Vjerujete li u ljude?

[Tomgold]

Neznam gdje staviti,neko opće pitanje...

osobno,možda sam naivan,ne toliko bio izložen surovom svijetu ili sl...

ali dogodi mi se da se stvarno sprijateljim s nekim,viđamo se jako često,sve je ok,stvarno vjeruej da je idealno i onda najednom te razočara...

kao ono samo nešto u prolazu,neka korist i sl....

zaista počnem vjerovat u osobu,nisam u nekom prijateljstvu /poznanastvu zbog nekih interesa,ide na neku višu razinu u smislu razgovora o tome što rade obitelji,neki problemi i sl...

i onda se ponese ko prema budali...

ne govorim o curama...

vjerujete li uopće u ljude?

[antiopee]

Tomgold kaže:

vjerujete li uopće u ljude?

Da, viđam ih svaki dan...

Statistika je zakon-ako su baš svi takvi prema tebi onda nešto s tobom nije u redu.
Imaš prevelika očekivanja? Kakav si sa tolerancijom? Opraštaš brzo ili držiš zamjerku dok ne pusti mlade?

Ljudi su ljudi, svaki lonac nađe poklopac..

[Tomgold]

antiopee kaže:

Da, viđam ih svaki dan...

Statistika je zakon-ako su baš svi takvi prema tebi onda nešto s tobom nije u redu.
Imaš prevelika očekivanja? Kakav si sa tolerancijom? Opraštaš brzo ili držiš zamjerku dok ne pusti mlade?

Ljudi su ljudi, svaki lonac nađe poklopac..

možda sam prepedantan,odnosno imam dosta velika očekivanje,vjerovatno je to....

inače sam šutljiv, i onda kada počnem pričati s nekime dosta brzo se otvorim,odemo na piće...

i ja se otvorim,ispričam dosta stvari,dosta privatnih i onda se zbližim,ok smo...

zamoliš za usluga napraviš,obrnuto...

i najednom te počne lagano odjeb...tj. razočaraš se u tu osobu...

[mik-mik]

Prije sam jako vjerovala u ljude, i jako sam idealizirala neke... mislila sam ako ja nekog volim pa trebao bi taj mene bar u pola toliko, onda sam skužila da 99 posto ljudi a možda i 100 traži samo neku korist od mene, tj samnom se druže ili su samnom samo radi određene koristi, tako da sada skoro nikom nevjerujem, nastojim vjerovati sebi i raditi ne sebi, a ljude shvaćam manje ozbiljno i rijetko kome dopuštam da uđe u moj život. treba proći puno vremena da neko dobije moje povjerenje

[Tomgold]

mik-mik kaže:

Prije sam jako vjerovala u ljude, i jako sam idealizirala neke... mislila sam ako ja nekog volim pa trebao bi taj mene bar u pola toliko, onda sam skužila da 99 posto ljudi a možda i 100 traži samo neku korist od mene, tj samnom se druže ili su samnom samo radi određene koristi, tako da sada skoro nikom nevjerujem, nastojim vjerovati sebi i raditi ne sebi, a ljude shvaćam manje ozbiljno i rijetko kome dopuštam da uđe u moj život. treba proći puno vremena da neko dobije moje povjerenje

e baš ovo...

malo mi je teže izrazit se...

ali ovo je kao da sam sam napisao....

iako nisam mislio to dosta stvari promatram crno-bijelo i onda nekog idealiziram,zavolim" i mislim da je to obostrano....i onda razočarenje...

a najgore,na neki način ti postane svakodnevnica,tj. uđe u život...

i sa djevojkama je slično doduše..

jer sam zbog svega malo izgubio vjeru,a najgore u sebe...

jer na početku dosta ljudi tako lijepo priča i onda kasnije ne mogu doći sebi kad shvatim da je sve bila farsa...

[antiopee]

Tomgold kaže:

možda sam prepedantan,odnosno imam dosta velika očekivanje,vjerovatno je to....

inače sam šutljiv, i onda kada počnem pričati s nekime dosta brzo se otvorim,odemo na piće...

i ja se otvorim,ispričam dosta stvari,dosta privatnih i onda se zbližim,ok smo...

zamoliš za usluga napraviš,obrnuto...

i najednom te počne lagano odjeb...tj. razočaraš se u tu osobu...

Dakle prevelika očekivanja..treba li tebi društvo ili netko s kim ćeš uzajamno razmjenjivati usluge?
Ljudi osjete kada si razočaran s njima, bi li se ti družio s nekim tko nema baš neko mišljenje o tebi?
Družiš li se s ljudima samo da ne bi bio usamljen ili zato što si našao istomišljenike,tj. odgovaraju li tebi ti ljudi u startu kao osobe ili samo pucaš sistemom pokušaja i pogrešaka?

[radical change]

Tomgold kaže:

Neznam gdje staviti,neko opće pitanje...

osobno,možda sam naivan,ne toliko bio izložen surovom svijetu ili sl...

ali dogodi mi se da se stvarno sprijateljim s nekim,viđamo se jako često,sve je ok,stvarno vjeruej da je idealno i onda najednom te razočara...

kao ono samo nešto u prolazu,neka korist i sl....

zaista počnem vjerovat u osobu,nisam u nekom prijateljstvu /poznanastvu zbog nekih interesa,ide na neku višu razinu u smislu razgovora o tome što rade obitelji,neki problemi i sl...

i onda se ponese ko prema budali...

ne govorim o curama...

vjerujete li uopće u ljude?

Osobno vjerujem da su ljudi ljudi, kao i ti ili ja svi imamo neke svoje želje i potrebe, nismo u stanju potpuno razumjeti druge, često imamo probleme sa komunikacijom ili procjenom drugih ljudi, često i sami griješimo, razočaramo druge, sebični smo i gledamo isključivo svojim očima.
Ljudi su samo ljudi, nemoj druge gledati crno bijelo, niti se očajnički truditi da forsiraš odnose. Za početak se moraš osjećati ugodno sam sa sobom i sa te pozicije pristupati drugima, s nekim ti se lijepo družiti i popiti kavu, sa nekim zezati, sa nekim možeš odraditi poslovni odnos.. aspekata je bezbroj, odnosi se grade spontano i s povjerenjem ali moraš biti svjestan da su nesporazumi i propali odnosi sasvim normalna pojava.
Ti vjerojatno idealiziraš ljude i život općenito, pokušaj stvari gledati sivo. Ako si s nekim i utrošio vrijeme u nekom razgovoru radio si ti jer ti je bilo ugodno i imao si tu potrebu, ugodno si utrošio svoje vrijeme, pa ako odnos i nije uspio na duge staze družio si se, da ti je osoba odgovarala odnos bi opstao.
Nemoj se toliko opterećivati odnosima niti previše od ljudi očekivati, to zamara i zna jako razočarati čovjeka...U životu imaš svega nekoliko prijatelja, ostalo su ljudi koji prije ili kasnije dođe i odu iz tvog života... što ne znači da sa njima ne možeš ugodno provesti vrijeme i začiniti si život...

[Tomgold]

radical change kaže:

Osobno vjerujem da su ljudi ljudi, kao i ti ili ja svi imamo neke svoje želje i potrebe, nismo u stanju potpuno razumjeti druge, često imamo probleme sa komunikacijom ili procjenom drugih ljudi, često i sami griješimo, razočaramo druge, sebični smo i gledamo isključivo svojim očima.
Ljudi su samo ljudi, nemoj druge gledati crno bijelo, niti se očajnički truditi da forsiraš odnose. Za početak se moraš osjećati ugodno sam sa sobom i sa te pozicije pristupati drugima, s nekim ti se lijepo družiti i popiti kavu, sa nekim zezati, sa nekim možeš odraditi poslovni odnos.. aspekata je bezbroj, odnosi se grade spontano i s povjerenjem ali moraš biti svjestan da su nesporazumi i propali odnosi sasvim normalna pojava.
Ti vjerojatno idealiziraš ljude i život općenito, pokušaj stvari gledati sivo. Ako si s nekim i utrošio vrijeme u nekom razgovoru radio si ti jer ti je bilo ugodno i imao si tu potrebu, ugodno si utrošio svoje vrijeme, pa ako odnos i nije uspio na duge staze družio si se, da ti je osoba odgovarala odnos bi opstao.
Nemoj se toliko opterećivati odnosima niti previše od ljudi očekivati, to zamara i zna jako razočarati čovjeka...U životu imaš svega nekoliko prijatelja, ostalo su ljudi koji prije ili kasnije dođe i odu iz tvog života... što ne znači da sa njima ne možeš ugodno provesti vrijeme i začiniti si život...

Jasno je to meni...

ali,lakše je reć nego ostvariti...

previše me to zamara,previe vremena i energije trošim na ta razočaranja,razbijanja glave zašto je tako,kad je izgledalo idealno...

kada sam imao povjerenja,kada je netko toliko iskren...

[Winston Smith]

Vjerujem svima ali ne vjerujem đavolu u njima .

[radical change]

Tomgold kaže:

Jasno je to meni...

ali,lakše je reć nego ostvariti...

previše me to zamara,previe vremena i energije trošim na ta razočaranja,razbijanja glave zašto je tako,kad je izgledalo idealno...

kada sam imao povjerenja,kada je netko toliko iskren...

Vjerujem da ta razočaranja doživljavaš previše osobno, u stilu da si ti krivac ili si nekim svojim postupcima pridonio tome da ljudi dignu ruke od tebe, ili se kritiziraš što možda nisi uložio više truda,postupio drugačije ili predvidio tuđe postupke?
To izaziva misaone procese koji u tebi izazivaju negativne reakcije po ključu-o tome mnogo razmišljam stoga je to očito jako važno za moj život, iz čega se rađaju opet negativne emocije koje te ograničavaju ili negativno usmjeravaju u pristupu drugima. Tvoje misli i strahovi izviru iz nemoći da upravljaš drugim ljudima odnosno da se zaštitiš od odbacivanja.

A lijek je jednostavan, moraš dopustiti ljudima da budu ljudi, dati im slobodu da te iznevjere i ostave na cjedilu ako to žele. Ti ne možeš upravljati tuđim postupcima, to nikada nećeš moći ali možeš upravljati svojima. Odbacivanje, upoznavanje, razilaženje, prevare kao i pomoć, podrška, pažnja, ljubav, poštovanje su sastavni dio života i ti ih moraš biti u stanju prihvatiti kao takve. Nemoj se plašiti ljudi, za promjenu ojačaj sebe, smanji očekivanja i želju za kontrolom prema drugima, ojačaj sebe do te mjere da možeš biti neovisan o drugima, i pri pristupu drugima pokušati dobiti ono što ti želiš, što može obogatiti tvoj život. Nemoj se pokušavati svidjeti drugima i ulagati prekomjerni trud idealizirajući odnose prije nego ti netko zaista primjerom ne pokaže da se u njega možeš pouzdati. Istina je da tebi zapravo ne treba nitko, sam si se rodio, sam živiš, ljudi su tu samo da obogate naš život, nema potrebe da se svidiš drugima ili se stavljaš u poziciju da ovisiš o njima, to radimo kada nam nedostaje samopouzdanja i vjere u vlastitu snagu.

[Kikkolina]

Trenutno ne.

[Ivchy26]

Tomgold kaže:

Neznam gdje staviti,neko opće pitanje...

osobno,možda sam naivan,ne toliko bio izložen surovom svijetu ili sl...

ali dogodi mi se da se stvarno sprijateljim s nekim,viđamo se jako često,sve je ok,stvarno vjeruej da je idealno i onda najednom te razočara...

kao ono samo nešto u prolazu,neka korist i sl....

zaista počnem vjerovat u osobu,nisam u nekom prijateljstvu /poznanastvu zbog nekih interesa,ide na neku višu razinu u smislu razgovora o tome što rade obitelji,neki problemi i sl...

i onda se ponese ko prema budali...

ne govorim o curama...

vjerujete li uopće u ljude?

Kad bi me pitao generalno: rekla bih ti da vjerujem.

Međutim, u praksi sam se razočarala dosta puta,pogotovo nakon faksa. Tako da u praksi,bih rekla sam postala skeptična.

Ali primjećujući ljude oko sebe koje cijenim i kakva bih voljela biti,ti ljudi su više manje uvijek fer,ok i srdačni prema drugima,takvi mi se sviđaju,samo treba postaviti granice. Prema onima koji to ne zaslužuju.

[mik-mik]

Tomgold kaže:

e baš ovo...

malo mi je teže izrazit se...

ali ovo je kao da sam sam napisao....

iako nisam mislio to dosta stvari promatram crno-bijelo i onda nekog idealiziram,zavolim" i mislim da je to obostrano....i onda razočarenje...

a najgore,na neki način ti postane svakodnevnica,tj. uđe u život...

i sa djevojkama je slično doduše..

jer sam zbog svega malo izgubio vjeru,a najgore u sebe...

jer na početku dosta ljudi tako lijepo priča i onda kasnije ne mogu doći sebi kad shvatim da je sve bila farsa...

tako je lakše, ljudi su ljudi. Prije sam također mislila da ako je neko vjernik ili ako je dokazano moralna osoba da će se ponašat ko čovjek, međutim šipak, po meni su najbolji ljudi tj najviše vjerujem onima koji su puno "sranja" prošli u životu. to je moje iskustvo. Vjeruj u se i svoje kljuse i neočekuj apsolutno ništa od nikog tak ja mislim

[Tomgold]

radical change kaže:

Vjerujem da ta razočaranja doživljavaš previše osobno, u stilu da si ti krivac ili si nekim svojim postupcima pridonio tome da ljudi dignu ruke od tebe, ili se kritiziraš što možda nisi uložio više truda,postupio drugačije ili predvidio tuđe postupke?
To izaziva misaone procese koji u tebi izazivaju negativne reakcije po ključu-o tome mnogo razmišljam stoga je to očito jako važno za moj život, iz čega se rađaju opet negativne emocije koje te ograničavaju ili negativno usmjeravaju u pristupu drugima. Tvoje misli i strahovi izviru iz nemoći da upravljaš drugim ljudima odnosno da se zaštitiš od odbacivanja.

A lijek je jednostavan, moraš dopustiti ljudima da budu ljudi, dati im slobodu da te iznevjere i ostave na cjedilu ako to žele. Ti ne možeš upravljati tuđim postupcima, to nikada nećeš moći ali možeš upravljati svojima. Odbacivanje, upoznavanje, razilaženje, prevare kao i pomoć, podrška, pažnja, ljubav, poštovanje su sastavni dio života i ti ih moraš biti u stanju prihvatiti kao takve. Nemoj se plašiti ljudi, za promjenu ojačaj sebe, smanji očekivanja i želju za kontrolom prema drugima, ojačaj sebe do te mjere da možeš biti neovisan o drugima, i pri pristupu drugima pokušati dobiti ono što ti želiš, što može obogatiti tvoj život. Nemoj se pokušavati svidjeti drugima i ulagati prekomjerni trud idealizirajući odnose prije nego ti netko zaista primjerom ne pokaže da se u njega možeš pouzdati. Istina je da tebi zapravo ne treba nitko, sam si se rodio, sam živiš, ljudi su tu samo da obogate naš život, nema potrebe da se svidiš drugima ili se stavljaš u poziciju da ovisiš o njima, to radimo kada nam nedostaje samopouzdanja i vjere u vlastitu snagu.

so fucking....

čestitam,moram priznati da je dijagnoza točna.

ali kako "riješiti" to...

[Orlandia]

Tomgold kaže:

možda sam prepedantan,odnosno imam dosta velika očekivanje,vjerovatno je to....

inače sam šutljiv, i onda kada počnem pričati s nekime dosta brzo se otvorim,odemo na piće...

i ja se otvorim,ispričam dosta stvari,dosta privatnih i onda se zbližim,ok smo...

zamoliš za usluga napraviš,obrnuto...

i najednom te počne lagano odjeb...tj. razočaraš se u tu osobu...

Pretpostavljam da se trudiš kroz priču o sebi i svom životu (problemima) zbližiti s drugima.
Ali generalno ljudima to nije zanimljivo ni atraktivno.
Možda djeluješ kao potrebita osoba, kroz priču o sebi i svojim problemima emaniraš vibru nesigurne osobe koja treba potporu. A to se nikome ne da.
Radi na sebi i rješavaj svoje probleme na drugi način, nemoj da ti to bude modus povezivanja s ljudima.

[SAS]

Problem je taj da svaki covjek prvo gleda sebe, a onda drugog osim naravno ako nisu roditelji pa gledaju prvo djecu, pa onda sebe no to je druga prica. Ja sam bas mislio na ljude koji ti nisu nista po krvnom srodstvu.

A i sami forumasi potvrduju svojim postovima na ovoj temi. Opcenito nije ljudima za vjerovati jer je ipak to i rat 90-ih potvrdio da su i prvi susjedi druge nacionalnosti dizali ruke na onog drugog. Uostalom prekjucer su svi pili i jeli za istim stolom plus zabavljali se pa su se jucer zaratili i danas mrze jedni druge.


Sent from my GT-S5670 using Tapatalk 2

[kosjenka-]

Orlandia kaže:

Pretpostavljam da se trudiš kroz priču o sebi i svom životu (problemima) zbližiti s drugima.
Ali generalno ljudima to nije zanimljivo ni atraktivno.
Možda djeluješ kao potrebita osoba, kroz priču o sebi i svojim problemima emaniraš vibru nesigurne osobe koja treba potporu. A to se nikome ne da.
Radi na sebi i rješavaj svoje probleme na drugi način, nemoj da ti to bude modus povezivanja s ljudima.

Ovo nije istina, koliko ljudi samo kuka i zamara druge svojim problemima pa imaju prijatelje.
Ako ne pričaš o svojim problemima onda opet ne valja jer nisi otvoren, nešto kriješ.

Inače mislim da treba vjerovati samo u sebe, ne prijatelje/cure/dečke, to je sve varljivo i nikad ne znaš. Nisu svi ljudi isti, ali nikad ne treba dopustiti da ovisiš o ikome, očekivati nečiju pomoć i slično. Kao što je gore već napisano, rodiš se, živiš i umireš sam, to je tako.

Ja ne očekujem od nikoga ništa, nikad ni nisam, život me naučio da ne treba očekivati ni najmanju pomoć od drugih jer ju nećeš dobiti, tj. neki je i dobiju, ali nismo svi takve sreće, neki od nas moraju baš sve sami.

[Kukulkan]

kako kome
cak ni poznanicima vise ne uzimam sve na rijec, ma bome ni familiji vise nemogu
svi nesto skrivaju i imaju svoje motive

u biti moras se prvo opeci da bi znao kasnije i krizao listu

ak cmo ici globalno "da li vjerujem", NE

[descender]

Iz mizantropskog kuta gledanja.. Apsolutno. I ljudima, i u ljude.
Naravno; relativna čast parcijalnim mutantima/izuzetcima....

[CelMar]

Po defaultu uzimam da su ljudi pokvareni i najčešće glupi, dok ne dokažu suprotno, ali ni onda nije 100% sigurno.

Povjerenje treba zaslužiti.