Ja sam tako nova

[zorra]

Zanimaju me mišljenja. Samo to i ništa više. Ne dam nikom da me čita. Možda bi trebala? Evo priča. Poetična postapokaliptična proza.


Odlazak
Bila je jesen, gusta, gusta jesen nad nama. Razbijali smo teške oblake smijehom, trčali smo kroz hladnoću; hladan vjetar i hladne ljude. Nekolicina djece, samo smo za igru znali. To je jedini svijet po kojem hodamo. Samo čekamo da loptu dodamo jedan drugom. Mojih deset godina pod beskrajnim nebom.
Naš je grad bio mali. „Hvala Bogu, ništa nam ne fali,“ mislili smo tad „imamo jedni druge, a to je čvrst štit od tuge, od patnje koju svijetom siju nama nepoznati ljudi.“ Ali nešto nije dobro, netko se trudi da prekine niz stotinu rajskih proljeća. Osjećao se strah. Vjetar je poljima lomio makove, zlo je prebrzo raširilo krakove i omelo nas u bezbrižnom snivanju.
Ptice nad nama su zloslutno odlazile. Isto kao i automobili. Svima se žuri, svi bježe, a moram priznati – i meni je svježe. Zapuhao je vjetar, sunce se gasi, s njim i naše djetinjstvo...nekako.
Pričali su odrasli, spominjali rat. Ja sam samo gledao na sat, gledao da pobjegnem na igru, na livadu s prijateljima, razbiti taj strah koji se osijećao kao teški miris spaljenih dana. Svakim udarcem lopte, udarcem jakim, kao da smo udarali svijet, da se probudi, da se trgne.
Zvala me mama, rekla je da je počeo rat. Razbježali smo se kućama, trčali sto na sat, brži od jata ptica, brži od zabrinutih lica ali jednako preplašeni. Lopta je ostala u mreži. Nema koga da ju nabija, nema koga da spasi ovaj svijet.
Došao sam kući, oznojen i zadihan, upitao majku: "Što se događa, mama?" "Idi po sestru, ostala je sama! Uzmi je za ruku, dovedi je kući!" rekla je mama. U njenim očima strah velik k'o more. Vidim da se muči, da traži stvari važne za nas, stavlja ih u torbu, kao da je zadnji čas da odemo negdje.
U toj silnoj brzini, savladana strahom, slučajno je razbila čašu. Na njoj je pisalo „za najboljeg sina“, rođendanski poklon od moga tate. Njega su, kažu, pojele granate na dalekom frontu, u dalekom gradu gdje i drugoj djeci očeve kradu neki daleki i hladni ljudi.
Seka i naš mali bijeli pas, su se igrali s lišćem i vjetrom.No,ona nije znala da se sastajemo sa svetim Petrom, tako uskoro i tako blizu, sa starcem koji drži ključe raja. Nije li to simbol kraja, a ne novog početka? Nije seka znala, ni njene divne četiri godine.
Maleni joj koraci, znatiželja veća od straha. Povika sretno: "Braco, eno tata!" "Seko, ne budali, nije to tata! To je samo odraz ovog glupog rata, to su ljudi u bijegu. To je strah, malena. Požuri, požuri, moramo kući! Otpuhat će te vjetar, po poljima vući, a to ne želiš, zar ne?" Draga djevojčica, i njen psić bijeli, posljednji putu su ušli u kuću. Jer uskoro će se srušiti naš svijet cijeli kojeg odgrizaju dio po dio, dio po dio.
Ušli smo u auto, auto naš crvene boje. Vidio sam, mami se oči znoje, i ruke i sam strah. Nisam znao, ulica našeg djetinjstva uskoro će postati prah, a i mi s njom.
Seka, mama, tata, ona slika prije rata. Ovaj pakao nisam htio. Jesmo li krivi mi što smo se bezbrižno smijali? Ah, možda naši osmijesi nisu dovoljno grijali ta srca, te ljude hladne. Jer uskoro, kada svijetlost padne, svima će nam biti isto. Naš auto je spor i brža je tama. Uzalud bježimo, uzalud, mama.

[FeetF1]

^
Poetično!

[Antidata Neopod]

Dobro je..Imaš čip.Ali,nauči još više riječi koje ne koristiš i stav ih u život..

[zorra]

Antidata Neopod kaže:

Dobro je..Imaš čip.Ali,nauči još više riječi koje ne koristiš i stav ih u život..

Hvala! "Riječi su isto kao i gomile ljudi, nije nužno znati za sve." Šalim se :-)
Ovo je trebalo bit iz polu-infantilno, iz perspektive djeteta, kao što je Harper Lee primjenjivala u Ptici rugalici

[Jobi]

Svida mi se.

[gosn kroasan]

wow

[gajto gazdanov]

zorra kaže:

Hvala! "Riječi su isto kao i gomile ljudi, nije nužno znati za sve." Šalim se :-)
Ovo je trebalo bit iz polu-infantilno, iz perspektive djeteta, kao što je Harper Lee primjenjivala u Ptici rugalici

odavno sam želio napisati ali nisam. sviđa mi se. a infantilno je posve kriva riječ. zrelo je zapravo.
uspijevaš ostvariti skladan ritam. a onda pak takt. kao u glazbi. što nije jednostavno. i osjeća se atmosfera. što je možda još teže postići. inače se slova i riječi guše. kod tebe dišu. fino. aj lajk it.

[zorra]

gajto gazdanov kaže:

odavno sam želio napisati ali nisam. sviđa mi se. a infantilno je posve kriva riječ. zrelo je zapravo.
uspijevaš ostvariti skladan ritam. a onda pak takt. kao u glazbi. što nije jednostavno. i osjeća se atmosfera. što je možda još teže postići. inače se slova i riječi guše. kod tebe dišu. fino. aj lajk it.

Hvala ti. Mnogo mi znači.

[pbeatz]

Fali mesa.. vise metafora .. ali to je do mog ukusa.. nekako imam filing da ovaj sadrzaj obogaćen moze biti duplo dulji, dublji i razvijeniji .. a pogotovo poetičniji.. rekao bih da pises prebrzo.. daj si vremena..

[zorra]

pbeatz kaže:

Fali mesa.. vise metafora .. ali to je do mog ukusa.. nekako imam filing da ovaj sadrzaj obogaćen moze biti duplo dulji, dublji i razvijeniji .. a pogotovo poetičniji.. rekao bih da pises prebrzo.. daj si vremena..

Istina je da prebrzo pišem, impulzivno, nagonski. Možda ću s godinama razvit samokontrolu
Al´, u svakom slučaju, hvala na ti na mišljenju

[zorra]

Pokušaj br. 2

Sanjala sam grad pun krvi i vojnike.
Koji li će doći prvi do mene i zabost' mi bajunet ravno u vene?
Ja znam da to su neki stari ratovi
al isti je strah.
Čist, čist kao dah Božji.
Boga kojeg nema,
Boga koji se sprema na počinak da više ne gleda nas.
Pustio je glas, umorno rekavši "laku noć",
i da će ponovo doć' kad otvorimo oči,
spaljene od vatre, mokre od krvi.
Život se naš ubrzano mrvi
kao grumen proklete zemlje.

I to je sve? Do tu smo došli, zar ne?
Od spaljenog tijela Giordana Bruna, preko svih odbačenih zlatnih kruna
od svake one krvave bune, pa do barikada Pariške komune
Zar nismo braća? Što nam se to vraća
kao bumerang?
Kakvo zlo davno počinjeno?
Gdje smo pogriješili, u čemu je stvar?
Bože, ako si uočio kvar
u nama ljudima, onu trulu žicu u našim grudima
zašto nisi pomakao prstom?!
A tako si se ponosio našom vrstom, bili smo ti tako blizu
mada, čini se, još samo jedni u nizu.

Laku noć i Tebi, mirno spavaj.

Kad se probudiš, nas tu više neće biti.
Od sutra nekog drugoga štiti.
Pa protrljaj oči i, ako imaš volje
stvori nešto i od nas bolje.
Igraj se s njima, kao nekada s nama
pa će te oni zvati mama. Ili tata.
Više nije bitno
nama se, eto, odbrojava sitno.

Nestala su, Bože, sva pitanja
pa zbogom,
do nekog novog svitanja.
(Ako takvog ikada bude.)