem..
i to uvijek kada mislim da sam sretan
nađem taj tucet bjesnih pasa
što glođe me sastrane neometano
kada god poželi..
zagrize me i izvlači strah..
sumnju ..sve nešto pseće,
dlakavo i izopačeno
što iz mene samog
što iz svih u blizini ..
i onda kada me pošteno izgrize
optuži druge ..
taj dio mi paše,
pomislim da su stvarno krivi
a ja na koncu pobjedim
i završim sa ostatkom na tanjuru..
ustvari, volim svoj tucet bjesnih pasa,
on nikad ne optuži mene ..
ja sam dobar,
baš sam dobar i pošten..
ne bi moj tucet bjesnih pasa bezveze optuživao druge,
tako su dresirani..
samo nikako da nauče da ne dolaze nepozvani..
jebeni tucet pasa..

[pbeatz]

kupam se u šeširiću
penjem se na rub
pogled beskrajan
zaboden u daljinu
prelijeće raslinje ..
također beskrajno..
možda bolje da ostanem na rubu
da mi korov ne zarobi dušu ..

[pbeatz]

čeprkam po muholovci
skidam polomljene pilote
pa mahom pometem ih sa stola
dajem im sansu
da mrtvi,
dostojanstveno polete do poda..

iznenada pokošeni,
ukočenih usta punih prašine
beskorisni ..
postaju ljudi..
tek crne mrlje na površini ..
milion potrošenih obećanja ..
oprani i zaboravljeni ..