Antonin Artaud
Tutuguri
Stvoren u vanjsku slavu sunca Tutuguri je
crni obred.
Obred crne noći i vječne smrti
sunca.
Ne, neće se više sunce vratiti
a šest križeva iz kruga koji nebesko tijelo mora prijeći
tu je zapravo samo zato da mu prepriječe put.
Jer nije dovoljno znano, nije uopće znano ovdje
u Europi koliko je križ crn znak,
nije dovoljno znana "slinava moć
križa", i koliko je križ
slinjenje po riječima misli.
U Meksiku križ i sunce su par, i
skokovito sunce je ta kružna rečenica kojoj treba
šest vremena da stigne do dana,
križ je znak niskosti i mora ga
sažeći materija,
zašto niskosti,
zato što jezik koji je nizak slini njegov znak,
a zašto slini njegov znak?
Da ga pomaže.
Nema svetog ili posvećenog znaka ako nije
pomazan.
A u času dok ga pomazuje nije li i sam
jezik šiljast?
ne smješta li se između četiri kardinalne
točke?
Izlazeće sunce mora dakle preskočiti šest
točaka niske rečenice koju treba izbaviti, i od nje će
napraviti
neku vrst translacije u plan munje.
Jer sunce se doista pojavljuje u ravnini križeva ali
kao munjina kugla,
za koju se zna da neće opraštati?
Neće opraštati što?
Grijeh čovjeka i okolnog sela,
i zato se tjednima prije
obreda cijela rasa Tarahumara može vidjeti kako se
pročišćuje,
zaodijeva čistom i bijelom odjećom, i pere se.
šest ljudi, šest ljudi koji su
smatrani najčišćima u plemenu.
I podrazumjeva se da se svaki oženio jednim križem.
Jednime od križeva koji su načinjeni od dvaju štapova svezanih
prljavom uzicom.
A postoji i sedmi čovjek koji stoji i nosi
na sebi križ pričvršćen o bok, s nekim
čudnim glazbalom u rukama, načinjenim
od niza drvenih lamela,
jedna iznad druge,
a daju zvuk između zvona i topa.
I jednog određenog dana, u zoru, sedmi Tutuguri
započinje ples udarajućijednu od lamela
vrlo crnim željeznim batom.
Tad se vide ljudi s križeva, kao iznikli
iz tla, primiču se poskakujući u krugu a svaki
od njih sedam puta mora okružiti svoj križ
ne prekidajući svejedno ukupni krug.
Ne znam diže li se to vjetar,
ili se vjetar diže iz nekadašnje glazbe
koja i danas odolijeva,
ali osjećaš se šiban naletom
noći, dahom što se diže iz grobnica
ukinutog čovječanstva koje bi došlo ovamo pokazati
svoje lice,
naličeno lice,
cerekav lik bez milosti.
Bez milosti jer donosi pravdu koja nije
od ovoga svijeta.
Budi čist i krjepostan,
kao da kaže.
I nevin budi.
Ili ću ti odškrinuti svoju gehenu.
A gehena je odškrinuta.
Timpan sedmog Tutugurija postao je
surovo probadanje: vulkanski krater na
vrhuncu erupcije.
Izgleda da se lamele lome pod zvukovima kao
šuma sravnjena sjekirom
čarobnog drvosječe.
I odjednom zbiva se očekivano:
sumporne pare, plavkastoljubičaste, izranjaju iznenada
iz točke u krugu
koji je šest ljudi
iscrtalo,
koji je šest križeva
opet zatvorilo,
a pod parama plamen
odjednom
se zapalio,
i taj golemi plamen izbacuje.
Izbacuje uz nečuvenu buku. Unutrašnjost mu se
ispunja nebeskim tijelima, bijelo usijanim česticama; kao
da je sunce dolazeći povelo sa sobom
nebeski sustav.
I evo sunce je zauzelo mjesto.
Zadobilo oblik sred nebeskog sustava. Odjednom kao da se
smjestilo u središte
strahovitog praska.
Jer su plamteće čestice kao vojnici
neke vojske u ratu bacile jedna na drugu,
rasprskavajući se.
Tada je sunce postalo okruglo. I u samoj osi prirodnog
sunca, jer je zora,
vidi se ognjena kugla, kako se penje i skače s križa
na križ.
Šest ljudi raširilo je ruke, ne da naprave
križ, nego sa šakama naprijed, kao
da su htjeli prihvatiti kuglu, a ova se, kružeći
oko svakog zabijenog križa, neprekidno
uskraćuje.
jer timpan je neki vjetar, postao je kao
tlo vjetra po kojem bi vojska sasvim sigurno mogla
napredovati.
I doista.
Postoji na granicama buke i ništavila, jer buka
je tako jaka
da pred sebe doziva
jedino ništavilo,
postoji dakle neko intenzivno stupanje. Skandirani ritam
vojske u hodu, ili galop izbezumljenog
juriša.
Kugla u vatri sažegla je šest križeva; šest ljudi
sa šakama naprijed koji su ostali u iščekivanju,
sva šestorica
iscrpljeno je i slinavo.
A buka galopa jača.
I na obzoru križeva nazire se kao neki silovit konj
kako se primiče
s golim čovjekom gore
jer udaranje ritma bijaše 7.
A nema nego šest križeva.
I u drvenom timpanu sedmog Tutugurija
i dalje uvod ništavila:
tog šupljeg vremena,
nekog šupljeg vremena,
neka vrst iscrpljujuće praznine među lamelama
oštrog drveta,
ništavilo koje doziva ljudski trup,
tijelo uhvaćeno u ljudskom trupu
u žestini (ne: u žaru)
stvari iznutra.
Tamo, gdje se pod ništavilom
izglasavaju
buka velikih zvona na vjetru,
razdiranje mornaričkih topova,
lavež valova u olujama južnih vjetrova;
ukratko nadolazeći konj nosi trup
čovjeka,
golog čovjeka koji vitla
ne križem,
nego štapom od čeličnog drveta,
pričvršćen divovskom potkovom
u koju stane cijelo njegovo tijelo,
tijelo isklesano krvavom brazgotinom,
a potkova je tu,
kao čeljusti nekog kljuseta,
koje je čovjek oteo
brazgotini svoje krvi.
Tutuguri
Duhovnost kroz umjetnost i mudroslovlje
Poznat, mudar, macho, i suvremen...
Ekatarina Velika: Par godinâ za nas!
Hibridni mod
