Moje priče

[gajto gazdanov]

još jedna stara priča koju stavljam gotovo neprerađenu, osim što sam ispravio par gramatičkih grešaka. možda je i ostala još koja. priča sadrži određene manjkavosti u ritmu i radnji, i pokoju nezgrapnu rečenicu, ali, neka je. napisati ću nove - za kaznu.


Njemačko tlo natopljeno je krvlju. To nije pleistocenska odledba koja se davno dogodila na tom istom tlu. Novija je to naplavina. Kompost umrlih duša. Gnojivo svih vjera i narodnosti. Kruta organska gnojiva od raspadnutih kostiju i krvi nalaze se ispod ruševina njemačkih gradova. Na njenim velikim i plodnim poljima. U šumama jela i smreka. Na obalama Sjevernog mora. U Rajni i Majni, Dunavu i Labi. Povijesna je to urea. Najrasprostranjenije gnojivo širom svijeta. Kosti i meso. Osein, kalcijev fosfat, ugljikohidrati, bjelančevine, masti, vitamini, hormoni, testosteron, estrogen, progesteron, arterije, vene, želuci, rektumi. Svi su se zbili. Plodno tlo za stvaranje. Mrtvi žive i dalje, živi žive na njihovoj baštini. Prožimaju se kroz smrt i život. Istinsko prožimanje dvaju jednakih istina. Jedna za mrtve, a druga za žive.
Krv je uvijek tema. Grimizno crvena. Dopadljiva i slatka glukoza. Krv je desert.
Razlijeva se na kraju stvarnosti. Toplo i gusto. Poput tople čokolade odlazi u utrobu zemlje. Majke i kurve.
Krvare heroji i maternice. Jedni to čine zbog hrabrosti, a druge zbog ovulacije. Zbog idealizma ili zbog embrija. Od noža, puške, topa, ili od želje. Vulgarno ili pjesnički. Brutalno ili nježno. Stvarno ili u hiperbolama, onomatopejama ili iluzijama. Nevažno je potpuno. Krvare li obilno, krvoliptajući ili s tamponom. Sa svjetopogledom ili raširenim nogama.
Oboje krvare zbog svoje prirode. To je krvavo pravilo. Ima i takvih, itekako ih ima. Obligacija koju naravno potvrđuju izuzeci. Ne spadam niti u jednu od tih kategorija. Niti u izuzetak. Krvario nisam, ali znojio se jesam.
Jer njemačko tlo, natopljeno je i znojem. Mojim između ostalog. Znoj nije privlačna tema. Ona je slana. Svakodnevna i obična. No moj znoj bio je drugačiji. Bio je samo moj. Jedan sebičan znoj.

Bilo je to vrijeme iskušenja. Vrijeme lutanja, poniranja, destrukcije, alkohola, kocke, kurvi i teškog fizičkog rada. Padale su i kiše i snijegovi i poplave i čaše i žene. Dani su prolazili. A ja sam živio od jednog do drugog. Nisam ih brojio. Ekstatično sam nerazumjevao ljude i događaje oko mene. Ekstatično, jer je bilo silno jako. Bježao sam od bježanja. Kao preplašeni život u Samarkand. U samootuđenje. U sartreovsku, kamijevsku, balazakovu, zolinu, ili ma čiju drugu zbilju. U mučninu i neodgovornost.

Njemačka je zapravo bila moja Troja. Ali nisam došao brodom. Došao sam autobusom. No autobis nije promijenilo tok mog rata. Odiseja je trajala šest godina. Ne deset, kako je uobičajeno u povijesnim izvorima. Klasična Homerovska priča. Priča jednog slijepca o drugom slijepcu. Slijepac je bolje vidio od mene.
Jedan je stvarao, drugi uništavao. Taj drugi, dakako, bio sam ja. Destrukcija je dio moje prirode, i dio svačije prirode, ali ne mora je svatko iskoristiti na isti način. Ja sam ju koristio obilato. Ne zato što sam tako očajnički želio. Zato što nisam znao. Nisam poznavao vlastitu uništavajuću snagu. Bio sam persona non grata u vlastitom tijelu.

Todestrieb, kaže Freud. Nagon koji te pokreće pravcem vlastite smrti. Umirao sam često u Njemačkoj. U različitim gradovima. Frankfurtsko umiranje, berlinsko, erfurtsko. Pa zatim u Karlsruheu, Mannheimu, Koelnu, Gothi, Jeni, Bonnu, Sttutgartu, Heidelbergu. Na raznim mjestima. Umirao sam zemljopisnim redoslijedom. Između koordinata, razapet poput Krista, ali ne sveto kao on. I poštujući analogiju kretanja po toj zemlji. Bio sam prilično pedantan i temeljit. U svakom od tih gradova ostao je ležati dio mene. Na pločniku ili betonskom flasteru. U nekom parku, ili nekoj kavani. Na nekoj terasi, prozoru, gradskoj uri, plakatu, nečijoj haljini ili hlačama, na cipelama, pertlama, na stolici još toploj od nečije guzice. Između radnika, lijenčina, domaćica, prolaznika, timaritelja, dresera, učenika, profesora, arhitekata, intelektualaca, kriminalaca i budala.

Umirao sam i među ženskim nogama. Među dlačicama pubisa. Lizajući ružičasti klitoris i bradavice. Vrat ili nos. Uši i kosu. To je ipak bilo slađe i toplije, mada jednako očajnih intencija. Ležao sam posvuda. Beživotan i rasut po velikoj zemlji.
Nije bilo romantično i trubadurski. Uopće nije. Bilo je eklektički i raznostilovski. Nadmeno i bahato, neznalački, kukavički, očajnički, besmisleno.

Bilo je to umiranje bez povoda. Ali imalo je uzrok i prauzrok. Sve uzroke svijeta. Uzrok mora postojati. Još od totema i tabua. Od inicijacija i obreda. Prinosio sam žrtvu. Sebe.

U jednom od tih umirućih stanja radeći danima, znojno, pregalački, do kasno u noć, potpuno sam kao duh, sakrivajući se od stvarnosti i svijeta među gips pločama, dimenzija 2m x 1.25m, upoznao i Christianu. Jednog hladnog zimskog dana.

Pametnu, hladnu, egoističnu. Velikih, čvrstih sisa. Doduše mjeru njenog egoizma nisam mogao zaključiti po veličini njenog grudnjaka. Zaključio sam to naknadno. Po posljedicama. Egoizam. Bolest duboko nesretnih ljudi. Osuđenih na same sebe.

Bila je doktor kemije. Doktorirala je na nekoj temi iz spektrografije. Mada mislim da su joj sise dijelom pomogle u obrani disertacije. Njen bivši, francuski znanstvenik, volio je njene velike sise. Naime i one su bile pripadajuća tema. Doktorirala je na njegovom odjelu u Bruxellesu. On je završio na kraju u Australiji. S nekom drugom. Prirodno. Ona se vratila u Erfurt, gdje smo se i upoznali. Njihovu priču izostavljam.

Stanovao sam tada u malom selu pokraj Erfurta. U gostionici kojoj sam zaboravio ime. Uz glavni seoski put i zubarsku ordinaciju preko puta. Tu ordinaciju pamtim po zgodnoj plavokosoj zubarici i slomljenoj
plombi. I svađi sa Christianom. Inače vjerojatno ni ne bih. Mnoge događaje pamtim zbog žena, a ne zbog samih događaja. Apstrahiram na takav način. Od šume ljudi vidim uglavnom žene. Osuđen sam na njih ali ne žalim zbog toga. Samo zbog toga što ih nije bilo više. Bio bih siromašniji bez njih. Seksualno pauperiziran kao rimski puk i proletarijat. Žene su po vokaciji učiteljice. Željele to one ili ne.

Već prvu zajedničku večer imao sam čast lizati kapicu i širok rumeni obod šešira izraslog na bijeloj, mjestimice pjegavoj koži i stiskati njene čvrste velike sise.
- Naslijedila sam ih od majke - jednostavno mi je rekla kada sam je upitao. Odgovor mi se svidio toliko da smo ostali zajedno.

Nisam uspio svršiti tu večer. Jebao sam je dugo, stiskao njene sise ali nisam uspio. Teško je jebati doktore nauka. Sukob statusa i falusa.
Kao da i sam braniš dizertaciju. Možda sam bio impresioniran? Doktor nauka i građevinski radnik u krevetu. To nije bila bauštela, to nisu bili hladni zidovi od gipsa, niti fosfatizirani vijci, već žena, mokra, titrava poput trave na vjetru, orošenih stjenki i neugašene želje.
Zadovoljio sam je u vitalnim gabaritima. Jer bila je široka, i to poprilično. I to tamo gdje ne volim širine.

Počeo sam raditi kraće i manje. Izlaziti češće. Upoznala me prvo sa svojim tijelom. Pa sa svojim stanom. Potom s prijateljima, poznanicima. Erfurtom, Martinom Lutherom, crkvenim reformatorom, slavnim žiteljem
grada. S poviješću Thuringena. Sa gradskim mjestima i lokalima. Ukratko, uvela me u svoj svijet i svoj ideju i postao sam dijelom nje. Zaboravio sam na njene širine.

Nakon nekoliko mjeseci počeo sam shvaćati da se svijet promijenio.
Vrijeme govori. Mi smo samo lakmus papiri. Reagiramo na ravnodušnost. Ona je egzekutor. Dželat i sjekira.

Idem u bolnicu - rekla mi je jednu večer. - Zašto? - upitao sam je iznenađeno. - Histerektomija - odvratila mi je mirno. Neuvjerljivo. Liptat će krv, i to njena.

Posjećivao sam je u bolnici. S cvijećem i makovnjačom. Voljela je makovnjaču. Više nego mene. I to je bilo dobro. Makovnjača mi je pomogla. Kolač spasa. Kolač inspiracije. Nikada ne bih pisao da nije bilo te makovnjače.


Sjećam se zadnje naše večeri. Svađali smo se. Na kraju sam zalupio vrata od stana i izlazeći se proderao - Čuti ćeš ti još za mene, čuti. Nemaš ti pojma tko sam ja - doduše ni sam nisam nisam bio svjestan istine koju sam nehotice izrekao. Niti ja nisam znao tko sam.
Nisam znao što bih joj drugo rekao. Morao sam nešto reći, bilo što. Ne rastaje se bez drame. Zaslužili smo ju oboje.

Otišao sam zatim na vlak. Utonuo u sjedalo. Pogleda uprtog u staklo. U noć. Bez zvijezda. Bez kometa. Bez ičega. Prazno i tamno. Crno. Umro sam još jednom. Nije bilo tako strašno. Dobro je. Naučio sam umirati. Najteže je naučiti. Poslije postaje rutina.

Čuo se zvižduk i vlak se pokrenuo. Polagano, pa sve brže i brže. Smjerom koji me vozio daleko od Martina Luthera i Christiane. Od njenih velikih čvrstih sisa i šešira. Od histerektomije. U prazno noćno nebo koje se raskrililo poput nezamislivo velike ptice grabljivice iznad mene, prijeteći, da će me pojesti svojim crnilom. Lako. S tekom. Kao što je Christiana jela makovnjaču.

[maher18]

a tvoje su mi priče dorađene gotovo do savršenstva, gotovo savršeno mučne, skoro potpuno preistinite za priču, tako kristalno jasnog i realnog crteža da su hiperrealističke, i sjedaju kao potpuno izbrušeni modeli u kalupe već unaprijed odrađene, doživljene, posjednute. samo smo čekali da se spuste. kao teške sapi kobile koja umire, nakon što je izgurala iz sebe ždrijebe koje neće imati što sisati.

[gajto gazdanov]

maher18 kaže:

a tvoje su mi priče dorađene gotovo do savršenstva, gotovo savršeno mučne, skoro potpuno preistinite za priču, tako kristalno jasnog i realnog crteža da su hiperrealističke, i sjedaju kao potpuno izbrušeni modeli u kalupe već unaprijed odrađene, doživljene, posjednute. samo smo čekali da se spuste. kao teške sapi kobile koja umire, nakon što je izgurala iz sebe ždrijebe koje neće imati što sisati.

gotovo savršeno ti zahvaljujem.
valjda je normalno da čovjek nikada nije zadovoljan, pa tako ni ja nisam. mislim na ono što pišem. zapravo mi nedostaju neki elementi. kada ih nađem, onda će to biti dobro. bolje nego sada.

[gajto gazdanov]

pjesmuljak.

pogledam je iskosa
u strahu da ne vidi
kako eruptiraju vulkani
popokatepetl i etna
u obe klijetke
i u lijevoj
i u desnoj
i produžim naprijed
jer erupcija
samo što nije uslijedila
bojim se
ovdje nasred ulice
razderati ću joj kožu
progristi ošit
koji me dijeli
kao atlantski ocean
ameriku i evropu
od
eufemističke riječi
za nešto važnije
od pukog kucanja
na vrata duše
a ona odvrati
nakon moje sintagme
u stvari
sprovoda strasti
i nakon erupcije dva vulkana

nešto ste blijedi

mahnem rukom
nije mi ništa
mada umirem u trenu
kad je vidim
velim samo
doviđenja
gospođice A.

[sime472]

Pročitao sam prve četiri kratke priče i sutra ću pročitati ostalo. Vjerujem da je to dovoljno reći da bi se spisatelj osjećao pohvaljenim. Od te četiri priče, 'Angela' mi se posebice svidjela. Htio bih poznavati nekoga poput Angele... i da ne otiđe.

[gajto gazdanov]

sime472 kaže:

Pročitao sam prve četiri kratke priče i sutra ću pročitati ostalo. Vjerujem da je to dovoljno reći da bi se spisatelj osjećao pohvaljenim. Od te četiri priče, 'Angela' mi se posebice svidjela. Htio bih poznavati nekoga poput Angele... i da ne otiđe.

pa eto šime, zahvaljujem se na osvrtu i pohvalama.
a angela? i odlasci?
odlasci su dobri. vode nečemu.

[iz vedra neba]

gajto gazdanov

Hvala na slikama,mirisima,osjecanjima,previranjima i dozivljaju tvojih realnih prica ...
Nacin na koji rijecima dajes fizicki oblik u svijesti citaocima me ne ostavlja nimalo ravnodusnom...

Moj tok misli je jos dugo dugo pratio tvoja slova nakon sto procitah ista ...
Procitala i prozivjela unutar sebe ...
Necu hvalit
Samo cu reci ..pisi jos

[iz vedra neba]

gajto gazdanov kaže:

Žubor mladog čineliste

Lupam činele i nosim uniformu pleh-muzikanta. Imam kratke hlače bež boje s tregerima. Nosim i bijele čarape ali tada je to bilo u redu. Na glavi mi šilterica sa zlatnim obrubom oko šilta. Čini me strašno važnim. Nosim i bijelu košulju sa kratkim rukavima. Uz mene hoda jedan pingvin i nekoliko bubamara. Pingvin je danas narkoman. Za bubamare ne znam. Lice mi je ozareno djetinjim ponosom. Činele blješte punim sjajem, a ja udaram njima u ritmu koji zaslužuje osudu.
Pet mi je godina i hodam s ostalom djecom u cvjetnom korzu. Roditelji hodaju sa strane. Gledaju svoje uzdanice. I moj stari.

Korzo je na rivi koja se proteže lukom. Proljeće je, sunce se raširilo nebom. Nema ozonskih rupa. Svijet nalikuje na idilu. Nalikuje i na iluziju. Prvo je prestalo biti. Ono drugo nije. Napravio sam dva koraka i spustio činele. Čuje se žubor mokraće. Mladi činelista žubori.
Stari me ponosno gleda. Njegov sin piša u more. San kontinentalaca iz provincije. Malim ponosom, na njegov veliki.

Okrećem glavu i sada sam tu, pored nje. Više nisam na korzu. Ona leži sa šiltericom na glavi. Puši cigaretu, ispušta dimove. Polagano, kao slow motion. Govorim joj da me uzbuđuje. Fino to radi. Puši vrlo erotično. To je umijeće. Ona umije. Ona zna. Kaže da voli nositi šiltericu. Dodaje da joj je drago što me uzbuđuje.
- Da, stoji ti seksi. Podsjećaš me.
- Na koga.
- Na događaje, na vrijeme.
- Samo na to.
- Da, samo na to. Ti si kao memento. Zar nije dovoljno? - upitao sam je.
- Ne, nije, to je ružno - reče sjetno, a možda mi se učinilo.
- Istina zna biti ružna - odvratio sam
- Hladan si.
- Nisam, već objektivan i racionalan.
- Nemaš srca - odvratila je.
- Imam, ali ga trebam. Još dugo. Za kucanje i tucanje.

Ugasila je cigaretu. I sjaj u očima.
Lijepo joj stoji šilterica i to je sve čega ću se sjećati.
Iza nje, ostati će samo trenuci koji će se rasplinuti kao baloni. Uslijed previše tlaka i krive aproksimacije.

ovo mi je ravno Bukowskom...
kojeg volim
nekad manje nekad vise .ovisno o danu,satu i vremenu
Dobro!

[gajto gazdanov]

ovu priču sam bio stavio među erotske priče, gore na ljesu. čini mi se da joj ipak tamo nije mjesto. međutim, ne mogu je maknuti tamo.
napisao sam ju jednoj nini. koju bih rado opet vidio (nespretno sročeno).

s obzirom na forumska ograničenja, morati ću je staviti u tri dijela. odatle i ovaj uvod.

edit: htjedoh još napisati da ovu priču zapravo nikada i nisam završio. ima određenih manjkavosti, gramatičkih pogrešaka ali i dobrih pasaža.

[gajto gazdanov]

1.


Na otok se vratilo ljeto. Kalendarski i rutinerski. Turisti, vrućina i vreva. Došla je i ona. Prije tri dana.
Leži sada u mojoj sobi. Na kauču, gola, preplanula. Poželjna, s asocijacijom na penetraciju. Na masturbaciju. Kao Lupinova fotografija, sirova i suptilna istovremeno. Gledam je i osjećam se dobro. Dobro je kriva riječ. Osjećam mirnoću, ne, ponovo pogrešna riječ. Osjećam požudu - nedovoljno dobra riječ. Prijateljstvo, možda. No, nije samo to u pitanju. Ne mogu jasno definirati. Ponavljam sheme u glavi. Smeta me to.
- O čemu razmišljaš? – pita me – O tebi – odgovaram kratko – I, dakle? – Nema dakle, konstatiram te i percipiram. Privikavam se na tebe.
Nalazimo se u prizoru. Ne u sobi, u prizoru. Još točnije, u kadru. Isječenom iz prizora. Poput rečenice izuzete iz konteksta. Poput sintagme - ljetni ljubavnici. Ona leži na desnom obrazu i na trbuhu. Leđa su joj prošarana trakama sunca. Polutke guzova tresu se i sa najmanjim pomakom. Volio bih je fotografirati tako. Jednom i hoću - Fotografirat ću te tako jednom. Mogu li? – Možeš, ali ne danas, jednom. Naravno da hoću.
- Zvučiš hladno, ali nisi hladan, znam. Bojiš se! – Strah je pogrešna definicija. Treba mi period adaptacije na tebe. Zar to nije prirodno? Znaš da sam pomalo autističan.
Dobro podnosi moju hirovitost. Već jedno duže vrijeme. Nekoliko ljeta. To je poveznica. Njezina strpljivost i moja hirovitost. Uklapamo se u sliku odnosa.
- Znam da jesi i razumijem te. Pitam se što to znači? Naš odnos. Da li on jest odnos? – Odnos je vrsta simbioze. Jedno je potrebno drugom. Na različite načine. Kada prestane potreba, prestaje i odnos. Odnos je kriva kategorija. Bar mislim tako. Ti tako ne misliš ili?
- Ne želim misliti, želim da mi priđeš bliže. Dođi.
Vodimo ljubav. Zapravo je jebem. Sirovo. Ne, ne vodimo ljubav. Potpuno pogrešna konstrukcija. Prodirem grubo. Nisam nježan. Znojan sam, drhtav i tvrd. Mi smo samo ljetni ljubavnici. Sintagma istrgnuta iz rečenice. Dovoljna za početak priče.

***

Drži knjigu u rukama. Baretića vrijednog sto tisuća kuna. Osmi povjerenik.
– Vrijedi li barem? – upitao sam – Nisam je još čitao - Stigla sam tek do otoka. Trećić - tako se zove. Kada glavni lik dolazi i upoznaje se sa stanovnicima. Sada čitam o trećišćanskoj legendi. Zanimljivo. Pitko, ali vidjeti ću još.

Čak i knjiga u njenoj ruci djeluje erotično. Način na koji je drži. Izraz lica. Tikovi dok čita. Čita nemirno, sudjeluje u fabuli. Feromoni su ispunili sobu. Literarno slobodno. Napunivši je od poda do stropa. Tako je bolje.
- Zamolio bih te nešto. Hoćeš li se skinuti i leći na trbuh? Želim te gledati - Čitam knjigu. – Možeš je čitati i ležeći na trbuhu. Lezi na kauč, tu, ispred mene - Da li si ti lud, bar malo? Čini mi se da jesi, na momente. – Samo sam svoj i namjeravam to ostati. Što znači ludilo? Nepoštivanje socijalnih standarda. Osjećam se bolje ovako. Zdravije. Ludilo je samo različitost. Ništa drugo. Ne biti svoj je hipokrizija. Laž i eufemizam. Ne želim biti licemjer – čvršće sam je stisnuo – Ja sam samo fetišist.
Skinula se. Poznaje me. Zna da me uzbuđuje. Nastavlja čitati. Gola žena s knjigom u ruci. Maksimum erosa. Oboje te uče grijehu. I knjiga, i žena. Grijeh je njihovo nepoznavanje. Opet antinomija.
Njeni guzovi. Moj fetiš. Zvuči paradoksalno, ali bilo je jednostavno. Uživao sam je gledati i držati joj guzove. Čvrsto ih stisnuti, a ponekad samo osjetiti toplinu njenog tijela. Osjetiti glatku kožu pod prstima. Nategnutost i poriv. Polutke kontemplacije.
Možda i jesam. Malo lud?
- Znaš li priču o Pigmalionu? O tome kada želiš nekoga odgojiti? Stvoriti model po svom ukusu. - Znam, da. G.B. Shaw je napisao, čini mi se. Ne sviđa mi se. Mislim, ne volim ono što želi reći. Ja sam subjekt, a ne objekt.
- Većina ljudi je takva. Nesvjesno, ali ipak takva. Možda smo i mi takvi. Vjerojatno jesmo – produžio sam prstohvatom po njenim leđima. Dijalog je bio gotov. Baretić bačen na pod.
Morati ću proširiti rečenice. Kratke su. Odviše nabijene .

***

U ustima mi njena bradavica. Pompejansko crvene boje. Smećkasto crvena. Malena i zaokružena obodom. Podsjeća na ženski šešir. Stavljen na dojku. Isprva mekana, a potom sve tvrđa. Kao i rečenice koje pišem. Krute se pod usnama.
Istražujem istraženo i otkrivam iznova. U tome je doživljaj. Otkrivati već doživljeno. Ponovo i novo. Okus je na slatko. Na ženu. Na mijenu. Na sjenu. Na Cesarića.

- Boli me. Budi nježniji - tiho mi kaza. Ne odgovaram. Da ne ispustim bradavicu iz ustiju. Da ne govorim. Da osjetim neizrečeno. Da ne bude riječ.
Bradavice su ukusne. Bogata okusa. Puna usta ugode. Ližem ih jezikom. Ne oblikujem ih kao riječi, oblikuju se same. Između mojih usana. Namještam usta i usisavam ih. Ona stenje. Malo jače od tišine. Sve učestalije. Frekvencija erosa. Titraji, bezbrojni titraji. Okruženi smo titrajima. Bez maski. Sami, obučeni samo u kožu. Slutim da sam frazirao.
Uspinjem se prema vratu. Prelazim vrat. Dolazim do brade. Do usana. Cjelivam lijevi kut. Pa desni kut. Zbog anakronizma. Bordo crvena. Vinski crvena. Opijajuće i omamljujuće crvena. Utapam se u njima. Utapam. Cjelivam. – Oprosti, zanio sam se. Opijaš me. Tada zaboravljam. Nisam želio biti grub. Ti si moj opijat. Sjećaš li se one pjesme što sam ti napisao? Ti si moj oblak, mekan i bijel, opijat. Istina je.
- Poljubi me. Ova noć je stvorena za nas. - Ponavljam njenu rečenicu još jednom: - Ova noć je stvorena za nas.
- Zašto ponavljaš rečenicu? – Da je čujem još jednom. – Nasmijala se i privila uz mene. – Da, ali zašto? – Želiš znati zašto? Da titra u zraku između nas. Zbog frekvencije.
- Večeras si drugačiji. Ne znam zbog čega.
- Nisam. Čini ti se. Samo sam ponegdje proširio rečenice.

***

Nakon pompejansko crvene bradavice. Nakon čina. Nakon spavanja u žlica položaju. Nakon jutra. U podne. Uz kavu s dijalogom. Dogodio se epilog. Dramski nabijen. Erektivno mlak. Spužvasto mek. Emotivno emotivan.
- Sutra idem. Odlazim dalje. – kaza mi ona rabeći žal. – Gdje je to dalje? Mislio sam da ćeš ostati. Neko dulje vrijeme – odgovorih rabeći sjetu. – Dalje je daleko, ne ovdje. Odlazim s otoka. Umorna sam od ovog, vraćam se na početak. Ne znam gdje sam. To mi sve više smeta.
Ćutim ćutnju. Etimološki i semantički neprihvatljivo. Literarno dopadljivo. Semiotički opravdano. – Tko si ti uopće? Stalno se to pitam. Ne mogu to dokučiti. – Tko sam ja uopće? Ja sam glavni junak moje priče. Napisat ću novi početak. Ostani. Ne idi tek tako. Priđi.
Prilazi mi. Korak i još jedan.
Stavio sam joj ruke na guzove - fetišistički čvrsto. Usne na usne - pjesnički lako. Glavu uz glavu - pomalo sjetno. Dušu uz dušu - metaforički zlorabljeno. Rastrgat ću rečenice, na sastavne dijelove. Ostavit ću samo slova, bez smisla. Sve ću promijeniti.

- Gotovo je. Mislim da ovo više nema smisla – odgovara mi dok prstima haračim po njezinoj guzi. – Metafizika, to je metafizika. Nema veze s nama. Ne traži smisao. Osjećaji to nemaju – prekidam kontekst i zatvaram usta njenim usnama. Netko to naziva poljupcem, ali to je prekidanje konteksta. Vlažno i meko. Kao higijenska vata. Rabim turcizam s pragmatičnom namjerom. Kao higijensku mjeru. Za čišćenje krivih riječi.
- Još samo danas i večeras smo zajedno. Ujutro odlazim, brodom. – Riječi su postale suvišne i preskačem dijalog. Imam autorsko pravo i erekciju. Dignuo mi se kurac i boli me od želje.
Jutro nakon epiloga. Sunce izlazi, a ona odlazi. Stupila je na brod. S dvije rečenice i tri torbe. – Neću se vratiti. Idem dalje. – I izgubila se s vlažnim irisom u unutrašnjosti broda. Ostajem sam na otoku. Ostajem sam, s uzaludno proširenim rečenicama.

***

Da li ću promijeniti kraj priče? Brod odlazi ali i ne mora. Zaboravila je i knjigu. Moram odlučiti. Nisam je ni fotografirao. Bilo bi lakše. Jednostavnije je nastavljati nego pisati novu priču. Uostalom, ja sam autor. Koliko si samo puta to trebam ponoviti? Biti ili ne biti, u mojoj je režiji. Već imam dva glavna lika. Nju i sebe. Možda da dodam još nekoga? Zbog dinamike i slojevitosti. Ali ovo je priča, a ne roman. Trebam to pažljivo izbaždariti.
- Nemoj ići. Ovo nije dobar kraj. Napisat ću novi. Trebam te i fotografirati. Zaboravila si i Baretića. Nisi ga pročitala do kraja. Meni nedostaje nekoliko stranica. Ostani.
- Dobro – reče nakon kraćeg premišljanja - Još nekoliko dana mogu. Vidjet ćemo. Nisam sigurna – prekine mi kratki monolog, ali nastavi moju priču. Moju. Kako to dobro zvuči. Osjećam se izvrsno. Stvaralački zaneseno i imaginativno. Riješio sam prvi problem u nizu.
- Znaš li da sam ti zahvalan? Riješila si moje dvojbe. Sada samo slažem već napola gotovu konstrukciju. Bit će mi puno lakše. Znaš li to? Pisanje je kao ekstremni sport. Tako kaže jedna moja prijateljica. Zahtijeva napor. Razmišljam da ubacim još nekog u priču. Jednu ženu. Ili možda svoj alter-ego. Bukowski je imao Chinaskog. I ja trebam nekog.
- Nemoj. Pogriješiti ćeš. Još nisi u stanju. Možda da ubaciš tu ženu? – Razumije me jasnije od mene sama. Daleko sam od objektivne percepcije. Pun rašomonskih istina. Opterećen njima. Čitam Sartrea. Možda je zbog toga.
- Dobro. Jednom, u nekoj drugoj priči. Promijenio sam koncept. Potpuno. Bojim se da ne pogriješim. Slova me vode silom. Kao gravitacijom. Postat ću naporan za čitanje. Previše dijaloga. Premalo opisa. Eksplicitno je i očito.

Poljubiti ću je. Unijeti malo poezije. Još erotike. Još jebačine. Samo suptilno. Pažljivo. Licht! Mehr Licht! - Ghoeteove posljednje riječi, navodno. Svjetla, više svjetla. Točno, trebam više svjetla. Još koju metaforu. Hiperbolu i parabolu. Bilo koje literarno sredstvo. Ne smijem upropastiti priču.
- Opet si odlutao negdje. Sama sam ovdje. Pokraj tebe. Tu si, a nisi tu! – Tu sam, tu! Tražim više svjetla. Ne želim upropastiti priču – Nastavi sutra. Sutra je novi dan – Dobro, stavit ću točku. Zbog svjetla i ekspozicije. Zbog tebe. Poljubio sam je. Zbog nastavka.

[gajto gazdanov]

2.


Zaustavio sam se negdje na sredini. U pat poziciji. Tamo gdje nemam izbora. Nastavljam, i to je sve što znam. U zraku je velika vlažnost. Teško dišem i teško pišem. Razloga na pretek. Jedan je srpanj. Neki su higroskopni. Ostali su različita roda. Ne želim banalne situacije. Pade mi na pamet Moses Herzog i gubljenje u silnim kontemplacijama. A opet mislim, svejedno je što pišeš. Bitno da je autentično. Da ima osobnost i ime. Moj pečat i ogledalo. U kojem me gledaju oni koji me ne vide. Kroz rendgenska slova.
- Nisam još našao pravu mjeru. Čak sam i emotivan. Više nego što želim. Želim biti čitljiv, ali ne prozaičan. Želim biti hermetičan toliko da me se može otvoriti. Toliko da vabim. Ne previše. Ne premalo. Što ti misliš? – Protagora reče da je čovjek mjera svih stvari. Sofizam koji vodi analogiji. Odnosno, ti si mjera. Dakle, ti određuješ. Pogodi sâmoga sebe. Ne sumnjam da možeš – dobio sam odgovor na pitanje, plus njen smiješak. Plus njene usne. Upakirane svileno, tankoćutno, u nježnost. U predjelu između obrve i oka. Kod ožiljka iz djetinjstva. Tamo gdje ćutim sjećanja. U zoni reminiscencija.
Nina dolazi sutra. Uklopit ću je u priču. Bit će zanimljivije. Ionako mislim da je ritam teksta spor. Jednoličan. Dekadentan sam i bez angažmana. Trebao bih biti angažiran. Pisati o vremenu u kojem živi. Još bolje, biti iznad tog vremena. Biti promatrač. Ne ideolog, već objektivni promatrač. Ne pišem tako. Lutam za sada. Laviram između struja. Poznatog i nepoznatog.
- Negdje si odlutao. Gdje si sada? – upita me – Nešto je trulo u ovoj priči. Neki elementi nedostaju. Nisam ih još savladao. Ah, da… Sutra dolazi Nina. Nina radi tatoo. Onaj privremeni. Bavi se i slikarstvom. Dvije samostalne izložbe do sada. Eto, samo da znaš. Spavat će ovdje, gore u sobi. Reci mi još - Baretić se trudi biti antipolitičan. Biti ironičan. Da li je to angažiranost?

- Zašto dolazi? Ima li neki osobit razlog? Mislim, osim posla i ljeta. – Pitanje je bilo posuto komadićima zebnje. Poput suhih grožđica po smjesi za kolače. Naravno, prečula je moje – Da, ima jedan. Dovoljno dobar. Kvantitativan i dijalektički. Nedostaje mi nekoliko stranica teksta.

***

Na CD-u svira Beethoven. Peta simfonija. Alegro molto - alegro con brio. Živahno, vatreno i još brže. Na Nini titra smiješak. U meni je zbrka. Još brže. Nina, Bethoven i ja. Poput uvertire.
Nije se promijenila u ovih godinu dana. U stvari, ona godinama izgleda isto. Jednako dobro. Niti ne znam točno koliko ima godina. Pretpostavljam samo. Ne pitam je. Pitanja imaju neželjenu potenciju. Nietzsche je tvrdio da nikada nije postavljao pitanja koja to nisu. Zbog toga je bio tako mudar. Ravnam se prema naputku, koliko god mogu.
Mnogo što je ne pitam. Ne osjećam potrebu. To su suvišni detalji. Stvaraju pomutnju. Od drveća ne vidiš šumu. Opet parafraziram. Šutimo. Tek povremeno prekidamo Bethovena riječima.
- Kako se zove tvoja prijateljica? Sviđa mi se. – Nina je izravna po svom običaju. – Mislio sam da ostane anonimna. Bezimena. Samo ljetna ljubavnica. No dobro, zove se Alena. – rekoh naposljetku – Lijepo ime. Pristaje joj. – Slušaj sada. Na redu je La Traviata. Libiamo – dodah još – Da, lijepa je. Poželjna je. Uzbuđuje. Volim je jebati.
Kao i ti, Nina. I ti si lijepa. I poželjna – pomislio sam, ali nisam rekao. Šutimo. Nezapisano i umirujuće. Čekamo Alenu. U genitivu. Osjećam da mi tekst polako izmiče iz ruku. Otima se. Dresirati ću ja još ta slova. Samo polako. Bez panike.
Pođe li nešto krivo, cenzurirat ću. Intervenirat ću.
- Mi smo samo prijatelji. Poput tebe i mene – podvukao sam još jednom bitno. Nina nije čitala Nietzschea.
Alena je stigla. Sa svim atributima. U nominativu jednine.
Bila je na plaži. Razgovaramo bez teškoća. Neusiljeno i spontano. Temperatura raste. Opet spontano. Među preponama. Izdajnički mehanizmi vladaju tijelom. Dekor je pun statičkog elektriciteta. I opet spontano. Dolazimo na temu, tatoo. Samoniklo, samo od sebe.
- Voljela bih ti napraviti tatoo. S drvenim štapićem. Pokraj bradavice, na dojki. Jedan cvijet. Hoćeš li? To je pravo mjesto za tatoo – autor pitanja bila je Nina, naravno – Hoću, zašto ne. Možemo to večeras napraviti. S čim se taj tatoo radi? – upita Alena – Kana. Prirodna boja. Izgleda dobro na tijelu. Vidjet ćeš i sama. Jedva čekam.
Ja također. Stavit ću ipak Mozarta. Andante. Umjereno i ležerno. Postalo je previše vruće. Znojim se. Ljeto je baš toplo. Vrijeme je za intervenciju i interpunkciju. Za točku.

***

Gledam ih. Alena i Nina. Alena golih dojki. Nina s drvenim štapićem. Utopljenim u kanu. Večer tek spuštena. Kao zastor. Skrivajući nas od pogleda. I od nas samih. Palim svijeću i maštu. Gasim svjetlost. Zlorabim metaforu. Naravno, nisam zadovoljan. Kloniti ću ih se. Poredbi. Alenina se bradavica odaje tako lako. Bubri. Cvjeta. Predaje se. Nini i trenutku. Doslovno i preneseno. Alena je svladana. Otpor bijaše slab. Vrlo slabašan. U deminutivu. Najslabašniji. Bijaše u superlativu deminutiva. Nina to zna. Osjeća to pod štapićem. Pod drvetom. Osjećaji su zapaljivi - građa za potpalu uma. I njih se trebam kloniti.
Nosnice se šire brže. Ritam udisaja poremećen. Pala si, Aleno. Sve troje to znamo. Pala si, Aleno. U padežu, na koljena.
Nina je odložila drveni štapić. Skinula odjeću. Potisnula inhibicije. Poljubila Alenu. Bez zazora. Bez riječi. Bez uvoda. Lijepo i meko. Nježno i jezikom. Na kauču. Ispred mene. Uz svjetlost svijeće. Uz mnogobrojne sjenke. Strast se uselila u sobu. Među nas. Među nožje. Rastavljena da nas sastavi.
Nisam još prilazio. Nisam želio kvariti sklad. Ostao sam sjediti. U fotelji. Tik uz scenu. U prvom redu. U drugom planu. U sjeni strasti. U mreži isprepletenoj njihovim udovima. Uhvaćeni smo. U mrežu požude. Svo troje. Sjene se ne broje.
Prišao sam kada su bile vlažne i u sokovima. Da popijem ostatke. I jesam. I one su popile moje. Svršio sam na njihove isprepletene jezike. Prosuo sam se po njihovim zubima.
Dišemo mirno. Iz trbuha. Abdominalno. Vrlo mirno. Izdišemo eros i udišemo mir. Strast i požuda su sestrinski smjerno napustile sobu. Ležim s njih dvije. U sredini. Uspavljuju me tijelima. Toplim kao uspavanka.
Sada sam samo pisac između svojih likova. Apstrahiran iz redova.

[gajto gazdanov]

3.


Alena se vratila s plaže. Miriše na more i borove. U očima još ima odraz pučine. Na preplanuloj koži bjelasa joj se sol. Fino mjesto za kristalizaciju. Njena meka koža. Ona voli more. Ja sam indiferentan. Volim i ne volim. Poput klatna sam. Malo da. Malo ne. Zibam se u nejasnoći. Ljubi me. Volim te vlažne pozdrave, s okusom soli. Uzvraćam na isti način. Kao što volim more.
Pita me što sam radio i gdje je Nina. Odgovaram joj da je gore, u sobi, ja pišem. Kaže mi da se ide tuširati, sva je od soli. Plivala je danas puno. Odgovaram joj s - Dobro. Plivanje je zdravo. Čujem tuš iz kupaonice. Ona ispire sol. Ja bih se trebao oprati, također. Zaudaram na težinu. I na sofizme.
Prošla je već polovica kolovoza. Ljeto zamiče. Za ugao prirodne klepsidre. Dani su kraći, a mi smo i dalje zajedno. Uvučeni u čudnu priču.
Tražim lubrikante, a nalazim nedoumice. Ne nalazim prave riječi. Koristim se surogatima. Pišem o nečemu što ne poznajem. Borges je napisao samo jednu ljubavnu priču. Ulrike.. Jednu jedinu. Bio je u pravu. Ne valja pisati o onome što ne poznaješ. Samo želim jebati do besvijesti.
Mogli bi na šetnju uz obalu. Što kažeš? – upita me Nina. Prenu me. Ona se već bila spustila iz sobe – Pa, i mogli bi. Zašto ne? Šetnja će mi goditi. Svima nama. Bar vjerujem da je tako – rekoh – Da, i ja to mislim. Idem se spremiti. Reći ću i Aleni.
Već je bio mrak kad smo krenuli. Mjesec je bio pun. Visoko gore. Ukrašavalo ga je par zalutalih oblaka u prolazu. Mjesečina je zaogrnula po moru svoj srebrni plašt. Igrajući se valovima. Poput djeteta. Mi zaogrnuti mislima. Poput odraslih.
Hodamo obalom. Šutimo spojeni tišinom. Jednostavno znam da sam tu. Kraj njih. Dovoljno je i mekano. Hodali smo dugo, a onda je Nina predložila kupanje.
Idemo se okupati. Obožavam noćno kupanje – reče ona. – Idite vas dvije. Ja neću. Gledati ću vas – rekao sam – Dobro, idemo nas dvije. Idemo, Alena.
Skinule su se i ušle u vodu. Uronule su u srebrni mjesečev plašt. Njih dvije ispod Mjeseca. Jedna je Ulrike, a druga kula od pijeska. Gledao sam kako se diraju. Opet sam napet. Diže mi se do mjeseca. Poslije ću ih jebati.
Nakon kupanja, vratili smo se nazad. Istim putem, uz obalu. One su ubrzo zaspale. Nakon mog špricanja. Kad bih barem mogao i ja. Nastavljam pisati. U riječima je mir.
Netko dolazi iz sobe. Alena. – Zar ne spavaš? – upitao sam je. – Sanjala sam. San me probudio. – Što si sanjala? – Plivala sam u moru i nisam mogla izaći na obalu. Valovi su bili tako visoki. Uplašila sam se - Hajde, spavaj. To je bio samo san. Sve je u redu – Kada ćeš ti? – Uskoro. Treba mi malo. Samo nekoliko rečenica do sna.

***

Jedva sam zaspao. Još teže se probudio. Podne je. Šalica kave ispred mene. Cigareta mi u ustima. Preda mnom je važna odluka.
Danima ne pišem. To mi smeta. Nervozan sam. Muze su nemilosrdne, nemaju sućuti. Zatočen sam u priči koju trebam dovršiti. Nisam ni mislio da će to biti toliko teško. Počeo sam čitati Hamsuna. Za razliku od Borgesa, on je pisao ljubavne priče. Upravo čitam Zavodnika. Pročitao sam tu knjigu prije nekoliko godina. Sada je čitam pažljivije. Možda mi pomogne.
- Nisi baš raspoložen? – upita me Nina. – Nisam – odgovaram šturo – Ne, Nisam.
- Zašto? – sada se umiješala i Alena. Obje su tu.
- Sanjao sam nešto sinoć. Gotovo je s ovom pričom. – Što si sanjao? Tek smo počeli s njom. Još nije gotovo – Nina je postala nervozna. Alena je šutjela.
Zapalio sam novu cigaretu. Trebala mi je. Neke stvari ne mogu biti drugačije. Imaju svoj rok trajanja.
- Dođite - Prva mi je prišla Alena. Zatim Nina. Poljubio sam jednu i drugu.
- Sanjao sam da sam se izgubio. Hodao sam nekim puteljkom. Nekom šumom. Tražio sam put koji vodi iz šume. Put kući. Vas ste dvije ste bile uz mene. Upitao sam vas: Gdje smo? Kuda idemo? - Počele ste se smijati. Neprekidno, niste prestajale. Napokon ste rekle da mi ne možete pomoći. Da ste samo likovi koje sam izmislio. Niste uopće stvarne. Moram posve sam naći izlaz iz ove priče koja nigdje ne vodi.
Odlučio sam. Našao sam izlaz iz solilokvija.
Ovaj, zadnji red.

[Da Kang]

Pročitao sam samo ovu zadnju priču i ... nije loše, zazvonilo mi nekako Kafkijanski.
Go Gejto

[gajto gazdanov]

Da Kang kaže:

Pročitao sam samo ovu zadnju priču i ... nije loše, zazvonilo mi nekako Kafkijanski.
Go Gejto

kafkijanski? pa dobro. hvala.

[JustForFun]

Malo uvrnuta, iako kazes nezavrsena, ova je mozda i najbolja, ali svakako prvi utisak je wtf.. Sta je pisac htio reci

Zato i jest dobra jer nudi slojevitost i da citatelj nadje vlastitu poruku.

Nakon jednog citanja recimo meni je asocijacija kako svi u vlastitom zivitu damo likovima (ljudima) uloge (tocnije nasa ceznja, slabost i tko zna sto ih konstruira) i prica stima dok izmisljeni likovi ne osjete svoju moc i pocnu dirigirat nama i sami vodit svoj zivot i pisat pricu, a mi smo u prvom redu, u drugom planu , sve nas manje ima i nismo sretni razvojem dok prica zivi svoj vlastiti zivot, dok ne nadjemo taj zadnji redak kad teska srca zavrsimo pricu jer ipak je to nasa prica.

Odlicno po meni. Pozitivno uznemirujuce.

[gajto gazdanov]

JustForFun kaže:

Malo uvrnuta, iako kazes nezavrsena, ova je mozda i najbolja, ali svakako prvi utisak je wtf.. Sta je pisac htio reci

Zato i jest dobra jer nudi slojevitost i da citatelj nadje vlastitu poruku.

Nakon jednog citanja recimo meni je asocijacija kako svi u vlastitom zivitu damo likovima (ljudima) uloge (tocnije nasa ceznja, slabost i tko zna sto ih konstruira) i prica stima dok izmisljeni likovi ne osjete svoju moc i pocnu dirigirat nama i sami vodit svoj zivot i pisat pricu, a mi smo u prvom redu, u drugom planu , sve nas manje ima i nismo sretni razvojem dok prica zivi svoj vlastiti zivot, dok ne nadjemo taj zadnji redak kad teska srca zavrsimo pricu jer ipak je to nasa prica.

Odlicno po meni. Pozitivno uznemirujuce.

zahvaljujem ti na osvrtu.
inače, to je jedna od mojih prvih priča i to se itekako osjeti. već sam napisao da ima dobre pasaže ali također, i loše. i svjestan sam nedostataka. jer ih ima. iz ove, sadašnje perspektive, lako ih je uočiti, post festum.
svakako hvala just for fun.

[gentle wind]

"Jutarnja samoća padala je po meni. Ujutro svijet izgleda čisto i netaknuto. Mirisa je djeteta ili još preciznije, dječjeg pudera."

Volim jutra.

[gajto gazdanov]

gentle wind kaže:

"Jutarnja samoća padala je po meni. Ujutro svijet izgleda čisto i netaknuto. Mirisa je djeteta ili još preciznije, dječjeg pudera."

Volim jutra.

i ja volim jutra.
ona znace da si se uspio opet probuditi.

šta si tako star?!
ajd piši, ne trkeljaj!

[gajto gazdanov]

Mariamagdalena kaže:

šta si tako star?!
ajd piši, ne trkeljaj!

u hermeticnoj sam fazi. tada ne pisem.