Pojačana osjetljivost u trudnoći ili opravdan strah za egzistenciju?

[Bolen]

Još malo pa je iza mene 7 mjeseci trudnoće i dešava mi se non stop depresivno i preosjetljivo razmišljanje. Kao da sam željna nježnosti i pažnje ne samo bližnjih nego i ljudi iz okoline. A šta je najgore, svaki dan sam svjesna da svijet tako ne funkcionira i da 99 posto ljudi nije ni najmanja briga za mene i sve moje i onda me to baš boli. Suludo mi je da sam svjesna toga i opet želim neki prijateljski i topli stav drugih ljudi koji jednostavno izostaje. Pa se pitam, na kakav ću ja to svijet donijeti dijete? Okrutan, bezdušan, hladan, gdje svatko misli isključivo na sebe. Gdje dio ljudi radi u državnim firmama gdje samo mora sjediti i plaća sigurno sjeda svaki mjesec, do kraja života, a dio ljudi su robovi modernog kapitalizma i moraju raditi kao tri roba da bi im na račun sjela crkavica. Onda mi to sve non stop, ta nepravda prolazi kroz glavu tako da većinu vremena ležim na kauču i nemam snage za ništa.

A što je najgore, muž mi ne radi u jednoj firmi odnedavno,a ja sam na minimalcu, tako da ne znam kako ćemo imati ikakvu egzistenciju. Pa se konstantno užasno uzrujavam, što se bojim da je opasno za dijete i njegovu psihu. Pa drugima govorim, da ćemo nakon prve godine djetetova rođenja u inozemstvo, a drugi me pokušavaju odgovoriti od toga. Dajte mi recite jesam li ja preosjetljiva ili stvarno imam u ovoj situaciji pravo da nam je koma i da je normalno da nastojim otići u zemlju gdje ću moći brinuti za dijete?
Sve mi se čini da nemogućnost mene kao obrazovane osobe i mog muža da imamo neki normalan posao mi i stvara ovakvu depresiju i loše osjećanje. Završila sam poprilično težak fakultet, ali bez veze jednostavno nisam nikad uspjela naći neki kvalitetan posao. Svi mi se čude, zašto sam toliko depresivna i bezvoljna ali ja mislim da unatoč ogromnoj sreći zbog prinove, da je normalno da užasno brinem hoćemo li mi danas sutra moći živjeti barem skromnim životom ili pak nećemo imati ništa i biti ćemo osuđeni na socijalnu pomoć. Smatram užasno nepravednim da sam završila tako težak fakultet i da ne mogu naći niti neki posao gdje ću moći zarađivati barem plaćicu od 4000 kuna. Vidim da mnogi odlaze i s ok poslovima u inozemstvo, pa kako onda ne bi ja htjela ići kad ni ja, ni moj muž nemamo ni obične poslove.

A dijete sam htjela uvijek imati i čekala sam godine i godine i na ogromnu sreću u svojim godinama uspjela zatrudnjeti jer taj dobar posao radi kojeg sam toliko čekala, nikad nisam uspjela dobiti! Nisam kriva što živim u zemlji gdje završen fakultet ne predstavlja ništa ako nemaš vezu ili ako nisi neki genijalni informatičar koji će donijeti firmi hrpu love a nitko to drugi ne zna raditi pa će te platiti dobro. Da je tako lako naučiti informatiku onda bi u našoj zemlji bilo puno više zaposlenih ljudi, a puno manje uhljeba koji ne rade praktički ništa ( jer ništa ni ne znaju). Pa svatko gleda kako da se zaposli u državnoj firmi, jer bu tam na koncu zarađivao jednako kao taj genijalni informatičar u privatnoj firmi. ( oko 6000 kuna). A razlika između jednog i drugog je što se potonji ubio od učenja da shvati npr. programiranje, a prvi je glup ko stup i ne mora znati ništa, niti imati ikakvu diplomu ali je bitno koga zna. I onda u tako nepravednoj zemlji, tko bi želio uopće ostati? Pa čak i da imam dobar posao, što nikad nisam uspjela dobiti u svojem životu. A kakve sam sreće, mislim da ga ne bi dobila ni da sam genijalni programer, a to se moraš ubiti od učenja da budeš.

I onda ja svima pričam o Njemačkoj ili UK kao obećanoj zemlji, a drugi mi govore da sam naivna i da je i tamo isto, a ja se držim nade da postoji zemlja gdje ću dobiti neki normalan posao a ne da stalno budem jadni rob za crkavicu. A tako i moj muž.

[Scissors.]

da li si ovakav stav, pristup i osjećaj imala i prije trudnoće, ili se to sad pojavilo? normalno je da pod utjecajem hormona i osjećaji polude, i neke emocije šoraju ili 10 puta slabije ili 10 puta jače nego inače.

ne znam o kojem se to teškom fakultetu kojeg si završila radi, niti da li želiš to podijeliti. ovako na prvu mi se čini da zbog teške situacije u kojoj jesi, na sve gledaš malo crno bijelo, ogorčeno, i za tebe nema sredine. nisu svi ljudi koji imaju posao i zarađuju uhljebi i nesposobnjakovići, niti se na njih treba gledati tako negativno. pretpostavljam da ti je tako lakše, trenutno, izbaciti to nezadovoljstvo koje imaš u sebi.

moj generalni stav prema životu je taj da nećeš ništa postići s tako negativnim gledanjem na svijet gdje su svi drugi krivi za nešto, ali obzirom na tvoje stanje, sasvim normalno je da se brineš i da ti nije svejedno. treba prehraniti 3 usta.

ne mislim da je tvoja ideja da odete van loša, dapače. ukoliko s tvojom i muževom strukom nema kruha ovdje, naravno da trebate pokušati negdje drugdje. pusti što susjedi govore, tvoj je život u pitanju. samo se dobro informiraj i raspitaj, jer med i mlijeko nije nigdje, pa bolje da znaš kakvo je realno stanje gdje i gdje šta možeš očekivati sa svojim znanjem i iskustvom, i da li si spremna raditi nešto za što nisi školovana, i slično.

briga je normalna stvar, kamoli u stanju u kojem jesi. ali nemoj misliti da si sama u svemu, sigurno imaš neke prijatelje, pojadaj se, i nisu svi negativni, loši, uhljebi, pohlepni i apatični. ne znam koliko godina imaš, ali sve probleme je lakše prolaziti ne samo uz muža, nego i prijatelje, i nadam se da ih imaš. barem jednu osobu kojoj se možeš isplakati kada te hormoni i tuga uhvate, i neka ti ne bude bed.

[ivanah]

Mislim da je tvoj strah za egzistencijom potpuno opravdan i u trenutnoj situaciji realan. Da li će se i što promijeniti u budućnosti, tko to zna. U ovoj državi - teško. Ja kao privatni poduzetnik i u 7.mjesecu trudnoće često imam ista razmišljanja (iako moja situacija nije ni približna ovoj koju ti opisuješ), imala sam ih i prije trudnoće, naravno da se to sada jako pojačava. Nije isto hraniti sebe (ja mogu jesti kruh i paštetu) i odgajati dijete i biti odgovoran za njega. Bilo bi nenormalnije da te takva situacija ne brine...Samo ipak mislim da treba ostati pozitivan, tražiti neki izvor prihoda na bilo koji način. I ako oboje mislite da je za vas vani bolja perspektiva, otići tamo. Zašto ne? Ne bi bili ni prvi ni zadnji. Naravno da vani nije super, ne teku med i mlijeko, ali ima država gdje je jednostavnije pronaći posao. Samo se dobro raspitajte i pripremite teren što bolje. Ovi što vam govore da niste normalni, nije to njihov život nego vaš. I da, malo pozitive uvijek treba, koliko god to teško zvučalo u sadašnjoj situaciji .

[Gingerbelly]

Mislim da hormonalno (i općenito psihofizičko stanje) tvog organizma trenutno dosta utječe na tvoje poimanje svijeta koji te okružuje. Sjeti se da tvoje misli dobrim (najvećim) dijelom tvore tvoju stvarnost. Ako gledaš stvari, ljude, situacije kroz crni okvir vrlo su male šanse da ćeš u tom okviru ugledati šarenu, optimističnu sliku.

Najprije, okani se tog "fataljističkog" stava. Ti ne znaš što ti sutra nosi. Možeš biti ne znam koliko pametna, intuitivna, promoćurna i genijalna...Ipak nikako ne možeš znati što ti budućnost nosi. Brineći unaprijed da će se sve razviti crno i bijedno krade ti toliko radosti i veselja iz trenutnog sata, dana...tjedna. Živiš ovaj život samo jednom. Ovaj sat imaš samo sad, ovaj tren. Idući sat ovaj više nikad nećeš moći doživjeti ponovo. Potrudi se da ti vrijeme koje protječe prođe u što kvalitetnijem ritmu. Tko može sam sebi život brigom produžiti za lakat?Ako si vjernik, pokaži malo vjere u Boga.

Obzirom da je moj brat programer koji otvorio vlastitu firmu(jer je bio ogorčen na situaciju kao i ti), znam otprilike o čemu govoriš. Njemu danas ide super. Ima klijenata kao u priči i doista je sretan. Imao je dosta ponuda za inozemstvo, i sasvim bi sigurno i otišao da mu nije "upalio" privatni posao.

Ja odlazak u inozemstvo ne vidim kao ništa po defolut loše.

Na stranu patriotizam i sve ako si ti u toj svojoj voljenoj zemlji prisiljen kraj mukotrpno završenog faksa skupljati pvc po kontejnerima. Ili strahovati hoćeš li djetetu moći kupiti pelene. Ako vam se otvaraju prilike u inozemstvu, potičem te najtoplije da ih prihvatite. Poznanstva i prijateljstva se jako brzo stvore. Pogotovo u zemljama kao što su njemačka ili Uk gdje ima jako puno i naših ljudi, koji se tamo dosta druže i drže zajedno. Dakle, ne strepi toliko...
Strepnja samo zamućuje vid. Ni ukojem ti slučaju ne pomaže. Živi dan za danom. Misli na to svoje djetešce u tebi koje zaslužuje smirenu majku. I zapamti, kad imaš zdravlje, zdravlje djeteta i muža, i ako ste zajedno...imaš sve. Ne treba ti ništa dodatno, jer sve ostalo doći će. Budi zahvalna na onome što ti je Bog već dao, i imaj vjere u to da te neće ostaviti na cjedilu. Niste ni prvi ni posljednji koji su se našli u toj situaciji, i svi su preživjeli...Dakle, imaš svoju struku. Imaš zvanje. Kvalificiran si radnik u firmi iz svoje branše. A to znači da raditi možeš u bilo kojem kraju svijeta. Nećeš biti gladna, niti će tvoje dijete biti gladno. Samo vjeruj u sebe.

I ne truj se više mislima o nepravdama koje su ti se dogodile!!Da, dogodile su se. I događaju se ljudima svaki dan!I mnogo, mnogo gore nepravde. Ali to nije razlog da svi sjednemo na guzicu i udarimo u plač. Ne. Ustani, svaki put. Makar ustajala svakodnevno. Ustani svaki put. To čini razliku između čovjeka koji na kraju uspjeva i onog koji propada. Drugi se prebrzo obeshrabrio i odustao.Ti nemoj.

Želim i tebi i mužu i bebici svijetlu i veselu budućnost uz želju da vas Bog blagoslovi. :-*

[Olivi]

Imas pravo biti zabrinuta i osjetljiva ali bi mogla malo promijeniti nacin gledanja na stvari da ti bude lakse. Ne znam koliko imas godina ali tvoje razmisljanje mi se cini dosta tinejdžerski. Ili ljudi rade u državnoj firmi ili su na minimalcu? Pa vecina ljudi je negdje izmedu, to sto ih ti ne znas/ne vidis ne znaci da ne postoje. Takoder odkad tezina fakulteta igra ulogu u icemu osim da te nauci ucit? Takve stvari si izbaci iz glave jer jednostavno nemaju smisla nit bi trebale imati. Bitno je prilagoditi se situaciji i ici dalje a ne stajati na mjestu i zamjerati svemiru sto je bio oh tako neposten prema tebi. Odlazak van je jedna takva mogucnost, realno stavite sve na papir i ako vam se isplati/imate zelje - odite. Ali nemoj onda doc u njemacku i kukat da ste svi troje u jednoj sobi i da ti sa svojim teskim fakultetom moras cistit zahode. Svu srecu u trudnoci, i ja sam u 7mj i znam da emocionalno nije lako

Takoder, digni se sa kauca i odi prosetat, vec ce ti bit bolje

[Bolen]

Zanimljivi odgovori prije svega. Neki su jako ohrabrujući i pozitivni a neki malo negativniji ali sve u svemu kvalitetni.
U svakom slučaju vam hvala da shvaćate moj problem i da vidite da mi se jednostavno nakupilo previše negativnih i loših iskustava i prevelika borba za opstanak u ovom hrvatskom društvu.
RAdi toga vjerojatno i imam ovo mišljenje koje imam.. Trudnice nisu bedaste nego imamo samo pojačane osjećaje koje i inače imamo. Tu je briga za maleno biće i koliko ćemo mu moći priuštiti ako nam jednostavno ne ide i nismo uspješni.
Ja sam čak razmišljala da naučim u narednu godinu programirati, pa da bi mi to dale dobre šanse da se napokon približim plaći ( i preskočim ju ) od 4000 kuna, ali je to programiranje tooliko teško da ne znam kad ću to uopće naučiti, a sad mi mozak u trudnoći baš i ne radi genijalno te se često pitam da li ima smisla učiti opet sasvim novo polje.

Prvo sam završila jednu tešku i stručnu školu, pa težak fakultet i nikad ništa, pa me opravdano brine da li ću naučiti tako i ovu grozno tešku informatiku i onda opet - ništa. ( Kakve sam sreće). Ili su jednostavno sa mnom zavladale crne i teške misli, pa tako razmišljam. Ok, znam da jesu i da je to razlog jer nikako nisam uspjela doći do ikakvog normalnog posla što je poražavajuće za osobu koja je uvijek bila ambiciozna, a čiji su fakultetski kolege svi dobili super mjesta. ( ali preko veze, normalno, koju ja nemam). Možda sam zato i toliko negativna naspram te veze i državnih poslova. Jer vidim samo te uhljebe koji rade vrlo malo, a sigurni su i vidim ljude koji crnče i svetkom i petkom i subotom i nedjeljom, a za plaćice od oko 3000 kuna. ( Što je po meni težak neuspjeh.)


nakon fakulteta ja nisam stala s obrazovanjem, nego sam mnogo ulagala u svoje znanje i tečajeve jezika i informatike i čak i par stručnih osposobljavanja i nikad nisam mirovala s učenjem, pa opet ništa. Normalno da mi je zato još teže palo, da ne mogu naći nikakav pristojan posao.
Ali eto, kako kažete , treba se pouzdati u Boga i da će naći nešto za mene.
Valjda mi neće uvijek biti ovako loše i možda ima neke kozmičke i Božje pravde da ću i ja jednom dobiti nešto normalno?

[Scissors.]

Bolen, ne znam koje si struke i iz kojeg grada, ali doista nije tako crno bijelo da postoje samo uhljebi u državnim firmama vs. vrijedni radnici koji rade za 3-4 tisuće kuna

u mom širem društvu, svi smo fakultetski obrazovani, ama baš nitko ne radi u državnoj firmi (štoviše, ta ideja nas odbija), a i imamo plaće veće od tog minimalca kojeg spominješ. i još nismo ničija djeca, ni ne možemo biti, jer smo iz manjeg mjesta došli studirati u Zg i tu našli poslove, i naša prezimena su ovdje nitko i ništa.

samo kažem da postoji i sredina. tko god ti se javio na ovu temu primjetio je jednu poveću količinu negative u tebi, i malo fatalistički pogled na situaciju u kojoj se nalaziš.

nije tako crno, i nije skroz nemoguće naći posao. ok, ja imam 'zagrebačko' iskustvo koje je ipak pozitivnije nego u manjim gradovima u Hrvatskoj, i znam da je tamo stoput teže naći posao, pa ne želim zvučati kao da pametujem.

ali činjenica da je netko završio fakultet, nije garancija ničega. i nebitno dal je on težak ili ne (plus, težina je jaaaako subjektivna stvar), bitnija je potražnja za tom strukom i specijalizacijom. pošto ne znam o kojoj se struci radi kod tebe, ne mogu znati da li je to traženo na tržištu rada ili ne.

pohvalno je da si se educirala i dalje, i nemoj odustajati. dalje će te odvesti želja na novom kvalifikacijom (nekom traženom i profitabilnom) nego prozivanje ostalih koji su nešto uspješniji, da je to samo zato jer imaju vezu.

u svakom slučaju, sretno!

[pixii]

Naravno da se brines za egzistenciju svojeg djeteta, ali ides daleko u krajnost.
Nauciti programirat nije samo nauciti programirat i imas osiguran posao jer tako nije u ni jednoj bransi. Ima tu sati i sati rada, truda i ucenja nakon zavrsetka skolovanja prije nego uopce uspijes zadovoljiti uvjete natjecaja. To ti govorim iz iskustva rada u IT industriji.
Ne znam kakva je to teska srednja skola niti fakultet koji si zavrsila, ali prvenstveno trebas krenuti od sebe i promijeniti nacin razmisljanja. Dosta puta je ono kako zracimo presudno na razgovorima za posao, a ne "papir" koji imamo.
Vecina mojih prijatelja i poznanika su fakultetski obrazovani, razna podrucija, nemaju pozadinu, nisu u politickim strankama i imaju poslove daleko vise placene od 3000 kn. Nije da svi rade usko u svojoj struci, ali rade.
Ne znam gdje u hrv zivis, ne kazem da je bajno, ali se moze.

[Bolen]

U potonjim odgovorima niste dobro shvatili moje misljenje. Ne kazem ja da postoje samo drzavne firme ili poslovi za minimalac. Kazem, da sam ja ove zadnje samo mogla dobiti a da potjecem iz branse za koju treba veza. Znam ja da ljudi koji zavrse ekonomski fakultet u Zgu vecinom rade u privatnom sektoru za puno vecu placu. Tako i zaposleni pravnici. Vecina se ljudi snadje. Ja pricam o sebi. Ne njima. Normalno da ne bi imala crno misljenje da sam se uspjela i ja snaci. Ne mogu biti pozitivna gledajuci kako samo drugi uspjevaju, a mi nemamo ni za najskromniji zivot. Super za njih, ali kako to hrani mene i moju obitelj? Frustracijom sto i ja to nemam.

[Olivi]

Pa promijeni bransu. I sama kazes da su se drugi uspjeli snaci, zasto ne bi i ti? Sto si sve pokusala da se to promijeni? Pisala si da si isla na neke edukacije, ljudi cesto misle da je to dovoljno, kao, ja ucim. Koje podrucje? Koliko je trazeno? Koliko te cini konkurentnom na trzistu rada? Ti si sad trudna pa naravno da neces trazit posao, ali tvoj partner moze. Bar se posao konobara moze lako naci ali kroz zivot se treba boriti. Pogotovo sad kad imate dijete

[Bolen]

Pokusavam ali mi mozak ne radi najbolje u trudnoci i energija mi je na niskim nivoima. Unatoc tome nastojim skoro svaki dan barem malo uciti programiranje. Samo ne znam koliko cu daleko stici. Da i to ne bu ulupano vrijeme na kraju...

[crna zlatokosa]

Bolen, jako kratko cu ti reci scenarij koji mi se dogodio u prvoj trudnoci:
Zadnje tromjeswcje nesanica, pa blaga komplikacija nakon poroda, strasno stresno raDoblje u kojem mi je mama krenula na kemioterpiju, kcer imala grcwvw i respiratorne krize zbog kojih je padala u nesvijest (prvi put s 8 dana, mislila sam da mi je umrla na rukama)... dobila sam otkaz nakon porodiljnog jer: ti si sad majka i budi doma s djetetom... krenula od nule u tridesetoj, sa postporodjajnom depresijom, rastala se par godina kasnije, jednostavno je svega loseg bilo previse i trebalo mi je vremena da se resetiram, od nule sam dosla na minimalac, pa gradila do promaknuca, promijenila posao, kupila stan sama za sebe i kcer, zaljubila se nanovo i evo za par dana trebam roditi drugo dijete.

Poanta: crne misli ti normalno dolaze, prvo sto si, kao trudna zena, u daleko nemocnijoj poziciji nego ilad prije, sad kad trebas biti skulirana i zen ti si u strahu i panici, u 7 mj trudnoce sw balans hormona minenja na nacin da endorfin opada a raste oksitocin koji ti suzava fokus, sto ti skodi ukoliko ke taj folus usmjerem na negativne misli. A opet, kako da se fokisiras na ista deugo lad je trenutno u tvom zivotu nekako sve crno i bez perspektive (tako sam bar ja procitala tvoje postove)...

Prvo ti predlazem da pokusas sve te misli sortirati na nacin sto je rijesivo a sto nije, trenutno je primarno da se dobro hranis, odmaras i da sama sebi reguliras emocije. Vjerujem da ces roditi ovdje i da cete makar prvu godinu biti ovdje? Za to vrijeme neces rijwsiti egzistemciju niti u jednoj od drugih eu zemalja, neces nista niti moci isplanirati, pa onda te planove tj realizaciju istih osatvi za vrijeme lada ces ih moci ostvarivati.

Vjerujem da ce sve biti dobro, iako jako tesko, puno mi se vaznijim sada cini to da sama sevi osiguras podrsku u iduca dva mjeseca i prvih par mjeseci nakon poroda.

Nisi mavela oniteljsku situaciju, ali ako imas krov nad glavom i zive roditelje (s kojima si makar u ok odnosim) gladna biti neces.

Kako spavas? Alo patis od nesanince, svakako obavijesti doktora koji ti vodi trudnocu, ili dr opce prakae.

[Scissors.]

Olivi kaže:

Pa promijeni bransu. I sama kazes da su se drugi uspjeli snaci, zasto ne bi i ti? Sto si sve pokusala da se to promijeni? Pisala si da si isla na neke edukacije, ljudi cesto misle da je to dovoljno, kao, ja ucim. Koje podrucje? Koliko je trazeno? Koliko te cini konkurentnom na trzistu rada? Ti si sad trudna pa naravno da neces trazit posao, ali tvoj partner moze. Bar se posao konobara moze lako naci ali kroz zivot se treba boriti. Pogotovo sad kad imate dijete

upravo to. nije dovoljno samo završiti fakultet, bez obzira koliko netko subjektivno mislio da je zahtjevan ili ne. na kraju je jedino bitno koliko je ta struka tražena ili ne. ista je stvar s dodatnim edukacijama.

najbitnije je sad naći nešto što je traženo i od sebe napraviti traženu 'robu'.

plus, kako je Olivi rekla, biti spreman raditi izvan struke, makar se radilo o poslu koji zahtjeva SSS, a ti si VSS. ljudi koji odu van itekako su toga svjesni i spremni na to.

[Bolen]

Zanimljive price. U svakom slucaju cu kasnije odgovoriti. I ja nastojim promjeniti bransu mada je to uzasno tesko I da bi se apsolvirala neka bransa vecinom trebaju godine truda. Uz malo dijete je to dosta teze. Vise nisam djevojka od 25 I sama pa da je to jednostavno. Budem vidjela sta mogu uopce.

[Gingerbelly]

Hm, ja te čak razumijem. Ovo što govoriš da je jako teško mijenjati branšu u tvojoj aktualnoj situaciji. Prekvalificirati se nije jednostavno niti studentu s faksa na faks, kamoli osobi koja je jako mnogo znoja i životne energije uložila u diplomu koja joj stoji negdje manje korisna od kuhinjske krpe. I, koja, nemojmo ni to zanemariti, možda slučajno baš doista i voli to svoje zvanje i nije ga upisala bezveze.
Hm...
Ne zavidim. Ali i ne mislim da bi trebala očajavati beznadežno. Programiranje je jako teško,je. Znam. Ali nije nemoguće. Samo se trebaš pripremiti psihički da ne može sve i odmah!
Mislim da si možda malo previše nestrpljiva i ne možeš podnijeti da ti se sudbina tako sporo i neizvjesno razmotava. Ti bi da vidiš platno do kraja...a to baš i nije realno. Nikome sutrašnjica nije zagarantirana. Taj moj brat o kojem sam ti pričala, recimo. Da on je programer, ima super firmu i zarađuje enormnu lovu, i putuje po svijetu i profesionalno se ostvario kao malo tko koga znam...Ali evo, nemaju djece(tko zna kad si to misle, ako ikad...sve je trenutno interesantnije, a gaze suvereno sredinu tridesetih!), vrhunac dana mu je neki prebolesno skupi ručak u nekom restaču, a još k tome ima i kroničnu bolest koja ga možda već sutra može onesposobiti za daljnji rad.
Nikome nije bajno.
Odredi svoje prioritete...
Moji su zdravlje i to da je moja obitelj skupa. Zajedno možemo sve. I kad sam radila i kad nisam, i kad je bilo teže i kad je bilo lakše uvijek sam bila sretna ako su ti preduvjeti bili ispunjeni. Ljubav se ne može jesti, znam. To mi je jasno. Ali ne odustaj od traženja posla najprije u svojoj struci. Vani. Svakako bih ti preporučila inozemstvo, osobito radi ovih iskustava koje kažeš da si doživjela ovdje. Spakirajte kovčežiće, i potražite svoju sreću i prilike drugdje. Ovdje ste se dovoljno zadržali.

Osobno poznajem barem pet mladih obitelji koji su otišli vani (Irska,Island,Australija, Švedska...) i niti jedan od njih još se nije vratio. Po pričama više su manje zadovoljni i žive mnogo boljim standardom negoli je bio slučaj tu.I gotovo svi imaju malu djecu
Da napomenem, mnogi su od njih su diplome ovjesili o klin i rade neke druge poslove...Nije se lako pomiriti sa tim, ali je i nužno ako želiš biti realan, objektivan i čvrsto stajati na zemlji. Diploma neće propasti. Danas sutra još ti može koristiti...samo prilagodi očekivanja i budi ponešto strpljivija što se razotkrivanja sudbine tiče, i što se tiče očekivanja naspram karijere.

Svi smo mi na kraju srednje škole imali priliku dobro razmotriti što i kako nam valja dalje. Na žalost, mnogi se tu zeznu. I meni je užasno teško vidjeti ljude koji s diplomom kose travu, rade u konzumu ili na kiosku. No, očekivanja koja smo imali kao 18-ogodišnjaci često se znaju izvitoperiti kasnije, u surovosti reale.

S druge strane, valja napomenuti i da još uvijek postoje i struke koje se dobro plaćaju, jako traže i gdje nije nemoguće dobiti posao. Samo eto, treba imati nos za to kad je vrijeme. A ponekad to znači i ne poslušati srce ili najizraženiji afinitet pri izboru zanimanja, već realnu situaciju u zemlji i realnu potražnju kadra.
Vizavi veza i vezica, toga ima svuda, ne samo u tvojoj struci. Danas i za posao spremačice treba povući trideset rukava. Činjenica. Ali nije da je nemoguće ponekad i uspjeti unatoč takvom uobičajenom poretku. Ja sam oba posla dobila bez jedne jedine veze. Predala prijavu i čekala. Javili se i puf. A na svako to mjesto prijavilo se još dosta ljudi, nije da nisu mogli birati po ovim i onim kriterijima...Dakle, nekad treba imati i malo optimizma.

Velim, nikad ne znaš što te čeka iza ugla.

Ono najbitnije je da sačuvaš ono najvrednije, fizičko i psihičko zdravlje, jer si bez toga tek nigdje.
S zdravom psihom možeš dogurati daleko. Današnje vrijeme iziskuje emotivnu stabilnost, mentalnu čvrstinu i vjeruju u sebe i kad stojiš sam protiv svih izgleda.
Trenutno ti hormoni ne pomažu. Ali budi sigurna da će sve to već doći na svoje mjesto. Samo ne očajavaj i ne padaj u depru. Sutra je novi dan. Možda ti donese sve ono što si željela. A možda još nešto bolje.

[Bolen]

crna zlatokosa kaže:

...

Svaka čast na tvojoj priči. Činiš se jako jakom osobom, kad si to sve uspjela prevladati i živjeti normalno. Možda si to uspjela baš zato što si bila sama s bebom i morala si osigurati jedino egzistenciju za nju. na žalost, ja imam i poprilično nesposobnog muža koji mi je pao također na teret, pa me onda sve to vjerojatno lomi da se od mene očekuje da uzdržavam i njega i dijete, a kao što se vidi nisam uspješna osoba i ne uspjevam dobiti neki posao od kojeg bi to mogla. Pa me to vjerojatno užasno uništava, što na kraju moram ovisiti o pomoći svojih roditelja u svojim poznim godinama. Normalno, mnogi bi mi rekli da otkantam muža koji je nesposoban i ne može se ili ne želi brinuti za dijete.
Možda ga ne trebam otkantati skroz, ali bi bilo dobro da ga prebacim njegovim roditeljima na brigu dok on ne radi. ( jer su mu nudili posao, a on neće). Pa onda ako ne želi raditi, ne mora biti sa mnom i bebom za to vrijeme i ok. Ako mu to nije cilj. Jer, kalkuliram i kalkuliram i nikako ne mogu iskalkulirati kako ćemo svi živjeti od moje crkavice, na koju moju roditelji moraju obavezno pomagati a to je stvarno sramota da mi oni moraju pomagati u mojim godinama i dok dolazi dijete. Normalno, ta pomoć podrazumijeva i to da ih moram često slušati i ucjenjuju me ako ih ne slušam da neće ovo i ono. Što mi stvara dodatan stres.

A dotle njegovi roditelji ne pomažu s ničim. Toliko malo daju, da je to teška sramota, mada sam trudna. Znam ja da oni ne trebaju ništa davati ( zašto bi trebali), ali helouuuu ako oni ne daju onda mu ja moram davati od svoje crkavice i od pomoći svojih roditelja, a to je nepravedno do kraja. Moji su užasno naivni pa su navikli na to da daju, pa mi onda vele da kako nemam dovoljno i za njega i ljute se na mene što mu više ne želim pomagati i davati kao "obitelj bi trebala biti na okupu itd" "imamo dovoljno" i sl. Ali da i imamo dovoljno za život, da li mene netko pita da li želim spiskati svu lovu na njega ili želim štediti za dijete ili za nešto drugo?


Zato bih se voljela maknuti u neku zemlju koja bi mi mogla dati neki posao od kojeg bi se mogla uzdržavati pa da mi ne treba pomoć roditelja non stop. Šta čovjek može od 2700 kuna plaće? Pa to nije dovoljno ni za režije i hranu, ni blizu. A tu sam stvarno kao u okovima ropstva. Dala bih sve da mogu živjeti normalno kao čovjek i s normalnom plaćom uzdržavati dijete i da ne moram nikoga vječno moliti za pomoć.

[Bolen]

Gingerbelly kaže:

...

Baš to. Užasno je teško mijenjati struku u mojim godinama. Dok sam imala energije završila sam par jednogodišnjih prekvalifikacija i čak i magisterij iz jednog teškog područja. Ali sve to me nije ni približilo poslu. Očito mi je struka netražena ili nepriznata.

Teško je samom sebi priznati da si jednostavno svo obrazovanje profulao, a ja imam ne jedno već 4 zanimanja. Tako da mi je užasno teško sad ići u peto zanimanje, a to bi bilo najteže od svih ( informatika). mada je to jedino što me još zanima. Nije više ostalo ništa, a da me zanima. Ali je programiranje baš preteško da ga naučim na nivou da bi me netko zaposlio. Znam, da bih da ga naučim napokon imala posao koji želim i s kojim bi mogla uzdržavati i dijete i cijelu obitelj, ali je to urnebesno teško i mučim se s tim prestrašno a ne znam dokle ću doći i da li će to opet sve biti uzalud, ako se ni do sad nisam uspjela s ničim zaposliti.


U svakom slučaju, lijepo je razmišljanje da je obitelj najbitnija i da treba biti na okupu i ja se isto inače psihološki dosta oslanjam na svojeg muža ali s druge strane mi on isto stvara i ogromne probleme i nervozu koju možda ne bih imala do te mjere da on nije takav, već normalan i požrtvovan muž i budući otac. Ali kad vidim njegove roditelje, ne čudi me što nije takav postao. Uopće. Jer ni njegovi njemu nisu ništa pružili i jako su nerazumni i bezobrazni ljudi. Koje nije nimalo briga kad me trudnu uzrujaju i kad ja dajem njihovom sinu umjesto da skupljam za dijete, kojemu će trebati svašta. Znači, tim ljudima je teško za mjesečne troškove života za svojeg sina dati i 15 posto sume koju inače trošimo, dok on svaki malo ne radi. Nego neka sve plaćam ja, jer sam mu žena.. I šta onda reći takvim ljudima? Na koji način voditi s njima razgovor i opravdati sebe? Trpim i trpim, da ništa ne daju a da on ne radi i onda kad puknem i napokon im nešto kažem ja ispadam vještica, crna ovca koja pravi probleme u obitelji, ucjenjivačica njegovih roditelja i slične ljepote. Znači tako me nazivaju u trudnom stanju. Onda na to, dođu moji roditelji koji se ljute što stvaram probleme kod njegovih umjesto da mu happy dajem novac od toga što mi oni daju i kažu mi da sam katastrofa koja samo bijesni non stop i stvara probleme. Pa njegovi nazovu moje da stvaram probleme, a onda me moji ucjenjuju i tak.. Zato sam i mislila otići u Njemačku da se maknem od svih tih luđaka, a nikoga normalnog u blizini. Još mi muž na kraju ispadne da je jedini ok jer me smiruje i saslušava, a što mi to vrijedi kad mi on zapravo i stvara te probleme?

Uglavnom, ne znam kako ću to sve riješiti jer normalno da ja volim muža i da mi nije drago da se idem razvoditi od njega i biti potpuno sama s malenim djetetom i da to ne smatram nekom "super cool opcijom" koja će mi riješiti probleme budući mi puno znači i njegova podrška i potpora ali kako prisiliti odraslog čovjeka da svoju roditeljsku ulogu shvati ozbiljnije i radi i poslove koje inače možda i ne bi radio, a zbog djeteta, to ne znam.. Samo znam da me njegovo izvlačenje od poslova koje ne želi raditi i koji mu ne pašu izluđuje, jer helouuu dijete je tu. Ima masa likova koji naprave dijete, pa odu i ne žele se brinuti za njega i imati veze s njim, a onda ako je on takav bolje da kaže i da sve znamo i imamo riješeno nego da non stop slušam lažna obećanja njega i njegovih roditelja koji me samo izluđuju i radi čega sam u nekoj vrsti trudničke depresije.

Eto, puno problema, a malo odgovora.. Valjda ću se stabilizirati narednih dana i biti od veće energije učiti to programiranje koje mi je sad jedina nada da ću moći uzdržavati svoju obitelj, bez roditeljske pomoći.


Sad ste vjerojatno upoznatiji s problemom radi čega sam u toj depresiji, a koji nije nimalo lagan za riješiti. Vjerojatno se zato puno više bavim drugim ljudima i njihovim životima i poslovima nego svojim problemom i kako ga riješiti. Pošto sam toliko duboko u gabuli i na dnu, da više ne vidim ni tračak svjetla u svom ovom kaosu. Čak mi se čini da se i super nosim sa svime što mi ti ljudi rade! Da bi netko drugi završio u Vrapču ili na Normabelima svaki dan! A to si nisam htjela dopustiti, jer ne želim trovati dijete s lijekovima ili se prepuštati suludim mislilma s kojima bi mogla ugroziti trudnoću. Znam samo, da uz te ljude ne mogu biti mirna ni tri dana ukupno.

[Bolen]

Scissors. kaže:

....

Bilo bi u svakom slučaju genijalno kad bi se ja maknula u drugu zemlju zato jer ovdje nemam zapravo ništa. Ni neko društvo, ni normalnu obitelj, a ni posao. ja sam se ove godine i htjela maknuti i učila intenzivno njemački i onda sam saznala da sam - trudna. Hvala Bogu na tome, beskrajno hvala, ali sad sam opet prikovana za Hrvatsku i život bez posla i s ovakvim ljudima oko sebe.

Gledala sam da li se prima neka porodiljna naknada u Njemačkoj i da odem sad tamo i da tamo rodim i maknem se od svih ali na žalost ništa od toga. Tako da nemam nikakvu ideju kako riješiti svoje probleme osim da i dalje žicam roditelje za pomoć jer s porodiljnim ne mogu ništa. A da odem u Njemačku, mogu se vjerojatno zaposliti nakon šest mjeseci djetetova života kao i mnoge druge žene ali tko zna kako je to s jaslicama i vrtićima. Kod nas tek od prve godine djetetova života postoje jaslice. Tako da sam momentalno rob ovih prilika i ne postoji ništa da me izvuče iz ove situacije. Mogu samo ležati na kauču i plakati. Ili staviti sve njih na ignore i živjeti od nešto malo ušteđevine koju imam i koja je bila namijenjena djetetu i svemu što treba za dijete.. Možda bolje kupiti sve rabljeno, pa si taj novac zadržati i barem neću morati biti rob ucjena mojih roditelja ili trpiti roditelje muža.

Sad kad sve to pogledam, čini mi se da nije nikako normalno da je čovjek u kontaktu s ljudima s kojima se nakon razgovora ili rasprave osjećaš kao da te vlak pregazio i zreo za psihijatrijsku pomoć. Znači, ti ljudi osim što ne pomažu ničime još me i vrijeđaju. Ja kad njima kažem da ne želim imati više posla s njima jer ničim ne pomažu i koriste me, onda mi oni kažu da ih ucjenjujem. Znači ucjena je to da inzistiram da se oni pobrinu za svojeg sina, a ne ja. I onda mi još nabiju i osjećaj krivnje, a plus , bojim se da ne nazovu moje roditelje jer moji nikad nisu na mojoj strani. Stvarno ne znam kako bih trebala na koji način sa tim ljudima izaći na kraj? Dokle ide to da mogu raditi od mene štogod žele?

[Scissors.]

Nažalost, tvoj najveći problem nije nemogućnost nalaženja posla u struci, nego nesposoban muž koji ne pomaže koliko bi trebao, i njegova obitelj na grbači. To je čak i teži problem.

Jedino što mogu savjetovati je ozbiljan razgovor s njim, ne petljanje njegovih roditelja, nego baš s njim. Pa da vidi ako se on malo ne trgne, da je on taj moji može izgubiti sve, i ženu i dijete.

[Bolen]

Svaki dan razgovaramo i nista. U svakom slucaju besmisleno.