Moj povijesni roman - Pendragon

[Michael Collins]

Ne, više sam mislio da se ov uplete u neku urotu kada je ovaj polako makne i uđe u brak.
Ali to je kasnije...
A razmišljam da kada oslobode London, oslobode i nekoliko hrabrih Saksonaca.
Među njima i vojvodu Baldwinna, njezina muža, koji će imati zanimljivo pitanje zašto je nejgova supruga u Utherovu taboru a ne u Exeteru

jbg, predomislio sam se da vidiš post, ali nema veze

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Ne, više sam mislio da se ov uplete u neku urotu kada je ovaj polako makne i uđe u brak.
Ali to je kasnije...
A razmišljam da kada oslobode London, oslobode i nekoliko hrabrih Saksonaca.
Među njima i vojvodu Baldwinna, njezina muža, koji će imati zanimljivo pitanje zašto je nejgova supruga u Utherovu taboru a ne u Exeteru
jbg, predomislio sam se da vidiš post, ali nema veze

Gle, tvoj roman, tvoja fabula
Bit će dobro

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

Gle, tvoj roman, tvoja fabula
Bit će dobro

Ma mislio sam da pojava Baldwina bude iznenađenje

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Ma mislio sam da pojava Baldwina bude iznenađenje

Ma ok, the plot thickens

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

Ma ok, the plot thickens

Kako da nazovem Grka u to doba?

Ili da kažem "iz stare zemlje negdje daleko na istoku"

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Kako da nazovem Grka u to doba?
Ili da kažem "iz stare zemlje negdje daleko na istoku"

Mislim da bi Romej bio nekakva samo odrednica.
Malo je egzotično pa pali
Ovaj opis iz daleke zemlje ... je li-la, teško ćeš ga češće upotrebljvat...

[Michael Collins]

London, lipanj 1398.

Rick Hunt je gledao tvrđavu u zapaljenu tvrđavu Croydon, jednu od sedam malih uporišta koje su trebale štiti London. Nikada ranije nije vidio tako što, i nadao se da više nikada ni neće vidjeti.
Velika pumpa šikljala je zapaljenu tekućinu pod tvrđavi i izazvala stravu ne samo među Dancima unutra, nego i među našim ljudima.
Od utvrde nakon nekog vremena nije ostalo ništa, Uther čak nije ni mario da je zauzme, njegov cilj je bio neutralizirati a ne zauzeti te utvrde.
Nakon uspjeha kod Croydona, Uther im je održao veliki govor i među ostalim rekao da nemaju vremena za gubljenje, i da će glavnina još danas otići uništiti jednu od utvrda, a da se vojnici iz Sussexa, njegovi vojnici, zajedno da pojačanjima iz Devona, okupe na rubu obližnje šume i počnu graditi male splavi, koje će iskoristiti da prijeđu Temzu, sada kada je bilo samo pitanje vremena, kada ćei ostale utvrde pasti.
Sljedećih par dana, svih šest utvrda je bilo u plamenu, a mi smo sada gledali bočno prema Londonu, dok smo činili nešto donedavno nezamislivo, prešli bez otpora na sjevernu stranu.
Pod okriljem mraka, šuljali su se prema sedmoj utvrdi – Tottenhamu.
Dok su puzali po visokoj travi, žitu ili zemlji, Hunt je razmišljao o zadnjima danima i što se događalo.
Svi su se sjećali kada je neki stranac iz nekog dalekog kraja preko mora došao u Dover i ponudio saksonskim knezovima svoje oružje u zamjenu za desetinu plijena od svih gradova koje osvoje.
Svi su se smijali, osim Uthera.
On je rekao da je učio povijest i da zna za tu tehnologiju.
Tražio je demonstraciju i pod najvećom tajnosti, stroj kojeg su nekoliko dana sastavljali, spalio je neku staru staju.
To je dakako bio samo manji model kojeg su napravili, a oduševljeni Uther, tražio je da se danima gradi još veća, a ova mala nakon toga uništi, da ne padne u neprijateljske ruke.
Istočnjak od tada ni na obavljanje nužde od tada nije smio bez barem desetorice Utherovih ljudi a još desetorica su danonoćno se smijenjivali čuvajući njegove spise.
Sada je bio red na Hunta i njegove ljude.
Bili su naoružani kukama i samo oružjem za blisku borbu, a utvrdu su morali brzo na pred osvojiti.
Vijesti nisu putovale još prema sjeveru, jer u većini utvrda nije ni bilo preživjelih da pričaju o tome, osim nekoliko sretnika, koji bi preživjeli skokove sa zidina i koje su zarobili.
Tottenham, najmanja, vojnički najslabije branjena utvrda, trebala je brzo pasti.
Utherova predviđanja su bila točna.
Bile su malobrojne patrole oko utvrde, i te su ljude lako poubijali Huntovi ljudi.
Kada su se sa svih strana probližili malenoj utvrdi bez obrambenog jark, poletjele kuke sa svih strana.
Danci su digli paniku i uzbunu, ali bilo je kasno, u kratkoj, ali krvavoj borbi, Huntovi ljudi su zauzeli zidine, i pobili sve Dance na njima.
Ostatak utvrde se brzo odlučio predati.
Hunt je tada uzeo Dancima nekoliko konja i odred svojih pouzdanog vojnika sa zastavom tvrđave poslao Utheru

[Wikiceha]

Nice
Kratko i jednostavno

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

Nice
Kratko i jednostavno

Inače, pararelno sa karticama, radim i klasičniji roman, gdje će biti duže, inače sam već završio ulazak u kamp u Cornwallu i barsku tučnjavu Maxwella i Wintera sa vojnicima iz Dorseta, sa one kartice broj dva, kada malo ulaštim stavim.

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Inače, pararelno sa karticama, radim i klasičniji roman, gdje će biti duže, inače sam već završio ulazak u kamp u Cornwallu i barsku tučnjavu Maxwella i Wintera sa vojnicima iz Dorseta, sa one kartice broj dva, kada malo ulaštim stavim.

Može
Ja sam ti tu još danas i sutra, pa me nema 2 tjedna.
Dok se vratim, imam feeling da će pola romana biti gotovo

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

Može
Ja sam ti tu još danas i sutra, pa me nema 2 tjedna.
Dok se vratim, imam feeling da će pola romana biti gotovo

Uživaj, ako završim, stavim sutra, ako ne, nigdje nam se ne žuri

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Uživaj, ako završim, stavim sutra, ako ne, nigdje nam se ne žuri

Tnx

[Michael Collins]

Ej, stavit ću samo pola, a i to samtraj nedovršenim, jer ima tu još puno, puno posla

[Michael Collins]

POGLAVLJE 1 - dio

Napokon su stigli pred tabor, gdje ih je dočekala ponovo straža.
Ovaj puta su to bili ljudi vojvode Adama Gordona od Warwicka, koje je predvodio njegov sin William.
Dojahao je do Uthera i svečano se predstavio, na što je ovaj odgovorio istom mjestom.
Bio je vrlo visok i vrlo snažan, svijetle smeđe kose i mladenačkih urednih brkova i brade, djelovao je više poput Kelta po tome, ali mu je oklop doista bio impresivan. Vojnici su s divljenje promatrali njegov pozlaćeni oklop, koji je vjerovatno koštao više nego će oni zaraditi u životu.
Nije ga se moglo ne prepoznati ni usred najveće bitke, iako je Winter razmišljao koliko bi se neki Kelt obradovao ako bi uspio svući taj oklop s njegova mrtva tijela. Da, vojvode Gordoni su zapovjedali najboljom i najopremljenijom vojskom od svih Saksonaca, i samo je njihov mudrost i osjećaj za politiku, stavio Vortigen na čelu ovog pohoda, kako se drugi vojvode ne bi prestrašili njegove sve veće moći.
Uther i William Gorodn stajali su sada jedan pred drugime.
Njih dvojica su se otprije poznavali i srdačno su si pružili ruke.
Nakon toga, velik improvizirana kapija drvenog tabora se otvorila, i Utherovi ljudi su počeli polako ulaziti u taj pravi mali grad.
Winter je svojih dvadeset i dva ljeta bio u nekoliko vojnih pohoda i jednako toliko vojnih tabora.
Nikada nije vidio ovoliki kamp, ali ni ovoliki razvrat, nemar i apatiju.
Vojnici su bili neobrijani, pijani i u najmanju ruku ležerno odjeveni, a bilo je gotovo jednako bludnica, krčmara, kuhara, žonglera, patuljaka i svirača, koliko i vojnika.
Ovo možda jest bio pravi mali grad, ali vrlo prljav, neuredan i kaotičan mali grad.
Očigledno je bilo da su mjeseci provedeni u ovakvom mjestu nepovoljno utjecali na ljude, i da ovo nije bio blistavi pohodod protiv Kelta, kakvom su se ovi ljudi nadali kada su prihvatili poziv knezova Devona, da ih spase od pljačkaških pohoda iz susjednog Cornwalla.
Mirisi pečene hrane, piva i lošeg vina, blata i urina, širili su se taborom, dok su polako koračali prema središnjem dijelu, u susret Vortingenu, slavnom vojvodi od Kenta, i vođi ovog pohoda.
Pomalo već ostarjelog vojvodu, našli su u glavnom šatoru, gdje je sjedio sa knezom Gordonom, vojvodom od Warwicka te knezovima Devona, braćom blizancima Johnom i Adamom Baldwinom.
Gordon je bio visok i snažan muškarac, smeđe kratke kose i brkova, dok su blizanci bili nešto više prosječne visine, vrlo mladi, i nisu pretjerano djelovali ratnički, iako su imali lijepe oklope i prilično su biti vitki i djelovali su gipko.
Bili su mnogo svjetlije nijanse smeđe kose, koju su obojica vrlo kratko šišala.
Samo je Uther imao čast sjesti s njima u šator, a pozvali su nešto kasnije i Richarda Blackwooda da im se pridruži.

Knez William Gordon obratio se zatim Lennoxu i Winteru.
„Dečki, mene stalno ponavljanje ovih gluposti o politici ne zanima toliko. Da li bi mi se htjeli pridružiti u jednoj od nših krčmi da se malo odmorite od puta. Moji ljudi će odvesti vaše do Kentova dijela tabora“?
Winter i Lennox su pristojno prihvatili, samo su zamolili da u njihovom dijelu tabora zaduže opremu, te su se ispod velikog šatora pridružili knezu Williamu u improviziranoj krčmi, jednoj od mnogih u taboru.
To nije bio plemićki šator kakav je Winter znao posjećivati u pohodima, nego šator gdje su se mješali obični vojnici, bludnice, trgovci i plemići.
Služavke su bile obične djevojke a ne dvorske dame, a i mali posužitelji su bili lokalni dječaci, bilo iz Devona, ili čak lokalci kojima su se valjda smilovali kada su spalili njihova sela.
Usprkos svojem kicoškom držanju, William Gordon je očito volio ovo mjesto, a i vojnici i ostali su voljeli njega, jer ih je srdačno pozdravljao, a djevojci koja im je donijela vrčeve piva je čak dao srebrnjak i nije je opalio po stražnjici kako su radili neki drugi oko njih.
Da, taj čovjek je izgledao gotovo savršeno. Bogat, snažan, privlačan, darežjiv i pristojan.
Zašto ga se Winter onda toliko pribojavao, ni sam sebi nije znao reći.
Maxwell je pak prilično bio prilično oduševljen novim čovjekom.
Naravno da ga je poznavao, i da ga je vidio na prošlogodišnjem saboru u Winchesteru, ali tada je imao mnogo pametnija posla nego upoznavati se s plemićkom mladeži i njihovim igricama. On je morao štiti Uthera u gradu gdje su se trebali sastajati sa najzakletnijim neprijateljima među saksoncima.
No sada je bio opušten. Bez kacige, njegova golema ćelav glva i njegovi mišići izvan oklopa, izgledali su kao da je riječ o nekom snagatoru sa seoskog sajma, a ne da se radi o vještom mačevaocu i prilično dobrom jahaču.
Dok su ispijali vrčeve, William upita Maxwella:
„Jeste li se ikada borili na turniru?“
„Ne, ja sam samo seljak.“ odvrati mu bez neke uvrijeđenosti Maxwell.
„Kako ste došli do pozicije tjelohranitelja sina jednog vojvode?“ nije puštao temu William.
„Kao mladić sam rano izrastao, i upuštao se prvo u tučnjave, pa u sitne krađe, pa u otvorene pljačke. Imao sam 14 godina kada sam bio u bandi jednog lokalnog odmetnika. Nakon 2 godine haranja ne samo po Kentu nego i po susjednim vojvodstvima, čak i u Danelawu, naš je odred razbio sir Richard Blackwood. Odveli su preživjele u Dover gdje su nas trebali povješati, ali se Vortigen, koji je smatrao da je dužnost da bude prisutan svim smaknućima, ili koliko je to bilo moguće, smilovao mojim godinama i bio zadivljen mojom snagom. Ponudio mi je poštedjeti život, ako pristanem služiti njemu.“
„Fascinantno“ odvrati zabavljeno ali ne i podrugljivo William. Koliko sada imate godina?
„Trideset i pet“ odvrati mu Maxwell. „Od dvadesete sam tjelohranitelj. Prvo pet godina Vortigenu, a onda Utheru, kada je navršio godine u kojima može početi ozbiljnije vježbati jahanje i ratne vještine.“
„A vi, sir James?“ obrati se onda Winteru. „Vi ste isto u to doba bili s Utherom? Kada vas je Vortigen primio kao svojega?“
Winteru se nije svidjelo koliko si ovaj čovjek dopušta toliko otvoreno postavljati takva pitanja, ali mu odgovori.
„Mi smo vazalna kuća obitelji Pendragon, još od dolaska na ovu zemlju i protjerivanja Kelta. Imali smo dvorac i veliki posjed blizu grada Ashforda. Imao sam oca i trojicu starije braće, svi su bili vojnici i ratovali su protiv Vikinga ili drugih Saksonaca. No iznenadni napad Lancastera na Kent, uhvatio nas je nespremne, i vojska je spalila grad Ashford i nedaleko njega i naš dvorac, dok su moj otac i braća bili u Doveru na nekom turniru ili tako nečem.
Cijela vojska Kenta se sletjela prema njima kada su, sada već prekasno, čuli vijest i nepripremljeni se suočili sa njihovom vojskom.
U bitci kod Ashforda, Kent je odnio pobjedu, zahvaljući boljim borcima i zapovjednicima, ali bila je to skupa pobjeda, jer je masa naših vitezova i vojnika poginulo, među njima moja otac i sv braća.“
„Gdje ste vi bili kada vam je dvorac spaljen?“
„Bio sam zarobljenik. Odveli su me pred Richarda Lancastera i predstavili kao sina vlasnika dvorca. Poveli su me sa sobom kada su jahali prema Doveru i susreli se sa Vortigenom. Nakon neočekivanog poraza, zaborvili su na mene, i našli su me neki vojnici i prepoznali po odjeći da sam plemićkog porijekla.
Odveli su me pred Vortigena, koji me nije osobno znao, ali me stari Bernard predstavio kao sina sir Johna Wintera. Kako je Vortigen znao da su mi i otac i braća poginuli, a dvorac spaljen, smilovao mi se, i primio me k sebi u Dover.
Od tada sam imao isto obrazovanje, hranu i krov nad glavom kao i moj vršnjak Uther.“
„A vi i Uther, jeste li najbolji prijatelji“ nastavi s pitanjima William.
„Bez uvrede, kneže Gordon, ali to je moja osobna stvar“ pomalo naglo izreče Winter, i na to se ovaj malo povuče.
„Ajmo onda s veselijim temama“ reče William opet vedrim tonom.
„Što kažete na naš mali grad?“
Maxwell će na to „Meni je po mjeri, moram priznati. Ima taman pristojan omjer vojnika i bludnica, ne moramo se tući za njih. A možda i njih pošaljemo protiv Kelta“.
Na ovo se sva trojica muškaraca nasmiju, i Winter se malo opusti, te počne piti sve više vrčeva piva, kako su sati prolazili. Nakon dosta vremena, neki čovjek vojvode Gordona pozove po Williama, i ovaj se oprosti i napusti šator.

Sada su Maxwell i Winter ostali sami te su nastavili piti.
Nakon što se Wintera uhvatila potreba da se ponovo olakša, izašao je nakratko izvan šatora, a kada se vratio, ramenom okrzne nekog vojnika. Već je htio reći da je sve u redi, kada na vojnikovim prsima vidi znak kuće Lancaster od Dorstea. Nije ni shvatio što radi, a njegova šaka je već oborila tog čovjeka i ovaj se nađe na podu, krvareći iz nosa. Odjednom se stvore još dvojica njegovih sudrugov, i zgrbe ga i počnu divljački prebijati. Već se našao na podu, kada se i Maxwell stvorio iz ničeg i u dva udarca je oborio oba vojnika. Izbila je opća tučnjava u šatoru, dok su bludnice i mali poslužitelji bježali van glavom bez obzira, a nesretni krčmar pokušavao spasiti što može od svojeg vlasništva.
U sav taj opći kaso, uletjeli su stražari, je koji su nesmiljeno mlatili sve redom i izbacivali iz šatora.
Srećom po Wintera i Lennoxa, to večer su bili dežurni stražari iz Berkshirea, njihovih saveznika, i ako nisu po izgledu prepoznali Wintera, jesu sigurno Maxwella, te mu samo jedan vojnik dobaci da odvede svoj prijatelja i da odmah izlaze van. Čak mu je jedan vojnik pomogao nositi ga, ne iz potrebe, nego da drugi stražari ne idu na njih.
Srećom po Wintera, nije bio toliko poznat ili utjecajan kao Uther ili fizički prepoznatljiv kao Lennox, pa su zamjenili njegov potez sa tipičnom krčmarskom tučnjavom, a ne njegovim izljevom mržnje prema Dorsetu.
A mržnje je itekako bilo, iako bi se Winter u nekoj boljoj okolnosti mogao suzdržati.
Na povratku u njihov dio kampa, Lennox spusti Wintera ispred njegova šatora, baci mu vjedro vode da se opere, divljački ga opsuje i ode spavati, što je i ovaj uskoro učinio, premda da je znao koliko će ga sutra glava boljeti, možda se ne bi ni trudio ustati.

[Wikiceha]

Fino

[Michael Collins]

Wikiceha kaže:

Fino

Nije prestereotipno ovo da je Maxwell bio prvo razbojnik i odmetnik?

Ne znam, htio sam mu dati dubinu

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Nije prestereotipno ovo da je Maxwell bio prvo razbojnik i odmetnik?
Ne znam, htio sam mu dati dubinu

Nije, ok je.
Zanimljiva pričica

[Michael Collins]

Warwick, sredina lipnja 1398.

Robertu Locksleyu je bilo dosta. Njegovi ljudi bili su desetkovani i stanje nije bilo dobro. Još je gore bilo što su njegovi poslodavci očito se uvukli u igru kojoj nisu dorasli. Osvojiti London, pobiejditi kralja Danske, otjerati Vikinge?
Sve je to njemu iblo previše. On je bio plaćenik, i njegova dužnost je bila prema njegovim ljudima, naći im što veću zaradu po što lakšim uvjetima.
Slati ih u smrti zbog suludih snova o nekom stvaranju kraljevstva.
Locksley je znao što snovi mogu učiniti.
Njegov pradjed je izgubio sve, uključujući i život kada su Vikinzi zauzeli njihov grad Nottingham.
Njegov djed, tada mladić, je sa dijelom vojske uspio pobjeći i našao se u neobičnoj situaciji. Nije imao zemlju ali je imao vojsku. Ta vojska nije bila dovoljno jaka da se suprostavi Vikinzima, ali je bila dovoljno jaka da izaziva strahopoštovanje. Kako su godine prolazile, lokalni vladari, što saksonski, što keltski unajmnjivali su ih za međusobne borbe i razračunavanja, kao i za ponekad obranu od Vikinga.
No pravi procvat su doživjeli kada su otišli na poziv Franačkog kralja u obranu južnih granica i kada je njegov otac preuzeo vlast nad Locksleyevim plaćenicima.
Iz tog rata izašli su bogati i moćni, a pobune nekih franačkih velikaša i pametan odabir strana samo su učvrstili tu moć.
Kada je Robertu bilo 10 godina, njegov otac, je odlučio stvoriti vlastiti dom.
Prešli su kanal koji je dijelio Brettaniu od Franačke i marširali sve do Nottinghama.
To nije bila vojska ponosnih saksonaca, njih je bilo, ali ne više od Franaka, Kelta, što iz Brettanije što iz Armorike, ali i Danaca i drugih vikinških naroda.
Oni su lakoćom otjerali lokalnu dansku kuću, i zauzeli grad i okolicu.
Sljedećih 6 godina Nottingham je bio sila koju su poštovali i Vikinzi i Saksonci, ali onda se sreća obitelji Locksley promjenila.
Lokalni vladari su bili ljubomorni na njihovu moć, ali nisu se usudili izravno napasti.
Sramotnom koalicijom saksonaca Northumbrije, Mercije te Vikinga iz Yorka dogovoreno je da će se uništiti Nottingham i kuća Locksley.
U zemlji Pikta su nađeni najamnici i tiho prebačeni sve do Nottinghama.
Da sve ne bude pošteno, pobrinuli su se i potkupljivanjem Erica Storma, mladog i ambicioznog plaćeničkog vođe, koji je s nepunih 20, već bio jedan od najvažnijih ljudi Locksleyeva oca.
Na znak za uzbunu, Ericovi ljudi su zapalili neke dijelove grada, a sam Eric, kada je došao pred Charlesa Locksleya, Robertova oca, pozvao ga je da se dio vojnika pobunio i da hitno krenu prema glavnog trgu. Kada su krenuli, zabio mu je bodež u leđa, a njegovi ljudi su sasjekli nekolicinu njegovih tjelohranitelja.
Robert je tada imao samo 16 godina, i vodio je odred strijelaca kuće Locksley južno od grada. Tek dva dana kasnije saznao je da je grad pao, da mu je obitelj ubijena a da lokalna vojska iz Yorka kreće ponovo preuzeti grad za Danelaw.
Robert je htio krenuti prema gradu, ali su ga njegovi ljudi razuvjerili.
Jedan od zapovjednika njegova oca, Franak zvani Pippin, onda mu je savjetovao da napuste Brettaniu, jer više ne mogu vjerovati ni Saksoncima ni Dancima, nego da ponovo krenu u njegovu zemlju, gdje ime njegova oca i dalje izaziva strahopoštovanje.
Također je savjetovao Robertu da dopusti onima koji ga ne žele slijediti da mirno odu, jer „bolje jedan vjerni čovjek, nego tisuću izdajica“.
Tako on i učini i sa dvjestotinjak strijelaca i 40-tak drugih vojnika njegova oca su krenuli na dug put na jug.
Nakon mnogo vremena, stigli su u su neopaženo do Portsmoutha, gdje su sa ostatkom novca i nakita koje je mladi Robert imao, platili brod do Franačke.
Tamo su se sreli s lokalnim plemićem koji je trgovao s Nottinghamom i koji je primao usluge njegova oca, te ih on pristane zaposliti kao svoje snage.
Tamo su proveli tri godine i Robert je polako stasao u muškarca.
Onda je došla invazija pljačkaških Bungurda, i Locksley je, više zbog imena nego zbog snage njegovih postrojbi, pozvan da se pridruži Franačkim snagama.
Na putu su mu se mnogi strijelci pridružili i njegove snage su se udvostručile prije nego su uopće došli do Bungurda.
Iz tog rata su izašli bez velikih gubitaka, ali kao dio pobjedničkog pohoda.
Ime Locksleyevih plaćenika, ponovo je izazivalo divljenje i strah, i sljedećih 10 godina Robert je ratovao što u Franačkoj, što na njezinim granicama.
Kako se Franačka u tim ratovima stabilizirala, sve se manje trebala oslanjati na plaćeničke odrede, a i ratovi plemića su utihnuli.
Tada Locksleyevi plaćenici se upuptaju u oslobodilačke pohode Aragonaca protiv ljudi strane vjere, i taj rat mu je donio veliko bogatstvo u pljačanju velikih i bogatih gradova na jugu Iberije.
No prilikom osvajanja jednog grada lokalni konjanici se potuže da strijelci ne zaslužuju toliki dio plijena i Locksley zatraži prijem kod kralja Aragona.
Kralj zauzme stav konjanika, koji su činili veliku i važnu struju u njegovoj vojsci i Locksley, nakon tri godine provedene na poluotoku, već je razmišljao bi li južnom narodu ponudio svoje usluge, kada je primio poziv vojvode Warwicka i bogatu ponudu.
Robert je već veći dio života proveo izvan Brettanije nego u njoj, ali kao plaćenik ,nije dao da mu osobni osjećaji se upliću u poslovnu politiku.
Razmišljao je i hoće li sresti Erica Storma.
Njegovo ime se itekako proširilo tokom ovih godina, ratovao je i na strani Northumbrije protiv Pikta, pa i Vikinga, koji su ga gotovo smaknuli kada je zatražio da upravlja Nottinghamom, ali i na strani Vikinga u njihovim međusobnim borbama, u kojima se navodno toliko istakao, da su ga počeli unajmljivati i plemići na Jutlandu i u Norveškoj.
Njegov najveći i vjerovatno jedini strah je bio da će se naći na istoj strani, jer s jedne strane osjeća dužnost prema svojim ljudima, a s druge stare saksonske zakone da osveti obitelj.
Locksley je znao da čovjek vrijedi samo koliko i njegova riječ.

[SubSV]

Michael Collins kaže:

Nije prestereotipno ovo da je Maxwell bio prvo razbojnik i odmetnik?

Ne znam, htio sam mu dati dubinu

A kad ćeš ubaciti nekakvu ljubavnu priču ili malo erotike u radnju?

[Michael Collins]

SubSignoVeneni kaže:

A kad ćeš ubaciti nekakvu ljubavnu priču ili malo erotike u radnju?

Ma, ima nešto malo na postu 26 tu na temi, ali neću toga puno stavljati, čisto radi forme.

S time da su ovo samo kartice, samo desetak stranica od prve dvije kartice imam, ovo iz posta 26 će biti isto duže