Onaj osjećaj (živciraju me ljudi iz okoline)

[GuestX]

...kada se ne možete oteti dojmu da su svi oko vas zreli za psihijatriju. Imate li to kada? Upozorenje - poduži post.

Malo sada sam sa sobom kontepliram (usput pišem ovdje) i pokušavam naći makar i najmanju naznaku da sam ja lud. Pokušavam racionalno sebi objasniti zašto ljudi čine to što čine, pritom polazeći od pretpostavke da sam ja lud. I ne uspijeva mi.

Prijeđimo na stvar:

1) Imam cimera. Taj cimer i ja nažalost dijelimo sobu u stanu, i ok, pristao sam na to jer ga znam (pardon, mislio sam da ga znam) cca 10 godina i zato jer je stanarina mala za ZG. Prije nego sam postao cimer lijepo sam ga pitao da li dovodi koga u stan i koliko često. Kaže on meni: "Mama zna navratiti jednom godišnje jer ide raditi na more". Ok, jednom godišnje, za te pare ću preživjeti. Od 9. mjeseca kada sam došao u stan, njegova mama je prespavala u stanu 9 (slovima: devet) puta!!

Pošto sam konfliktan jedino ovdje na forumu, a uživo se ne usudim niti zucnuti, šutim i kiptim od bijesa. Evo, jučer mi je u 22 h kazao kako njegova mama dolazi danas. Nije se niti ispričao. Odlučio sam potražiti stan gdje ću biti sam jer ja više ne mogu.

2) Imam posao. Radim kao programer. I već se dva dana natežem s jednim kolegom na poslu. Ne dopušta mi da napravim jednu stvar koju je jedino na taj način moguće obaviti. I dobro, poslušam njegovu sugestiju da ne mogu to tako. I gledam, razmišljam, tupim kako da ostvarim to što on želi sada već 16 sati u dva dana. I ne mogu naći način i on mi uporno ne dopušta da obavim posao. Tvrdoglavost na n-tu. Ne znam što ću.

3) Jedna kolegica na istom tom poslu. Ne razgovaramo se od prvog dana. Točnije, ja sam uredno pozdravljao prvih dva tjedna i pokušao biti prijateljski nastrojen kao i prema svima na tom poslu, a ona je u toj priči glumila zid. Znači, jedino što sam čuo kada bih pozdravio bila bi jeka mojeg glasa koji bi se odbio od nje. Ne shvaćam. Zar je tako teško reći dobro jutro radnom kolegi s kojim dijeliš prostor min. 8 sati dnevno? Jednostavno me ne voli od prvog dana, još otkada smo se vidjeli prvi put u životu. Kako je to moguće? Sa svima ostalima se barem pozdravim ako ništa drugo.

Ima još pričica sa moje strane, ali mi se neda sad prepričavati.

Dakle, imate li kada osjećaj da ste vi jedini u bližoj okolici koji su bez psihičkih problema?

[Tox]

Ponašanja ljudi koja si naveo daleko su od psihičkih poremćaja.

[zagrebačka cura]

možda si ti taj koji ima kakav poremečaj, ne znaš se izborit za sebe kod cimera a niti na poslu

a ovo što si naveo nisu psihički poremečaji već običan način ponašanja ljudi, svatko se ponaša drugačije

[Elysian]

GuestX kaže:

1) Imam cimera. Taj cimer i ja nažalost dijelimo sobu u stanu, i ok, pristao sam na to jer ga znam (pardon, mislio sam da ga znam) cca 10 godina i zato jer je stanarina mala za ZG. Prije nego sam postao cimer lijepo sam ga pitao da li dovodi koga u stan i koliko često. Kaže on meni: "Mama zna navratiti jednom godišnje jer ide raditi na more". Ok, jednom godišnje, za te pare ću preživjeti. Od 9. mjeseca kada sam došao u stan, njegova mama je prespavala u stanu 9 (slovima: devet) puta!!

Odlično da si pitao na početku i to je korektno od tebe. Međutim, ako se ispostavilo da to nije tako onda... pronađi drugi stan ali vidim da si to već odlučio.

Neki pišu da se ne znaš zauzeti za sebe... Da, možda je to. Možda su u šumi. Da je tip normalan ne bi radio to što radi, a ti da ga ideš učiti pameti i objašnjavati mu (sve već napisano) bio bi glup.

GuestX kaže:

2) Imam posao. Radim kao programer. I već se dva dana natežem s jednim kolegom na poslu. Ne dopušta mi da napravim jednu stvar koju je jedino na taj način moguće obaviti. I dobro, poslušam njegovu sugestiju da ne mogu to tako. I gledam, razmišljam, tupim kako da ostvarim to što on želi sada već 16 sati u dva dana. I ne mogu naći način i on mi uporno ne dopušta da obavim posao. Tvrdoglavost na n-tu. Ne znam što ću.

Programeri su cool. Da ga pitaš koji su mu razlozi pa ti možda postane jasnije...

GuestX kaže:

3) Jedna kolegica na istom tom poslu. Ne razgovaramo se od prvog dana. Točnije, ja sam uredno pozdravljao prvih dva tjedna i pokušao biti prijateljski nastrojen kao i prema svima na tom poslu, a ona je u toj priči glumila zid. Znači, jedino što sam čuo kada bih pozdravio bila bi jeka mojeg glasa koji bi se odbio od nje. Ne shvaćam. Zar je tako teško reći dobro jutro radnom kolegi s kojim dijeliš prostor min. 8 sati dnevno? Jednostavno me ne voli od prvog dana, još otkada smo se vidjeli prvi put u životu. Kako je to moguće? Sa svima ostalima se barem pozdravim ako ništa drugo.

Ona vjerojatno ne voli ni sebe ni taj posao ni tebe ni ništa oko sebe.

GuestX kaže:

Dakle, imate li kada osjećaj da ste vi jedini u bližoj okolici koji su bez psihičkih problema?

Ne, jer stvarno, šta piše zagrebačka cura, svatko se ponaša drugačije i nisu to prishički problemi. Ono što ja mislim je da si eventualno dobro i pristojno odgojen, imaš nekakav smjer i smatraš da svi ljudi trebaju biti onakvi kakav si i ti. Ako imaš 20 godina, sazrijevaš i tek ćeš naučiti da to nije slučaj, ali ako imaš 30+, nisi se najeo dovoljno govana.

[JustForFun]

pa to i nisu baš neki primjeri za psihijatriju, primjeri su ljudi kakve se da sresti i imati problema sa njima, ali ako tebe to puno, muči, uznemirava i utječe na tvoj život bez da znaš kako se nositi s tim, ipak si ti taj koji ima problem, ne znaš se postaviti, zauzeti za sebe ili tako nešto

ne znači da oni nemaju neki problem (kao i svatko od nas ne isključujuć ni tebe), ali kad bi svi takvi bili na psihijatriji, tko bi ostao?

[Eska Konrad]

To mišljenje ovosi o tvom raspoloženju..koliko su drugi ludi,toliko ti nisi.I obratno.

[BoleynAnne]

Opet kažem, sve sam sigurnija da nema čovjeka bez određene neuroze. Ne moramo imati nužno "papir" za nju.

[GuestX]

zagrebačka cura kaže:

možda si ti taj koji ima kakav poremečaj, ne znaš se izborit za sebe kod cimera a niti na poslu

a ovo što si naveo nisu psihički poremečaji već običan način ponašanja ljudi, svatko se ponaša drugačije

Ovo kad kažeš da se ne znam izboriti na poslu, nisam siguran da li si upoznata sa čitavim procesom u izradi softvera. Ako misliš na to da se moram suprotstaviti tom kolegi koji mi ne dopušta da obavim posao na način koji se jedino može, dopusti da objasnim.

Dakle, kad radiš u nekom većem timu, ne možeš tek tako napisati nešto i to je gotovo. Postoji nešto što se zove review koda kojeg napišeš. Postoje programeri koji su iznad tebe po rangu i odlučuju koju će ti ocjenu dati na taj kod, te tek onda možeš pripojiti to što napišeš u središnju kodnu bazu kojoj će tada dobiti pristup svi ostali iz tima.

Dakle, nije da ja imam neki utjecaj na to. Ako se on zainati i ne dozvoli mi da to spojim u kodnu bazu, to je to, ne mogu to učiniti sve dok on ne promijeni mišljenje. Uglavnom, spor je uspješno riješen.

Malo sam započinjao ovu temu u afektu.

[drave]

Budi svjestan da je svako biće svoj svijet u ovom svijetu i da ti imaš samo tri opcije u pronalaženju rješenja problema a to su ..odbaci..promijeni ili prihvati trenutnu poziciju..Kako te savjetuju kolege, dobra je ikakva akcija no nikakva odnosno razgovor za početak.Pošto si programer tad ćeš me lako shvatit ako ti kažem da si kao i mi od svojih dobrih ljudi programiram od svoje nulte godine (pri.ovo ti je lijeva ruka..ovako se obučeš..ovo je dobro a ovo loše..itd..)..Svi smo ljudi vjerovanja koja prelaze u navike i uslovljenost ali velika je stvar ako se vratiš tamo gdje si počeo i pravilno shvatiš ko si..tad se svijet neće lijepiti za tebe i bit ćeš sretan..Na sve gledaš kao uzrok i posljedicu i ništa ne proživljavaš emotivno..

[black fairy]

Ma najbolje ti je ignorirati takve, ja sam imala isto takvih bisera na poslu, samo što kod tebe ova barem nije nikad ni započinjala komunikaciju, meni se dogodilo par puta da mi osoba prva priđe, normalno priča sa mnom i sve super neko vrijeme, i onda odjednom me krene ignorirati, pa čak i podjebavati, jebote iz čista mira, kao da je riječ o posve drugoj osobi. Koji je njihov problem ne znam, ali nije vrijedno zamaranja, samo ignore i to je to.

[9009]

ovo ide kontra ortodoksne psihologije, ali na temelju ovoa 3 primjera:

nije problem u tebi nego u njima

ti ljudi nemaju preteške poremećaje nego se radi o običnom egoizmu, egocentričnosti koja je tipična za većinu populacije.

rješenje je da ih se riješiš ili minimiziraš broj takvih osoba u okolini na način da ih izbacisš iz stana, promjeniš posao dok ne dođeš u dominantno pozitivnu atmosferu i sl.

[Eska Konrad]

Pokušajte se vidjeti sa strane...

[Dominion88]

Mene isto muče ljudi neugodni za boravak blizu. Od dečka obitelj,posebno njegov tata.
Trenutno studiram u njegovu gradu i prisiljena sam tu biti.
Stari je užas od osobe al nitko u obitelji nezna reći ni A ni B protiv njega...stara šuti,sinovi šute da ih ne izbaci van a lik je debil i seljačina koji mora biti u pravu,njega se sve mora pitati i sve mora znati i naravno odlučiti što je ispravno.
Nemogu mu niš reći jer bi ja letila van i imam jojš godinu da odradim u ovoj disfunkcionalnoj obitelji ...

Kako se postavit s ovakvima ljudima ?
GuestX a ni ja nismo u poziciji za izboriti se za sebe,moramo šutit i trpiti u određenim situacijama ...
Ali KAKO?!? Kako ostati hladan na sva sranja,kako ne poluditi,kako izignorirati ?
Zen majstori odajte nam tajne

[Prokhorov]

...kada se ne možete oteti dojmu da su svi oko vas zreli za psihijatriju. Imate li to kada? Upozorenje - poduži post.

Malo sada sam sa sobom kontepliram (usput pišem ovdje) i pokušavam naći makar i najmanju naznaku da sam ja lud. Pokušavam racionalno sebi objasniti zašto ljudi čine to što čine, pritom polazeći od pretpostavke da sam ja lud. I ne uspijeva mi.

Opet dobro razmisli, možda je stvarno riječ o tebi i tvojim viđenjima situacije. Papir trpi sve, zato piši i objektivno sagledaj.

1) Imam cimera. Taj cimer i ja nažalost dijelimo sobu u stanu, i ok, pristao sam na to jer ga znam (pardon, mislio sam da ga znam) cca 10 godina i zato jer je stanarina mala za ZG. Prije nego sam postao cimer lijepo sam ga pitao da li dovodi koga u stan i koliko često. Kaže on meni: "Mama zna navratiti jednom godišnje jer ide raditi na more". Ok, jednom godišnje, za te pare ću preživjeti. Od 9. mjeseca kada sam došao u stan, njegova mama je prespavala u stanu 9 (slovima: devet) puta!!

Pošto sam konfliktan jedino ovdje na forumu, a uživo se ne usudim niti zucnuti, šutim i kiptim od bijesa. Evo, jučer mi je u 22 h kazao kako njegova mama dolazi danas. Nije se niti ispričao. Odlučio sam potražiti stan gdje ću biti sam jer ja više ne mogu.

Zašto ne popričaš s njim? Vidi u čemu je problem, reci da ti to smeta. Šutnjom ne postižeš ništa, samo patiš... a patnja nije nužna. Ako ti to toliko smeta nađi si drugi stan, rekao si da si programer, valjda ti novac nije problem.

2) Imam posao. Radim kao programer. I već se dva dana natežem s jednim kolegom na poslu. Ne dopušta mi da napravim jednu stvar koju je jedino na taj način moguće obaviti. I dobro, poslušam njegovu sugestiju da ne mogu to tako. I gledam, razmišljam, tupim kako da ostvarim to što on želi sada već 16 sati u dva dana. I ne mogu naći način i on mi uporno ne dopušta da obavim posao. Tvrdoglavost na n-tu. Ne znam što ću.

Opet, papir trpi sve. Nacrtaj mu ako ne želi prihvatiti usmeno. Dokaži mu, kao da dokazuješ matematičke teoreme ili nešto slično. Ako i dalje inzistira na tome (pod uvjetom da ti je nadređeni) onda napravi to i tako mu dokaži. Nije vrijedno nerviranja i živaca.

3) Jedna kolegica na istom tom poslu. Ne razgovaramo se od prvog dana. Točnije, ja sam uredno pozdravljao prvih dva tjedna i pokušao biti prijateljski nastrojen kao i prema svima na tom poslu, a ona je u toj priči glumila zid. Znači, jedino što sam čuo kada bih pozdravio bila bi jeka mojeg glasa koji bi se odbio od nje. Ne shvaćam. Zar je tako teško reći dobro jutro radnom kolegi s kojim dijeliš prostor min. 8 sati dnevno? Jednostavno me ne voli od prvog dana, još otkada smo se vidjeli prvi put u životu. Kako je to moguće? Sa svima ostalima se barem pozdravim ako ništa drugo.

Zašto forsiraš odnos? Jednostavno joj se nemoj više javljati. Nisi ti kriv za to što se ona tako ponaša. Nisi joj ti nikako naštetio (ili možda jesi, tko zna). Njen je problem kako će se ona ponašati, i to je njen odraz kulture. Jednostavno pusti.

Dakle, imate li kada osjećaj da ste vi jedini u bližoj okolici koji su bez psihičkih problema?

Čitao sam jedan članak koji govori sljedeće...
Statistički, samo 20% ljudi na svijetu NEMA neki psihički poremećaj. Tako da...