"Gluhi" roditelji

[Flames of love]

Odlučila sam ne koristiti se više ovim imenom, ali evo kršim tu odluku da pokušam iznijeti iskustvo jer sam na ovom forumu pod ovim imenom prije više godina tražila pomoć oko situacije koja bi mogla spadati pod ovu temu.

Imam mlađeg brata koji je imao psihološki problem koji se u početku činio "bezvezan", ali je rastao skupa s njim tj. sve ga više onemogućavao u svakodnevnim aktivnostima primjerenima dobi. Ostatak obitelji se 10 godina pravio da će to "proći samo od sebe", sramili su se (zbog intimne prirode njegova problema), a čak su možda na neki način i "uživali" u tome što je zbog tog stanja on bio posve ovisan o njima (control freakovi). Imala sam sreću da sam otprilike istovremeno s punoljetnošću stekla i financijsku sigurnost i imala izvan obitelji odraslu osobu kojoj sam se povjerila i koja bi me u krajnjem slučaju emocionalno i savjetodavno podržala, pa sam se suprotstavila roditeljima, "prijavila" ih školskom psihologu, praktički ih stavila pod službeni nadzor (i rekla da ću otići od kuće ako se pokušaju izvući). Do "krajnjeg slučaja" nije došlo, nisu me izbacili iz kuće niti išta takvo, bili su isprva bijesni ali s vremenom su shvatili da je tako bolje i pristali surađivati. Uspjeli su se promijeniti, preuzeti odgovornost i pružiti bratu (i meni) pogodnije obiteljsko okruženje. Tako je uz puno truda problem postupno prestao. Danas je moj brat "normalan" tinejdžer koji se vrlo aktivno bavi sportom, uspješan je u školi i na izvannastavnim aktivnostima, ide na višednevne izlete s vršnjacima, vani je po cijele dane a već pomalo i po noći... Ponosim se njime Roditelji tvrde da bi se to "desilo u isto vrijeme i samo po sebi" (da se nisam trebala miješati), to doduše nitko ne može znati ali sumnjam.

Eto, da se zna da je i ta moja priča ipak dobila sretan epilog, premda ne zahvaljujući forumu - makar mi je vjerojatno pomoglo i to što ste mi tu na forumu pisali, i sama spoznaja da ste uopće čitali, da je nekog bilo briga, pa hvala i vama.

[pašteta]

super za bracu i tebe

naravno, uvijek su financije karika koja smeta da se bilo šta poduzme, a kada više nije problem, onda je prekasno.

Klanjam ti se na hrabrosti šta si dovela u pitanje svoj vlastiti "lagodan" život u okrilju obiteljskih financija radi brata, ne bi svi to napravili, jer, mada si bila neovisna, nikad ne znaš šta se tu može dogodit.

I sama nešto takvo pokušavam u zadnje vrijeme, na malo drugačiji način (mada je kod mene situacija već gotova u smislu nas djece, ali pokušavam postić da situacija moje djece (buduće, jednog dana) ne bude kao što je bila meni, i da se odnos baka/djed - unuk ne bude bazirao na našem odnosu majka/otac - dijete, jer taj odnos nije bio ono što bi trebao biti. Odrasla sam kao osoba poprilično zakinuta (emocionalno) i još imam puno toga za promijenit u sebi da bi se izgradila potpuno kao osoba, a njima je to normalno, jeru su i sami neizgrađeni i nesposobni da se emocionalno izraze, i bune se i napadaju kad kažem što fali, valjda to shvaćaju kao svoj osobni neuspjeh

Nadam se da ću uspjet

[Vilenica]

Lord Byron kaže:

Prava riječ je "savršeni".

Roditelji koji su sve napravili kako i koliko treba, koji sve rade kako i koliko treba - ali, rezultat je loš zbog položaja planeta, smjera vjetra, trendova dionica, društvenih okolnosti...

Ne, nema načina da se to roditeljsko sljepilo izliječi na vrijeme. Jedini način (nažalost, nerijedak) je da ih stvarnost pukne ravno posred face, da u jednom trenutku shvate kakav su užas proizveli - ali, onda je obično prekasno; roditeljstvo nije igrica pa da, kad izgubiš "živote" kreneš ispočetka, ovaj put pametniji.

nisi u pravu. ni tada oni ne dopuštaju niti pomisao da su možda nešto sami zajebali.

okej, pošto ih jako boli sranje koje se dogodilo djetetu, možda se čak i zapitaju. možda i prođu neku fazu krivnje. ali se na kraju ponovo vrate na negiranje.

u stvari: možda ti i jesi u pravu. za neke roditelje. npr roditelje narkomana. da shvate da ipak to što im se dijete unesrećilo ima neke veze s njima i njihovim ponašanjem. sretni li su ti roditelji, i sretna li su njihova djeca što ih imaju!

no moje iskustvo govori da ne shvate. tj da mnogi ne shvate. nisu se u stanju promijeniti, nisu u stanju rekonstruirati svoje ja, puno je lakše odgovornost svaliti ili na loše dijete ili na položaj planeta

[Vilenica]

pašteta kaže:

takvi roditelji ne žele vidjeti to, jer to znači da oni nisu uspjeli. Pa je lakše okriviti sve ostalo, pa čak i VLASTITU DJECU!

Na žalost, oni ne shvaćaju da život i roditeljstvo ne može bit uspješno i ne može "uspit", uvijek može nešto uletit i poremetit ravnotežu. U toj situaciji se treba snaći i pravilno reagirati, a ne odmahnut rukom i reć, "što se mene tiće, ja sam svoje uspješno obavio".

s ovim se potpuno slažem. to je moje iskustvo. ako je ljudima jedini smisao života imat djecu, naprosto nisu u stanju prihvatiti da su mogli zajebat. ko kad ti se auto ugasi na semaforu - ko je kriv, samo ti, jer si htio krenuti iz treće.

priznat će dio greške, i dodati ono "ali". i misliti da ih iskupljuje. i da je to dovoljno da se problem riješi. ako nije riješen, krivo je dijete.