Otvorenost prema iskustvu

[nezgodan2]

Jednostavko kaže:

Ja nisam tako shvatio Spinozu. On kaže da je "radost prijelaz od manjega većem savršenstvu". Naglasak je na prijelazu. Ako to predočimo kao brojeve onda bi prijalaz sa 10 na 20 bila veća radost nego prijelaz sa 50 na 51, iako je 51 "savršenije" od 20. Spinoza naglašava: "Kažem prijelaz. Jer radost nije sâmo savršenstvo. Jer kad bi se čovjek rađao sa savršenstvom, kome prelazi, on bi ga posjedovao, bez afekta radosti." Drugim riječima, radost nije mjerilo savršenstva.

savršenstvo je put, a ne cilj :buddhameditira:

[nezgodan2]

Coeli kaže:

Da, i ja mislim da je problem pronalaska motivacije jako bitan.
Zato i tvrdim da lijep i lagodan život vodi ravno u dekadenciju. Čovjek je u biti kreativno biće ili bi to trebao biti, a kad se sve svede na kreativan šoping i još jedno kreativno putovanje ... hm, hm?

Pozicija ugode i lagodnog života jest izvrsna pozicija za duhovni napredak i širenje svijesti ... no najčešće samo u onih koji su prije toga prošli pakao.

Osim ako ugoda i lagodan život predstavlja cilj sam po sebi. To jest, ako bi se nekakav evolucijski napredak sveo na to da ne moramo ništa (naročito) znati niti iskustiti ikakve težine života, nego samo uživati u njegovim ljepotama.

Na što bismo se onda sveli? Može li itko znati što je sreća ako ne zna što je nesreća? Ako mu nedostaje to iskustvo?

Jer iz položaja nesreće može se težiti sreći. I na taj način iskustveno naučimo o mnogočemu. Obrnuto ne jer nitko sretan ne teži nesreći. I ne treba. No može li čovjek uopće biti sretan ako nema pojma da je sretan i zašto je sretan?
Ili istinski sretan može biti samo onaj tko zna što ima, jer poznaje i drugu stranu medalje?

mislim da ovakva razmišljanja jako otežavaju put ka sreći...

[Templarski red]

Fantasist kaže:

Možda određenoj manjoj skupini ljudi, velika većina je jako pala na zemlju i nema smisla da njima nešto objašnjavaš kad oni to ne mogu razumjeti, moraš im se prilagoditi a s druge strane nemožeš i nisi u takvom filmu, što stvara neugodu.

Vidiš, ja tu smatram da se ne treba prilagođavati. Jer "jasnoća" tvog djelovanja, tvoja samorealizacija, ostavlja mogućnost nadahnuća drugima. Ona kao takva je autentična i samo kao takva može biti prepoznata u većoj ili manjoj mjeri kao nadahnuće okolini, odnosno ljudima oko tebe. Ti si plamen koji može upaliti još na tisuće drugih, a da ništa ne izgubi od svoje snage.

Coeli kaže:

Da, i ja mislim da je problem pronalaska motivacije jako bitan.

Večeras se opširnije nadovežem.

[Nea--]

Jednostavko kaže:

Ja nisam tako shvatio Spinozu. On kaže da je "radost prijelaz od manjega većem savršenstvu". Naglasak je na prijelazu. Ako to predočimo kao brojeve onda bi prijalaz sa 10 na 20 bila veća radost nego prijelaz sa 50 na 51, iako je 51 "savršenije" od 20. Spinoza naglašava: "Kažem prijelaz. Jer radost nije sâmo savršenstvo. Jer kad bi se čovjek rađao sa savršenstvom, kome prelazi, on bi ga posjedovao, bez afekta radosti." Drugim riječima, radost nije mjerilo savršenstva.

Znači, radost je sam prijelaz, ili napredak?
Moguće.
Meni je više odgovaralo shvatiti radost kao savršenstvo po sebi ....
U ovom slučaju, takva radost koja je prijelaz s manjeg na veće savršenstvo onda ima veze s onim da patnja/bol pomažu gurnuti ljudsko biće s nižeg na viši stupanj razvoja - s tim da je, najbanalnije rečeno, "niže" ovdje sinonim za životinjsko: borbu, veliku muku, trud, znoj i krv, a "više" je sinonim za ljudsko i dostojanstvenije čovjeka, takvo u kome su izazovi manje okrutni i bolni .... otprilike tako nešto.

Ovo ima mnogo veze s Martinusovom kozmologijom koja je meni bliska, a u kojoj on kaže da se "božji sin" tj živo biće utjelovljuje u sve oblike života zato što želi sve iskusiti/doživjeti; u životinjskom svijetu tj kao životinja, živo biće najviše iskušava vlastitu moć i tu je najsebičnije i najsamoživije (božanskim mjerilima gledano) - promjena počinje kada se biće zasiti takvog života, i počne težiti nečemu "višem/drugačijem" odnosno božanskom, "većem savršenstvu"... Tek kada se pojavi takva težnja, počinju prava bol i muka odvajanja od dotadašnjeg načina života i dotadašnjih, poznatih užitaka i navika i mukotrpan proboj u "više" ....



(Templarski, ovo je odgovor i tebi na istinsku funkciju tj korist boli/patnje )

[Coeli]

nezgodan2 kaže:

mislim da ovakva razmišljanja jako otežavaju put ka sreći...

To nije način razmišljanja nego iznošenje činjeničnog stanja. Nema smisla ubit glasnika ako ti se vijest ne sviđa, zar ne?

Lijepo je živjeti u oblacima i ružičastim balonima, no iluzije kojima smo ih napunili u pravilu se rasprnu pri prvom većem problemu.

Skakutanje po zelenim livadama punim cvjetuljaka nikoga nije odvelo do zvijezda.

Ali put po trnju jest. Bez muke nema nauke. Nikakve. Ništa. Nula. U protivnom bi smo još uvijek živjeli u pećinama.

[Jednostavko]

Nea-- kaže:

Znači, radost je sam prijelaz, ili napredak?

Da, po Spinozi. Ni inače ne treba od radosti praviti neko mjerilo savršenosti. U životu se radost i žalost često izmijenjuju, bez obzira koliko smo blizu ili daleko od savršenstva.

[Bagi9]

Jednostavko kaže:

Da, po Spinozi. Ni inače ne treba od radosti praviti neko mjerilo savršenosti. U životu se radost i žalost često izmijenjuju, bez obzira koliko smo blizu ili daleko od savršenstva.

Transcendentalna svijest se javlja kad prelazimo iz jednog stanja svijesti u drugo, npr. to je ono ugodno stanje kad ulazimo u san i prelazimo iz budnog stanja u stanje sanjanja.

Svrha znanja je djelotvorna akcija, akcije ostvarenje, a ostvarenja ispunjenje. Krajnja svrha znanja je, tako,ispunjenje znalca.
Kako se biće kroz proces evolucije razvija i gomila talente, ima mogućnost doživljavanja sve većeg i dubljeg ispunjenja sve dok ne ostvari trajno stanje sreće i ispunjenja u svijesti blaženstva koje je istinska narav bića.
Zato uvijek treba težiti znanju i raditi na svojim talentima jer nas to vodi prema ispunjenju, životu u slobodi i blaženstvu.
Savršenstvo bi bilo takvo djelovanje u kojemu je djelatnik utemeljen u svojo vlastitoj naravi.
Martinus bi to zvao C-znanje koje se odvija kao automatska funkcija.
Patanđali je to isto rekao: vježba i razmak. Treba vježbati određene sposobnosti dok ne postanu automatske funkcije.
Vrijednost tog automatizma je u tome što tada imate mogućnost promatrati sebe kako djelujete i doživljavate iskustvo Sebstva kao odvojenoga od djelovanja. To je iskustvo kozmičke svijesti gdje se Sebstvo doživljava odvojeno od aktivnosti.
U toj odvojenosti je velika sreća i blaženstvo.

[Jednostavko]

To što ti pišeš meni nije posve jasno, jer nisam iskusio tu veliku sreću i blaženstvo na način kako si ti opisao, nego samo ponekad u običnim životnim situacijama.

Kad smo se već dotakli savršenstva, njega shvaćam kao ono što nema nikakve nedostatke. Dakle, savršenstvu ništa ne smije nedostajati, pa tako ono nužno sadrži u sebi sve što je nesavršeno.

[Nea--]

Jednostavko kaže:

.. savršenstvu ništa ne smije nedostajati, pa tako ono nužno sadrži u sebi sve što je nesavršeno.

Da, ali ga sadrži u latentnom stanju.
Nije uvijek i kod svakoga jednak omjer između savršenstva i nesavršenstva, čega si vjerojatno svjestan ....
Reći da je život "pomalo tuga, pomalo sreća" ne znači reći bogzna što - jer taj omjer tuge i sreće nije jednak kod svih ljudi, zato što svi ljudi nisu na istom stupnju razvoja i njihove sreće i tuge se ne mogu uspoređivati niti svoditi na isto.

[nezgodan2]

Coeli kaže:

To nije način razmišljanja nego iznošenje činjeničnog stanja. Nema smisla ubit glasnika ako ti se vijest ne sviđa, zar ne?

Lijepo je živjeti u oblacima i ružičastim balonima, no iluzije kojima smo ih napunili u pravilu se rasprnu pri prvom većem problemu.

Skakutanje po zelenim livadama punim cvjetuljaka nikoga nije odvelo do zvijezda.

Ali put po trnju jest. Bez muke nema nauke. Nikakve. Ništa. Nula. U protivnom bi smo još uvijek živjeli u pećinama.

vijest ko vijest, glasnica mi se sviđa više nego poruka , tako da joj ništa ne mislim loše

što se tiče vijesti.. a bože moj zemlja je okrugla.. nema smisla puno o toj činjenici razmišljat.. dok po njoj hodaš, prilično je ravna, možda malo brdovita..

a može se i kroz trnje proći, a do zvijezda ne doći
a može se i na plažu leći, i na suncu grijati..
sad je sezona..

[Coeli]

Bagi9 kaže:

Vrijednost tog automatizma je u tome što tada imate mogućnost promatrati sebe kako djelujete i doživljavate iskustvo Sebstva kao odvojenoga od djelovanja. To je iskustvo kozmičke svijesti gdje se Sebstvo doživljava odvojeno od aktivnosti.
U toj odvojenosti je velika sreća i blaženstvo.

to šljaka samo dok čovjeka ne počnu mučiti egzistencijalni problemi.
Naime, na minus 20, bez posla i krova nad glavom teško je odlijepiti se u veliku sreću i blaženstvo.

[Nea--]

Coeli, tebe baš ne razumijem najbolje pa ću morati analitički rasjeckati tvoj post... sorry

Coeli kaže:

Nea, ne može lijepo i ugodno i krasno živjeti onaj koji se nalazi u hrpi životnih govana. Jedno isključuje drugo, to se samo po sebi razumije.
Takav čovjek se mora puno mučiti, raditi i boriti se da bi se s dna bunara popeo do svjetla.
Ima ljudi koji se godinama probijaju kroz duge mračne tunele gdje ih samo tračak svjetla katkad obasja kroz neku pukotinu. Jedini put kojim se mogu kretati je onaj koji vodi prema izlazu, a to potraje.
Nisu to birali - tko bi odabrao takav život? Jasno da bi svatko odabrao lakši i ljepši život, kad bi mogao. Ali ne može. Nije to kao u samoposluzi - dođeš pa biraš. Pod uvijetom da to možeš platiti.
O tome se zapravo i radi.
Ako je sudbina nekome ''zascrtala'' težak put, ako je rođen u nepovoljnim okolnostima, kakav drugi izbor ima nego boriti se?
Ako ne to, ostat će u kaljuži. U muci. U mraku.
Put do svjetla je u tom smislu iskustveni put i kao takav je vrlo vrijedan - rekla bih, nezamijenjiv. Jer takav čovjek tada poznaje suštinu života, suštinu dvojstva - jer sve na ovome svijetu je dvojstvo.
I takvo znanje najzad iz više razloga i na više načina postane - neprocijenjivo.
Jer nije krnje, nije jednostrano - nego sveukupno, čime sudioniku ili promatraču omogućuje razumijevanje života u njegovoj sveukupnosti.

Takvu borbu opisati kao démodé, u najmanju ruku je dekadentno.
Nimalo čudno, ali upravo je lagodan život ono što često vodi u dekadenciju.

Kada govoriš o "dnu bunara" i "svjetlu", spominjući pritom i "hrpu govana", iz toga zaključujem da pričaš o oskudnim i siromašnim životnim uvjetima, sa mogućim popratnim jednako teškim i nesnosnim međuljudskim odnosima i tome sl?
U tom kontekstu je onda težak život u stvari život u siromaštvu, borba je borba za bolje životne uvjete, a "svjetlo" je postizanje nekakvog materijalnog uspjeha ili barem stabilnosti. Jesam li to dobro razumjela?

No onog tko se bori izaći iz loših okolnosti, svakako treba pohvaliti. S time se valjda slažeš?!

Ne slažem se da treba posebno pohvaliti nekoga tko izađe iz teških okolnosti, bilo da iz njih izađe vlastitom borbom, milošću božjom, ili (najčešće) kombinacijom to dvoje. Zato što je svakome "suđeno" da kad tad izađe iz teških okolnosti - ako ne danas onda sutra; ako ne u ovom životu onda u nekom idućem ...

Tvrdim da će takav (iako to nije pravilo) prije doći do prosvijetljenja nego netko tko živi lijepo i lagodno.

Kakvog prosvjetljenja?

No nije rijedak slučaj da ljudi koji žive lijepo i lagodno, padnu u debele duboke depre kad im se dogodi nešto što se više ne uklapa u njihov lijep i ugodan scenarij.
I tada obilaze psihijatre, naravno - jer mogu to platiti. I rijetko kad na taj način istinski riješe problem - samo ga pokrpaju i odu šoping. Pa sve ispočetka.
Stvarni pomak - ni milimetar. Jer lijep i lagodan život im omogućuje tiješenje i ugađanje sebi. A problemi se ne riješavaju tiješenjem i ugađanjem sebi. Još jedni parom skupih cipela. Novim automobilom. Ili s 400 kn po satu razgovara s psihijatrom.

Ovo mi je totalno nejasno.
Odakle to pravilo da onaj tko živi "lijepo i lagodno" padne u depru kada stvari krenu loše? Tko to kaže? U veću depru će pasti onaj tko živi loše, pa mu onda dođe nešto još lošije, kao da mu ono jedno "loše" nije bilo dovoljno ...

Što se tiče "obilaska psihijatara" i "šopinga", sorry, ali to mi nekako ne ide skupa. Nego ili jedno ili drugo. Ili odeš u psihijatra - što je oblik čuvenog "rada na sebi" - ili odeš u šoping pa se utješiš time i onda ti ne treba psihijatar.
S tim da je ovo posljednje u kontradikciji s onom početnom premisom, tj nekome tko je živio lagodno i dobro desilo se nešto loše - nisi navela što, pa zaključujem da se radi o nečemu zbog čega takav više ne može živjeti lagodno i dobro, u kojem slučaju nema ni šopinga ni psihijatra ni ničega tome sličnog....
Ako si pak pod "nešto loše" mislila na nekakvu životnu dramu, s tim da čovjek i dalje živi lagodno i udobno, onda te moram razuvjeriti: "Problemi" se i te kako mogu riješiti i šopingom i psihijatrom i svim mogućim vrstama rješenja koji su čovjeku dostupni.

Nego radom na sebi. A upravo to je ono što ljudi koji žive lijepo i lagodno, ne bi radili. Jer je teško. Jer je bolno. Jer predstavlja kopanje po ranama. Suočavanje sa stvarimna s kojima se ne žele suočavati.
Ne, oni ih žele samo izbrisati. Kao čarobnim štapićem učiniti da nestanu.

Što je za tebe "rad na sebi"?
Užasna sintagma, by the way.... Kao da je čovjek nekakav stroj koji ima mogućnost popravljanja sebe samoga Eto, opet moram zakolutati očima... sorry.

Dalje: Što god bio taj "rad na sebi" o kome pričaš, odakle ti to da će tako "na sebi raditi" samo oni koji ne žive lagodno i dobro? Kakvo je to pravilo? Logičnije bi bilo da će oni koji žive lagodno i dobro prije krenuti kopati po sebi od onih koji se moraju boriti za bolje uvjete života i koji prema tome nemaju vremena baviti se sobom ...

Onaj tko ne živi lijepo i lagodno naučit će nešto iz svojih loših životnih iskustava. Njemu u pravilu nema druge nego uhvatiti se u koštac s problemom - on ga nema čime zamaskirati, ne može pobjeći od njega i pronaći surogat kojim će se utješiti ili anestezirati bolne osjećaje.

Opet nije jasno što znači "lijepo i lagodno" - da li dobre materijalne uvjete života ili da ti sve u životu ide od ruke?? (ovo posljednje bi mi bilo zaista čudno - kome to uvijek sve ide od ruke?)
S problemom se ukoštac hvata svatko tko ga ima, na način za koji misli da je najbolji - bez obzira da li "živi udobno i lagodno" (štogod to značilo) ili ne.

Ne razumijem tu podjelu na ljude "koji žive dobro i lagodno" i druge koji "imaju probleme" ? Ovi prvi nikad nemaju nikakve probleme?


Dakle, miljun je nejasnoća u ovome što si napisala, miljun nejasnih generalizacija, tako da nemam pojma o čemu u stvari pričaš.

[Bagi9]

Jednostavko kaže:

To što ti pišeš meni nije posve jasno, jer nisam iskusio tu veliku sreću i blaženstvo na način kako si ti opisao, nego samo ponekad u običnim životnim situacijama.

Kad smo se već dotakli savršenstva, njega shvaćam kao ono što nema nikakve nedostatke. Dakle, savršenstvu ništa ne smije nedostajati, pa tako ono nužno sadrži u sebi sve što je nesavršeno.

Upravo tako. Martinus bi to zvao primarna i sekundarna božija svijest koja bi sve obuhvaćala.
Primarnu svijest imaju dvopolna bića u višim svjetovima, dok sekundarnu svijest imaju jednopolna bića u materijalnom svijetu.

[Nea--]

Bagi9 kaže:

Upravo tako. Martinus bi to zvao primarna i sekundarna božija svijest koja bi sve obuhvaćala.
Primarnu svijest imaju dvopolna bića u višim svjetovima, dok sekundarnu svijest imaju jednopolna bića u materijalnom svijetu.

Jesi li čitao U.G.Krishnamurtija?
On je, čini mi se, jedno od prvih doslovno dvopolnih bića na današnjoj Zemlji....

Prepustio se sasvim životu tijela i tjelesnim impulsima, isključivši um (jer je um tek program, odnosno um su sjećanja; "Ja" je samo memorija i ništa više) i desilo se da je neko vrijeme počeo poprimati obilježja ženskog spola Zanimljiva je ta uloga uma kao regulatora i kontrolora onoga zadanog "ljudskog" .....

[nezgodan2]

Nea-- kaže:

isključivši um .. i desilo se da je neko vrijeme počeo poprimati obilježja ženskog spola

hmmm..

[Bagi9]

Nea-- kaže:

Jesi li čitao U.G.Krishnamurtija?
On je, čini mi se, jedno od prvih doslovno dvopolnih bića na današnjoj Zemlji....

Prepustio se sasvim životu tijela i tjelesnim impulsima, isključivši um (jer je um tek program, odnosno um su sjećanja; "Ja" je samo memorija i ništa više) i desilo se da je neko vrijeme počeo poprimati obilježja ženskog spola Zanimljiva je ta uloga uma kao regulatora i kontrolora onoga zadanog "ljudskog" .....

Čitao sam ga i gledao,

https://www.youtube.com/watch?v=GBx9IDMZfIA

Evo nešto zanimljivo od njega: kako netko tko je dvopolan doživljava"ljudsku" ljubav.

To je poznata stvar da je svijet kreacija uma (mano matra jagata), no kod ovoga se to jasno manifestiralo.

[Nea--]

"I do not have any relationship"
"But other people have relationships...."
"That is their misery"

[Templarski red]

Nea-- kaže:

Znači, radost je sam prijelaz, ili napredak?
Moguće.
Meni je više odgovaralo shvatiti radost kao savršenstvo po sebi ....
U ovom slučaju, takva radost koja je prijelaz s manjeg na veće savršenstvo onda ima veze s onim da patnja/bol pomažu gurnuti ljudsko biće s nižeg na viši stupanj razvoja - s tim da je, najbanalnije rečeno, "niže" ovdje sinonim za životinjsko: borbu, veliku muku, trud, znoj i krv, a "više" je sinonim za ljudsko i dostojanstvenije čovjeka, takvo u kome su izazovi manje okrutni i bolni .... otprilike tako nešto.

Ovo ima mnogo veze s Martinusovom kozmologijom koja je meni bliska, a u kojoj on kaže da se "božji sin" tj živo biće utjelovljuje u sve oblike života zato što želi sve iskusiti/doživjeti; u životinjskom svijetu tj kao životinja, živo biće najviše iskušava vlastitu moć i tu je najsebičnije i najsamoživije (božanskim mjerilima gledano) - promjena počinje kada se biće zasiti takvog života, i počne težiti nečemu "višem/drugačijem" odnosno božanskom, "većem savršenstvu"... Tek kada se pojavi takva težnja, počinju prava bol i muka odvajanja od dotadašnjeg načina života i dotadašnjih, poznatih užitaka i navika i mukotrpan proboj u "više" ....



(Templarski, ovo je odgovor i tebi na istinsku funkciju tj korist boli/patnje )

Shvatio sam dok sam čitao, ali lijepo da si napomenula na kraju. Imam nekih pitanja i komentara, ali prvo sam @Colei dužan par riječi o motivaciji.

Ono što je problem koji će tek biti uočen je taj da se danas Zemlja mnogo "brže" vrti nego prije. U toj svakodnevnoj žurbi većina ljudi plitko diše, što doslovno, što u prenesenom značenju. Dostupnost informacija, a samm time i smeća je enormna. Tako zatrpan i oprezan, te u stalnom strahu od ne stizanja, čovjek se ne indentificira sa iskustvima koja mu se događaju. On ih vidi kao prepreke da dođe do cilja. Samim time ne raslojava informacije već ih prihvaća ili odbacuje. Tako čovjek postaje intelektualno lijen i duhovno sve siromašniji jer sebe izuzima iz kreativnih procesa kao nadogradnje, već on guta podgrijane, gotove sadržaje.

Stoga ne čudi da mu je teško pronaći motive, jasno se s njima povezati i djelovati sukladno svemu navedenom.

[Coeli]

Nea-- kaže:

Dakle, miljun je nejasnoća u ovome što si napisala, miljun nejasnih generalizacija, tako da nemam pojma o čemu u stvari pričaš.

e, bogme si me nasmijala. Kako bismo se uopće mogle razumjeti kad se ni sama sa sobom najbolje ne razumiješ?

Kada govoriš o "dnu bunara" i "svjetlu", spominjući pritom i "hrpu govana", iz toga zaključujem da pričaš o oskudnim i siromašnim životnim uvjetima, sa mogućim popratnim jednako teškim i nesnosnim međuljudskim odnosima i tome sl?
U tom kontekstu je onda težak život u stvari život u siromaštvu, borba je borba za bolje životne uvjete, a "svjetlo" je postizanje nekakvog materijalnog uspjeha ili barem stabilnosti. Jesam li to dobro razumjela?

Nisi. To znači ovo što si (napokon) ispravno razumjela prije nekoliko upisa (navodim): da patnja/bol pomažu gurnuti ljudsko biće s nižeg na viši stupanj razvoja.

Ne slažem se da treba posebno pohvaliti nekoga tko izađe iz teških okolnosti, bilo da iz njih izađe vlastitom borbom, milošću božjom, ili (najčešće) kombinacijom to dvoje. Zato što je svakome "suđeno" da kad tad izađe iz teških okolnosti - ako ne danas onda sutra; ako ne u ovom životu onda u nekom idućem ...

Znači, svi smo puke lutke na koncu u rukama sudbine? Osobna akcija nula bodova? Niti ju treba pohvaliti, niti ima veze s oosbnim zalaganjem?

... A čemu onda tvoja opserevacija u vezi samopomoći? Ova:

"Problemi" se i te kako mogu riješiti i šopingom i psihijatrom i svim mogućim vrstama rješenja koji su čovjeku dostupni.

A onda još tu po drugi put pitaš:

Što je za tebe "rad na sebi"?
Užasna sintagma, by the way.... Kao da je čovjek nekakav stroj koji ima mogućnost popravljanja sebe samoga Eto, opet moram zakolutati očima... sorry.

sry, sad ja moram zalolutati očima.

Ovo mi je totalno nejasno.
Odakle to pravilo da onaj tko živi "lijepo i lagodno" padne u depru kada stvari krenu loše? Tko to kaže? U veću depru će pasti onaj tko živi loše, pa mu onda dođe nešto još lošije, kao da mu ono jedno "loše" nije bilo dovoljno ...

Jasno da ti je totalno nejasno. Prvo, nisam napisala da je to pravilo.

Drugo, nisam napisala da će ljudi koji živi lijepo u i lagodno pasti u veću depru od onih koji živi loše.

Bilo bi lijepo kad bi se usredotočila.
Podsjetit ću te: govorila sam o razlozima nedostatka motivacije.

Što se tiče "obilaska psihijatara" i "šopinga", sorry, ali to mi nekako ne ide skupa. Nego ili jedno ili drugo. Ili odeš u psihijatra - što je oblik čuvenog "rada na sebi" - ili odeš u šoping pa se utješiš time i onda ti ne treba psihijatar.

Ma da, poanta mojeg upisa je posve sporedna jer najvažnije je točno ustanoviti idu li psihijatru i u šoping ili čine samo jedno ili drugo. :klap:

Uzgred, govorim iz iskustva jer poznajem dovoljno dekadentnih lovaša i društvene kreme, pa ti iz prve ruke mogu potvrditi da probleme počesto riješavaju i odlascima psihijatru i šopingom. To im dođe nešto kao anestetik. Nažalost, ima kratkotrajno djelovanje pa moraju sve ispočetka. I tako do besvjesti jer sve je lakše nego zagledati se u sebe i uzroke svojih problema.

Oni koji para nemaju, ne mogu se na takav način anestezirati, što znači da su primorani zagledati se u sebe i riješavati svoje probleme. Na taj način, kroz teška i bolna iskustva, puno toga nauče.

To je bila poanta mojeg upisa.

Dalje: Što god bio taj "rad na sebi" o kome pričaš, odakle ti to da će tako "na sebi raditi" samo oni koji ne žive lagodno i dobro? Kakvo je to pravilo?

A štajaznam, moguće ti nemaš iskustvo rada na sebi i ne znaš nikoga tko je radio na sebi.
Ako je tako, a čini se da jest, bojim se da o tom segmentu ne možemo razmijeniti mišljenje.
I ne, nisam rekla da se to što sam rekla odnosi na ''samo ove'', a ono drugo na ''samo one''. To ti se prividjelo.

... I tako to. Ne da mi se dalje čavrljati preko isječaka, zamorno je i ne vodi nikuda.

Nego, ima jedna zgodna Konfucijeva misao. Pa kaže:

Čovjek nikada nije sam, nego je Sam sa Sobom. To su dvojica. Kad se slaže Sam sa Sobom, sve je u redu. Kad se ne slaže, prijatelj je onaj treći koji će mu ukazati na to neslaganje i reći mu tko je od te dvojice u pravu.

U ovom kontekstu, ja sam taj treći.

[- Sizif -]

Coeli kaže:

Na taj način, kroz teška i bolna iskustva, puno toga nauče.

To je točno, no to u nekom kontekstu ne pomaže jer čovjek ne može vratiti vrijeme. Postoje prijelomne točke, točke loma nakon kojih ništa više nije isto.

U takvom kontekstu proživljeno iskustvo može evantualno pomoći nekom drugom, da izbjegne katastrofu... nekome za koga još nije kasno...