Tražim svoj put

[Hlvdna]

Ovdje ću stavljati neke od svojih priča i misli koje sam nedavno napisala i isto tako i počela s pisanjem. S tim da sam počela nedavno i svega par ljudi je ovo vidjelo, dobrodošla su vaša mišljenja i sve ostalo što dolazi uz njih.

Njena osobna bitka

Hodala je šumom. Koračala je tiho. Mislima joj se penjala misao o tome kako bi bilo da je potpuno bezopasno mrakom koračati šumom. Utonula je u san i zamislila sunčeve zrake koje dopiru kroz bistro svjetlozelene listove drveća i žutih cvijeća koja ju okružuju. Čuo se cvrkut ptica i zrikavaca koji su djelovali umirujuće. Da joj jedan zrikavac kojeg se inače boji iz dna duše doleti na nos, osmjehnula bi mu se i prihvatila kao da je dio njene utrobe.
Sve je bilo tako tiho i smirujuće. Sunce je tuklo sve jače kroz krošnje drveća i razorilo hlad na kojem se udobno smjestila.Iz daljine se čulo zvono crkve. Sunce je iz njene perspektive bilo točno na sjeveru. Podne je. Iznenadila se zvukom crkvenih zvona. Mislila je da je daleko u dubini šume gdje se ne čuje niti osjeti niti jedan tračak svakodnevnog života. U dubini sebe pitala se je li ovo stvarno. Mislila je da sanja, da je nestvarno. Taj osjećaj počeo ju je sve više i jače progoniti. Kao da joj je htio rasporiti utrobu i izaći iz nje vičući i urlajući. No to se nije dogodilo. Na vrijeme je otvorila oči i probudila se u tmini šume. U tmini u kojoj je bila na početku njene slučajne priče. Sa suzama i strahom u očima pitala se što joj se upravo dogodilo. Je li to zaista bio san ili samo java u njenom umu koju živi i zamišlja svaki dan kao idealan bijeg od svojih unutarnjih demona. Svojih strahova od ljudi.

[Hlvdna]

Pišem ti pjesme. Onako kako si oduvijek htio. Pišem pjesme, motam rizlu. Nema tvojih odgovora. Ni ushita, ni razočarenja. Pitala sam se zašto, zašto… Zašto si me toliko dokrajčio da sam imala volje pisati ti pjesme. Zašto si mi bio inspiracija u svim mojim djelima i postignućima. Čudno je kako mi iznad glave upravo ne visi upitnik, nego samo jedna obična rečenica koja se pretvara u milijun ponavljajućih i odvratnih mrava koji mi plaze po moždanim vijugama i zauzimaju prostora za išta drugo. Tužno. Tužno i odvratno. Što si mi učinio. Iscrpio si mi svaki dio moga fizičkog i psihičkog zdravlja. Što sam si ja učinila. Dopustila sam pretencioznom manijaku da me kontrolira i ostvaruje glupu privrženost prema sebi.

Ne mogu reći da te ne volim

Obožavam te

Ti si kap krvi koja mi je potrebna da živim

Da ustanem iz kreveta, ugledam sjaj sunca

Koje ne prži niti upola manje

Kao pogled tvojih očiju punih ljutnje

Volim te…

Neka ti budem dovoljna

Molim te.

[Hlvdna]

Tok misli


Pišem pjesme.

Kao putnik svoje snove.

Tipkam po tipkovnici nenadano i nemaštovito.

Prsti rade sami od sebe.

Misli plutaju kao čamac posred mora.

Bez sidra.

Teško uhvatljive.

Ispravljam si taktove.

U šutu brzine čujem udah-izdah.

Da nije rap koji upravo slušam.

Ljetne vrućine.

Opake su.

Znojiš se.

I

Jedva dišeš.

Zbog neprestanog bubanja prstima.

I

Ponovnog bezrazložnog početka.

Pušenja cigareta.

[Hlvdna]

Početak

U šumarku skrivenom,

ljubili smo se.

U svojim notama,

spojili smo se.

Crtali smo sve,

sve tajne mostove.

Prelazili ih,

kao vjetar latice.

Čudno je ovo sve,

možda da odem.

[Hlvdna]

Snijeg


Nazvao si me.

Jutros.

Neodlučan.

Buncajući.

Tražeći izgovor

da čuješ

moj glas

u svojem dvorcu

nesretne ljubavi.

Bilo je to davno prije, pretprošle zime… Upoznali smo se na valu snijega koji je neprestano padao našim ulicama u gradiću smještenom podno poznatih planina. Njegovi zubi bili su kristalno i jasno bijeli, pričali su najopuštenije i najšarmantnije priče koje sam ikad mogla zamisliti. Govorio mi je; “Dođi Ksenija… da zajedno smišljamo još bolje priče. Naše priče.” Bio je izuzetno elokventan i njegove riječi su savršeno elegantno klizile niz njegove usnice bistro dopirajući do mojeg unutarnjeg uha do kojeg nije mogao svatko doprijeti.

“Slutim nešto loše.” Kazala mi je moja draga majka kada je upoznala osobu koju više nikad u životu ne želim imenovati. On je sada za mene potpuno nebitan, Xy pojam. Preklinjajući i preklinjajući majku da mi kaže koje zlo je vidjela u njemu, konačno se odvažila i rekla mi; “Prije mnogo godina, znaš, kada smo tvoj otac i ja bili s Anom na prepoznavanju manijaka koji ju je ovako udesio, među njima, stajao je on. Taj isti čovjek koji tebe ljubi i koji ti maže oči svojim lažima o idealnom životu. Ne znamo je li on to zaista učinio, ali to što je stajao tamo, među ostalim gadovima koji misle da nisu učinili ništa loše, makar ukrali najmanju sitnicu, ne govori ništa dobro. Molim te. Ostavi ga.”

Dođe mi da se zapitam; kamo ide ovaj svijet, moj svijet? Koji je razlog zla koje se uvijek mene i mojih bližnjih nekako dočepa i pretvori nas u vegetirajuće biljke koje čak i ne čudi još ovo jedno zlo. Još mnogo zala i drugih nesreća.

“Nije on to učinio, vidjela sam mu u očima. Nije mi htio priznati zašto je bio tamo. Nisam sigurna želim li uopće znati. Sada samo želim znati tko te je unakazio, tko te je silovao na brutalan i okrutan način tako da ni sama više ne prepoznaješ tko sam ja niti tko je mama. No, još jedan razlog da prekinemo našu farsu je njegova obitelj. Da, sestro. Njegova žena i djeca. Dosta razmišljanja.” Iz živciranja u mislima naglo me prekinuo čudan prizor na prozoru. Snijeg. Nije padao od toga dana od prije dvije zime. Tada nije ovako lijepo i smireno padao.

[Hlvdna]

Vruće je. Topim se. Trenutno stanje.

Trenutno stanje mojih nogu obučenih u crnu dugačku trenirku radi poštede ukućana gledanja mojih ne tako kratko dlakavih nogu. Toplina se uspinje duž bokova, po krajičcima tijela te sve do ramena. Golih ramena koja su najviše oslobođena toplinskog udara trenutnog kolektivnog stanja svih dušebrižnika koji se pitaju hoće li i kakvo će danas biti vrijeme. Djeluj u trenutku. Ne planiraj unaprijed. Barem ne u situacijama gdje se brineš kada ćeš, u koliko sati, minuta i stotinki sakriti taj suncobran koji te brani od užarenog pogleda sunca, zbog jednog napadnog strujanja zraka odnosno velebnog gospodina Vjetra. Putuj u smisao, iz smisla u besmisao. Ponekad je dobro znati što te čeka u budućnosti, zbog osobne pripremljenosti i neimanja straha u trenutku kada opasnost dođe, ali prestani toliko strahovati za sebe i svoju ludu-opsesivno-paničarsku glavu koja se uvijek brine hoćeš li imati hrabrosti suočiti se oči u oči s nepoznatim i neprovjerenim bićima. Imao ti strahova ili ne, ne uspio u svojem naumu, luda-opsesivna-paničarska glavo, dajem ti jednu misao jednog meni osobno jako dragog filozofa i književnika Voltairea; “Svatko treba obrađivati vlastiti vrt”. Pusti vlastite strahove i ne opterećuj se njima, otvori svoj suncobran i uživaj ispod njega ne opterećujući se s ničim niti ikim drugim osim samim sobom. Neka te ta knjiga koju duboko zamišljeno čitaš u svom vrtu prepunom cvijeća odvede na tvoju osobnu pustolovinu. Gradi sebe, istražuj sebe. Kreiraj sebe. Nitko ne može znati, a i mislim da nisu toliko znatiželjni da bi htjeli znati tvoje misli osim tebe same, luda glavo.

[Hlvdna]

Kiša pljušti za one koji nikada ne plaču. Za sve one koji plaču. Pružajući podršku. Podršku sastavljenu od zvukova udaranja kapljica po betonu, koje podsjećaju na sve one udarce zbog kojih oni plaču. Čuj kišu, poslušaj je. Ona i dalje udara, ponekad i plače. Ovisi o njenom raspoloženju. Razvedri se. Sunca ima i kada je kiša loše volje. Samo se skriva.

[Hlvdna]

Kapljice kiše sumorno su obasjale njegov dlan. Stajao je na kiši nepomičan. Kao statua usred najvećeg grada nije se pomicao niti jedan puni sat. Činio mu se kao cijeli dan. Bučni zvukovi urbanog života jedva su dopirali do dijela mozga namijenjenog za slušanje. “Odvoji se.” Kaže. “Odvoji se od svakodnevnice i iskoristi barem ono malo vremena što ti je ostalo za sebe i svoje misli. Sam sa sobom. I u najvećoj gužvi punoj paničnih ljudi. Ostani smiren.”

[Hlvdna]

Ulicama

ulice prošarane ritmom

povezanim tonom hladnim

stojim u banani

gledam diše li

ritam ulice riše ti

ruke pune pijeska

oko tvoga mjesta.

voliš zabadati nos u tuđe stvari

znam da ti je to u glavi

moja marama, hladna i prelivena

tonovima tvojim sakrivena

bježi, ne daj se

pleši i šetaj se.