Danas.....

[bibobu]

Mislim da bi trebala posjetiti psihologa, vjeruj mi da ce ti pooci vise od ikoga od nas. Mi te ipak nevidimo i puno je teze na ovaj nacin komunicirai o tako teskim stvarima. Kuzis, ja bi te najradije zagrlila, da se skupa isplacemo i onda bi te uzela za ruku, rekla sad je gotovo s plakanjem, vremenom ce i tuga biti manja, a nas dvije idemo peci bozicne kekse Ovako virtualne to ne mogu
Sta da ti napisem, a da ti olaksam...
Ona je bila tvoje djete, normalno da se nemozes pomiriti s tim tek tako, a tko to moze???
Ali vremenom postat ce podnosljivije, pa lakse, pa normalno. Vreme je jedini ljek za sve. Trebas jedino naci smjernicu koja ce ti skratiti taj put olaksanja, zato odi kod psihologa i pricaj, pricaj, placi i vidjet ces da ce biti bolje

[qwerta]

Svidjelo se Bogu da okiti raj
pa pozove tebe u svoj vječni zavičaj.

Sjetila sam se ovih rječi koje je netko napisao djetetu na nadgrobni spomenik
svoga djeteta.
Ništa što netko kaže niti napiše neće te utješiti niti oraspoložiti.
ne postoji čarobni štapić niti vrijeme lječi rane ali će te naučiti kako živjeti s
uspomenama.

Nitko ne umire dok postoje oni učijim srcima živi uspomena na njega.

[Una67]

qwerta kaže:

Svidjelo se Bogu da okiti raj
pa pozove tebe u svoj vječni zavičaj.


Nitko ne umire dok postoje oni u čijim srcima živi uspomena na njega.

Upravo se slazem sa ovim gore rijecima.
Kako istinito. Zemlja je osiromasena 3. Prosinca, a Raj je obogacen.

Ali ja jos ucijek sebicno zelim da je pored mene i u fizickom smislu.

Najmilija moja. Beskrajno sam ponosna sto sam njena majka.

[Cats]

Una67 kaže:

Rasciscavala sam njen email i MSN.....zapravo pocela i skoro sam se ugusila od suza.

Jesam li ja prihvatila cinjenicu da je Najmilija preminula?! Ne mislim da da, barem ne u potpunosti. Pitam se prestaje li ikada onaj osjecaj praznine u dusi i osjecaj krvarenja u srcu.

Nemoj to još raditi, Una. Pusti njene stvari. Ima vremena. Nikada ti neće biti lako, ali doći će dan kada će ti biti malo lakše.

Vjeruj mi, to znam sa sigurnošću.

[oona]

Una draga,
nikada se tvoja majcinska ljubav nece ni smanjiti, ni promijeniti, niti ce ta pitanja na koja nemas suvislog odgovora nestati iz tvojih misli.
Nikada...

Ali, iskustvo koje te toliko ranilo, koje te jos vise razdire nametanjem tvojeg "propusta" na mjesto broj jedan tvojih dilema, ne smije te, ni na koji nacin vezati uz jedno mjesto, zakociti vrijeme i zaustaviti tvoj zivot.
Jer to nije posteno.
Kao ni gubitak tvoje Najmilije, kao ni tuga koja te obavija i ne da ti disati.
Nije posteno.
Ni spram tvojeg muza, ni spram tvojeg sina.
I na kraju nije posteno spram tebe same.
Nije posteno.
Jer tuga postoji da nas spasi spoznaje da odgovor na "zasto?" nikada necemo doznati, a zivot postoji da bismo mi njime plovili njegovim putevima.



Cetiri poljupca za svakog od vas, i dopusti Najmilijoj da ode u grad svjetlosti.

[Soprano]

Draga Una,

uvijek ćeš se pitati zašto moje dijete i to je normalno, svi mi bismo se to pitali u takvoj situaciji. Znam da ti je teško, koliko teško to ne mogu znati, ali znam kad pogledam svog sina već i od same pomisli da bi mu se nešto moglo dogoditi ludim. Nije sebično željeti da je Najmilija pored tebe. Gle ja vjerujem u Boga, al kažem nek raj krase drugi, nek je moja obitelj sa mnom. Majčinska ljubav je prije instinkt životinje koja želi zaštititi svoje mlado, nego što je ljubav i nema ikakve veze s razumom, zato se i nemoguće pomiriti s time da djeteta nema, da je bilo bolesno, da je u raju... Svaka majka želi svoje dijete pokraj sebe. Plači, viči, samo izbacuj toga što više iz sebe. Teško je reći da vrijeme liječi rane, ja prije vjerujem da se s boli nauči živjeti. To je ono što je najgore, što ti to tek trebaš naučiti, a moraš jer imaš obitelj.
Sjećaj se svih lijepih sitnica s Najmilijom, zapisuj ih, povremeno čitaj, podijeli ih s nama, poput ove kako je zaključila da je nju jedinu rodio tata. U konačnici život se i sastoji od sitnica. Radi bilo što, samo se nemoj prepustiti, leći u krevet i gledati u jednu točku. Tragedija se dogodila i tvome mužu i on je ostao bez djeteta, tragedija se dogodila i tvom sinu, on je ostao bez sestre. Njemu je samo 16 godina, ostao je bez sestre i još jedna strašna stvar mu se dogodila, on se mora suočiti sa smrću, da je tu, pokraj nas, da ne bira. Nije to lako sa 16 godina. Najvažnije je da ostanete obitelj, da tugujte zajedno, ne dozvoli da se svako zavuče u svoj ćošak, da svako bude sam sa svojom boli. Čuvaj svoju obitelj. Kad postanemo roditelji imamo ogromnu obavezu, da ih podignemo na noge da budu ljudi. Pazi, tvom sinu je samo 16 godina, on je još uvijek dijete i ne može se nositi s ovom situacijom sam. Samo je jedan preduvjet da on postane normalan, zreo čovjek, a to je da ima normalne roditelje, ma koliko vam to sada bilo teško.
Kad sam išla u srednju školu poginuo je jedan dečko, moja generacija. Dvije godine poslije toga, njegova je mama za ručak postavljala tanjur za njega. Kad bi bila u parku s mlađim sinom, znala bi reći: moramo doma, doći će Danijel(ovaj koji je poginuo), treba mu pripremiti večeru. Kako je danas njen mlađi sin, ne znam, al sumnjam da je normalan čovjek. Ne dozvoli da ti se dogodi nešto takvog. Potraži pomoć i to što prije. I prva stvar koju moraš naučiti, a to ti doktor može pomoći je ne bojati se. Vjerujem da je strašno svaki čas razmišljati: gdje mi je muž, gdje mi je dijete, da li im se što dogodilo.
Oprosti na dugom postu, ali morala sam ovo napisati. Ljubi i čuvaj svoje dečke i zajedno se sjećajte Najmilije i budite ponosni što je za obitelj odabrala baš vas.

[Goleo]

Draga Una izražavam tebi i tvojoj obitelji iskrenu sućut !

Kada sam počela raditi u školi jedna se naša učenica razboljela od leukemije, bila je na kraju 1. razreda,6 i pol godina.
Dvije godine poslije ona je bolest pobijedila. No u 5. razredu dolazi do povratka bolesti, dotad su sva ona djeca, koja su s njom ležala u Zagrebu u bolnici, umrla. No i ovaj put ona je pobijedila.
Patila je dosta njena obitelj, u svakom pogledu, ali otac i majka su učinili sve što se moglo ( i nije moglo!).Financijsko stanje je bilo izuzetno teško. Budući da naša škola ima u Njem. škole prijatelje i dobročinitelje i njih smo angažirali da prikupljaju pomoć. Tako sam ja prevodila sve dokumente i zamolbe za pomoć, te odlazila kod obitelji doma da budem prevoditelj prijateljima iz Njem.. Ona ja bila prekrasna, pametna curica, jako draga!
U 7. razredu smo je poveli s nama u Njem., u sklopu naše tradicionalne razmjene učenika, bila je tada dobro, nije je mučio ni hepatitis, nije uzimala puno lijekova. Tražila je od nas da je tetiramo kao svu ostalu djecu, i da nema nikakav poseban tretman zato šta je bolesna, jer ona samo želi biti obična djevojčica. Poslije je izjavila da joj je to bilo 7 najsretnijih dana u životu!I ja sam bila sretna zbog nje!
U međuvremenu je upisala srednju školu, no tamo se zadržala samo par mjeseci, u Zagrebu su joj liječnici kazali, da ima 10 % šanse da presađivanje koštane srži uspije! Tražio se donator!
No otac je odveo u SAD jer su joj tamo davali veće šanse, a on se hvatao za slamku! U bolnici je ubrzo postala miljenica svima, liječenje je najprije krenulo nabolje, dobivali smo dobre vijesti, a onda se njezino umorno tijelo, izmučeno bolešću, počelo predavati!
Govorila je sa sjetom o boravku u Njem., a otac joj je rekao, opet ćeš ti ići tamo. No ona na to više ništa nije rekla, znala je da se više živa neće vratiti kući!
Tako je i bilo! Nekoliko dana prije smrti rekla je roditeljima kako će organizirati njen pogreb, mirno i sabrano!
Bili smo na sprovodu, mislim da takav pogreb njeno mjesto nikada prije nije vidjelo!
Meni je zbog njezine smrti bilo strašno, a bila sam joj tek usputni poznanik, jedna od učiteljica... Nakon toliko godina borbe i ja sam se osjećala prevareno, pa zar nisu svi sve učinili da ona živi...

Zato ti ne mogu reći da znam kako se osjećaš, jer ne znam, ali znam da ti je strašno!
Nadam se da ćeš smoći snage u sebi i svojoj obitelji, te u Najmilijoj, u njezinoj uspomeni, i nastaviti dalje!
Neka vas sve Bog čuva!
A vjerujem da vas s neba prati i čuva vaša Najmilija, jer ona je sad anđeo!

[Lea12]

Una67 kaže:

Jednostavno, nisam ona svoja stara Ja i, iskreno, nedostajem si.

Ja mislim da to necemo nikad ni postati.
Sad je jos svakako prerano. Evo Leon je otisao mjesec dana prije najmilije ... ali ja se osjecam kao da je juce ... a sto se bolatice, on je samo veci.
Izvini ako te plashi, ali necu da te lazem!

U glavnom, sta htjedoh reci. ja mislim da mi nikad necemo postati stare mi, kave smo nekad bile. Mislim, mi cemo biti mi, ali recimo kao bez ruke... Ti si ti, samo ti fali jedan ogroman dio tebe.
Ili recimo kao zubobolja. Mozes raditi, mozes hodati, pricati, spavati ... ali imas citavo vrijeme bol ...

[Shtefitza]

Una67 kaže:

Od jucer mi se mota po glavi misao: "Kako sam mogla sebi dozvoliti da mi je netko/nesto oduzme iz zivota?!"

Otkako si postala mama, tvoja glavna zadaca, smisao postojanja je bila stititi tvoju djecicu. I do sada si to uspjesno obavljala. Kroz bolest si radila sve sto si mogla i znala da je zastitis. A nije uspjelo. Osjecas se da je tvoja misija propala. Istina je, na kraju je misija bila neuspjesna. Ali uvjerena sam da si joj uljepsala trenutke, produzila dane, pomogla da prebrodi puno vise nego da se nisi toliko trudila. Znam da sad sve to nije vazno u usporedbi s osjecajem gubitka. Doci ce dan kad ces si moci oprostiti...

Ako pomaze, mi svi ovdje smo ti oprostili. Ne samo oprostili, nego ti se divimo na hrabrosti...

[bibobu]

Una neznam dali ti je palo na pamet, ali mislim da bi mozda cinilo dobro, da malo promjenis sredinu???
Da otputujes negdje par dana, mjesec...?
Mozes i do mene, ako zelis

[Ralph Lauren]

Lara123 kaže:

Draga Una...

već sam ti napisala da mi je iskreno žao što je tvoja najmilija morala proći ovaj pakao... ali sada ti želim i zahvaliti...
i tebi i Lei...
znaš, u početku sam se i sama pitala kakav to razlog mora biti da majka koja na dan smrti svoga djeteta piše poruke na forumu... sada razumijem da svatko ima svoj način na koji će proživljavati tugu i bol... I sada razumijem da čovjek ovdje može steći "prijatelje" koji im od srca dobro žele... ljude sa kojima želi podijeliti svoju tugu...

Želim Vam objema zahvaliti što ste nas podsjetile na to koliko zahvalni trebamo biti na svemu što imamo.
Podsjetile ste me na to da trebam uživati u svom djetešcu pa i onda kada sam premorena i jedva stojim na nogama.

Od trenutka kada sam pročitala prvi Lein post na njenoj tužnoj temi, ni jedno popodne nisam odvela dijete na čuvanje baki, potrudila sam se svoje vrijeme organizirati tako da moje dijete ne trpi ni trenutka...
Cijeli sam svoj život reorganizirala u korist bebaća... jer... nažalost, nikad ne znaš kad ga možeš izgubiti.
Hvala Vam što ste nam ispričale svoje sudbine.
Hvala Vam, jer nakon što sam suprugu pokazala Vaše priče, više nikada nije bio ljut što usred noći mora 3 puta ustajati i praviti čaj...
Hvala Vam što ste nam pokazale da se nesreća ne događa "nekom drugom", već se u svakom trenutku može dogoditi i nama....

Sigurna sam da nisam jedina koja je nakon čitanja Vaših sudbina stegnutog grla i u suzama zagrlila svoje dijete i pomolila se dragom Bogu neka ga čuva...

Za sve to... hvala Vam, objema...

nemam dijete, jos mi je rano, ali definitvno nisi jedina koja iščitava i grca suzama ...
mislim da nismo niti svjesni kroz sto prolazite, i da zelimo suosjecati od straha ne mozemo, jedino sto mozemo je plakati i tugovati sa tobom ... zaista sam dirnut ostao

[teichy]

Una moja iskrena sućut, tek sam danas pročitala da je tvoja Najmilija otišla u raj, suze su mi došle na oči

[Paw]

Moje iskreno saučešće

Drži se mišica podrška je sada jako važna, a ovdje je ljudi zbilja znaju dati, nisi sama i ti to znaš

[emmanuella]

Draga Una.......nemam rijeci
I sama se borim s tom odvratnom bolescu......i meni su rekli da nema vise nade......a vas dvije ste mi bile poput nekog svijetla u toj mojoj borbi.....vjerovala sam u cuda.....
Najmilija.....cuvali te svi dobri andeli
Moja iskrena sucut

[Soprano]

Una, di si? Ne javljaš se već nekoliko dana
Javi nam se

[Una67]

Danas je tocno dva tjedna od najgoreg dana u mom zivotu. Molim se Gospodu da se ovako nesto nikada i nikome ne dogodi.

Poslie podne sam bila u kupovini, prvi puta sama. Bozic je uskoro, trgovine prepune, uhvatim sebe kako gledam raznorazne sitnice i shvatim - trazim poklone za Najmiliju.

Pred-Bozicno vrijeme mi je uvijek bio omiljeni dio godine. Guzve u trgovinama, sve okiceno, doma okicen bor: veliki za dnevnu sobu, umjetni, Najmilija ga birala prije par godina. I jos jedan maleni, za na stol, obicno mi je stajao na baru u kuhinji. To mi je Najmilija napravila dok je bila u osnovnoj skoli.
Ove godine nemamo bor. Kaze braco da ne moze, kaze da nema snage jer nema Najmilije.

Neki dan je sve utihnulo bilo po kuci, mislila sam da je moj sin zaspao. Nakon par sati se spustio dolje u kuhinju i kaze da nije spavao. Lezao je na krevetu i mislio o seki. Kaze, nedostaje mu. Prazno je i tiho. Kaze da je svjestan da je smrt dio zivota, da osjeca da je seka sada na boljem mjestu i da je nista ne boli, ali i da bi volio da se moze vratiti 2003. i da se nista ne dogodi ono sto se dogodilo. Kaze jos da osjeca da nikada vise u zivotu nece moci opet biti potpuno i istinski sretan.

Najmilija i ja bismo provodile pred-Bozicne vikende i poneke veceri u trgovinama. Obozavale smo guzvu, frku, Djeda Mraza, istrazivanje po trgovinama cime da obradujemo nase decke, prijatelje,..... Isprobavanje odjece, kozmetike,......

Osjecala sam se danas kao zombie. Tako sam i hodala i, sudeci po pogledima drugih, vjerojatno i izgledala.
I opet ono "zasto". Zasto Najmilija??!! Sredinom kolovoza ove godine bila je zdrava, divljala po planini na snow-boarding-u (obozavala je snijeg!!), a danas........

U ponedjeljak (sutra!) idem kod psihologa. Moram priznati da jedva cekam. Imam dojam da imam jako puno toga rascistiti sa sobom. Obiteljski Dr misli da imam problema sa razgranicavanjem emotivnog od realnog (no shit Sherlock!!! - sto bi rekla moja Najmilija). Ja sam apsolutno svjesna da ne prihvacam realnost, odbijam je prihvatiti i momentalno ne mogu protiv toga.

Jos uvijek nisam bila u sobi od Najmilije. Ne mogu to jos. Znam da treba ciscenje, pospremanje i tako to, ali ne mogu.
Tata joj je bio u sobi sinoc, trazio neke kablove koje je braco zadnji put vidio kod Najmilije kad je nesto snimala. Culi smo ga kako place, ali nismo imali snage uci. Pojavio se natrag nakon jedno sat vremena, uplakan, nasmijesen.....nasao je bio otvorenu kutiju kauguma u njenoj pernici. Dao mi je jednu, a ostale spremio u dzep.
Kaze da mu je bio najteze kad je medju njenim stvarima nasao malenu plasticnu narukvicu sa brojem "15" koju smo ona i ja dobile kad je rodjena u Vinogradskoj. Zapravo, kad ju je njen "tata mali" rodio. Najmilija moja malena zabica......

I tako nam idu dani za danom. Radimo na tome da se priviknemo na novonastalu situaciju, ali nam bas nekako ne ide. Neprekidno pricamo o njoj. To je zato sto je bila najbolja, kaze njen braco.

[Dora K]

Draga Una,
Tek danas sam pročitala. Primi moju najiskreniju sućut.

[Una67]

jesam li vam ikada rekla koliko mi je drago da ste tu, vi, moji virtualni kompici?!?!

[Gulpa]

[bibobu]

Una67 kaže:

jesam li vam ikada rekla koliko mi je drago da ste tu, vi, moji virtualni kompici?!?!

I meni je drago sto sam tebe upoznala, pa makar virtualno
Mislim da nas ima jako puno sto smo ponesto naucili i poceli vrijednosti gledati drugim ocima

Saljem ti jednu veliku, veliku