Otrovni roditelji

[Leonardo247]

maraaa kaže:

leondardo nema te čega biti sram, tvoja zatovorenost i osjećaj manje vrijednosti su upravo rezultat što živiš u nesigurnoj obitelji. Nisi se rodio s time. Prije 20-30 godina nije ni bilo izbora pomoći, danas koliko toliko ima izbora i šteta neiskoristit da s nekim porazgovaraš.
Vjeruj mi nisi jedini s takvom situacijom. Pokušaj

znam znam ali shvatite me ne moguu

[plavooko35]

Leonardo247 kaže:

Moji roditelji su ovakvi
TATA: Od njega još nijednom nisam čuo nikakvu pozitivnu rečenicu za mene, nikad me nije nazvao mojim imenom, uvijek su to neki nazivi životinja ili nešto slično,od njega nikad nisam čuo riječ ´sine` uvijek me sramoti gdje god dođemo, voli popiti pa se na meni "otresa"..... Govori mi kako mi glavu treba razbit od zid,ili kako me treba zatvorit u "obor" sa svinjama itd....

MAMA: Ona i nije loša kao tata,ali ima i ona svojih "žutih minuta".... Npr. imam brata i sestru... obadvoje su najveći problemi..... pa tako kad se mama naživcira na mene se "otresa" u jednoj situaciji je bilo : držala je nož u ruci i rekla :"oćes sad da te probodem s nožem"... šta bi vi uradili u takvoj situaciji.... koliko mi je dosta takvih roditelja rekao sam :"Slobodno,učini mi uslugu"... Onda me je ona pljunila :/ ......

Vjerovatno moji roditelji nisu svjesni da nakon teškog odgoja 2 djece imaju još jedno koje ima 13 godina ,kojeg treba izvest na pravi put,koji treba upoznat zivot, a ne sjedit u 4 zida ne izlazit iz kuce slusat dosadnog oca ... ja uopće nemam samopuzdanja u sebe uz to imam i komlex manje vrijednosti... jednostavno stid me je samog sebe,bojim se pojavit u javnosti,zbog losih kritika,nemam ni prijatelja jer zivim u odbacenom dijelu grada..... Mamu volim najvise ma sto god da mi uradila ili rekla,ali tatu... ona za mene nije TATA ..... i evo isprico sam vam samo djelic svojeg tuznog zivota, ne mogu pisat sve jer bi mogao napisat knjigu..... i da jos usputno svaki dan razmisljam o samoubojstvo... molim vas bilo sta recite na moju situaciju da je korisno. Hvala :'(

Leonardo da se i ja ukljucim. Ni ja nisam imao samopouzdanja tvojih godina i zatvarao sam se u sebe, nit sam imao prijatelja, ali ces s vrimenom kada izadjes iz puberteta to prevazici. Nemoj pomisljati na samoubosjstvo nikada jer znaj da si u pubertetu sada i da neces isto misliti sa 20 i vise godina . Znam da ti je tesko ali vjeruj mi proce i to . Samo ti kazem da sam i ja bio u slicnoj situaciji i proslo je .

[Leonardo247]

plavooko35 kaže:

Leonardo da se i ja ukljucim. Ni ja nisam imao samopouzdanja tvojih godina i zatvarao sam se u sebe, nit sam imao prijatelja, ali ces s vrimenom kada izadjes iz puberteta to prevazici. Nemoj pomisljati na samoubosjstvo nikada jer znaj da si u pubertetu sada i da neces isto misliti sa 20 i vise godina . Znam da ti je tesko ali vjeruj mi proce i to . Samo ti kazem da sam i ja bio u slicnoj situaciji i proslo je .

ne vjerujem da ce kod mene

[Azz]

Leonardo nizanje tužnih smajlića na forumu ti neće pomoći. Jesi li nazvao one brojeve?

[Silencium]

misterijazivota kaže:

Negdje sam čula dobru rečenicu - Sada ste dovoljno odrasli i pametni da postanete sami svoj roditelj. Drugim riječima, jedini autoriret u svom životu.

Odlična misao!

U posljednje vrijeme čitala sam razne teme iz psihologije jer me je zanimao mehanizam izražavanja ljutnje.
Većina tekstova pokazuje da je okidač koji nas dovodi u neravnotežu bilo kojeg tipa povezan s ranim obiteljskim odnosima, pa tako i u slučaju koji je mene zanimao - izražavanje ljutnje na neprimjeren način (neprimjerenost uključuje potiskivanje i nijekanje, kritiziranje, okrivljavanje, verbalnu agresiju...itd.).
U navedenom primjeru, ekstremni primjeri pogrešnih uvjerenja mogu biti:
- da je ljutnja ljubav - u obiteljima u kojima su bili prisutni gnjevni sukobi,
- da je ljutnja apsolutni ne, ne - u obiteljima u kojima se ljutnja prikrivala i nije smjela izražavati.

Iako je ovo indirektno vezano uz temu, napisala sam jer mislim da će uočavanje ovog mehanizma (i rad na sebi) možda nekome pomoći da uvidi kako su naše neprimjerene reakcije uvjetovane obiteljskim odnosima čak i kad ti odnosi nisu bili dovoljno ekstremni da ih osvjestimo kao problematične.

Naime, naišla sam na tekst koji objašnjava tezu kako (partnerska) ljubav iznosi van sve što joj nije nalik: kad primimo puno ljubavi, sve ono što ne sliči ljubavi izaći će iz nas u obliku ljutnje, tuge, straha, bola zbunjenosti i svih ostalih potisnutih negativnosti koje su pohranjene u našoj memoriji i koje nismo nekome oprostili.

[žacko11]

Ma najgori su mi komentari,kada ljudi pričaju kako "trebaš" imati djecu,da se o tebi brinu pod stare dane.Mislim lijepo se,iznad svega brinuti o nekomu svomu,ali nije li to ipak malo sebično i posesivno?
Majka koja ti nikada podrške ne pruži,kada ti je najpotrebnija,niti sasluša tvoje probleme,več samo kuka kako je njoj teško,jbg.
Kada se,želiš primit nekoga odrteđenog posla,komentar bi bio u papagajskom stilu-"ma nije to za tebe".
Otac pak,ima profesionalnu deformaciju jer je ing ETF-a,pa u stanu mora bit sve ko u labosu posloženo na crtu.Kada bi došla djeca njegovih frendova sa posla,obično te otac ponižava,kao konju jedan ima da mu se poklonite ,vidiš kak je M... gosdpodin pravi,jer je pola svijeta proputovao u 6-om osnovne.
U biti,povlađuje tuđoj djeci na štetu svoga djeteta.
Pa,ako je k tomu majka još i dominantna,oko puberteta,se ne usudi nju pitati,več ti moraš izreferirati kaj je "mama radila čitavo jutro"? Tek,pod starije dane kad filmić izvrtim unatrag,postajem svjestan težine tih pitanja.
Ono različiti su u svakoj domeni.Ona sa sela iskompleksirana,on iz grada samouvjeren ali vremenom pred njom manji od makova zrna.
Pa nadalje kad shvatiš njena koketiranja,jer dakako ti ništa ne kužiš,jednostavno ne možeš poslije imati neki adekvatni prisniji odnos,ako se to nekako ne riješi oli prevaziđe. Jbg.osječao bih se kao licemjer a ,nisam takav tip kao brat.
Poz.

[nebesko plavi]

Leonardo247 kaže:

Moji roditelji su ovakvi
TATA: Od njega još nijednom nisam čuo nikakvu pozitivnu rečenicu za mene, nikad me nije nazvao mojim imenom, uvijek su to neki nazivi životinja ili nešto slično,od njega nikad nisam čuo riječ ´sine` uvijek me sramoti gdje god dođemo, voli popiti pa se na meni "otresa"..... Govori mi kako mi glavu treba razbit od zid,ili kako me treba zatvorit u "obor" sa svinjama itd....

MAMA: Ona i nije loša kao tata,ali ima i ona svojih "žutih minuta".... Npr. imam brata i sestru... obadvoje su najveći problemi..... pa tako kad se mama naživcira na mene se "otresa" u jednoj situaciji je bilo : držala je nož u ruci i rekla :"oćes sad da te probodem s nožem"... šta bi vi uradili u takvoj situaciji.... koliko mi je dosta takvih roditelja rekao sam :"Slobodno,učini mi uslugu"... Onda me je ona pljunila :/ ......

Vjerovatno moji roditelji nisu svjesni da nakon teškog odgoja 2 djece imaju još jedno koje ima 13 godina ,kojeg treba izvest na pravi put,koji treba upoznat zivot, a ne sjedit u 4 zida ne izlazit iz kuce slusat dosadnog oca ... ja uopće nemam samopuzdanja u sebe uz to imam i komlex manje vrijednosti... jednostavno stid me je samog sebe,bojim se pojavit u javnosti,zbog losih kritika,nemam ni prijatelja jer zivim u odbacenom dijelu grada..... Mamu volim najvise ma sto god da mi uradila ili rekla,ali tatu... ona za mene nije TATA ..... i evo isprico sam vam samo djelic svojeg tuznog zivota, ne mogu pisat sve jer bi mogao napisat knjigu..... i da jos usputno svaki dan razmisljam o samoubojstvo... molim vas bilo sta recite na moju situaciju da je korisno. Hvala :'(

Nevjerovatna priča. Roditelji luđaci, al kako ti pomoći? Bijesan sam kad ovo čitam!! Nije za vjerovati kakvih roditelja ima? U jedno budi siguran: tvojim roditeljima je potrebna stručna psihijatrijska pomoć, a ti bježi čim budeš punoljetan (samo gdje?)!

[nebesko plavi]

moonsoon kaže:

istina. davno sam na faksu imala seminar o međugeneracijskim prijenosima zlostavljanja i istražujući literaturu pronašla ključnu rečenicu - ako smo svjesni da je ono što su nam roditelji činili zlostavljanje, tada nećemo i sami postati zlostavljači; ako nismo svjesni, ako za njihovo neprihvatljivo ponašanje pronalazimo izlike i isprike i opravdanja, tada je velika vjerojatnost da ćemo isti model ponašanja primijeniti na svojoj djeci.

ne znam, analizirajući sebe, uviđam da u meni negdje duboko, duboko još uvijek čuči malo dijete koje je paralizirano strahom i treba roditeljsku pomoć, podršku i utjehu. više ne živim sa svojima, što je veliko olakšanje, ali i dalje sam financijski ovisna o njima (još sam student, a sa studentskim je poslovima tako kako je) i to oni jako dobro iskorištavaju.

trpjela sam njihova sranja dvadeset i tri godine, utjecalo mi je na život, na faks, na prijateljstva i veze, uspjela sam si napraviti brdo (srećom, ne fatalnih) zdravstvenih problema, i svega mi je toga stvarno dosta. ali ne znam, doista ne znam, kako ih isključiti jednom zauvijek. znam da samostalnost, prvenstveno financijska, ima presudnu ulogu u svemu tome, ali što dotad? kako im onemogućiti pristup tom najranjivijem dijelu sebe, odnosno,tom malom, uplašenom djetetu iz čije su perspektive oni sveznajući i svemogući?

Mislim da je tu najbolje izbjegavati ih pa i svaki kontakt sa njima. To je pravi recept i pali provjereno. Ovo govorim iz glave pa možda i neće biti tip top, ali je tako najbolje, znam jer sam to činim. Kao da ide na tebe zmija koja će te ujesti, zašto bi je čekala pa nakon ugriza ti nju grizla, udarala? Ako znaš gdje je zmija, obiđi to mjesto. Ako baš nekad moraš tamo - neka bude što kraći kontakt. Ako ipak špricne otrov - ne smiješ čuti što kaže, ne zanima te, ignoriraj! Skrij podatke o sebi - što radiš, gdje ideš, koliko si platila, gdje si kupila, kod kojeg frizera ideš, majstora za ovo i ono. Neka tvoj kontakt bude brz i minimalan, jer naravno NEMAŠ VREMENA, ŽURIŠ!!!! Takve osobe se ne mogu promjeniti i može ih se jedino izbjegavati. Mama, tata ne možemo razgovarati na tom nivou - ŽURIM, ĆAOOOO... Kamenu ne možeš ništa dokazati, kamen je kamen!! I na kraju obavezno ono najvažnije - nakon svega NE BITI KAO ONI!!!

[žacko11]

Ma,svaki iole licenciran psiholog bi ti rekao,pod uvjetom da si korektna na svim razinama spram njih,da kada odeš sa njihovog ,kažimo "nedjeljnoga zajedničkog tradicionalnoga ručka" pogledaj u sebe,...kako se osječaš kada odlaziš,bolje nego li si ušla oli gore? Ako se još gore osječaš,poanta je takove "formalnosti" svesti na nekaku razumnu minimalnu sferu.
To je ona tipična slika odrasla dječaka,kojega majka tako rado i posesivno al ispitivački gleda, dok dečko jede i žvače hranu,..ali on ju ne žvače ,več guta.Guta,Jer osječa tu projekciju prodorna majčina pogleda,pa samo trpa,da što prije prođe po nj nelagodna situacija.A mama ko majka," pitanja,vazda jedna te ista" da se ponavlja ko afrička papiga.

[Lyte-as-a-rock]

Jeste ikad bili u situaciji da ste zastali i da niste mogli vjerovat da ste dio vlastite obitelji ?....

žacko11 kaže:

A mama ko majka," pitanja,vazda jedna te ista" da se ponavlja ko afrička papiga.

To ti ona tako pretjerano pita uvijek jedno te isto zato što je zapravo to ne zanima,al je naučila da bi kao brižne majke trebale tako pitati i postupati pa onda na taj način prezentira tu ulogu,koja se prepoznaje kao glumatanje baš po tom specifičnom pretjerivanju...

[*LoLa*]

dead-as-a-rock kaže:

Jeste ikad bili u situaciji da ste zastali i da niste mogli vjerovat da ste dio vlastite obitelji ?....

Da.
Vjerovatno mnogi od nas koji su imali teško djetinjstvo znaju one trenutke u kojima se u kući odvija drama, a ti si u kutku svoje sobe sklupčan poput malene kornjače u suzama. Jedva čekaš da sve završi, a cijelo vrijeme misliš da je sve samo ružan san.
Da, bojala sam se za sebe.
Da, čuvala sam mlađu sestru i brinula da ona što manje vidi, zna, osjeti.
Sve je to ostavilo trajne posljedice na moje postupke i moje ponašanje.
Da mogu mijenjala bih prošlost, ne bih nikome poželjela slično, jer koliko god takvi događaji nas ojačali, toliko su me i poremetili...

[soldier]

dead-as-a-rock kaže:

Jeste ikad bili u situaciji da ste zastali i da niste mogli vjerovat da ste dio vlastite obitelji ?....

da i to na više načina, u više situacija...najčešći su osjećaj nemoći pred stresom, bijesom, vikanjem, tuđom živčanosti, nasiljem za koje kao mali ali i kasnije niti nisi svjestan zašto postoji, niti ti nije jasno u čemu je tvoj tu udio problema, a znaš samo da se osjećaš krivim, nepoželjnim u tome momentu na tome mjestu...

a druga najčešća situacija je dok me recimo stari znao omalovažavati, da nisam za ništ osim eventualno za dimnjačara, da nisam sposobni, da nikad nebudem samostalni (direktno ili indirektno) i dok ismijava nekakve moje hobije recimo ili dok nešto općenito radim...
onda se pitam da li sam ja isto otud, s istoga okruženja ili koji q se dogodil ili se događa nekojim ljudima da su takvi patološki degenerici i to nad vlastitom djecom?

to mi se usadilo već u podsvijest, ta "policija", "kontrola", pa s vremena na vrijeme osjećam onak "oslobađajući" osjećaj da bi bolje bilo da se niti rodio nisam..imam iskreni autentični oslobađajući osjećaj da bi to bilo lakše i bolje za sve..

[žacko11]

Ja mislim,iz osobnog iskustva kako majke obično koje su ujedno i posesivne ,žele imati "policijski nadzor " nad djetetom "od 30-tak god."
A otac ,ka otac,pošto se ne može nit želi izderivati na materi,obično krene podučavat matematiku,a od straha sav zablokam kad mu vidim natmurenu facu koja samo čeka grešku da me natambura.
Majke znaju iči čak i do te mjere ,za muškoga sina da na njegovu curu postaju bolesno ljubomorne...pa im dakako niti jedna ne valja jer svakoj nađe manu.
Ne valja nit prezaštitnički majčin odnos,kada se postavlja trčeči pred rudo," kak njen sinek nije taki".
Dakako,ak se želiš osamostaliti kao individua,odseliš se od roditelja,...ali čim bi se telefonski javio, na kraju bi permanentno završavala sa dramatičnotragičnim uuhhh.

[Lyte-as-a-rock]

Po meni je emocionalna distanca najbolje rješenje...ja sam ih odmakla već sa 6 god.,a sad 2 do 3 desetljeća kasnije smo naizgled jako dobri...pod zadovoljenim preduvjetom da su oni dobri prema meni..
Jesam zla ako kažem da se za njih ne osjećam baš emocionalno vezana???
Iako nas doduše povezuje mjesto stanovanja i razmjena dobara..

Zapravo,ne mrzim ih i ne ljutim se,samo mi je jebeno svejedno ...

soldier kaže:

to mi se usadilo već u podsvijest, ta "policija", "kontrola", pa s vremena na vrijeme osjećam onak "oslobađajući" osjećaj da bi bolje bilo da se niti rodio nisam..imam iskreni autentični oslobađajući osjećaj da bi to bilo lakše i bolje za sve..

Nikad nemoj tako razmišljati o sebi ,niti razmišljaj o tuđoj "dobrobiti",nego se uvijek prema drugima postavi pitajući:
Šta si ti meni?????

[nebesko plavi]

žacko11 kaže:

Ja mislim,iz osobnog iskustva kako majke obično koje su ujedno i posesivne ,žele imati "policijski nadzor " nad djetetom "od 30-tak god."
A otac ,ka otac,pošto se ne može nit želi izderivati na materi,obično krene podučavat matematiku,a od straha sav zablokam kad mu vidim natmurenu facu koja samo čeka grešku da me natambura.
Majke znaju iči čak i do te mjere ,za muškoga sina da na njegovu curu postaju bolesno ljubomorne...pa im dakako niti jedna ne valja jer svakoj nađe manu.
Ne valja nit prezaštitnički majčin odnos,kada se postavlja trčeči pred rudo," kak njen sinek nije taki".
Dakako,ak se želiš osamostaliti kao individua,odseliš se od roditelja,...ali čim bi se telefonski javio, na kraju bi permanentno završavala sa dramatičnotragičnim uuhhh.

Koliko ti momak imaš godina kad te otac, kako kažeš tambura? I kako te "tambura"? Mislim i ja sam to prolazio prije nekih 35 godina, ali naprosto ne mogu vjerovati da toga ima i danas!!? Dobro znam da ima i to jako puno, ali ipak? Daj iz prve ruke pa još školovan otac? Kad je otac tele sa kamena sa par dana škole, ajd još to i ide (znam da ne ide, al lakše je shvatiti), al faks završiti i biti takva bundeva? Pa pitaj ga lijepo polako: tata pa jel znaš da češ za 30 g. biti djeda, a ja muškarac u najboljoj snazi?

[nebesko plavi]

*LoLa* kaže:

Da.
Vjerovatno mnogi od nas koji su imali teško djetinjstvo znaju one trenutke u kojima se u kući odvija drama, a ti si u kutku svoje sobe sklupčan poput malene kornjače u suzama. Jedva čekaš da sve završi, a cijelo vrijeme misliš da je sve samo ružan san.
Da, bojala sam se za sebe.
Da, čuvala sam mlađu sestru i brinula da ona što manje vidi, zna, osjeti.
Sve je to ostavilo trajne posljedice na moje postupke i moje ponašanje.
Da mogu mijenjala bih prošlost, ne bih nikome poželjela slično, jer koliko god takvi događaji nas ojačali, toliko su me i poremetili...

Takvi položaji te ne mogu "neporemetiti", ako si normalna osoba. Ako si bilmez kao takvi onda nastaviš sa svojom djecom kao i oni. Prije par dana vozim ženu i kćer u grad, kad sa strane ceste neki majmun se unio djevojci u lice i vidim gadno joj prijeti, ma past će batine. Momentalno sam se uznemirio i htio okrenuti i vratiti se autom. Naravno žena i mala me odgovoriše od toga itd....

[žacko11]

nebesko plavi kaže:

Koliko ti momak imaš godina kad te otac, kako kažeš tambura? I kako te "tambura"? Mislim i ja sam to prolazio prije nekih 35 godina, ali naprosto ne mogu vjerovati da toga ima i danas!!? Dobro znam da ima i to jako puno, ali ipak? Daj iz prve ruke pa još školovan otac? Kad je otac tele sa kamena sa par dana škole, ajd još to i ide (znam da ne ide, al lakše je shvatiti), al faks završiti i biti takva bundeva? Pa pitaj ga lijepo polako: tata pa jel znaš da češ za 30 g. biti djeda, a ja muškarac u najboljoj snazi?

Ma,pričao sam u prošlo-svršenom vremenu,tada sam bio klinac 4-5 razred osnovne,sjebano djetinjstvo sa insuficijentnom podrškomn roditelja kada bi to iole kakova situacija zahtijevala.,sječam se jednom na tjelesnom odgoju,me bilo sram se skinuti u dres gačice da mi se ne vide ožiljci i brazgotine po nogama od remenove kopče,s kojom je mlatio....Mislim,da tu "školovan" mnogo i ne pomaže,znam da je na poslu vodio ogorman odjel,veliki teret,a doma nesklad sa ženom,koji se na meni obično projicirao,...jer je bi nemočan u bilo kake verbalne ekrobacije ulaziti sa svojom ženom nenadlajavom ,koja imade britku jezičinu.A,očito je svoje frustracije morao negdje "izbaciti"..ugl. ne zamjeram mu,morti jedino da se pokušao sa ženom suočiti,pa kako bilo da bilo,kažem bio je prof. deformirana opusa ponašanja,,..stara bi otišla u drugu smjenu,a on došao iz prve i prvo ručak,pa bi onaj šporet gotovo kao ritualno,na drva ribao i čistio svakodnevno po sat vremena,prao suđe jer je mater čitala romane,..itd idr....

[*LoLa*]

nebesko plavi kaže:

Takvi položaji te ne mogu "neporemetiti", ako si normalna osoba. Ako si bilmez kao takvi onda nastaviš sa svojom djecom kao i oni. Prije par dana vozim ženu i kćer u grad, kad sa strane ceste neki majmun se unio djevojci u lice i vidim gadno joj prijeti, ma past će batine. Momentalno sam se uznemirio i htio okrenuti i vratiti se autom. Naravno žena i mala me odgovoriše od toga itd....

Znaš što je najžalosnije?
Svjesna sam da sa mnom nije sve uredu, da tražim dramu kad je nema, da sam pretjerano sitničava, kontrol frikuša, neurotična i prepuna ispada.
Ima trenutaka kada sama sebe mrzim i kada samo plačem, jer mi je žao ljudi oko mene koji me vole i koje ja volim, a ne znam kako im to pokazati...

[gđica]

Mislim da svaka osoba reagira drugačije. I jasno, efektira se na nju svaki događaj drugačije. Najžalosnije od svega što mnogi ljudi uporno traže opravdanje za svoje nemogućnosti i vlastiti neuspjeh i na koncu okrive roditelje. Svi imamo roditeljima nešto za zamjeriti, zar ne?
Ne mogu se sjetiti gdje sam to pročitala, bit će neka knjiga, karikiram - ne postoji dobar odgoj.
I tu se slažem.
Naposljetku, svako odbijanje čokoladice u dućanu na naš: mama kupi mi, ostavilo je negativne posljedice, tako da koliko god tema bila ozbiljnog i osjetljivog karaktera toliko i nije. Znam dosta ljudi koji umjesto da krenu dalje i da puste ranu da zacijeli, oni ju uporno nanovo otvaraju i sami produbljuju nešto što je iz početka bilo površno.
Koliko god imala roditeljima za zamjeriti (realno), toliko sam im i zahvalna jer im nije bilo lako i ponekad bi se trebali staviti u perspektivu roditelja.
Dosta obiteljskih drama proizađe iz financijskih nemogućnosti. Dostojevski je i sam pisao da bijeda izvlači najgore iz ljudi, da bijeda uzima i ono zadnje humanosti što ostane u čovjeku.
Svakako treba sve raspraviti s roditeljima, sve ono što osjećamo mirno izraziti, ako osoba teško prima kritiku - napisati pismo. Onda nema prekidanja i tada vas nitko neće omesti u izražavanju osjećaja.
Osoba koja radi probleme je i sama u problemu i treba vidjeti kako možemo pomoći toj osobi.
Ako se situacija baš nikako ne može riješiti, kao što je već netko napisao - emocionalna distanca.

[*LoLa*]

gđica kaže:

Mislim da svaka osoba reagira drugačije. I jasno, efektira se na nju svaki događaj drugačije. Najžalosnije od svega što mnogi ljudi uporno traže opravdanje za svoje nemogućnosti i vlastiti neuspjeh i na koncu okrive roditelje. Svi imamo roditeljima nešto za zamjeriti, zar ne?
Ne mogu se sjetiti gdje sam to pročitala, bit će neka knjiga, karikiram - ne postoji dobar odgoj.
I tu se slažem.
Naposljetku, svako odbijanje čokoladice u dućanu na naš: mama kupi mi, ostavilo je negativne posljedice, tako da koliko god tema bila ozbiljnog i osjetljivog karaktera toliko i nije. Znam dosta ljudi koji umjesto da krenu dalje i da puste ranu da zacijeli, oni ju uporno nanovo otvaraju i sami produbljuju nešto što je iz početka bilo površno.
Koliko god imala roditeljima za zamjeriti (realno), toliko sam im i zahvalna jer im nije bilo lako i ponekad bi se trebali staviti u perspektivu roditelja.
Dosta obiteljskih drama proizađe iz financijskih nemogućnosti. Dostojevski je i sam pisao da bijeda izvlači najgore iz ljudi, da bijeda uzima i ono zadnje humanosti što ostane u čovjeku.
Svakako treba sve raspraviti s roditeljima, sve ono što osjećamo mirno izraziti, ako osoba teško prima kritiku - napisati pismo. Onda nema prekidanja i tada vas nitko neće omesti u izražavanju osjećaja.
Osoba koja radi probleme je i sama u problemu i treba vidjeti kako možemo pomoći toj osobi.
Ako se situacija baš nikako ne može riješiti, kao što je već netko napisao - emocionalna distanca.

Slažem se.
Ne možemo kriviti roditelje za sve. Ipak je to najteži posao koji čovjek može dobiti.
No svjedno, mislim da u ovu temu ulaze oni roditelji koji su zlostavljali djecu na ovaj ili onaj način. Ne one "male" zabrane kad ne možeš dobiti uvijek ono što hoćeš, već zlostavljanje koje ostavlja trajne ožiljke...