Ljevica u Jugoslaviji do WWII

[lavore]

Ovo je novost u historiografiji, Stefan Gužvica daje drukčiji pogled na Simu Markovića (lidera desne frakcije u KPJ ), nego što je dosad prevladavajući. Pošto nema neke slične teme na forum.hr, pokrećem je. Pretpostavljam da neće biti većeg interesa ali eto, ako nekog zanima, povremeno objavljivati novosti iz historiografskih radova o tome.

“Marković je u poslednjih tridesetak godina postao popularan u srpskoj nacionalističkoj istoriografiji, uprkos tome što je bio komunista, jer je usled svojih gledišta o nacionalnom pitanju stekao reputaciju svojevrsnog branitelja „srpskih nacionalnih interesa“ unutar KPJ. To je čak rezultiralo time da mu je Srpska akademija nauka i umetnosti posvetila naučni skup 2012. godine. Međutim, interpretacije Markovića kao srpskog nacionaliste su istorijski netačne i pokazuju nepoznavanje šireg konteksta intelektualne istorije komunističkog pokreta. Marković je bio dosledan proleterski internacionalista, a njegov otpor prema teoriji o hegemoniji srpske buržoazije u Kraljevini svakako nije bio motivisan odbranom „nacionalnog interesa“ ili te same buržoazije, nego uverenjem da fokus na nacionalno pitanje objektivno šteti interesima radničkog pokreta. Stoga je, barem što se debata dvadesetih tiče, najprikladnije smestiti Markovića u teorijsku tradiciju luksemburgističkog komunizma (iako je bio i kritičar Roze Luksemburg).”

noviplamen.net/sima-markovic-protiv-kominterne

[Zoran Oštrić]

Postoji jedna tema užeg opsega: KPJ 1935.-1941.: smjene, čistke, idejni sukobi, disidenti, kadrovi, članstvo, organizacija….

Postoji i tema, u koju se ova diskusija o Simi Markoviću dobro uklapa: Socijalisti, komunisti, nacija, internacionalizam, jugoslavenstvo… ‎. A prije toga, 2013., bila je tema Komunisti i nacionalno pitanje, aktivna kraće vrijeme, kasnije zaboravljena.

Mislim da to treba spojiti. Ovakav naslov teme je opet preširok u odnosu na sadržaj uvodnog posta. Moglo bi se pitati tko je još ljevica osim komunista i drugo.

[Zoran Oštrić]

Iz linkanog članka:

Krajem 1937. godine je i otpušten sa posla. Pao je pod sumnju kao bivši vođa desne frakcije, a referent KPJ u Kominterni Kamilo Horvatin ga je čak nazvao i „Trockim u KPJ“.

Kamilu Horvatinu to nije pomoglo: bio je uhapšen i streljan prije Markovića, u veljači i ožujku 1938..

Lipnja 1937. godine, ne znajući da će uskoro i sam biti optužen za »trockizam«, Kamilo Horvatin u »Proleteru« zdušno podržava Staljinov progon navodnih trockista:

Wikiquote „Trockistički agenti fašizma, trockistički provokatori i špijuni nisu samo neprijatelji komunista i komunističke partije; oni su neprijatelji svih naprednih, demokratskih elemenata. Oni nisu samo neprijatelji Sovjetskog Saveza, oni su neprijatelji radničke klase; oni su neprijatelji svoga naroda... Razumljivo je da tu gospodu treba razbijati i neposredno trijebiti..

.

(Članak Kamilo Horvatin na "srpskohrvatskoj" Wikipediji. Izvor citata je članak Ivana Očaka o Anti Ciligi.)

Sima Marković bio je enfant terrible Trećeg kongresa Kominterne. Na kongresu se sukobio sa Egzekutivom te organizacije, kao i njenim predsednikom, Grigorijem Zinovjevim. (…) Kolerični Marković je bez dlake na jeziku kritikovao Zinovjeva što nije svestan ovih činjenica, rekavši kongresu „moram da zaključim da predsednik Internacionale ne čita službeno glasilo Internacionale.“

U to doba, dok je Lenjin još živ i krepak (1921.), takve su otvorene diskusije još bile moguće, iako je proces monolitizacije SKP(b) već bio uznapredovao, a to se neminovo prenosilo i na Treću internacionalu. Nekoliko mjeseci prije tog kongresa, u ožujku 1921., bila je surovo ugušenja pobuna mornara u Kronštadtu. Tada su također zabranjene frakcije u Partiji i to je bilo to.

[lavore]

Ima Gužvica noviji rad u PDF-u i o Kamilu Horvatu, baš prikladan za ovu temu.

"Kamilo Horvatin: Zaboravljeni kandidat za generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije"
https://hrcak.srce.hr/index.php?show...k_jezik=342964

"Članak je prilog malo poznatom, ali ključnom periodu u povijesti Komunističke partije Jugoslavije. Predmet istraživanja je Kamilo Horvatin, koji je nakon hapšenja Milana Gorkića u kolovozu 1937. bio kandidat za generalnog sekretara KPJ, mnogo prije nego što je Kominterna počela razmatrati druge komuniste, poput Josipa Broza Tita, Labuda Kusovca, Ive Marića ili Petka Miletića. Članak prikazuje politički razvoj Horvatina, njegov položaj u Kominterni, kao i njegovu dvostruku aktivnost od ljeta 1937. do proljeća 1938. godine – kao denuncijatora i kandidata za rukovodstvo.

Članak će pomoći ne samo razjašnjavanju sudbine jednog zaboravljenog aktera u KPJ tokom Velike čistke, nego i razumijevanju mehanizama Kominterne, odnosno načina na koji su jugoslavenski komunisti potkazivani i, još značajnije, kako se i po kojim kriterijima odvijao proces pronalaženja novog generalnog sekretara nakon hapšenja Gorkića. Stoga ovo nije priča samo o Kamilu Horvatinu, nego o KPJ kao cjelini u jednom od najvažnijih momenata u njenoj povijesti – razdoblju koje je kulminiralo dolaskom Josipa Broza Tita na čelo partije."
---------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ako je Krleža koristio pojam SUKOB NA LJEVICI, uobičajen naziv za međuratne sporove lijevo politički orijentiranih intelektualaca, znači bilo je ljevice u Kraljevini Jugoslaviji i izvan KPj i Socijalističke stranke, Narodne seljačke stranke ...

[kiseli1]

lavore kaže:

Ako je Krleža koristio pojam SUKOB NA LJEVICI, uobičajen naziv za međuratne sporove lijevo politički orijentiranih intelektualaca, znači bilo je ljevice u Kraljevini Jugoslaviji i izvan KPj i Socijalističke stranke, Narodne seljačke stranke ...

Krleza je obradio "sukob na ljevici" u "Dijalekticki antibarbarus", "Moj obracun sa njima", "Deset krvavih godina",
i Stanko Lasic: "SUKOB NA KNJIZEVNOJ LEVICI 1928-1952"

[lijencina1]

lavore kaže:

Pretpostavljam da neće biti većeg interesa ali eto, ako nekog zanima, povremeno objavljivati novosti iz historiografskih radova o tome.

Možda nema "većeg" interesa, ali ima -manjeg, naime mene zanima.

Ovo ide tebe, ali i @Zorana i @kiselog1- ako osjetite potrebu i budete imali vremena, rado bih ovdje pročitao vaše viđenje aktera, procesa i zbivanja na ljevici između dva rata, uz spomen literature koja je po vama relevantna.

[kiseli1]

U periodu izmedju dva svjetska rata, U Jugoslaviji je djelovalo 48 razlicitih stranaka, koje bi se, u zavisnosti cija baka radi podjelu mogle svrstati, u socijalisticke ( u smislu neke zelje za ukidanjem kapitalizma), i burzoaske (koje su vise za ukidanje komunizma), ili ih mozemo podijeliti na centralisticke, i federalisticke. U drzavi koja je bila zaostalo poljoprivrednog tipa, sa stidljivom industrijom, tesko da se moglo uopce govoriti o nekoj "ljevici" , izuzev kod intelektualaca unutar gradjanskog staleza.Neke velike polemike izmedju KPJ, social-demokrata, nezavisne radnicke partije nije bilo.

Titova najodlučnija borba protiv lijeve inteligencije bila je ona koja se vodila protiv skupine okupljene oko Miroslava Krleže (1893-1981). Krležina literarna svestranost bila je jedno od glavnih sredstava kojom je marksizam stekao intelektualnu težinu, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj Jugoslaviji. Krleža je bio član partije od 1919. On je gotovo sam uspio pobuditi sumnju u sve tradicionalne vrednote i načine mišljenja. Prema riječima Vladimira Bakarića (1921-1983), Krleža je početkom 1920-ih godina »uradio za napredni pokret više nego čitava Partija u cjelini«. Možda upravo zbog toga što je njegov komunizam pripadao počecima komunističkog pokreta, Krleža je privatno, ali ipak dovoljno uočljivo, gajio zazor prema Staljinovoj politici. Njegova opozicija toj politici osobito je vidljiva u estetskim pitanjima. Krležin marksizam kao proizvod srednjoevropske kritičke tradicije, nije se mogao podvesti pod pragmatičke okove socijalističkog realizma. Njegovi su časopisi bili otvoreni vodećim nadrealistima sklonim komunizmu kao što su Marko Ristić i Oskar Davičo, obojica članovi srbijanskog nadrealističkog kruga. U isto vrijeme družio se s mlađim kritički raspoloženim komunistima različitih nepravovjermh nagnuća, kao što ie bio Zvonimir Richtmann, koji je popularizirao freudizam i modernu fiziku (Einsteina, Bohra, Heisenberga), i Vaso Bogdanovkoji je dovodio u pitanje mnoge postulate marksističke historiografije i partijske nohtike Krležino protivljenje staljinizmu postajalo je sve političnije. Premda se nije otvoreno distancirao od moskovskih procesa, Krleža nije imao nikakvih iluzija u vezi sa čistkama, kojejeu privatnim razgovorima osuđivao. Njegovi najbliži osobni i partijski drugovi - Đuro Cviiić i Kamilo Horvatin - nestali su u velikoj čistki i Krleža ,je cesto na njih aludirao spominjući ih kao »naše grobove u Sibiru«. U razgovoru s jednim književnim historlčarem 1975, Vladimir Bakanc ,je »istakao da se Krleža bojao 'totalitarizma’, i da jakih aluzija na Partiju i 'totalitarizam’ ima u njegovim romanima Na rubu pameti,(1938) i Banket u Blitvi (1938-1939)«. Osim toga, Krleža nije htio prihvatiti sužavanje Narodne fronte; u jednoj unutarpartijskoj raspravi 1935. zdušno se zalagao za široku suradnju s nacionalnom opozicijom.
Sukob partije s Krležom dosegao je svoj vrhunac 1939, poslije pojave Krležina časopisa »Pečat«. Trojica vodećih suradnika časopisa — Richtmann, Ristić i Bogdanov — u to su vrijeme od partije bili bojkotirani, pošto ih je Tito osobno optužio kao »trockiste«. U to je vrijeme ta naljepnica bila pogrdna, premda u Jugoslaviji teško da je i bilo zbiljskih trockista. Krleža je i dalje branio svoje drugove. Vrhunac njegove obrane bio je esej Dijalektički antibarbarus, koji je ispunio cijeli jedan broj »Pečata«, u decembru 1939. Glavna meta toga plotuna bili su antikrležijanski komunistički pisci i kritičari, posebno Ognjen Prica, Milovan Đilas, Radovan Zogovič i Jovan Popović, čije je stvaralačke pokušaje Krleža ismijao. Otuda potječe — tvrdio je on — i njihova namjera: »Jer ovako stoje stvari na našem dijalektičkom Parnasu: na dobronamjernu književnu kritiku da jedna javno objavljena književna stvar, novela ili pjesma na primjer, ne vrijedi jer je smiješno diletantska ili analfabetska odgovara se danas: pardon, gospodine, vi negirate dijalektiku, vi ste trockist, a ovo što vi širite je politički banditizam!« Premda u eseju ni Staljin ni njegova politika nisu ni jednom spomenuti, Dijalektički antibarbarus je secirao staljinistički mentalitet s takvom preciznošću koja je morala izazvati graju.
U odgovoru na taj Krležin istup partijsko je vodstvo, u prvom redu Kardelj i Đilas, pripremilo takozvane »Književne sveske«, s namjerom da ideološki diskvalificiraju Krležu i krug njegovih suradnika i pristaša. Glavne članke u »Književnim sveskama« napisali su Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Milovan Đilas, Koča Popović i »Josip Sestak« to jest Stefan Mitrović, uz Kardeljevo uredničko posredovanje. Jedini nejugoslavenski suradnik bio je Todor Pavlov, vodeći bugarski komunist, koji je razvio »teoriju odraza« - teorijski temelj staljinističke estetike. Jedan članak o Krležinoj teoriji umjetnosti, što ga je napisao Radovan Zogovič (1907-1986), koji je kao Đilasov pomoćnik i najdosljedniji predstavnik socijalističkog realizma u KPJ bio, posve prirodno, upoznat sa svime što se zbivalo među suradnicima i urednicima »Književnih svezaka«, nije bio dovršen na vrijeme da bi mogao biti uvršten u zbornik Tito je u to vrijeme boravio u SSSR-u (od septembra 1939 do marta 1940) te nije bio izravno upleten u pripreme »Književnih svezaka«, ali je zbornik odobrio prije no što je bio objavljen, u ljeto 1940. U oktobru 1940, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, čistka pečatovaca je potvrđena. Tito je u svome izvještaju spomenuo da se »blagodareći mobilizaciji čitave Partije protiv [onih koji su zavarani od Krleže] uspjelo uglavnom osujetiti ovaj pokušaj revizionista i neprijatelja radničke klase«.

Stanko Lasić je u svojoj knjizi Sukob na književnoj ljevici 1928-1952 predložio
periodizaciju sukoba na ljevici koja se zasniva na razdiobi na četiri etape:
1. etapa »socijalne literature« (1928–34); razdoblje diktature, omeđeno dvama
atentatima: u Beogradu i Marseilleu;
2. etapa »novog realizma« (1935–41);
3. etapa »socijalističkog realizma« (1945–48);
4. etapa »novih orijentacija«, slom »književne ljevice« (1949–52).

[lavore]

lijencina1 kaže:

Možda nema "većeg" interesa, ali ima -manjeg, naime mene zanima.

Ovo ide tebe, ali i @Zorana i @kiselog1- ako osjetite potrebu i budete imali vremena, rado bih ovdje pročitao vaše viđenje aktera, procesa i zbivanja na ljevici između dva rata, uz spomen literature koja je po vama relevantna.

Gore navedena web stranica ima serijal noviplamen.net/klasici-yu-komunizma:

"Da li je komunizam, kao pojava u 20. veku, u svim svojim manifestacijama, koje su još pre kraja tog veka iščezle, bio samo ćorsokak istorije?

Da li je njegovo teorijsko i praktično nasleđe danas beskorisno, ili iz njega možemo učiti?

Novi Plamen pokušaće da ponudi odgovore na ova pitanja pokretanjem serijala pod nazivom „Klasici jugoslovenskog komunizma“, u kojem će objavljivati najvažnije teorijske članke jugoslovenskog komunističkog pokreta u periodu od 1919. do 1928. godine."

Pod „klasicima“ se ovde ne podrazumevaju relativno poznata dela ljudi poput Josipa Broza Tita, Edvarda Kardelja, Veselina Masleše, Ognjena Price ili Mitre Mitrović, koja se uostalom mogu naći relativno lako, neretko čak i na internetu u digitalnom obliku. Serijal Klasici jugoslovenskog komunizma vratiće se korenima, fokusirajući se na teorijske tekstove rane KPJ, iz perioda od 1919. do 1928. godine, tj. do momenta kada počinje ozbiljno uplitanje sovjetskog partijskog rukovodstva u unutarpartijska pitanja KPJ. Prva decenija postojanja komunističkog pokreta u svetu bila je izuzetno dinamična, i teorijski i praktično, jer se pokret u toj deceniji kodifikovao, a potom i pokušavao da pronađe svoj smer u uslovima u kojima je svetska proleterska revolucija očigledno ograničena na zaostalu i ne baš proletersku zemlju zaostalih proizvodnih odnosa, na granici između Evrope i Azije.

To znači da će ovaj serijal objavljivati dela ljudi poput Filipa Filipovića, Sime Markovića, Đure Cvijića, Vladimira Ćopića, bivših sekretara i drugih vodećih ljudi u partiji u periodu do 1928. godine. Velika većina tih ljudi je potom politički skrajnuta, a zatim i ubijena u Staljinovim čistkama između 1936. i 1939. godine. Iako je njihov lik rehabilitovan u SFRJ, njihovo delo baš i nije, te su njihovi teorijski radovi u najboljem slučaju ostajali predmet istraživanja uskih istoričarskih krugova. Široj javnosti njihove ideje su bile i ostale skoro sasvim nepoznate..."


noviplamen.net/klasici-jugoslovenskog-komunizma-proroci-koje-smo-zaboravili

[kiseli1]

Sta pise buduci Marsal u Moskvi:

IZVJEŠTAJ DRUGA VALTERA O SITUACIJI U JUGOSLAVIJI

Trockisti
U posljednje vrijeme trockisti u Jugoslaviji postali su aktivniji.Oni su se sada ugnijezdili kod socijalista, kao na primjer, u Zagrebu u sindikatu ORS, koji još nije uključen u Ujedinjene klasne sindikate.Oni rade i u drugim organizacijama, naročito demokratskim, mada nisu svi razobličeni ni u redovima naše Partije. Koliko nam je poznato,u Beogradu postoji nekakvo oblasno rukovodstvo, ali ono još ne djeluje otvoreno.Oni sada okupljaju sve one koji su isključeni iz naše Partije,kao i sitnoburžoaske elemente. Oni se trude na svaki način da oslabe redove naše Partije klevetanjem rukovodećih drugova. Među radnicima
zasad nemaju nikakvog uspjeha, već uglavnom među inteligencijom i
među tzv. salonskim komunistima. Sada smo počeli da otvoreno raskrinkavamo
u svojoj štampi svakoga ko je sumnjiv bilo kao trockist ili njihov pomoćnik. Ovaj metod je veoma koristan, jer ih se radnici zatim čuvaju.Trockisti djeluju i na književnom poprištu. Oni u obliku revizije marksizma unose zbrku među inteligencijom. Mi još od marta izdajemo u Beogradu teoretski legalni časopis pod nazivom »Nauka i kritika«, u kojem sarađuje iz Bugarske drug Pavlov člancima protiv neopozitivista.Grupa oko Krleže, na primjer Ristić, Rihtman, Podhorski i Bogdanov u osnovi sporovodi tu revizionističku kampanju. Mi smo ih
raskrinkali u prvom broju »Proletera«.* Osim toga, partijske organizacije
izdaju brošure umnožene na šapirografu, u kojima se oni raskrinkavaju.

Vidimo da se nas zagrizeni boljsevik drzi Staljinove linije, bez da skrene sa crte.Naravno , toliko godina poslije trebalo je malo okreciti tu izjavu, i dati joj neko objasnjenje koje bi se eventualno moglo probaviti , pa redakcija "Sabranih djela kaze

Povodom sporova na tzv. književnoj Ijevici, koji su s obzirom na period kada su vođeni — neposredno pred drugi svjetski rat i fašističku invaziju — imali veoma štetne reperkusije na jedinstvo revolucionarnih snaga u Jugoslaviji, rukovodstvo KPJ je oštro osudivalo pojedine učesnike u tim sporovima sve do optužbe za trockizam. Kako su pomenuti sporovi među dijelom lijeve inteligencije bili izazvani i tadašnjim zbivanjima u SSSR-u (Staljinove »čistke« itd.), postojala je opasnost da se sijanjem nevjerice u socijalizam ugrozi jedinstvo Partije i cjeline revolucionarno-demokratskog
pokreta, što je slabilo otpor naprednih snaga pred fašizmom. O tome
vid. više u autorovoj bilješci uz članak Trockizam i njegovi pomagači,na str. 97. u 4.tomu. — Red.

Objasnjenje je tipicno komunisticko, no komunizam i fasizam su revolucionarni pokreti, koji nemaju nikakve veze sa demokratijom; diktatura proleterijata, i diktatura Mussolinija/Hitlera su kompletno jednake, niti jedna, niti druga nisu "napredne".Komunizam je u paktu Staljin-Hitler, pokazao da jako lijepo ide sa nacizmom bez ikakvog otpora , pa gornje objasnjenje pada u vodu, pred povijescu

[kiseli1]

ZA BOLJŠEVIZACIJU I ČISTOTU PARTIJE

..je naslov Titovog traktata iz 1940, gdje se vidi koliko je vjeran Staljinov pristasa, i koliko je spreman na likvidaciju bilo koga tko se protivi Staljinovoj liniji.Krleza i krug oko njega su upravo bili protiv boljsevizacije KPJ, i Staljinovih cistki

Slučaj spora između tzv. lijevih književnika zahtijeva također punu našu pažnju.Baš zbog toga što se tu radi o književnicima koji imaju svoje čitaoce uglavnom među radn[ičkom] klasom i zbog toga mogu mnogo uticati bilo pozitivno ili negativno na te čitaoce, mi smo dužni da budno pratimo rad i pisanje tih književnika, jer je poznata stvar da neprijatelji radn[ičke] klase vode svoju ofanzivu i putem štampe i to na taj način što iskrivljuju marks[izam]-lenjin[izam], teoriju naših velikih proleterskih učitelja Marksa—Engelsa, Lenjina—Staljina.Dakle, borba među tim lijevim književnicima stvorila je priličnu zabunu u redovima ne samo vanpartijske čitalačke publike nego i u
redovima samih partijskih članova, tako da su se stvorila dva tabora,jer se nije znalo koja je strana u pravu. Mi ovdje nemamo namjeru da dajemo svoj sud o umjetničkoj vrijednosti literarnih radova jedne ili druge strane. Isto tako nemamo namjeru, niti se to može u ovom članku, da se upuštamo u teorijsku analizu i kritiku, već je naša dužnost da jasno još jednom kažemo svoje mišljenje o ljudima o kojima smo već govorili u majskom broju »Proletera« od prošle godine* i da na taj način upozorimo naše članstvo da ne nasijeda raznim pričanjima i sugeriranju ma s koje strane po ovoj stvari.U vrijeme kao što je današnje, kada se zbivaju tako sudbonosni događaji, vrlo je opasno da kojekakvi nazovi teoretičari svojim pokušajem revizija ili proizvoljnog i krivog tumačenja marks[ističko]-lenjin[ističke] teorije ne unesu zabunu u redove radn[ičke] klase. To je tim opasnije što se ti ljudi vole kititi komunističkim ruhom da na taj način lakše zavedu mase. Zbog toga smo mi u prošlogodišnjem broju »Proletera« otvoreno objavili imena trojice takvih ljudi i to: Rihtmana, Bogdanova i Ristića, za koje smo kazali da svojim pisanjem vrše po Partiju i radn-[ičku] klasu štetan rad i na taj način spadaju u redove neprijatelja naše
Partije i radn[ičke] klase.Ali, na žalost, dogodilo se to da je vrlo poznati književnik M. Krleža uzeo ove ljude otvoreno u zaštitu i izjavio da se solidariše s njima. Poslije toga su okrenuli svi antipartijski elementi svoje lice Krleži s nadom da će on prihvatiti njihov barjak za borbu protiv Partije. Nas mnogo čudi da on ne vidi kakva mu je uloga namijenjena, ali je naša dužnost da vodimo odlučnu borbu ne samo protiv direktnih protivnika naše Partije nego i protiv onih koji ih podržavaju.
Mi ćemo se boriti za mase; borićemo se protiv antimarksističkog i antilenjinističkog utjecaja među radnim masama.Danas, kad se već postavlja pitanje ko će koga, kada je potrebno napregnuti sve snage da se stvori jedna snažna i monolitna Partija koja će moći stajati na čelu događaja, svaki onaj koji se disciplinirano ne podvrgne tomu radu i tim zadaćama spada na drugu stranu barikada, tj. na stranu neprijatelja radničke klase.
Naša Partija je svakim danom sve jača. Ona je sposobna da pregazi
sve ono što joj se stavlja na put i smeta njenom razvitku. Ona je već
danas sposobna da ide zbijenim redovima u susret svim teškoćama, da
ide istim putem kao što je išla herojska Boljševička partija SSSR-a,
učeći se na njenom iskustvu iz Historije SKP(b).

[lavore]

kiseli1 kaže:

ZA BOLJŠEVIZACIJU I ČISTOTU PARTIJE

..je naslov Titovog traktata iz 1940, gdje se vidi koliko je vjeran Staljinov pristasa, i koliko je spreman na likvidaciju bilo koga tko se protivi Staljinovoj liniji. Krleza i krug oko njega su upravo bili protiv boljsevizacije KPJ, i Staljinovih cistki

Tito nije želio ispasti, otpasti, iz matice tadašnjeg komunističkog pokreta, marginalizirati se, jer bi to bila posljedica i najmanjeg odstupanja od tadašnjih mantri. To je kao u nogometu, driblanju, napraviš fintu nogom da ćeš u jednu stranu pa sa drugom nogom i loptom odeš u drugu stranu i prijeđeš protivničkog igrača.

Tito je bio vrlo lukav igrač, Stefan Gužvica u slovenskom predstavljanju svoje knjige "Frakcijske borbe u KPJ u vrijeme Velike čistke 1936-40"
rtvslo.si/1920/titov-vzpon-po-stalinovi-cistki-med-vsemogocnim-dobrodelnezem-in-demonom

"Pa zašto mislite da je Tito izašao kao pobjednik?

Definitivno je bio kandidat koji je najbolje znao predstaviti politiku Narodne fronte. Taj se uvjerljivi pristup - zagovaranje infiltracije u sve vrste organizacija, društava i podzemnih aktivnosti - svidio Kominterni. Veliki je čimbenik bila i velika sreća, kao i činjenica da je bio proleterskog podrijetla i da nije otvoreno sudjelovao u frakcijskim borbama, jer se uvijek s velikom karizmom i diplomatskim načinom komunikacije uspješno predstavljao kao antifrakcionaš.

U knjizi ste napisali da su frakcijske borbe bile uvod u IB i prekid sa
Staljinom, u kojem je Tito izborio neovisnost Jugoslavije i pokrenuo treću stranku u hladnom ratu - nesvrstane, zašto?

Široko govoreći, jer je Tito bio lijevo od međunarodnog komunističkog pokreta, uvijek je bio blizu lijeve opcije u frakcijskim borbama, iako se mudro nikada nije poistovjetio ni s jednim. Od Gorkićevog uhićenja vrlo je često vodio politike koje su više lijeve nego što je željela Kominterne. Tito u Narodnoj fronti ističe vodeću ulogu komunista, koji moraju preuzeti vlast i provesti revoluciju, što nije slučaj s komunistima u Narodnoj fronti u Španjolskoj i Francuskoj, gdje slušaju Kominternu, da premoć sada nije važna. 1939.godine Tita su počeli optuživati ​​za trockizam jer zapravo nije vjerovao u Narodnu frontu. To ukazuje na Titovu političku orijentaciju, koja je ljevija od Sovjetskog Saveza i dovodi do sukoba Tito-Staljin 1948. godine.

Vratimo se malo, u vrijeme kad je Tito bio u Moskvi. Što je tamo radio i kolika je vjerojatnost da i on bude uhićen?

Bio je u Moskvi 1935. i 1936. godine, gdje je radio u Balkanskom tajništvu Kominterne. Također je prisustvovao 7. kongresu Kominterne, gdje je donesena odluka o formiranju Narodne fronte protiv fašizma. Došao je na poziv Gorkića, koji ga je i doveo na čelo stranke. U tom razdoblju u njegovoj biografiji nema nekoliko mjeseci. Ruski povjesničar Nikita Bondarev pretpostavlja da je za to vrijeme tajno završio akademiju za partizanski rat negdje u Sovjetskom Savezu. To bi objasnilo zašto je tijekom 2. sv. rata očito dobro poznavanje taktike gerilskog ratovanja, iako je u 1. svj. rat nije imao nikakav visoki čin.
Iz Moskve se prvo vratio u Jugoslaviju, a zatim otišao u Pariz. Međutim, 1938. godine pozvan je natrag u Moskvu, po mom mišljenju jer je bio najaktivniji član KPJ. Odlazi u Jugoslaviju, gdje pomaže u organiziranju Narodne fronte, integriranju članova reformskih sindikata u stranku i integriranju komunista u mnoge postojeće pravne organizacije - od studentskih, ženskih, pa čak i nekih nacionalnih organizacija. Suprotno Gorkićevom planu, komunisti se sada potajno uvlače u njih kako bi ih pomaknuli više ulijevo i bliže antifašizmu...."

"... Revizionistička slika koja se pojavila u bivšoj Jugoslaviji nakon 1991. godine zrcalna je slika Titova kulta ličnosti u Jugoslaviji. Autori s kojima polemiziram u knjizi su Pero Simić, Zvonimir Despot i Silvin Eiletz, najprepoznatljiviji za slovensku publiku (autor knjige Titove tajnovite godine u Moskvi: 1935–1940"). Njihov odnos prema Titu u osnovi je isti kao i stav ljudi koji su izgradili kult Tita nakon Drugog svjetskog rata. Jedina je razlika u tome što je za potonjeg Tito svemogući dobrotvor, a za ljude koji pišu revizionističke biografije on je svemogući demon..."

[lavore]

Još:

"Detaljno ste ispitali frakcijske borbe i veliku čistku u KPJ sa stajališta svih pretendenata na mjesto glavnog tajnika. Koje bi otkriće istakli u ono što do sada nismo znali?

Istaknuo bih ulogu Kamila Horvatina (1896‒1938), koji je danas praktički potpuno zaboravljen, ali bio je jedna od najvećih ličnosti jugoslavenskih komunista dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Bio je nevjerojatno karizmatičan radnički tribin iz Zagreba, kojeg su radnici obožavali, bio je i osobni prijatelj Miroslava Krleže. Početkom 1930. emigrirao je u Sovjetski Savez, a odmah nakon Gorkićevog uhićenja postao je prvi i najozbiljniji kandidat za generalnog tajnika KPJ. Istodobno, Horvatin je bio i glavni doušnik NKVD-a, što je primijetio i Silvin Eiletz, da Horvatin mnogim stranačkim drugovima nagovještava da je doušnik. Ali budući da se toliko usredotočio na Tita, nije primijetio da je, zapravo, od kolovoza 1937. do veljače 1938. Horvatin bio glavni kandidat za glavnog tajnika.
U tom je razdoblju Tito stalno pisao pisma Moskvi, ali nije dobio odgovor. Horvatin je u Moskvi i očito mu Kominterna u početku vjeruje o situaciji u KPJ. Ali budući da je toliko dugo bio u izbjeglištvu, očito je upao u spletke. Uhićen je u veljači 1938. i strijeljan otprilike mjesec dana kasnije."

[kiseli1]

lavore kaže:

Definitivno je bio kandidat koji je najbolje znao predstaviti politiku Narodne fronte. Taj se uvjerljivi pristup - zagovaranje infiltracije u sve vrste organizacija, društava i podzemnih aktivnosti - svidio Kominterni. .......
.............. Tito u Narodnoj fronti ističe vodeću ulogu komunista, koji moraju preuzeti vlast i provesti revoluciju, što nije slučaj s komunistima u Narodnoj fronti u Španjolskoj i Francuskoj, gdje slušaju Kominternu, da premoć sada nije važna. 1939.godine Tita su počeli optuživati ​​za trockizam jer zapravo nije vjerovao u Narodnu frontu. To ukazuje na Titovu političku orijentaciju, koja je ljevija od Sovjetskog Saveza i dovodi do sukoba Tito-Staljin 1948. godine.

Politika "narodne fronte" je Kominterna pokrenula tek na svom VII kongresu, 1935 godine, kao pandan "antifasistickih saveza" burzoaskih partija (socijal-demokrata, i socijalista). Na prethodnom ,VI kongresu social-demokrati su bili izjednaceni sa fasistima, kao akteri kontrarevolucije.
Iz datuma slijedi da Tito nije imao nikakvog pojma o "Narodnom frontu", niti je znao sta je to, pa nije mogao da ga zagovara.Cinjenica je da je "Narodni front", u Jugoslaviji,ostvaren tek 1941 godine, u prvim danima NOB-a, pa autorove lamentacije na temu pokazuju faktografsko neznanje.
Da li je Tito bio ljeviji od Staljina? ..ili veci Staljin od Staljina? Nije .Slijedio je ono sto je bila Staljinova politika, pazio da ne bude u centru paznje.Ako mu je nadredjeni u Kominterni rekao da skace, on je eventualno pitao koliko visoko, inace ne bi prezivio "cistke" kao jedini prezivjeli iz CK (izuzev Kardelja)

[Zoran Oštrić]

kiseli1 kaže:

Slijedio je ono sto je bila Staljinova politika, pazio da ne bude u centru paznje.Ako mu je nadredjeni u Kominterni rekao da skace, on je eventualno pitao koliko visoko, inace ne bi prezivio "cistke" kao jedini prezivjeli iz CK (izuzev Kardelja)

Najvažnije je valjda bilo da se uvijek trudio da ne bude »u centru pažnje«. Pa ga se nadređeni rijetko sjete, uvijek imaju nešto drugo na pameti (uključujući i brigu o vlastitom preživljavanju, jer su i vodeći ljudi KI stradali 1936.-1938.).

Ali nije baš točno da je jedini preživio čistke. Nakon osude zaključaka "Aprilskog prenuma" KPJ (koji je bio u travnju 1936.), KI između kolovoza i studenoga 1936. imenuje novo rukovodstvo (nije nazvano "Politbiro", iako se tako kasnije prikazivalo u literaturi. U njemu su Milan Gorkić (kao generalni sekretar s pravom veta), Tito, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović i Franc Leskošek. Osim Gorkića, ostala trojica su preživjeli čistke i rat. Žujović je stradao 1948. kao inormbiroovac, Čolaković je napisao nekoliko knjižurina, a Leskošek je bio na vodećim funkcijama i doživio duboku starost.

Za ovu trojicu je možda bilo presudno to, da (koliko znam) od 1936. nikad nisu putovali u Moskvu. ("Daleko od očiju, daleko od srca" - u ovom slučaju, od hladnog, surovog, paranoičnog srca.) Koliko sam shvatio, Leskošek je imao mogućnost legalnog djelovanja u Sloveniji, bio je i kandidat za Narodnu skupštinu KJ 1938. (članak na slovenskoj Wikipediji). Čolaković i Žujović su ponajviše boravili u Parizu.

kiseli1 kaže:

Da je doticni autor otvorio JBT Sabrana djela, tom 3, nasao bi kompletnu kronologiju , pa datumima,gdje su svi mjeseci ubrojani. Tito nije nikada zavrsio nikakvu akademiju za partizanski rat jer takva nije ni postojala

Sigurno jest to čitao. Slavko i Ivo Goldstein u biografiji "Tito" zaključuju da je to moguće. Zašto ne? Objasnilo bi kako se dobro snašao u taktici gerilskog/partizanskog ratovanja, osim onih prvih mjeseci, u zapadnoj Srbiji u studenome 1941., kad je pokušao braniti fiksnu teritoriju pa su umakli u zadnji čas. Također, to možda objašnjava zašto je inzistirao na nazivu "partizan" a ne "gerilac" (koji su u početku koristili komunisti među ustanicima u Crnoj Gori i Drvaru).

[Zoran Oštrić]

Zoran Oštrić kaže:

Ali nije baš točno da je jedini preživio čistke. Nakon osude zaključaka "Aprilskog prenuma" KPJ (koji je bio u travnju 1936.), KI između kolovoza i studenoga 1936. imenuje novo rukovodstvo (nije nazvano "Politbiro", iako se tako kasnije prikazivalo u literaturi. U njemu su Milan Gorkić (kao generalni sekretar s pravom veta), Tito, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović i Franc Leskošek. Osim Gorkića, ostala trojica su preživjeli čistke i rat.

Pritom su još iz Kominterne javili, u siječnju 1938. (u doba kad inače nisu stizale vijesti ni novac), da se iz rukovodstva (neformalnog Politbiroa) isključuju Čolaković i Žujović. Tako su ostali samo Tito i Leskošek, a potonji stalno boravi u Sloveniji. Odluka je prema zapisniku sjednice CK KPH 21. siječnja 1938. samo »primljena k znanju«, te se Tito i dalje oslanjao na ovu dvojicu i zvao ih na sastanke (na istoj sjednici Žujović je referirao o stanju u zemlji). Imao je naravno i osobni motiv, jer je bilo malo ljudi na koje se mogao osloniti. ("Sabrana djela JBT", sv. 4, str. 315; Darko Stuparić i Jovo Popović: "Tito - Partija", str. 221)

To su zapravo još uopće bili članovi Centralnog komiteta SKJ nakon kolovoza 1936.? Posljedni regularni izbori bili su na 4. zemaljskoj konferenciji, 1928.. Nakon toga bilo je puno hapšenja i pogibija, odluka o kooptiranju i isključivanju, poništavanja odluka i intervencija Kominterne, tako da je teško to pratiti i čini mi se mnogi podaci nisu sasvim sigurni.

Spominju se Lovro Kuhar (znan i pod književnim pseudonimom Prežihov Voranc) i Ivan Krndelj, koji su sudjelovali na sjednicima CK 17. prosinca 1937. i 21. siječnja 1938. u Parizu, uz Tita, Čolakovića i Žujovića. Krndelja su streljali ustaše u srpnju 1941., a Kuhar je preživio rat.

Sradali su svi oni, koji su ranije bili u rukovodstvu pa bili smjenjivani. Isprva nakon smjenjivanja nije bilo sankcija, a onda su, kad su se čistke obrušile na strance, 1937.-1938., redom hapšeni i likvidirani: Kamilo Horvatin, Đuro Cvijić, Vladimir Ćopić, Filip Filipović idr..

Đuro Salaj je npr. preživio. Nije bio na visokim položajima u SSSR-u, radio je na Krimu. Vratio se u Jugoslaviju 1945. i kooptiran u AVNOJ.

Ivo Marić i Labud Kusovac su bili smijenjeni, ali nisu hapšeni i likvidirani - opet, nisu bili u SSSR-u (možda su bili dovoljno pametni da ne idu). Obojica su stradali nakon 2SR u obračunu s "Informbiroovcima".

Petko Miletić je došao u SSSR nadajući se istisnuti Tita. Završio je u Sibiru, a vjerojatno se moglo dogoditi i obrnuto.

Tito je 1937.-1940. stvarao novo rukovodstvo od kadrova u zemlji, većinom ljudi 20-ak godina mlađih od njega, za koje je bio veliki autoritet. Stariji su se tome morali prilagoditi.

[kiseli1]

da se vratimo "Levici" i frakcijama.....

Objavljivanje uslova za pristup Kominterni radikalizovalo je sukob koji je u KPJ postojao od Vukovarskog kongresa (jun 1920). Iz partije istupaju reformisti i „centrumaši“ (Živko Topalović, Dragiša Lap čević). Novo rukovodstvo uzima učešća u radu Trećeg kongresa Kominterne (jun-jul 1921), gde KPJ predstavljaju Sima Marković i Filip Filipović. Saterana u ilegalu nakon Obznane, partija postaje zavisna od pomoći Kominterne, razdvaja se na segmente - u zemlji postoji Zameničko rukovodstvo Triše Kaclerovića, u Beču Izvršni komitet Sime Markovića. Kominterna raspravlja o uzrocima rascepa u KPJ i zaključuje da je razlog nedovoljna unutrašnja snaga organizacije. Preporučuje jačanje kohezije, ali umesto nje partijski lideri cepaju partiju po nacionalnom pitanju na levicu i desnicu, gde ova prva odnosi pobedu 1924. Iz rukovodstva izlazi „desničar“ Sima Marković, a ulaze Triša Kaclerović, Filip Filipović, Vladimir Ćopić. Suprotstavljene strane se okreću Kominterni radi arbitraže, ali novi raskol izaziva Kominternino mišljenje o veštačkom karakteru „versajske Jugoslavije“.
Četvrti kongres KPJ u Drezdenu novembra 1928, održan nakon Šestog kongresa Kominterne, trebalo je da označi novu, revolucionarniju etapu. U vrh partije ulaze Đuro Đaković, Đuro Salaj, Milan Gorkić. Pokušaji pročišćenja partije pretvorili su se u ogorčene frakcijske borbe, čiji je ishod bio temeljna boljševizacija KPJ, zaokružena do 1929. Međutim, usled ishitrenih aktivnosti baziranih na pogrešnoj proceni stanja u zemlji, partijski kadar je desetkovan nakon uvođenja diktature.
Centralni komitet se raspada, a Kominterna sama formira Privremeno rukovodstvo KPJ, isprva sa Filipom Filipovićem, a zatim sa Milanom Gorkićem na čelu. Malobrojno rukovodstvo boravi van zemlje, najčešće u Moskvi, gde ga dočekuje vrhunac Velike čistke. Izvršni komitet Kominterne 1936. kritički raspravlja o radu KPJ sa rukovodstvom partije (Milan Gorkić, Ivan Gržetić, Blagoje Parović, Rade Vujović, Filip Filipović, Božidar Maslarić, Simo Miljuš, Vilim Horvaj, Dragutin Gustinčić, Edvard Kardelj i Josip Broz).
Dve godine kasnije, od pomenutih u životu su ostala samo poslednja dvojica, koja se vraćaju na rad u zemlji. „Usporedo sa čistkama koje su dobile široke razmjere u SKP(b) ... u toku 1937-8. pohapšeno je preko stotinu jugoslovenskih revolucionara, neosnovano optuženih da su imperijalistički špijuni, i trockisti, a zatim većinom streljani ili nestali bez traga. Među njima su bili: Milan Gorkić, Filip Filipović, Vladimir Ćopić, Sima Marković, Đuro i Stjepan Cvijić, Kamilo Horvatin, Ivan Gržetić, Kosta Novaković, braća Vojislav, Radomir i Grgur Vujović, Mladen Čonić, Antun Mavrak, Sima i Zora Miljuš, Andrija Mihajlović, Nikola Orovčanac, Akif Šeremet, Jovan Mališić, Gojko Samardžić, Jovan Radunović“, piše zvanična Povijest Saveza komunista Jugoslavije iz 1985. Čistka u KPJ je poprimila ubilačke razmere hapšenjem njenog generalnog sekretara, Milana Gorkića (Josipa Čižinskog). Ove događaje je opisao Živojin Pavlović, bliski saradnik Milana Gorkić a, koji se posle njegovog hapšenja povukao iz partijskog rada: „Termidorsko ludilo je prešlo, takođe, i na Kominternu, a zatim i na sve strane partije, njene članice ... Može se reći da je tamo uništen skoro sav stari partijski kadar, skoro si stvarni šefovi KPJ, koji su imali tu nesreć u, da su se u doba termidora nalazili u Moskvi kao emigranti.“

Vladimir Petrović Institut za savremenu istoriju, Beograd
ČISTKA U BOLJŠEVIČKOJ TEORIJI I PRAKSI

[lavore]

[IMG] https://www.youtube.com/watch?v=ot22dqz_Rk8 [/IMG] na 4:08

Na slici kluba jugoslavenskih studenata marxista u Beču, ranih 1920-tih godina:

Stoje slijeva na desno - Pavle Bastajić, Mustafa Golubić, Miloš Aranicki, Dimitrije Stanisavljević, Moni Levi;

Sjede - Đuro Ostojić, xxx, Antonije Grubišić, Alfred Begman i Laza Petrović.

[Zoran Oštrić]

Prebacio sam 14 postova u novi topic Koliko je Tito bio vješt vojskovođa?

[Zoran Oštrić]

O Petku Miletiću:

Vladimir Jovanović (2017): "KOMUNISTA I „ZELENAŠ“ – Petko Miletić"

https://www.antenam.net/istorija/353...etko-miletic-1

https://www.antenam.net/istorija/354...etko-miletic-2

https://www.antenam.net/istorija/355...etko-miletic-3

Od istog autora, također 2017.: "Petko Miletić i crnogorsko nacionalno pitanje (nekoliko činjenica)", https://okf-cetinje.org/vladimir-jov...iko-cinjenica/

Nakon stvaranja Kraljevine SHS, bio je crnogorski komit, u borbi za obnovu samostalne Crne Gore. Uhvaćen i u pritvoru, oslobođen kad je kralj Aleksandar 1925. proglasio amnestiju za komite. Otišao u inozemstvo, stupio u kontakt s komunistima, postao član KPJ i vrlo brzo i organizacijski sekretar Partije. Godine 1932. iz SSSR doputovao u Jugoslaviju, ali je već na granici bio uhapšen. Osuđen na sedam godina robije. Navodi se da je postao poznata međunarodna figura, tako da su za njegovo oslobađane apelirali, među inim, Džavaharlal Nehru i Albert Einstein. Postao je mitska figura beskompromisnog borca.

Na robiji u Sremskoj Mitrovici, gdje je bilo 200 komunista, vodi partijsku organizaciju. Zastupa žestoku revolucionarnu borbu, da komunisti i na robiji moraju nastaviti borbu, izazivajući čuvare. Drugi, među kojima su najvažniji Moša Pijade i Andrija Hebrang, bili su protiv takvog rasipanja snaga.

Kad je Milan Gorkić bio uhapšen, Kusovas i Marić u Parizu suprotstavljaju se Titu i ističu Miletića kao kandidata za generalnog sekretara. Nakon izlaska s robije, Miletić putuje u Moskvu i tamo je krajem 1939. u isto vrijeme kad i Tito. Protiv njega su pak Titovi ljudi Kominterni dostavili podatke da se Miletić loše držao na policiji i postao njiho konfident. Bila to istina ili ne (policijski arhiv s dosjeom o njemu su navodno tijekom rata uništeni), KI je podržala Tita koji je u prethodne dvije godine puno napravio, a Miletić je uhapšeni i završio u Gulagu.

[lavore]

novidani.com/vlast-kraljevine-shs-ubila-ga-je-bez-sudenja-sina-su-mu-ubile-ustase-juce-su-mu-na-grobu-napisali-titov-ustasa

"Ova poruka je napisana iznad groba Đure Đakovića, bivšeg vođe KPJ kojeg u poslednje vrijeme sve češće satanizuju u Srbiji, što sugeriše na moguće motive ovog vandalskog čina. ... Đurin sin, Stjepan Đaković, rođen 1912. godine u Sarajevu, također je bio član KPJ te je kao učesnik NOP-a u Hrvatskoj ubijen od ustaša u Zagrebu, 1942. godine. Đuro Đaković je na udaru revizionista u Srbiji prvenstveno zbog odluka Dresdenskog konkresa KPJ iz 1928. godine. Tada je KPJ po nalogu Kominterne donijela odluku da podrži sve nacionalne pokrete koji se bore za oslobođenje potlačenih naroda a na spisku organizacija kojima traba biti pružena podrška našle su se hrvatske Ustaše i makedonski VMRO koji će izvršiti i atentat na kralja Aleksandra."