Kad su vam djeca počela ostajati sama doma

[micimaci6]

ja sam sa 6 godina ostajala sama doma i čuvala brata od 3 godine, i oboje smo živi, zdravi, veliki, pametni i ništa nam ne fali

[kajpa]

micimaci6 kaže:

ja sam sa 6 godina ostajala sama doma i čuvala brata od 3 godine, i oboje smo živi, zdravi, veliki, pametni i ništa nam ne fali

Imate srece.
Cijeli dan si se sa svojih 6 godina brinula za sebe i za dijete od 3?

[micimaci6]

imala sam dobre susjede koji bi nas pogledali tu i tamo, ali da većinu dana smo bili sami, mama bi navečer spremila ručak za sutra i nikad nije bilo nikakvih problema, i draže mi je da sam od malih nogu navikla tako nego da su me razmazili pa da ne mogu otici ni na wc bez njih, ovako sam mislila da je to sasvim normalno i da tako treba biti..

[kajpa]

micimaci6 kaže:

imala sam dobre susjede koji bi nas pogledali tu i tamo, ali da većinu dana smo bili sami, mama bi navečer spremila ručak za sutra i nikad nije bilo nikakvih problema, i draže mi je da sam od malih nogu navikla tako nego da su me razmazili pa da ne mogu otici ni na wc bez njih, ovako sam mislila da je to sasvim normalno i da tako treba biti..

Sto sada mislis o tome?
Bi li i ti tako...svoje dvoje djece od 3 i 6 ostavila same?
A tko vas je cuvao dok ste bile jos manje? Tko je cuvao njega kad si ti bila u skoli...bio je sam doma sa svojih 4 godine?

[micimaci6]

meni je i sad to normalno samo vidim da nekima nije, bili smo u jako slaboj financijskoj situaciji i razumijem skroz zašto je tako moralo biti, kad sam krenila u školu bila sam s bratom popodne, a susjeda izjutra.. nego danas svi od djece prave invalide i meni je žao radi toga..

[kajpa]

micimaci6 kaže:

meni je i sad to normalno samo vidim da nekima nije, bili smo u jako slaboj financijskoj situaciji i razumijem skroz zašto je tako moralo biti, kad sam krenila u školu bila sam s bratom popodne, a susjeda izjutra.. nego danas svi od djece prave invalide i meni je žao radi toga..

Jedna je stvar sto je tako zbog nekih okolnosti moralo biti i sto ste svi skupa to prezivjeli, ali to ne znaci da je to - dobro.
Ako i dan danas mislis da nema niceg loseg u tome da svoju djecu, tako malu, ostavljas samu doma (dugo), onda si u krivu.
I meni je zao sto su neka djeca nesamostalana, ali puno mi je to draze (jednog dana ce ipak morati samo odrezati snitu kruha ako zeli jesti), nego da se tako malom djetetu koje je samo doma nesto dogodi.
Razmisli o tome i pokusaj brinuti o svojoj djeci na ispravan nacin. Da su djeca od 3 i 6 sami doma je mozda bila nuzda, ispravno i dobro sigurno nije.

[Lord Byron]

micimaci6 kaže:

meni je i sad to normalno samo vidim da nekima nije, bili smo u jako slaboj financijskoj situaciji i razumijem skroz zašto je tako moralo biti, kad sam krenila u školu bila sam s bratom popodne, a susjeda izjutra.. nego danas svi od djece prave invalide i meni je žao radi toga..

Priču o "svom slučaju" intoniraš kao pozitivan primjer nepravljenja invalida od djece, a i sâma kažeš da je tako bilo zbog financijske situacije.

Danas bi takvo što (ostavljanje 6- i 3-godišnjaka sâmih kod kuće) bilo i protuzakonito. Između toga i "pravljenja invalida od djece" je cijeli niz nijansi i načina.

[happygoose]

kajperinja kaže:

Imate srece.
Cijeli dan si se sa svojih 6 godina brinula za sebe i za dijete od 3?

nema mjesta cudjenju...tako se ljudi vole hvaliti kljucicem oko vrata fenomenom...i onda se cude sto su i sto roditelji i dalje ostavljaju malu i mladju djecu same doma.I guraju granice do kraja.

to je i moja mater prakticirala...moja je ishla tako daleko da me je znala zbog svojih putovanja i posla/rasporeda ostavljati samu danima(jednom cijeli tjedan), na brigu susjedima i kljucicu oko vrata... da bi poslije oko pricala kako sam ja samostalna i odogovorno dijete, ali nikad mi nije dala niti izbor niti opciju kad je bilo u pitanju ostavljanje doma bez nadzora...niti pitala kako je meni kad me ostavlja samu.Njoj djeca nisu bila nesto pri vrhu prioriteta...djeca valjda mogu istrpiti za vishe ciljeve...pa i ostajti sama doma i kad ne bi trebala.

za takvo ponasanje nema i nikad nije niti bilo dovoljno dobre isprike...barem sto se mene tice.

[kajpa]

happygoose kaže:

nema mjesta cudjenju...tako se ljudi vole hvaliti kljucicem oko vrata fenomenom...i onda se cude sto su i sto roditelji i dalje ostavljaju malu i mladju djecu same doma.

Znam da su mnogi odrasli s kljucicem oko vrata, ne znam je li to nesto s cim se treba hvaliti, ali za skolsko dijete to je prilicno ucestala pojava.
Ali da dijete od 6 godina cuva ono od tri, to jos nisam cula.

[happygoose]

o da.. ja jesam i ne cudi me...desava se puno cesce nego sto ljudi misle...

pa ljudi ostavljaju malu djecu, bebe i trce na postu, trgovinu, baciti smece...itd...kako ne bi tako malu djecu ostavljali doma...i onda se samozadovoljno trljaju ruke kako ce postati samostalnija i jadna ona ne samostalna djeca ciji roditelji razmishljaju o posljedicama svojih postupaka.

[kocul]

A tko je vas čuvao dok ste išli u školu? Ako su vam roditelji radili. Danas se od toga radi cirkus.
Neki dan kupujem tene klincu. Imaju vezice, ne čičak. Joj, pa kako će? U moje vrijeme bili ste sretni ako ste imali telefon. Dobio si ključ oko vrata. Koja vožnja u školu i dolazak poslije nastave. Ideš sa drugom djecom iz kvarta. I ništa nam ne fali. Nisu ta djeca ništa manje pametna od nas. Teško se nama naviknuti da imamo već "veču" djecu koja se polako osamostaljuju

[kajpa]

kocul kaže:

Teško se nama naviknuti da imamo već "veču" djecu koja se polako osamostaljuju

Ova od 3 i 6 su se brzo osamostaljivala. Ludo i brzo.

[Lord Byron]

kocul kaže:

U moje vrijeme...

U moje vrijeme je svaki desetogodišnjak morao uloviti svog dinosaura ako nije želio da ga vršnjaci ismijavaju.

I što ćemo sad s tim? Kakve to veze ima s djecom danas i ovdje?

Osim što su sve te rečenice "u moje vrijeme..." beznadno staračke, one odražabaju potpuno nerazumijevanje svih ogrooooooomnih promjena koje su se dogodile između "roditeljskog vremena" i "dječjeg vremena".

Primjer s vezicama je potpuno pogrešan, jer ni danas nije normalno da si dijete ne zna vezati tenisice (BTW, djetetova reakcija je tvoja, a ne njegova sramota) - ali, svaštanešto drugoga je potpuno drugačije: od sigurnosti u prometu pa do sigurnosti uopće.

Od "moga/tvoga vremena" pa do današnjeg vremena dogodilo se svašta, uključujući i cijeli jedan rat.

Konačno, je li "u tvoje vrijeme" bio zamisliv događaj poput ubojstva Luke Ritza?

Još konačnije: na čemu temeljiš tvrdnju da nam "ništa ne fali", kad je upravo ta generacija bez telefona, s ključićem oko vrata i petstokilometarskim pješačenjem do škole, generacija koja je iznjedrila društvo kakvo imamo danas - sviđa ti se svijet u kojem živiš?

[kocul]

Lord Byron kaže:

U moje vrijeme...

Što se tiče godina fulao si desetak. Meni je 42. Što se tiče onih koji su ubili Luku takvih nije bilo na cesti. Marica je došla u školu, pokupila te... Učenik je poštovao nastavnika. Nije ga slao u rodni kraj, nosio noževe... Nije bilo mame i tate koji nisu znali gdje su im djeca navečer.
Bila je sigurna plaća 15-tog, mirnije se živjelo. No to je bilo, prošlo
Ono što se sada sustavno uništava to je porodica, osnov svega. Od radnih nedjelja pa dalje. Nažalost sve smo dalje od djece trudeći se nešto im priuštiti u životu. Kupujemo mir igračkama, kasnije novcem, mobitelima, kompjuterima. Razgovori se svode na dnevnu rutinu, šta je bilo u školi... Ne vidimo njihove strahove, probleme zadubljeni u svoje vlastite

[Lord Byron]

kocul kaže:

Što se tiče godina fulao si desetak. Meni je 42.

Što sam fulao, kako sam fulao?

[SummerNight]

kocul kaže:

Što se tiče godina fulao si desetak. Meni je 42. Što se tiče onih koji su ubili Luku takvih nije bilo na cesti. Marica je došla u školu, pokupila te... Učenik je poštovao nastavnika. Nije ga slao u rodni kraj, nosio noževe... Nije bilo mame i tate koji nisu znali gdje su im djeca navečer.
Bila je sigurna plaća 15-tog, mirnije se živjelo. No to je bilo, prošlo
Ono što se sada sustavno uništava to je porodica, osnov svega. Od radnih nedjelja pa dalje. Nažalost sve smo dalje od djece trudeći se nešto im priuštiti u životu. Kupujemo mir igračkama, kasnije novcem, mobitelima, kompjuterima. Razgovori se svode na dnevnu rutinu, šta je bilo u školi... Ne vidimo njihove strahove, probleme zadubljeni u svoje vlastite

meni se cini da si ti zivio u 50tima ili da se jako idealizirano sjecas djetinjstva

[Ribež]

Dakle evo kako teku naši prvi samostalni dani..
Kiša..
Torba natrpana do velike mogućnosti pucanja po šavovima.
Školske knjige i bilježnice,pernica, sendvić, ko za vrapca taj dan ima tjelesni pa i pribor za tjelesni uključujući tenisice, papuče koje mora svaki dan vući iz škole i sutradan u školu jer nemaju ih gdje ostavljati, kišobran..
Po povratku iz škole nas nema domeka. Ona u toj silnoj masi stvari odjednom ne može naći ključeve i naravno gorko zaplaće nad svojom sudbinom jer ne može ući ni u ulaz a vani pada kiša.
Nailazi susjed i pušta je u zgradu i ona ispred vrata opet udri u plač jer nema ključeve. Naziva mene - ja nemam kraj sebe mob. jer sam na sastanku, zove muža on ju smiruje i kaže da vadi van stvari jednu po jednu i naći će ključeve.
Nalazi ih, zove me i ja se uspijem javiti. Opet plače ko ljuta godina i objašnjava - mama sva sam se spetljala..ja ju tješim jer sama sto puta ne mogu naći ključeve po torbi. Malo joj lakne i mirno riješava zadaću do našeg dolaska kući.
Inače ključeve drži na određenom mjestu u torbi ali ovaj put je bila tako nakrcana stvarima da se jednostavno pogubila. Baš mi ju je bilo žao. Sada fektam muža da im za razred napravi neku kutiju/ormar gdje će odlagati bar papuče da ne vuče to stalno za sobom. Dijele razred s drugom smjenom i razrednica ne dopušta ostavljanje papuča na vješalicama kao do sada.

[trenutna]

Nekad je bilo sve jednostavnije i tako su se naši odnosili sa nama bez osjećaja krivnje.
I mene je moj brat, 4 godina stariji, vodio u vrtić i iz vrtića kući.Nitko se nije onda zgražao.Bili po cijeli mili dan na ulici a mama bi samo urlala s prozora da je gotov ručak i onda opet van.Druga vremena, stvarno druga vremena.
Sjećam se da mi je bila noćna mora samo kad je radila do 23 sata, ja sama kući ( brat je bio u drugog gradu zbog školovanja)i bila je redukcija struje. Dva sata sam visila na terasi jer sam imala fobiju mraka( mogla sam imati nekih 12 godina već)dok ne bi majka stigla kući.
Moj sin je sada sretan kad ostane sam doma jer može na miru igrati igrice na kompu bez da mu "stara" stalno zanovijeta i brani
Niš pametnog nisam rekla samo sam se prisjetila starih vremena

[Lord Byron]

Ribež kaže:

Opet plače ko ljuta godina i objašnjava - mama sva sam se spetljala..ja ju tješim jer sama sto puta ne mogu naći ključeve po torbi. Malo joj lakne i mirno riješava zadaću do našeg dolaska kući.

Uopće ne izgleda loše .

Jedino što se može zamijetiti (zbog boldanog - a možda i nije tako) je da je mala to svoje samostalno življenje doživila kao neku vrstu izazova, pa ju rastuži svaka manifestacija "neuspjeha" (ključevi) - ono, "opet sam failala". Naime, iz opisa izgleda da je mala plakala zbog "neuspjeha", a ne zbog samoće. I inače je perfekcionist?

Tople preporuke za detaljno i temeljito veličanje njenog uspješnog osamostaljivanja rodbini, prijateljima, znancima, jumbo-plakate, objavu na lokalnoj radio-postaji, unajmljivanje zrakoplova koji će preko grada vući transparent... s posebnim osvrtom na smotane ocamajku koji to ne bi tako dobro odradili i izveli i koji bi na putu do kuće pogubili i dijelove tijela, a kamoli ključeve.

[Glass S]

Lord Byron kaže:

Tople preporuke za detaljno i temeljito veličanje njenog uspješnog osamostaljivanja rodbini, prijateljima, znancima, jumbo-plakate, objavu na lokalnoj radio-postaji, unajmljivanje zrakoplova koji će preko grada vući transparent... s posebnim osvrtom na smotane ocamajku koji to ne bi tako dobro odradili i izveli i koji bi na putu do kuće pogubili i dijelove tijela, a kamoli ključeve.

Zaljubila sam se u ovu rečenicu.
Izuzmemo li par dobro prikrivenih napada panike s moje strane i naš prvi samostalni tjedan je prošao zadovoljavajuće
Mislim da su od idućeg tjedna spremni na punu satnicu.
Kupnja vatrometne svjećice obavljena, sada još ispeći omiljenu im čokoladnu torticu i sutra imamo tulum