Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija

Psihologija Vodič kroz um i ponašanje za entuzijaste. Podforum: Psihokauč

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 27.08.2019., 23:54   #1
iz temelja

Dakle ukratko, nakon obiteljske tuge i nemilog događaja, i svih popratnih nemilih događaja prije i nakon toga, jednostavno mi je došlo do prezasićenja svime, svačime, životom, samom sebe, svih oko sebe i svega što sam dotad radila i kako sam živjela i kako mi se život odvijao. Naravno, najlošije mi je kad se sjetim koje ljude sam dobila po krvnom srodstvu, koje ljude mi je život dodjeljivao, koje sam loše sreće sa ljudima općenito. Sada sad došla do dna, možda malo i iskopala ispod dna, i odlučila se odreći cijele rodbine, cijele, i velike većine ljudi oko sebe koje smatram da nisu kvalitetni i da mi nije mjesto sa njima. Ja na to gledam kao da bagerom sravnam sa zemljom cijeli dosadašnji život i nakon što se to smeće odveze, poravnavam zemljište i gradim nove, bolje i zdravije temelje. Jer, dosadašnji temelji su nastali u djetinjstvu i nisu imali puno moje slobodne volje kao materijal za izgradnju. Zanima me da li je netko učinio sličan pothvat, ostavio kompletan život iza sebe i sagradio potpuno novi?
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 01:19   #2
Autorice, ne znam baš što da ti kažem jer ne znam koliko imaš godina i kolika je dubina tih nemilih događaja u tvojoj familiji. Puno ljudi doživi bolne stvari od strane svoje obitelji i poželi prekinuti svaki kontakt sa njima - ali, ovo što ti govoriš, odreći se u potpunosti svoje obitelji, izbrisati sve u vezi njih...hm. Kažeš da ti je sudbina namijenila negativnu familiju ali i puno drugih ljudi, da naprosto nemaš sreće. To je sasvim moguće, ali obično kad je netko sa svima u teškim odnosima, u psihologiji se kaže da je problem u njemu.
Nemoj me krivo shvatiti, ako nigdje nemaš podršku pa ti ja pametujem da si sama kriva, doživjeti ćeš to kao još jednu nepravdu i nije mi to namjera, samo ti želim reći da pokušaš biti čim objektivnija. Postoje istinske povrede, hajmo reći hotimične, kada nas netko zaista želi raniti, a postoje i one koje mi doživimo subjektivno kao namjerne povrede, a zapravo se radi o neznanju, nesposobnosti shvaćanja naših potreba, lošoj komunikaciji, različitim prioritetima, nesporazumima itd. To je recimo tipično za adolescentiju, imamo osjećaj da nas nitko ne razumije, ne podržava, ne prihvaća kakvi stvarno jesmo, pokušava nas na silu usmjeriti kako mi ne želimo. Ili, može se dogoditi da je netko naprosto drukčiji, totalno odskače od svoje okoline, premda ima isti odgoj kao njegova braća, svijet doživljava posve drugačije, ima različite životne vrijednosti, drukčije vidi iste stvari, ima neku svoju viziju svijeta koju apsolutno nitko u njegovoj familiji i bližoj okolici ne razumije, naprosto ta osoba je neka vrsta genija, jer vidi ono što drugi ne vide, a osjeća se posve nemoćno, jer ne može nikako nikome objasniti tu svoju percepciju života. Ja to zovem efektom staklenog zvona - sve vidiš, sve ti je jasno, ali zatvoren si unutra, pa si posve nemoćan da na bilo što utječeš.
Ponavljam, ne znam ništa o tvojoj situaciji i okolnostima, spominješ nemile događaje za koje očito kriviš svoju familiju, spominješ zasićenje svojim dosadašnjim životom, pa i svime što si dosad ti sama radila. Dakle, očito se radi o zaista teškoj situaciji.
"Brisanje" familije i stvaranje novih temelja je, po meni, vrlo teško. Prvi korak bio bi da se na neki način distanciraš emotivno od svega i uspiješ na nekoj razini oprostiti svima koji su te povrijedili - hoću reći, pomiriš se sa time da drukčije niti su znali, niti mogli, to je jednostavno van njihovog kapaciteta. Ima ona izreka, svi mi zapravo radimo najbolje što u tom trenutku znamo, tako se događaju i pogreške s najboljim namjerama. Moraš se uzdinuti iznad tih ljudi koji su te povrijedili, moraš ih na neki način duhovno nadrasti da bi mogla oprostiti i onda s te pozicije krenuti dalje stvarati novi život. Ako ih sravniš s bagerom, kako si ti rekla, postoji mogućnost da svako toliko "iskoči" neki kostur i posjeti te na stare rane i kako zapravo nisi uspjela to prevladati i u potpunosti maknuti iz svog života. Opraštanje nije bajka, to je vrlo teško, zapravo najteže, ali bez toga ne možemo ići naprijed, i dalje vučemo repove koji nas koče. A prvi korak ka opraštanju je razumijevanje zašto nas je zapravo netko povrijedio - to je njegova razina, on naprosto nije znao drukčije. Preporučam ti knjige o važnosti praštanja, ili duhovni razgovor ako si vjernik, ili razgovor sa psihologom (ne psihijatrom, ne mislim da ti trebaju lijekovi). Bit priče je da to "brisanje" familije bude u smirivanju tvojih emocija prema njima - možeš se dakako i odseliti negdje daleko i otpočeti sve iz početka, da ih ne vidiš i ne čuješ, ali ako ih duhovno ne otpustiš, uvijek će biti negdje blizu - ako se uspiješ riješiti mržnje i prezira (mržnja nas strahovito vezuje za ljude), tada ćeš biti istinski slobodna i moći ćeš početi nešto novo bez grča i opterećenja.
__________________
O mila, o draga, o slatka slobodo...
Suri orao is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 16:08   #3
Dakle, jasno mi je to sve, i da treba svima oprostiti jer nisu znali da čine loše i mislili su (valjda) da čine ispravno, i znam da zbog svog mira trebam oprostiti i jesam oprostila. Ovdje nije riječ o oprostu, već o odmicanju i brisanju te rodbine iz života zauvijek neopozivo. Naravno, nije mi preko noći to došlo, već godinama trpim nepravdu i psihičko maltretiranje na jedan određeni način, a da nikad nisam dirala u nikog, niti ikome nešto loše činila. Situacija je takva da sam ja drugačija od njih, vidjela sam nešto svijeta, dosta se školujem, otvorena sam uma, ne diram u druge ali ne dam ni da u mene netko dira. E tu nastaje problem, jer ljudi u malim sredinama moraju u nekoga dirati da bi upotpunili svoje dosadnjikave živote. Ja sam se odselila od tamo, ali godinama se povlači njihov način ophođenja i istih zadiranja. Nije to neka velika rodbina, ali nikog tu ne smatram za osobu koju želim imati u životu. Meni je žalosno što "moramo" biti sa nekim u dobro jer smo ga dobili krvnim nasljedstvom. Moja sestra, recimo, mi je nanijela više zla nego svi ljudi koje poznam ikad. Nisam balavica, blizu 40. sam.
Jasno mi je da ne mogu svi biti krivi a ja u pravu, međutim nije čak ni bitno da li sam u pravu ili ne, želim da me ljudi ne diraju, ne zabadaju, ne ogovaraju, ostave da živim svoj život, jer ni ja se ne diram u druge. Dakle, nije stvar u tome tko je u pravu što se mišljenja osobnih tiće. A što sam pisala da sam dosad donosila krive odluke, jednostavno čovjek jedan dan samo shvati kako je vjerojatno 90 % stvari krivo postupao, ali ovdje mislim sama po sebe postupala krivo, ne po druge. Uglavnom, hvala na odgovoru, znam da od mržnje nema ništa, niti mrzim, samo sam htjela vidjet dali je netko imao slično iskustvo da se samo odmaknuo od svih, ostavio samo najbliže prijatelje uz sebe, i počeo sve ispočetka.
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 16:36   #4
Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
Dakle ukratko, nakon obiteljske tuge i nemilog događaja, i svih popratnih nemilih događaja prije i nakon toga, jednostavno mi je došlo do prezasićenja svime, svačime, životom, samom sebe, svih oko sebe i svega što sam dotad radila i kako sam živjela i kako mi se život odvijao. Naravno, najlošije mi je kad se sjetim koje ljude sam dobila po krvnom srodstvu, koje ljude mi je život dodjeljivao, koje sam loše sreće sa ljudima općenito. Sada sad došla do dna, možda malo i iskopala ispod dna, i odlučila se odreći cijele rodbine, cijele, i velike većine ljudi oko sebe koje smatram da nisu kvalitetni i da mi nije mjesto sa njima. Ja na to gledam kao da bagerom sravnam sa zemljom cijeli dosadašnji život i nakon što se to smeće odveze, poravnavam zemljište i gradim nove, bolje i zdravije temelje. Jer, dosadašnji temelji su nastali u djetinjstvu i nisu imali puno moje slobodne volje kao materijal za izgradnju. Zanima me da li je netko učinio sličan pothvat, ostavio kompletan život iza sebe i sagradio potpuno novi?
Vanjske eprilike, neugodnosti, loš odnos drugih prema tebi...shvati kao priliku za vlastitu reviziju, čišćenje sebe iznutra.

No, ne u smislu odricanja od drugih nego da počinješ opraštati drugima.
Ne trebaš se s njima možda sada družiti, ali nemoj niti mrziti.

Ako budeš odbacivala ljude iz svog života radi povrjeđivanja, na kraju ćeš ostat ćeš sama.
Zato jer ljudi nisu savršeni i svaka će te osoba kad tad, a najviše ona najbliža (svjesno ili nesvjesno) povrijediti. I s tim se čovjek treba pomiriti i znati se s tim nositi.

Gradi novi i zdravi temelj, ali na zdrav način
__________________
Death and life are in the power of the tongue, and those who love it will eat its fruits. (Proverbs 18:21)
Chocobella is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 18:41   #5
Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
Zanima me da li je netko učinio sličan pothvat, ostavio kompletan život iza sebe i sagradio potpuno novi?
Da.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 20:18   #6
Quote:
Chocobella kaže: Pogledaj post
Vanjske eprilike, neugodnosti, loš odnos drugih prema tebi...shvati kao priliku za vlastitu reviziju, čišćenje sebe iznutra.

No, ne u smislu odricanja od drugih nego da počinješ opraštati drugima.
Ne trebaš se s njima možda sada družiti, ali nemoj niti mrziti.

Ako budeš odbacivala ljude iz svog života radi povrjeđivanja, na kraju ćeš ostat ćeš sama.
Zato jer ljudi nisu savršeni i svaka će te osoba kad tad, a najviše ona najbliža (svjesno ili nesvjesno) povrijediti. I s tim se čovjek treba pomiriti i znati se s tim nositi.

Gradi novi i zdravi temelj, ali na zdrav način

U pravu si. Međutim, odgovori mi molim te gdje je po tvom mišljenju granica između oprosti im, ne znaju što čine, i tako neprestano, stalno, godinama iznova, i onoga drži do sebe i ne daj drugima da sa tobom rade što žele i da ti rade neprestano neugodne situacije? Ja razumijem da treba vremenskog odmaka i dobro razmisliti, praštati, ali neke boli i povrede su prejake, prelaze granice svih mogućih psihičkih boli. Kako sa takvim osobama mirno sjediti i piti kavu za mjesec dana? I što ako sam potpuno mirna i sretna zbog svoje odluke? Da li je tada to neispravno, jer ipak je to rod pa moraš trpti jer "šta će ljudi okolo reć", ili je bitno da je čovjek miran i sretan sam sa sobom??
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 20:22   #7
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
Da.
I? Da li je moguće živjeti varijantu "ne okreći se sine"? Ili duhovi prošlosti uvijek nađu način da dopru do nas?
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 21:14   #8
Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
I? Da li je moguće živjeti varijantu "ne okreći se sine"? Ili duhovi prošlosti uvijek nađu način da dopru do nas?
Moguće je sve. U mom konkretnom slučaju, neke sam odnose kasnije obnovila pod nešto drugačijim uvjetima, dok su drugi trajno 'otpali'.

Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
U pravu si. Međutim, odgovori mi molim te gdje je po tvom mišljenju granica između oprosti im, ne znaju što čine, i tako neprestano, stalno, godinama iznova, i onoga drži do sebe i ne daj drugima da sa tobom rade što žele i da ti rade neprestano neugodne situacije? Ja razumijem da treba vremenskog odmaka i dobro razmisliti, praštati, ali neke boli i povrede su prejake, prelaze granice svih mogućih psihičkih boli. Kako sa takvim osobama mirno sjediti i piti kavu za mjesec dana? I što ako sam potpuno mirna i sretna zbog svoje odluke? Da li je tada to neispravno, jer ipak je to rod pa moraš trpti jer "šta će ljudi okolo reć", ili je bitno da je čovjek miran i sretan sam sa sobom??
Ne moraš trpjeti ništa. Sad, treba li prekinuti odnos, postaviti jasnije granice ili nešto treće... to će ti valjda sjesti na mjesto.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 21:34   #9
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
Moguće je sve. U mom konkretnom slučaju, neke sam odnose kasnije obnovila pod nešto drugačijim uvjetima, dok su drugi trajno 'otpali'.



Ne moraš trpjeti ništa. Sad, treba li prekinuti odnos, postaviti jasnije granice ili nešto treće... to će ti valjda sjesti na mjesto.
S druge strane su osobe sa kojima se ne da razgovarati normalno, a kamoli postavljati granice...
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 21:44   #10
Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
S druge strane su osobe sa kojima se ne da razgovarati normalno, a kamoli postavljati granice...
Ma gle... znam da ti u ovom trenutku to izgleda kao SF, ali svakome je moguće reći "ovako nećeš sa mnom razgovarati" (ili nešto u tom smjeru). Ako osoba nastavi, digneš se i odeš. Ako te nazove i krene nešto palamuditi, kažeš "razgovarat ćemo kad se smiriš" i poklopiš slušalicu. Nakon nekog vremena, čak će i čimpanza nešto naučiti. Pitanje je samo je li ti se da s tim natezati ili ne... slobodna si žena, ti odlučuješ s kim ćeš provoditi vrijeme.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.08.2019., 23:35   #11
Autorice,ako imaš gotovo 40 onda valjda već znaš što želiš i što ne želiš. Poznat mi je osjećaj "stršanja" u vlastitoj familiji, osjećaj da si poput nekog Marsovca i pitaš se Što ja tu uopće radim? Razumijem potrebu "brisanja" familije, pa i rodnog mjesta, želja da se materijaliziraš negdje drugdje i da se nikad više ne vratiš u rodni kraj.
Sada je pitanje da li si dovoljno jaka da napraviš totalni rez. Postoji mogućnost da te za koju godinu počne uznemiravati jedan mali glasić u tvojoj podsvijesti - možda sam malo pretjerala, ipak su to roditelji, možda su bolesni i treba im pomoć, pa nije baš sve bilo tako loše, kada je bio dobre volje tata bi mi ponekad kupio sladoled, ona zloćkasta baka mi je sašila onu lijepu crvenu haljinicu za šesti rođendan, mama me ipak jednom povela u lunapark, sa sestrom sam se znala igrati lovice oko onog starog stabla... S godinama bi ti na pamet mogle početi padati i neke manje bolne stvari, a ne samo povrede koje si nesumnjivo zadobila. I sada je pitanje tvojeg karaktera da li ćeš moći živjeti s tim ako napraviš taj potpuni rez. Sondiraj samu sebe, što ti više daje osjećaj mira - ostati ili prekinutii, ti kažeš da se pri pomisli na rez osjećaš najbolje. Možda i je. Ovo što si navela "što će ljudi reći", to neka ti ne bude ni u primisli - to je najgori kriterij pri donošenju odluka. Što će ljudi reći - koji ljudi? Oni koje voliš i poštuješ? Ili?
Kažeš da bi zadržala oko sebe samo nekoliko dobrih prijatelja - pa, prijatelji nam zapravo i jesu duhovna familija, njih smo sami prepoznali i odabrali, a "prava" familija nam je "karmički" zadana, i to baš nije uvijek dobitak na lutriji. Ja bih na tvome mjestu, iz mog kuta gledano, napravila maksimalnu distancu od familije, kontaktirala bih minimum minimuma, makar da se čujemo samo za blagdane par puta godišnje. Na sprovode bih išla (kao u američkim komedijama - svi se isposvađaju i svi kosturi ispadnu iz ormara) Ali to sam ja, svako za sebe (valjda) zna najbolje u kakvoj je situaciji. Pročitaj malo temu Otovni roditelji, ima svašta tamo.
__________________
O mila, o draga, o slatka slobodo...
Suri orao is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 00:11   #12
Quote:
Suri orao kaže: Pogledaj post
Autorice,ako imaš gotovo 40 onda valjda već znaš što želiš i što ne želiš. Poznat mi je osjećaj "stršanja" u vlastitoj familiji, osjećaj da si poput nekog Marsovca i pitaš se Što ja tu uopće radim? Razumijem potrebu "brisanja" familije, pa i rodnog mjesta, želja da se materijaliziraš negdje drugdje i da se nikad više ne vratiš u rodni kraj.
Sada je pitanje da li si dovoljno jaka da napraviš totalni rez. Postoji mogućnost da te za koju godinu počne uznemiravati jedan mali glasić u tvojoj podsvijesti - možda sam malo pretjerala, ipak su to roditelji, možda su bolesni i treba im pomoć, pa nije baš sve bilo tako loše, kada je bio dobre volje tata bi mi ponekad kupio sladoled, ona zloćkasta baka mi je sašila onu lijepu crvenu haljinicu za šesti rođendan, mama me ipak jednom povela u lunapark, sa sestrom sam se znala igrati lovice oko onog starog stabla... S godinama bi ti na pamet mogle početi padati i neke manje bolne stvari, a ne samo povrede koje si nesumnjivo zadobila. I sada je pitanje tvojeg karaktera da li ćeš moći živjeti s tim ako napraviš taj potpuni rez. Sondiraj samu sebe, što ti više daje osjećaj mira - ostati ili prekinutii, ti kažeš da se pri pomisli na rez osjećaš najbolje. Možda i je. Ovo što si navela "što će ljudi reći", to neka ti ne bude ni u primisli - to je najgori kriterij pri donošenju odluka. Što će ljudi reći - koji ljudi? Oni koje voliš i poštuješ? Ili?
Kažeš da bi zadržala oko sebe samo nekoliko dobrih prijatelja - pa, prijatelji nam zapravo i jesu duhovna familija, njih smo sami prepoznali i odabrali, a "prava" familija nam je "karmički" zadana, i to baš nije uvijek dobitak na lutriji. Ja bih na tvome mjestu, iz mog kuta gledano, napravila maksimalnu distancu od familije, kontaktirala bih minimum minimuma, makar da se čujemo samo za blagdane par puta godišnje. Na sprovode bih išla (kao u američkim komedijama - svi se isposvađaju i svi kosturi ispadnu iz ormara) Ali to sam ja, svako za sebe (valjda) zna najbolje u kakvoj je situaciji. Pročitaj malo temu Otovni roditelji, ima svašta tamo.

Nažalost, posljednji roditelj me nedavno napustio, tako da ostali nisu u toj skupini gdje moraš oprostiti jer bez njih ne možeš, ne smiješ, ne znaš. Sestre materijalisti nemili, nema emocije, nema ljudskosti, ostali rod svak sebe gleda. Neću sigurno nikad zažaliti za nikim, niti se imat sjećati tih nekih trenutaka sreće, obzirom da je godinama sve sa nama kao prokleto. Distanca i minimum kontakta je bila sve ove godine, više nema smisla, naročito nakon ovih silnih povreda u zadnje vrijeme, kad mi je bilo najteže u životu. Tu ne mislim samo na rodbinu, već i na ljude koje sam smatrala za prijatelje, kad mi je najteže toliko njih se niti javilo nije, a kamoli pomoglo...
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 00:13   #13
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
Ma gle... znam da ti u ovom trenutku to izgleda kao SF, ali svakome je moguće reći "ovako nećeš sa mnom razgovarati" (ili nešto u tom smjeru). Ako osoba nastavi, digneš se i odeš. Ako te nazove i krene nešto palamuditi, kažeš "razgovarat ćemo kad se smiriš" i poklopiš slušalicu. Nakon nekog vremena, čak će i čimpanza nešto naučiti. Pitanje je samo je li ti se da s tim natezati ili ne... slobodna si žena, ti odlučuješ s kim ćeš provoditi vrijeme.
Da, to je tako u svijetu u kojem imaš donekle razumne ljude pored sebe, ili ljude kojima je stalo do tebe, pa će kad tad shvatiti. Predugo se već natežem, zato i rekoh -Dosta!
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 00:22   #14
Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
Da, to je tako u svijetu u kojem imaš donekle razumne ljude pored sebe, ili ljude kojima je stalo do tebe, pa će kad tad shvatiti. Predugo se već natežem, zato i rekoh -Dosta!
Čini mi se da si odlučila. Sretno!
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 11:31   #15
Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
U pravu si. Međutim, odgovori mi molim te gdje je po tvom mišljenju granica između oprosti im, ne znaju što čine, i tako neprestano, stalno, godinama iznova, i onoga drži do sebe i ne daj drugima da sa tobom rade što žele i da ti rade neprestano neugodne situacije? Ja razumijem da treba vremenskog odmaka i dobro razmisliti, praštati, ali neke boli i povrede su prejake, prelaze granice svih mogućih psihičkih boli. Kako sa takvim osobama mirno sjediti i piti kavu za mjesec dana? I što ako sam potpuno mirna i sretna zbog svoje odluke? Da li je tada to neispravno, jer ipak je to rod pa moraš trpti jer "šta će ljudi okolo reć", ili je bitno da je čovjek miran i sretan sam sa sobom??
Vidiš li da te rade budalom, smatram da to trebaš dati do znanja.
Način na koji ćeš to napraviti prepuštam tebi (ili ćeš reći da te to smeta, da trebaš mir, distancirati se...)
Bit je izbaciti iz sebe što te muči, a unutar sebe zadržati dobrodušan osjećaj na način da im unutra oprostiš.

Probaj gledati na ljude koji su te povrijedili kao na nestašnu djecu, koja još nisu dosegla nivou zrelosti da bi te shvatili

Kada te netko dijete uvrijedi, nećeš mu to uzeti za zlo,je li tako?
E, pa isto probaj i sa ljudima koji te vrijeđaju.
Na taj način čistiš sebe od negativnih osjećaja koji se možebitno mogu nastaniti u tebi.

Većiina povrijeđenih ljudi se povlači u sebe i u sebi prema tim ljudima koji su ih povrijedili gaji mržnju, uvredljivost ili agresiju.
Smatram da je to opasno i da na taj način čovjek sebe zapravo ubija.

Nauči se biti emotivna ali unutar sebe neovisna o tuđim reakcijama i ponašanju.

Nježniji ljudi skloni su uvrede primiti jako teško. I to mi je poznato.
Dok s druge strane oni na van grubi, izbace iz sebe sve što ih smeta i unutra su mirni ko bebe.
Ne opravdavam te grube ljude, niti smatram da ljudi trebaju biti takvi. Ali takav sistem da svoju muku ne zadržavaš dugo u sebi, mislim da je zdraviji nego da se to gaji unutra i zaradi kakva bolest nakon par godina.

Meni se konkretno dogodilo da jedna osoba iz familije s kojom sam bila super iz meni nepoznatih razloga počela mijenjati ponašanje prema meni.
Distanca, izgovori, nepoštivanje, zavlačenje dogovora.
Priznajem, bila sam povrijeđena jer to nisam očekivala ali nakon nekog vremena to sam prihvatila i distancirala se i ja od te osobe.

Familija je to primijetila. I počela pumpati priče,nagađati zašto smo se udaljile i davati savjete. Nisam uopće ulazila u pravdanja i priče. Osjećala sam da s tom osobom više ne mogu i to prihvatila.

Kada se sa tom osobom slučajno sretnem, pristojno ju pozdravim, pitam šta ima, i idem dalje. Ne želim joj zlo.
Prihvatila sam da joj nisam sjela ili da možda ima neke pretenzije prema meni.
Možda jednog dana se budemo ponovo družile, a možda i ne budmo.
Poanta je da ja više njeno loše ponašanje ne nosim na svojoj duši
__________________
Death and life are in the power of the tongue, and those who love it will eat its fruits. (Proverbs 18:21)
Chocobella is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 12:27   #16
Quote:
Chocobella kaže: Pogledaj post
Probaj gledati na ljude koji su te povrijedili kao na nestašnu djecu, koja još nisu dosegla nivou zrelosti da bi te shvatili
Ako tebi ta strategija funkcionira, okej. Ali kod dobrog dijela ljudi (uključujući i moju malenkost) ona je mač sa dvije oštrice. S jedne strane, vodi do tog nekog suosjećanja i razumijevanja drugih, posljedično i do boljih odnosa. S druge... do nekakvog narušavanja odnosa sa samim sobom. Krize identiteta, čak. Jer taj je 'viši nivo zrelosti' jedno prilično usamljeno mjesto. Nemaš povratnu informaciju jesi li doista ondje ili si samo zabrijavaš da jesi. A i ta percepcija sebe kao odrasle osobe okružene djecom koja ništa ne razumiju jedna je prilično napornjikava pozicija.

Mišljenja sam da čovjek ima potrebu uspostavljanja odnosa na ravnopravnoj bazi. A to je jednako nemoguće iz uloge dežurnog otirača, kao i zen-mudraca koji blagonaklono, ali s visine, gleda na svijet koji ga okružuje.

U ovom konkretnom slučaju, čini mi se da je trauma se trauma koja je pogodila čitavu obitelj na svakog člana odrazila različito. Ljudi su krenuli u različitim smjerovima, možda i prilično ekstremnim, pa neki zdravi odnosi više nisu mogući, a forsiranje neke komunikacije reda-radi samo dovodi do uzajamnog 'okidanja'. I tu se možda stvarno nije loše povući u sebe i/ili se okružiti nekim novim ljudima koji te neće promatrati kroz tu prizmu prošlosti. Pa onda... iz temelja.
Leteća is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 13:21   #17
Quote:
zbukenzi kaže: Pogledaj post
Dakle ukratko, nakon obiteljske tuge i nemilog događaja, i svih popratnih nemilih događaja prije i nakon toga, jednostavno mi je došlo do prezasićenja svime, svačime, životom, samom sebe, svih oko sebe i svega što sam dotad radila i kako sam živjela i kako mi se život odvijao. Naravno, najlošije mi je kad se sjetim koje ljude sam dobila po krvnom srodstvu, koje ljude mi je život dodjeljivao, koje sam loše sreće sa ljudima općenito. Sada sad došla do dna, možda malo i iskopala ispod dna, i odlučila se odreći cijele rodbine, cijele, i velike većine ljudi oko sebe koje smatram da nisu kvalitetni i da mi nije mjesto sa njima. Ja na to gledam kao da bagerom sravnam sa zemljom cijeli dosadašnji život i nakon što se to smeće odveze, poravnavam zemljište i gradim nove, bolje i zdravije temelje. Jer, dosadašnji temelji su nastali u djetinjstvu i nisu imali puno moje slobodne volje kao materijal za izgradnju. Zanima me da li je netko učinio sličan pothvat, ostavio kompletan život iza sebe i sagradio potpuno novi?
Od svojim možeš odseliti i pobjeći to nije teško. Većina ljudi pobjegne na studij, posao u drugi grad...
No od sebe same pobjeći ne možeš da odeš i na kraj svijeta...
Budeš opet sebe susrela...
__________________
Daj Mare pizde....
radical change is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 13:49   #18
Nije trauma (konkretno smrt jedinog preostalog roditelja) promijenila stvari. Sve je bilo tako jadno oduvijek, samo se nakon tog događaja još više iskristaliziralo kakvi su ti ljudi. Dosad nisam zbog majke mogla okrenuti svima leđa, a sad konačno mogu. Sestra me sad još debelo financijski prevarila i zaista mislim da nema smisla pokušavati izgladiti kad te netko sa guštom uništava sustavno. Istina je da od sebe pobjeći ne mogu, ali ja ni ne bježim od sebe, ja bježim od njih.
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 13:52   #19
Hvala vam svima na savjetima, nažalost tema je malo poduža za objasniti konkretne stvari, pa sa strane ispada sve jednostavno i rješivo, pokušaš oprostiti, smiriti sebe i njih, ali ne ide to baš tako.
zbukenzi is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.08.2019., 14:04   #20
Quote:
Leteća kaže: Pogledaj post
Ako tebi ta strategija funkcionira, okej. Ali kod dobrog dijela ljudi (uključujući i moju malenkost) ona je mač sa dvije oštrice. S jedne strane, vodi do tog nekog suosjećanja i razumijevanja drugih, posljedično i do boljih odnosa. S druge... do nekakvog narušavanja odnosa sa samim sobom. Krize identiteta, čak. Jer taj je 'viši nivo zrelosti' jedno prilično usamljeno mjesto. Nemaš povratnu informaciju jesi li doista ondje ili si samo zabrijavaš da jesi. A i ta percepcija sebe kao odrasle osobe okružene djecom koja ništa ne razumiju jedna je prilično napornjikava pozicija.

Mišljenja sam da čovjek ima potrebu uspostavljanja odnosa na ravnopravnoj bazi. A to je jednako nemoguće iz uloge dežurnog otirača, kao i zen-mudraca koji blagonaklono, ali s visine, gleda na svijet koji ga okružuje.

U ovom konkretnom slučaju, čini mi se da je trauma se trauma koja je pogodila čitavu obitelj na svakog člana odrazila različito. Ljudi su krenuli u različitim smjerovima, možda i prilično ekstremnim, pa neki zdravi odnosi više nisu mogući, a forsiranje neke komunikacije reda-radi samo dovodi do uzajamnog 'okidanja'. I tu se možda stvarno nije loše povući u sebe i/ili se okružiti nekim novim ljudima koji te neće promatrati kroz tu prizmu prošlosti. Pa onda... iz temelja.
Ako su djeca nestašna, znači li to da smiju raditi sve što požele?

Djeci se postavljaju granice. Djeca bi trebala znati dokle smiju ići, a za koje postupke će snositi posljedice. Na to sam mislila.

Isto je i sa odraslim ljudima. Postavljaš im granice.
__________________
Death and life are in the power of the tongue, and those who love it will eat its fruits. (Proverbs 18:21)
Chocobella is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 11:17.