Thomas Nagel: Zašto je materijalističko novodarvinističko poimanje prirode skoro sigurno pogrešno

[činovnik]

We and other creatures with mental lives are organisms, and our mental capacities apparently depend on our physical constitution. So what explains the existence of organisms like us must also explain the existence of mind. But if the mental is not itself merely physical, it cannot be fully explained by physical science. And then, as I shall argue, it is difficult to avoid the conclusion that those aspects of our physical constitution that bring with them the mental cannot be fully explained by physical science either.

Da mentalni aspekt organizma ovisi o fizičkoj konstituciji samog organizma je jasno (sjećam se da npr. A. Damasio dosta uvjerljivo objašnjava kako praktički cijeli organizam (ne samo mozak) generira mentalna stanja, odnosno svijest). Samo, u nastavku kaže da se fizička konstitucija, u mjeri u kojoj ima veze s mentalnim, treba objasniti "mentalistički". Kao da implicira da um djeluje na oblikovanje organizma tako da ga učini 'kompatibilnim' s njim samim, tj. da taj organizam razvije mentalni život. Hm...

It seems to me that one cannot really understand the scientific world view unless one assumes that the intelligibility of the world, as described by the laws that science has uncovered, is itself part of the deepest explanation of why things are as they are.

OK, razumljivost/razumijevanje moraju biti uzeti u obzir da se dobije uvid u to "zašto su stvari takve kakve jesu", što bi valjda bila cijela istina. Samo nije baš jasan korak od toga do teze da je to nekako i presudno za cjelinu, što sam razumio da tvrdi. Pretpostavljam će to pojasniti.

The intelligibility of the world is no accident. Mind, in this view, is doubly related to the natural order. Nature is such as to give rise to conscious beings with minds; and it is such as to be comprehensible to such beings. Ultimately, therefore, such beings should be comprehensible to themselves. And these are fundamental features of the universe, not byproducts of contingent developments whose true explanation is given in terms that do not make reference to mind.

Ovo je logično, ako je premisa o zasebnom, djelujućem umu istinita.

[činovnik]

luka_ kaže:

Spominje problem pouzdanosti percepcije u okviru evolucijskog objašnjenja: evolucija osigurava da percepcija može biti pouzdana, ali kako evolucija nema predefinirano odredište (s posve pouzdanom percepcijom) već je traljava funkcija trenutnih okolnosti, ne i da jest pouzdana.

Da, ne znam kako iz naturalističko-evolucijske perspektive objasniti i opravdati pouzdanost kognitivnih sposobnosti za filozofsko promišljanje. Mislim, te kognitivne sposobnosti su nastale i razvile se radi snalaženja u prostoru, pronalaženja hrane i skloništa, lova ili bijega od grabežljivaca, pronalaženja pogodnih partnera za razmnožavanje itd., a ne za znanstveno otkrivanje prirodnih zakona ili istine cjeline stvarnosti. Ako su se te kognitivne sposobnosti pokazale adekvatne u prvom slučaju (a jesu u smislu da smo dominantna vrsta), ne znači da su adekvatne i za ovo drugo. Evolucijski naturalizam je inherentno skeptičan.

Evolutionary naturalism implies that we shouldn’t take any of our convictions seriously, including the scientific world picture on which evolutionary naturalism itself depends.

Ali ipak optimistično ustvrđuje da ima nade.

The failure of evolutionary naturalism to provide a form of transcendent self-understanding that does not undermine our confidence in our natural faculties should not lead us to abandon the search for transcendent self-understanding. There is no reason to allow our confidence in the objective truth of our moral beliefs, or for that matter our confidence in the objective truth of our mathematical or scientific reasoning, to depend on whether this is consistent with the assumption that those capacities are the product of natural selection. Given how speculative evolutionary explanations of human mental faculties are, they seem too weak a ground for putting into question the most basic forms of thought. Our confidence in the truth of propositions that seem evident on reflection should not be shaken so easily (and, I would add, cannot be shaken on these sorts of grounds without a kind of false consciousness).

[činovnik]

nitko drugi kaže:

Transcendentno (''transcendentalno'' je vezano uz Kanta, uz ''apriorne uvjete mogućnosti iskustva''). Koliko razumijem, misli na nešto kao pogled izvan. Iz 2.5.:


Kod teizma je jasno na što misli, dok kod naturalizma pretpostavljam da misli na to da vjerujemo u pouzdanost matematike i znanstvene metode da objektiviraju stvari. Kao da matematika i znanstvena metoda nisu tek još jedni ''suviše ljudski'' pogrešivi vidovi sagledavanja stvari nego nekako nadilaze našu konačnu pogrešivost. Dok za percepciju, ili za moralne intuicije, ili za filosofske argumente itd. relativno lako priznajemo da su ljudski pogrešivi, spram matematike i znanstvenu metode postoji stav kao da one nekako to nadilaze.

K tome, postoji bitna razlika u transcedentnosti između teističke i materijalističke esktrapolacije. Ovo prvo je baš ono prava transcedencija , a u ovoj drugoj se ipak ostaje u granicama prirode.
I kako spojiti materijalistički redukcionizam i uvjerenje u postojanje matematičkih prirodnih zakona? Jer potonje ipak nije baš materija kako se ona obično razumije. Kako je u stvarnost, uz materiju, potrebno uključiti barem još taj element, redukcionizam baš ne može biti totalan.

[činovnik]

BTW, Nagel ponavlja kako materijalističko-naturalističko-evolucijsko objašnjenje uma i s njime povezanih pojava nije plauzibilno, da nije baš sukladno zdravom razumu. Pa što onda ako i nije? Kada se kamen baci s vrha tornja i on pada točno u podnožje tornja, onda nikako ne može biti istinita teza da se Zemlja kreće. Jer da se kreće kamen bi pao malo dalje od tornja, a ne baš u samo podnožje. Tako kaže zdrav razum. Dakle, Galileo je bio u krivu. Kažu i za kvantnu mehaniku da nije baš zdravorazumska, pa to ne priječi da bude istinita, barem za sada.

[Druid]

nitko drugi kaže:

Kad vidim riječ ''emergencija'', nemam nimalo entuzijazma za čitanje.

To su tvoje osobne predrasude koje te u ovom slučaju mogu samo sputati da čitaš jedan dio literature (kako si i sam rekao).

nitko drugi kaže:

Nisam još vidio neki primjer da taj pojam nešto zapravo objašnjava.

Pa zapravo sam po sebi ni ne objašnjava, kako mi se čini. "Emergencija" je samo ime za koncept koji opisuje zanimljivu pojavu u prirodu. Meni je kao ljubitelju kibernetike to vrlo drag pojam i smatram ga vrlo korisnim. U kombinaciji s drugim znanjima i teorijom u sklopu koje se nalazi, pojam "emergencije" je svakako koristan. No, ne bih sad ulazio u "filozofiju emergencije"... Samo kažem da je ono što emergencija zapravo znači, ono što npr. sintagma "emergentna svojstva" označavaju, dosta fascinantna stvar u usporedbi s nekim redukcionističkim primjerom; dapače, kibernetika i njoj srodne teorije koje upotrebljavaju pojam "emergencija" su bitno anti-redukcionističke, kako ih ja vidim. A, ako se ne varam i Nagel na par mjesta (mislim da u "Kako je to biti šišmiš?" eseju), objašnjava svoj anti-redukcionizam na primjeru H20. Ako to ne čini Nagel, onda neki njemu srodni filozofi uma. OK, tu postoji još jedna nijansa u toj priči, ali ne da mi se sad u to. Ali primjer jednog atoma kisika i dva atoma vodika koji kad se spoje kovalentnim vezama daju vodu sa sasvim novim svojstvima koje nije posjedovao nijedan od njezinih pojedinih elemenata je odličan primjer pojave emergentnih svojstava u sustavu koji je složen od svojih dijelova. Vodik i kisik na sobnoj temperaturi nisu tekući, a voda jest. I onda sva ostala svojstva koja znamo iz srednjoškolske nastave kemije, a koja nema smisla sada ponavljati, ali je stvar zanimljiva i fascinantna, ako je tako sagledaš. Meni barem. A primjer vode je jednostavan. Što je tek s puno složenijim fenomenima kao što su život, svijest da i ne spominjemo itd. itd. itd.

[krena]

Vidim da su se mnogi potrudili naći puno citata na engleskom. A pošto je ne volim puno razbijati glavu sa prevođenjem , a još uz to se u tekstu koriste složene fraze i izrazi, odlučih naći nešto na domaćem jeziku: http://www.ffzg.unizg.hr/usf/recenzi...rtainly-false/

Recenzija knjige: Thomas Nagel – “Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature is Almost Certainly False”


Američki filozof Thomas Nagel u svojoj najnovijoj knjizi „Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature is Almost Certainly False“ oštro kritizira dogmatični znanstveni redukcionizam. Iako je ateist, Nagel ne prihvaća gore navedeni teorijski okvir koji se u znanstvenim krugovima gotovo u potpunosti uvriježio. Umjesto toga u svojoj kratkoj, ali jasnoj knjizi Nagel zauzima kritički stav, čak toliko da brani neke aspekte zloglasnog pokreta inteligentnog dizajna.


Ja sam prvi put čuo za Nagela na ovoj temi. Ali mi se njegovo učenje čini jako poznatim. Radi se o tome da Nagel i ovaj tip imaju ista razmišljanja: http://matrixworldhr.wordpress.com/2...venim-dogmama/

Razlika je što je Nagel filozof, a Sheldrake biolog.

[Sigmund]

Druid kaže:

Kul, ali zašto ne obje. Jedna iz 19. stoljeća, druga s početka 21., jedna sa stajališta logike i metafizike, druga sa stajalište biološke antropologije. S obzirom da ne vjerujem da je ljudski um u stanju naći Apsolutne Istine(TM) o prirodi, svemiru i ne znam čemu sve ne, to je samo jedno malo grebanje ispod površine i zapravo samo dio učenja o onome što kao čovječanstvo znamo ili mislimo da znamo ili kako vidimo stvari, gdje smo točno sa spoznajama po tom pitanju itd.

Ma, naravno ima mjesta za obje. Samo, Deacon ne piše sa stanovišta biološke antropologije, barem ne u navedenim odlomcima, nego pokušava formulirati neke filozofske poglede, za koje on misli da su originalni, a zapravo su odavno poznati i formulirani su mnogo bolje nego što to njemu uspijeva. To je ono bitno što sam htio istaknuti: znanje koje je zaboravljeno i koje sada zbunjeni umovi ponovno otkrivaju (tj. misle da nešto otkrivaju). Umjesto da prouče Hegela gdje je to sve fino posloženo. I ne radi se o apsolutnoj istini, nego o načelima u okviru filozofije i logike koji neće biti obezvrijeđeni nekim novim otkrićima, kao što recimo ni matematika neće biti obezvrijeđena. Naprotiv to su temelji novih otkrića. Problem je u tome što doktrina proglašava metafiziku prevladanom ili nepotrebnom, Hegela nevažnim i neshvatljivim, a onda ih realnost, ako ozbiljno razmišljaju, nužno navede na iste te stvari, koje nazivaju drugim imenima. Samo što su oni nesvjesni da se radi o istim stvarima, jer ih je doktrina u to uvjerila. Onda se upotrebljavaju neki čudni termini, kao npr. "višestruka ostvarivost", umjesto stare dobre "esencije". Ili, Deacon, uvjeren da iznosi neku originalnu novu misao govori o "fundamental incompletness", a govori očito o kontradikcijama kao izvoru dijalektičkog kretanja; ili govori o "constraints", a radi se o razlici bitka-za-sebe i bitka-za-drugog. Mislim, to treba raščistiti. Zašto uvoditi novu terminologiju i otkrivati toplu vodu?

[Sigmund]

Druid kaže:

"Emergencija" je samo ime za koncept koji opisuje zanimljivu pojavu u prirodu. Meni je kao ljubitelju kibernetike to vrlo drag pojam i smatram ga vrlo korisnim. U kombinaciji s drugim znanjima i teorijom u sklopu koje se nalazi, pojam "emergencije" je svakako koristan. No, ne bih sad ulazio u "filozofiju emergencije"... Samo kažem da je ono što emergencija zapravo znači, ono što npr. sintagma "emergentna svojstva" označavaju, dosta fascinantna stvar u usporedbi s nekim redukcionističkim primjerom;

Emergencija je glavni argument protiv redukcionizma. To je glavna stvar na koju treba obratiti pažnju u problemu nesvodljivosti mentalnog na fizikalno. To je ono što je Hegel zvao "kemizam", u logičkom razvoju od "mehaničkog", preko "kemizma" do "teleologije". Kemizam označava kao relaciju u kojoj objektivnosti nisu indiferentne jedna prema drugoj (kao kod mehaničkog, ili eksternog odnosa). Što se događa kad u kemijskoj reakciji nastane spoj čija svojstva nisu zbroj svojstava elemenata koji ulaze u kemijsku reakciju, nego nešto drugo, nesvodljivo na fizikalni redukcionizam (a to je emergencija)? Pa nastaje sublacija, ili prevladavanje dva objekta u sintezi. Kaže Hegel u Znanosti logike:

"What happens here is that the object does not connect with another in accordance with an immediate, one-sided determinateness, but, in accordance with the inner totality of an original relation, posits the presupposition which it needs for a real connection and thereby gives itself a middle term by virtue of which it unites its concept with its reality in conclusion; it is a singularity determined in and for itself."

i dalje:

"The concept that has thus sublated as external all the moments of its objective existence, and has posited them in its simple unity, is thereby completely liberated from the objective externality to which it refers only as an unessential reality. This objective free concept is purpose."

i:

"But these various processes, which have demonstrated themselves to be necessary, are equally so many stages by which externality and conditionality are sublated, and from which the concept emerges as determined in and for itself, a totality unconditioned by externality."

a ova posljednja rečenica se već vrlo lako može primijeniti na sve emergentne fenomene općenito, a isto tako napose za svijest, samosvijest ili um.

[kor-im]

možda nije ni potrebno iči tako daleko

ono što me osobno zbilja čudi, je to da se, čini se, ne radi nikakva distinkcija između konceptualne matrice po kojoj sustav može biti reduciran na broj zasebno promatranih elemenata, i stvarnosti mimo te konceptualizacije

hoču reči, nije li pomalo bizarno da se između ideje da neki sustav x možemo promatrati reduciran na zasebno promatrane elemente xa xb xc, i ideje da x dolsovce jest ''naprosto'' xa xb xc, kao takav i eto, ne registrira neka bitna razlika?

kako se na taj način stvar uopče može razumjeti?

[nitko drugi]

Druid kaže:

Kakve točno veze svijest i moralne vrijednosti imaju s Pitagorinim poučkom koji spominješ dolje?

Spominjem ih zajedno zato što je upitno kako bilo što od toga moglo utemeljiti u ''materiji'', kako je opisuje fizika.

Ako nije utemeljeno u "materijalnim procesima", u čemu je? Ne radi se nužno o tome da neuralni procesi "proizvode" mentalne (čak i ako djeluju na njih, a djeluju), stvar je puno kompleksnija. Nadalje, ne radi se nužno o tzv. "kontingentnom identitetu fizikalnog i mentalnog" pa čak ni "biološkog i mentalnog".
Kako se (moralne) vrijednosti mogu utemeljiti u fizici? Nikako. Vrijednosti su intesubjektivne, a fizika ne poznaje ni subjekt, kamoli intesubjektivnost.

Pa da. Mislim da se slažeš s Nagelom po tim pitanjima.

Mislim redukcionizam nam može pomoći da objasnimo temelj (ako ga ima), ali onda na taj temelj moramo nadograđivati i gledati kako se različiti "temelji" suodnose u interakciji između sebe (umnih "temelja", lol), ali i između sebe i različitih objekata i društvenih procesa (zvali ih materijalnima ili ne, to je stvar terminologije).

Da, čini mi se da onaj citat J. Kima gore kojega navodi Nagel kaže nešto slično.

Ali dva su posve odvojena problema ovaj prvi - na što se može svesti individualni "mind", kako objasniti postojanje svijesti itd. i ovaj drugi koji je poznat kao spor o psihologizmu i koji postoji kao takav najkasnije od 19. stoljeća na području Njemačke i protiv kojeg je Frege sporio (protiv psihologizma). Kasnije se psihologizam u matematici i logici vratio na velika vrata u obliku naturalizma. Ali to su dva posebna pitanja. Ja nigdje nisam čak ni dao naslutiti da bi matematika ili logika ovisile o materijalnoj okolini, nisam to ni implicirao, dakle ne znam odakle si izvadio sad taj primjer kad sam ja govorio o ljudskom "mindu" (o kojem piše i Nagel i koji nije potpuno istoznačan s hrvatskom rječju "um" (ali je to najbolji prijevod), ali što ćemo, to su različiti jezici i različite metafizičke tradicije).

Ne, da čitaš knjigu ne bi bilo nesporazuma. Ovo je knjiga iz metafizike/ontologije, ne iz filosofije uma (čime se inače Nagel bavi). Nije pitanje samo na što se može svesti svijest (''individualni um'') nego je pravo metafizičko pitanje o cjelini svega.

[nitko drugi]

činovnik kaže:

BTW, Nagel ponavlja kako materijalističko-naturalističko-evolucijsko objašnjenje uma i s njime povezanih pojava nije plauzibilno, da nije baš sukladno zdravom razumu. Pa što onda ako i nije? Kada se kamen baci s vrha tornja i on pada točno u podnožje tornja, onda nikako ne može biti istinita teza da se Zemlja kreće. Jer da se kreće kamen bi pao malo dalje od tornja, a ne baš u samo podnožje. Tako kaže zdrav razum. Dakle, Galileo je bio u krivu. Kažu i za kvantnu mehaniku da nije baš zdravorazumska, pa to ne priječi da bude istinita, barem za sada.

Da, ali Galileo i kvantna mehanika nisu nudili samo program, nego i uspjela rješenja. Pa smo zbog uspjelosti tih rješenja naučili nadići zdravorazumske očitosti, mada ne bez kriza (za kvantnu mehaniku bi se moglo reći da ta kriza još uvijek traje, s obzirom na broj različitih interpretacija). Čini mi se da Nagel smatra kako ''materijalističko-naturalističko-evolucijsko objašnjenje uma i s njime povezanih pojava'' nudi samo program, a pritom sebe brani time da zapravo ne postoji alternativa (osim teističke koja je, zbog sekularnih razloga, neprihvatljiva). Pa onda Nagel uskače sa ''postoje alternative koje nisu teističke, nego su zdravorazumske''.

[nitko drugi]

Druid kaže:

To su tvoje osobne predrasude koje te u ovom slučaju mogu samo sputati da čitaš jedan dio literature (kako si i sam rekao).

Dobro, ''predrasude'' ne u doslovnom smislu, jer su zapravo poslije a ne pred- određenog iskustva s pojmom emergencije. Ipak, da, predrasude u smislu da iz malog iskustva s tim pojmom zaključujem nešto općenito o tom pojmu. Ne mislim da je uopće moguće izbjeći predrasude u tom smislu. Naravno, treba biti svjestan da one jesu predrasude u tom smislu, pa biti spreman promijeniti stav ukoliko se pojave drugačija iskustva. Ali, budući da je broj knjiga koje mogu pročitati u životu manji od broja knjiga koje mi netko preporučuje, taj tip predrasude je razuman.

Ali primjer jednog atoma kisika i dva atoma vodika koji kad se spoje kovalentnim vezama daju vodu sa sasvim novim svojstvima koje nije posjedovao nijedan od njezinih pojedinih elemenata je odličan primjer pojave emergentnih svojstava u sustavu koji je složen od svojih dijelova. Vodik i kisik na sobnoj temperaturi nisu tekući, a voda jest.

Ali H2O upravo nije tekući. Voda može biti i kruti led i plinovita para. Mislim da se ne radi o tome da iznikne neko dotad nepostojeće svojstvo, nego se radi o različitim razinama opisa. Na mikroskopskoj razini opisa, na onoj na kojoj je voda H2O uopće nema razlike između krutog, tekućeg i plinovitog stanja. To je jednostavno razlika u udaljenostima između molekula i sl. Dakle, ako nema razlike između krutog i tekućeg stanja na toj razini, onda na toj razini uopće ne postoji svojstvo ''tekući''. Razlika između ne-tekući i tekući ne javlja se kao razlika između H2 ili O2 (koji također mogu biti tekući) i H2O (koji također može biti plinovit), nego kao razlika na određenoj ''makroskopskoj'' razini opisa. Na mikroskopskoj razini opisa ta se razlika ne pojavljuje. To nije novo svojstvo koje odjednom iznikne niotkud kad se molekule vodika i kisika spoje u molekule vode - na molekulskoj razini nema svojstva ''tekući''. Svojstvo ''tekući'' je nova razina opisa, kad vodu promatramo kao jednu stvar kojoj lako možemo mijenjati oblik a teško volumen. Pitanje kako su te razine opisa povezane je zanimljivo, ali se meni čini očitim da ta povezanost različitih razina opisa ide preko nas, što pojam ''emergencija'' prikriva, bez da istodobno nešto objasni.

[luka_]

nitko drugi kaže:

Transcendentno (''transcendentalno'' je vezano uz Kanta, uz ''apriorne uvjete mogućnosti iskustva''). Koliko razumijem, misli na nešto kao pogled izvan. Iz 2.5.: ...

Aha, hvala, nisam bio svjestan da su to različiti pridjevi, sad su mi i neke stvari drugdje jasnije.

nitko drugi kaže:

Ne znam kako bismo primijetili razliku. Recimo da smo mi tako ustrojeni da vidimo red i tamo gdje ga (neovisno o nama) ima i tamo gdje ga (neovisno o nama) nema. Čini mi se da mi ne bismo ni u kojem slučaju mogli razlikovati ima li reda ili ga nema (neovisno o nama). Ne vidim zašto bismo pretpostavili da ga nema. Ili da ga ima. Čemu uopće to pitanje?

Ovo mi je dalo ideju da je red (ovo sad spominjem kao ad hoc ideju i pravac u kojem bi se moglo ići na taj problem, ne kao ultimativno rješenje) prazan pojam u ovom smislu: naše iskustvo je uređeno, no to da je uređeno ne bismo ni primijetili da nismo svjesni nereda. No nered nikad nije dio iskustva, tj. nijedno iskustvo nije neuređeno, uređenost je nužan dio iskustva. Neuređeni mogu biti samo podražaji (sense data). No oni niti ne mogu biti uređeni u smislu u kojem iskustvo može. Što želim reći: npr. olovka može biti plava i neplava, glas može biti lijep i nelijep... No iskustvo može biti samo uređeno, inače nije iskustvo. Kad kažemo da je nešto neuređeno (kao što je to npr. cjelina podražaja koje primamo, fenomenologija u tom simslu), onda ne želimo reći da je to nešto "uredlljivo" (kao što je za zelenu olovku zamislivo da je plava) već se radi o drugoj kategoriji stvari (uređenost i neuređenost nisu parovi, nema nečega što je uredljivo a da može birati između uređenosti i neuređenosti). Ili još kraće što želim reći: ako je nešto uredljivo, onda je to uređeno. Na tragu toga, pojam reda ne bi imao neko svoje značenje, ne bismo trebali ni pričati o njemu ako već pričamo o nekom pojmu koji ga podrazumijeva, poput iskustva; posebno ne bi imalo smisla pitati je li red prirode jednak redu kojeg mi doživljavamo, jer nema smisla pričati o ikakvom "redu" osim iskustvenog reda (kojeg mi doživljavamo).

[Sigmund]

Kako se ide dalje, tako postaje sve zanimljivije. Bliska su mi Nagelova razmišljanja o razumu:

U slučaju razumijevanja, ako je ono dovoljno bazično, jedina stvar koju mogu misliti jest da sam zahvatio istinu izravno. Ne mogu se povući iz logičkog zaključka i ponovno ga potvrditi s refleksijom da je pouzdanost mojih misaonih procesa konzistentna s hipotezom da ih je evolucija odabrala zbog njihove točnosti. To bi drastično oslabilo pretenzije na logičnost.

Nije moguće misliti, "Oslanjanje na moj razum, uključujući i moje oslanjanje baš na ovaj sud, razumno je zato što je konzistentno s tim da razum ima evoluciono objašnjenje." Dakle, svaki evolucioni prikaz položaja razuma pretpostavlja validnost razuma i ne može ga potvrditi bez cirkularnog zaključivanja.

Baš kao što se svijest ne može objasniti kao puka ekstenzija ili komplikacija fizikalne evolucije, tako se ni razum ne može objasniti kao puka ekstenzija ili komplikacija svijesti. Objašnjenje naše racionalnosti zahtijeva nešto pored onoga što je potrebno za objašnjenje naše svijesti i njezinih očito adaptivnih formi, nešto na drugačijoj razini. Razum nas može izdići iznad pojava zato što ima u potpunosti opću vrijednost, a ne samo puku lokalnu korisnost. Ako ga posjedujemo, tada vidimo da on ne može biti niti potvrđen niti potkopan teorijom o njegovom evolucionom porijeklu, kao niti bilo kojim drugim izvanjskim pogledom na njega. Ne možemo se distancitati od njega. To je bio Descartesov uvid.
Ako se takva stvar kao što je razum pojavila na evolucionom meniju, mogla je dokazati svoju adaptivnu vrijednost na lokalnoj razini. Tada se, uz pomoć kulturnog razvoja, mogla uzdići do svog sadašnjeg položaja kritičkog autoriteta, ispravljajući i često odbacujući starije porive percepcije, instinkta i intuicije, a da pri tome ne bude podložna ispravkama od strane bilo čega drugog. Suverenost razuma nad starijim instinktima je shvatljiva - ali samo ako možemo shvatiti kako takva stvar uopće može postojati.

Osobita stvar kod razuma jest to da nas izravno povezuje s istinom. Percepcija nas povezuje s itinom samo neizravno.

Dogodilo se nešto što je dovelo naše umove u neposredni dodir s racionalnim poretkom svijeta, ili barem s bazičnim elementima tog poretka, a što se pak može upotrijebiti da bi se doseglo mnogo više. To nam omogućava da posjedujemo pojmove koji pokazuju kompatibilnost ili nekompatibilnost pojedinih uvjerenja s općim hipotezama.

[Sigmund]

Aha, evo ga, moralo je doći do toga, ovo je već čisti Hegel:

Veliku spoznajnu promjenu (cognitive shift) predstavlja ekspanzija svijesti od perspektivnog oblika sadržanog u životima pojedinih stvorenja, do objektivnog, svjetskog oblika koji postoji kako individualno, tako i intersubjektivno. To je bio izvorno biološki evolucioni proces, a u našoj je vrsti jednako tako postao i kolektivni kulturni proces. Svaki je od naših pojedinačnih života dio dugog procesa u kojem se svemir postupno budi i postaje svjestan sebe.

To je, dakle, ono što teorija svega mora objasniti: ne samo pojavu organizama koji se reproduciraju iz beživotnog svemira i njihov razvoj evolucijom do sve veće i veće funkcionalne složenosti; ne samo svijest nekih od tih organizama i njezinu središnju ulogu u njihovim životima; nego također i razvoj svijesti u instrument transcendencije koji može zahvatiti objektivnu stvarnost i objektivnu vrijednost.

Tu vidimo jasno ono što je Hegel artikulirao kao "subjektivni duh" i "objektivni duh". A "svemir koji postaje svjestan sebe" je još očitiji Hegel.
Usporedimo s tim ove citate iz Mageeovog rječnika:

"Teleology conceives objects as self-differentiating, self-sustaining systems, the paradigm for which is the Logic, which articulates the idea of system or wholeness itself. However, the chief exemplars of such wholes are living organisms. Hence, Hegel refers to life as ‘the immediate idea’: the Idea that is there, expressed concretely, but not yet aware of itself. Cognition involves inwardizing the objective world; bringing it within consciousness and knowing the world in relation to ourselves."

ili:
"We come to see all of nature as comprehensible only as a kind of living approximation to Absolute Idea itself, which in fact is only truly realized in Absolute Spirit"...he does see the concretization or realization of Absolute Idea as the ‘goal’ or consummation of reality itself."

ili:
"It is in human thought that Hegel finds the true, concrete expression of Absolute Idea, for in human thought (in what Hegel calls Absolute Spirit: art, religion and philosophy) self-consciousness is achieved. Human self-consciousness, for Hegel, is the living expression of the perfect self-relation of Absolute Idea. The Absolute Idea ‘strives’ for realization in the world, and finds it only in Absolute Spirit – pre-eminently in the self-thinking thought of the philosopher."

etc...

[alim]

.. kako vam ide .. ? .. treba li možda kakva pomoć .. ?

[nitko drugi]

alim kaže:

.. kako vam ide .. ?

Nisam baš zadovoljan s ovim što sam napisao o emergenciji, nakon što sam malo promislio čini mi se da nije baš ispravno. Poanta je, mislim, dobra, ali bih trebao to bolje formulirati.

Inače dobro.

U 3.1. formulira prigovor teoriji da su psihička zbivanja zapravo identična zbivanjima u mozgu, čini mi se na sličan način kako obično to i ja kažem. Naime, zamislivo je da neki robot čini sve što i ja, a da nema pri tom nikakvo vlastito iskustvo, nikakva psihička zbivanja. Ako bismo bili u stanju načiniti robota koji bi imao sve molekule kao i ja, i koji bi činio sve što i ja, opet je zamislivo da se to sve odvija bez da taj robot ima ikakva subjektivna iskustva, bez da ima ikakvih psihičkih zbivanja. To znači da se subjektivno, psihičko iskustvo javlja kao čisti višak spram fizičkih zbivanja. Višak koji je nesumnjivo povezan s fizičkim zbivanjima, ali koji im ne može biti identičan.

[P]sycho-physical identity theory … held that mental events are physical events in the brain: Ψ = Φ (where Ψ is a mental event like pain or a taste sensation and Φ is the corresponding physical event in the central nervous system). … [I]f Ψ really is Φ in this sense, and nothing else, then Φ by itself, once its physical properties are understood, should likewise be sufficient for the taste of sugar, the feeling of pain, or whatever it is supposed to be identical with. But it doesn’t seem to be. It seems conceivable, for any Φ, that there should be Φ without any experience at all. Experience of taste seems to be something extra, contingently related to the brain state…

[luka_]

Taj argument (u an. fil. je znan kao "iz mogućnosti postojanja zombija") mi nije uvjerljiv, mislim da je najviše što pokazuje da je zamislivo da su mentalna stanja nešto različito od fizičkih stanja. Kako se radi o misaonom eksperimentu (gdje uvijek postoji mogućnost da se precijenimo), on ne pokazuje da je (fizički, metafizički, logički...) moguće da su MS i FS različiti. Ali kad bi to pokazivao, onda bi to bio vjerojatno jako dobar argument, jer bi puka činjenica da nema nikakve nužnosti između MS i FS ukazivala na to da se radi o različitim entitetima.

Protiv te teorije identiteta ima i dosta drugih prigovora, u pamćenju mi je ostao argument iz povlaštenog pristupa: A može znati sve o B-ovim FS (jer je to empirijska stvar), ali ne može znati sve o B-ovim MS (jer npr. samo B doživljava svoju bol i ostale qualie), pa to dvoje ne može biti isto. Jedan protuargument je da se ne može tako lako zaključivati na temelju tvrdnji koje uključuju znanja/vjerovanja/želje itd., jer npr. vjerujem da Superman može letjeti i da Clark Kent ne može, no to dvoje je mojim vjerovanjima usprkos jedno te isto (ili npr. Kripkeovi primjeri sa zornica-večernjica)

[nitko drugi]

U 3.2. argumentira da neuspjeh svođenja mentalnog na fizičko ima posljedice ne samo za npr. filosofiju uma. Ako otpadne redukcija svijesti na fiziku, onda je u pitanju i utemeljenost biologije u fizici, budući da su svjesna bića biološki evoluirala.

What kind of explanation of the development of these organisms, even one that includes evolutionary theory, could account for the appearance of organisms that are not only physically adapted to the environment but also conscious subjects? In brief, I believe it cannot be a purely physical explanation. What has to be explained is not just the lacing of organic life with a tincture of qualia but the coming into existence of subjective individual points of view—a type of existence logically distinct from anything describable by the physical sciences alone.
...
If we continue to assume that we are parts of the physical world and that the evolutionary process that brought us into existence is part of its history, then something must be added to the physical conception of the natural order that allows us to explain how it can give rise to organisms that are more than physical. The resources of physical science are not adequate for this purpose, because those resources were developed to account for data of a completely different kind.

[Sigmund]

Sama činjenica da postoje svjesna (i racionalna) bića, pokazuje da svijet ima potencijal da u njemu nastanu takva bića, tj. da njihova pojava nije apsolutni slučaj. Možda njihova pojava nije nužna, ali njihovo postojanje je omogućeno prirodom stvarnosti:

It is trivially true that if there are organisms capable of reason, the possibility of such organisms must have been there from the beginning. But if we believe in a natural order, then something about the world that eventually gave rise to rational beings must explain this possibility. Moreover, to explain not merely the possibility but the actuality of rational beings, the world must have properties that make their appearance not a complete accident: in some way the likelihood must have been latent in the nature of things.

Um, svijest, samosvijest, razum - ništa od toga ne može se pojmiti redukcionistički, nego imaju smisla samo kao jedinstvo. Kao kad Hegel kaže da možemo imati pojam o nečemu sastavljenom iz dijelova, ali ne možemo imati pojam sastavljen iz dijelova. Pojam je uvijek jedinstvo. Tako je i svijest, ono subjektivno, uvijek jedinstvo. Jedino kao jedinstvo je prepoznatljivo kao svijest ili kao subjektivno; jedino tako ima smisla. Zbog toga prispodoba o mozgu kao kompjuteru ne objašnjava ništa:

...a reductive account of reason, entirely in terms of the properties of the elementary constituents of which organisms are made, is even more difficult to imagine than a reductive account of consciousness. Rationality, even more than consciousness, seems necessarily a feature of the functioning of the whole conscious subject, and cannot be conceived of, even speculatively, as composed of countless atoms of miniature rationality. The metaphor of the mind as a computer built out of a huge number of transistorlike homunculi will not serve the purpose, because it omits the understanding of the content and grounds of thought and action essential to reason. It could account for behavioral output, but not for understanding.