Što znači imati svoje "ja"?

[SgtHartmann]

Prvi put otvaram temu na ovom podforumu.Volio bi cuti sto vi pomislite kad cujete kad netko stalno naglasava da ima svoje "ja" ili/i da se nekom savjetuje da mora imati svoje "ja"?Cemu naglasavanje vlastitog postojanja kad je ono toliko ocito?Cemu naglasavanje sebe opcenito?Nikada nisam uspio dokuciti sto netko zeli reci, kad ima poriv sebe spominjati u bilo kojem drugacijem kontekstu osim ocitog.Nervira li vas takvo ponasanje?

Ukoliko nije postapalica, naglasavanje sebe u bilo kojem drugom kontekstu osim ocitog je definitivno znak da postoje duboki problemi sa osnovnom percepcijom vlastitog identiteta.Nikada jos do sada nisam sreo covjeka, koji racionalno barata domenom vlastitog samopouzdanja da upotrebljava "ja" u gore spomenutom kontekstu.

Takvi ljudi imaju takodjer poriv spominjati sebe u svim mogucim varijantama kad nesto prepricavaju da mi ne bi slucajno propustili njihov osvrt na problematiku o kojoj se diskutira.Obicno se u takvim izlaganjima 5 puta spomene "ja", 10 puta "meni" i neizostavne varijante "sebe","sebi","sobom" jedno 13 puta.

Mislim da se radi o vrlo nesigurnim ljudima za koje se ponekad i kaze da imaju samopouzdanja samo zato jer nepregledno puno puta vezu sebe uz neku pozitivnu argumentaciju pa ih se na taj nacin i asocira.Teski ljudi za podnositi i zato prakticiram odmicanje

[GosponProljeće]

Mislim da si pobrkao,kad se kaže "imati svoje ja" misli se na imati čvrst karakter sa jasno izraženim stavom i mišljenjem,razmišljati svojom glavom.
Prepoznao sam se u ovom dijelu da često koristim riječi poput ja,meni itd.

[SgtHartmann]

GosponProljeće kaže:

Mislim da si pobrkao,kad se kaže "imati svoje ja" misli se na imati čvrst karakter sa jasno izraženim stavom i mišljenjem,razmišljati svojom glavom.
Prepoznao sam se u ovom dijelu da često koristim riječi poput ja,meni itd.

Sto sam pobrkao tocno?

Mislim da razumijem sto zelis reci no karakterne osobine nemaju veze sa afirmacijama.Razmisljanje "svojom" glavom znaci argumentirati nesto sa pozicije svrsi shodnog argumenta koji ne smije imati vecu tezinu ako se unosi osobno vrednovanje.Ukoliko takav argument polozi "test" vjerodostojnosti i bolje kvalitete onda je on sam po sebi cvrsci i ne ovisi o tome tko ga je izgovorio.

Zato ne razumijem cemu napominjanje vlastitog identiteta izvan uobicajenog jer nista ne postaje "vrednije" ili "pametnije" ako se to nesto nekom pripisuje.

[Paradisaea]

SgtHartmann kaže:

Volio bi cuti sto vi pomislite kad cujete kad netko stalno naglasava da ima svoje "ja" ili/i da se nekom savjetuje da mora imati svoje "ja"?

U prvom slučaju pomislim da taj netko nema "svoje ja", a u drugom slučaju da se radi o nametljivcu koji se voli gurati gdje ne treba.

S obzirom da se fraza "imati svoje ja" najčešće koristi u kontekstu imanja čvrstog karaktera ne vidim potrebu naglašavanja nečeg takvog. Vjerujem da to rade ljudi koji ni sami sebi ne vjeruju da su zapravo čvrstog karaktera.

SgtHartmann kaže:

Razmisljanje "svojom" glavom znaci argumentirati nesto sa pozicije svrsi shodnog argumenta koji ne smije imati vecu tezinu ako se unosi osobno vrednovanje.Ukoliko takav argument polozi "test" vjerodostojnosti i bolje kvalitete onda je on sam po sebi cvrsci i ne ovisi o tome tko ga je izgovorio.

Ne radi se uvijek samo o argumentima i težini ili vjerodostojnosti argumenata. Ponekad se odluke ili mišljenja formiraju na temelju intuicije, subjektivnog stava pa i osjećaja što ne mora imati nikakve veze s bilo kakvim validnim argumentima. I često su takve odluke, naravno u kombinaciji s imalo zdravog razuma, dobre. I nisu za svakog iste pa je teško procjenjivati tuđe odluke jer često ne znamo ni kontekst, ni okolnosti ni pozadinu donošenja istih.

Rekla bih za onoga tko sam donosi odluke za sebe, neovisno o "težini" tuđih argumenata, tko vjeruje u sebe i spreman je i podnijeti rizike koje takva odluka ili više njih nosi, za takvog bih rekla da "svoje ja". Takva je osoba spremna i priznati da je njegovo ja pogriješilo, pa što sad.

[SgtHartmann]

Paradisaea kaže:

U prvom slučaju pomislim da taj netko nema "svoje ja", a u drugom slučaju da se radi o nametljivcu koji se voli gurati gdje ne treba.

S obzirom da se fraza "imati svoje ja" najčešće koristi u kontekstu imanja čvrstog karaktera ne vidim potrebu naglašavanja nečeg takvog. Vjerujem da to rade ljudi koji ni sami sebi ne vjeruju da su zapravo čvrstog karaktera.



Ne radi se uvijek samo o argumentima i težini ili vjerodostojnosti argumenata. Ponekad se odluke ili mišljenja formiraju na temelju intuicije, subjektivnog stava pa i osjećaja što ne mora imati nikakve veze s bilo kakvim validnim argumentima. I često su takve odluke, naravno u kombinaciji s imalo zdravog razuma, dobre. I nisu za svakog iste pa je teško procjenjivati tuđe odluke jer često ne znamo ni kontekst, ni okolnosti ni pozadinu donošenja istih.

Rekla bih za onoga tko sam donosi odluke za sebe, neovisno o "težini" tuđih argumenata, tko vjeruje u sebe i spreman je i podnijeti rizike koje takva odluka ili više njih nosi, za takvog bih rekla da "svoje ja". Takva je osoba spremna i priznati da je njegovo ja pogriješilo, pa što sad.

Moze biti da neki to rade jer sumnjaju u cvrstocu vlastitog karaktera.Slazem se da ima takvih ljudi i ako si procitala do sada neke osvrte na temu kakav dojam takvi ljudi ostavljaju, lako je zakljuciti da je to vrlo naporno.

Kada nesto argumentiramo onda se obicno ne trivijalizira.Ljudi koji se sluze misljenjima umjesto argumentima u nekoj raspravi u kojoj zele da se njih kao sugovornike ozbiljno dozivi redovno dozivljavaju skriveni otpor(opravdan u svakom pogledu) pa se onda cude atributima kao sto su "dosada" "sveznajuc" "sarlatan" "onaj koji sve zna".
Zna se sto je argument i zna se sto je misljenje.Nije i ne smije nikada postati isto.

Upravo tako!Kontekst je presudan sto smo i ustanovili do sada.Upravo zbog toga je nametanje "svojeg ja" bespotrebno kao i odbijanje uvazavanja necijeg drugog misljenja zbog istog razloga.Komunikacija mora biti dvosmjerna inace nema smisla i postaje monolog.

Covjek kojeg ti opisujes sam sebi zadaje nedostatke koje ne mora imati jer nema nikakvog razloga trenutacno ne promijeniti svoja uvjerenja ako naidje na dokazano bolje argumente.Ukoliko i dalje inzistira sa "sistemom svoga ja" nalazi se pod opterecenjem tastine te snosi posljedice koje nisu bas tako lake uvijek.Takvi ljudi obicno lako prelaze preko svojih pogresaka i zato ih ponavljaju.Bagatelizacija pogresaka je pogubna skoro uvijek bas zbog ponavljanja.

[Paradisaea]

SgtHartmann kaže:

Kada nesto argumentiramo onda se obicno ne trivijalizira.Ljudi koji se sluze misljenjima umjesto argumentima u nekoj raspravi u kojoj zele da se njih kao sugovornike ozbiljno dozivi redovno dozivljavaju skriveni otpor(opravdan u svakom pogledu) pa se onda cude atributima kao sto su "dosada" "sveznajuc" "sarlatan" "onaj koji sve zna".
Zna se sto je argument i zna se sto je misljenje.Nije i ne smije nikada postati isto.

Ne temelji se život na argumentiranim raspravama i nisam mislila samo na to. Uzmi za primjer mišljenje koje formiramo o nekoj osobi (koji argument može pobiti činjenicu da ti netko jednostavno ne leži?) ili npr. odluku da promijeniš posao sa kojim si nezadovoljan (argumenti protiv?) ili npr. odluku da se oženiš nekom za koju misliš da je pravi izbor za tebe?

Sva tri primjera govore o mišljenju/odluci koja je subjektivna i za koju ti ne može netko sa strane dati argumente zato što ne razmišlja iz tvoje već iz svoje perspektive.

... nametanje "svojeg ja" bespotrebno kao i odbijanje uvazavanja necijeg drugog misljenja ...

Kao što je bespotrebno uvažavanje svačijeg mišljenja. Tko to može izdržati uopće? Prenaporno je, bespotrebno i ne vodi ničemu.

Covjek kojeg ti opisujes sam sebi zadaje nedostatke koje ne mora imati jer nema nikakvog razloga trenutacno ne promijeniti svoja uvjerenja ako naidje na dokazano bolje argumente.

Što su dokazano bolji argumenti u primjerima koje sam navela?

[GosponProljeće]

He čekaj malo,ali ako ti već o nekom imaš mišljenje da je on pametan i kuži stvari,njegova riječ će ti vjerojatno imat veću težinu naspram nekog u koga nemaš takvo povjerenje i to samo zbog prethodne naučenosti da je pametni često u pravu.
Istina je da ljudi koji se previše veličaju znaju bit prilično naporni i da to može imati svoje uzroke u nekakvoj nesigurnosti,ili čak smatraju da ih okolina dovoljno ne prepoznaje kao znalca i onda si sam želi dat priznanje.
Na ovo da si pobrkao sam mislio da pretjerano spominjanje vlastitog identiteta nema nikakve veze sa čestom uzrečicom "imati svoje ja".Kao što se za nekog može reći da je beskičmenjak suprotnost tomu je kad se za nekog može reći da ima svoje ja.

[SgtHartmann]

GosponProljeće kaže:

He čekaj malo,ali ako ti već o nekom imaš mišljenje da je on pametan i kuži stvari,njegova riječ će ti vjerojatno imat veću težinu naspram nekog u koga nemaš takvo povjerenje i to samo zbog prethodne naučenosti da je pametni često u pravu.
Istina je da ljudi koji se previše veličaju znaju bit prilično naporni i da to može imati svoje uzroke u nekakvoj nesigurnosti,ili čak smatraju da ih okolina dovoljno ne prepoznaje kao znalca i onda si sam želi dat priznanje.
Na ovo da si pobrkao sam mislio da pretjerano spominjanje vlastitog identiteta nema nikakve veze sa čestom uzrečicom "imati svoje ja".Kao što se za nekog može reći da je beskičmenjak suprotnost tomu je kad se za nekog može reći da ima svoje ja.

Ovo o cemu ti pricas je razina pristranosti prema nekome ovisno o tome koliko je jasna njegova "povijest" tocnih argumenata i to je sve.Takva procjena nema veze sa objektivnoscu jer nitko nije toliko pametan da bas svaki put briljantno argumentira.

Ovo o ljudima koji preuvelicavaju svoju ulogu si jako dobro objasnio.Samo zele sebi dati priznanje i to je sve.

Moze i ne mora biti povezano u istom covjeku.Naglasio sam da je naporno ako prelazi granicu uobicajenog.Ovo o cemu ti govoris su fraze kojima se ljudi sluze da opisu neciju karakteristiku no to nema veze sa onim sto sam htio reci.

[Student-ETFBiH]

To znači imati jak i čvrst karakter, jaku volju da nešto napraviš i realiziraš do kraja, bez obzira šta neko o tome govorio ili mislio.

[imanuel kant 1]

To znači imati svoj stav,okovjenčan čvrstoinom karaktera,koji se ne mijenja tako lako.
Naravno treba razlikovati normalno svoje ja,koje je u neku ruku ispravno i u redu,od vječnog svojeg ja,koje je veoma trvdoglavo i ne mijenja mišljenje ni pod čim.Dakle svoje ja kao promjenivo je u redu ali kao tvrdoglavost i prevelika osjetljivost je loše.

[gabriela00]

to znači ne biti ovca. biti samosvjestan, znati što želiš u životu i ne slijediti stado.

[Fred zvani Malj]

To znači imati čvrstinu i da nisi konformist kakvih ima na svakom koraku.
A znači i da si u stanju pregaziti svoje sitne potrebe,emocije,slabost u ime nekih svojih principa i odluka,što veliki broj ljudi ne može.
Netko za koga se kaže da ima svoje "ja" to može,a ako ne ide slijedom toga onda to radi zato što to ne želi tako,a ne zato što se kao drugi nije u stanju na nešto nagnati ili od nečega suzbiti i suzdržati.

[SgtHartmann]

imanuel kant 1 kaže:

To znači imati svoj stav,okovjenčan čvrstoinom karaktera,koji se ne mijenja tako lako.
Naravno treba razlikovati normalno svoje ja,koje je u neku ruku ispravno i u redu,od vječnog svojeg ja,koje je veoma trvdoglavo i ne mijenja mišljenje ni pod čim.Dakle svoje ja kao promjenivo je u redu ali kao tvrdoglavost i prevelika osjetljivost je loše.

Ovo objasnjenje se najvise priblizilo temi.Radi se o ljudima koji izvan uobicajenog spominju sebe na razlicite nacine a ta iritantna navika je razlog pitanja teme.
Ljudi objasnjavaju da je to naglasavanje pozitivnih karakternih osobina no primjere koje navode mogu se vise primjeniti kao definicija upornosti.

Sto se tice upornosti i to moze biti pogubno ako je pomijesana sa tastinom i ponosom.Nastavljati nesto raditi samo zato da ne bi netko nesto rekao ili zbog nade da ce postati ispravno samo ako se ostane dovoljno uporan je uvijek los izbor postupka no to je off topic.

[imanuel kant 1]

SgtHartmann kaže:

Ovo objasnjenje se najvise priblizilo temi.Radi se o ljudima koji izvan uobicajenog spominju sebe na razlicite nacine a ta iritantna navika je razlog pitanja teme.
Ljudi objasnjavaju da je to naglasavanje pozitivnih karakternih osobina no primjere koje navode mogu se vise primjeniti kao definicija upornosti.

Sto se tice upornosti i to moze biti pogubno ako je pomijesana sa tastinom i ponosom.Nastavljati nesto raditi samo zato da ne bi netko nesto rekao ili zbog nade da ce postati ispravno samo ako se ostane dovoljno uporan je uvijek los izbor postupka no to je off topic.

U pravu si potpuno.Ljudi su veoma tašti i veličaju vlasito ja.Razne fraze tipa:Imam svoje mišljenje,briga me za tuđe.Imam svoj život i svoje postupke,briga me za druge.Ja tako hoću.Ja ne praštam.Ide uspravno itd.
Klasične izlišne faze ljudskog ega.Naravno ima tu i dosta pozitivnosti,no poenta je u tome što se imati svoje ja,često vezuje za tvrdoglavost,veliko jastvo ličnosti koja ne trpi kritike,nije ju briga za druge itd.Odsustvo prihvatanja drugačijeg mišljenja.Jačanje subjekta.To nas i sprječava u napretku jer niko ne želi sikočiti iz vlasitog subjekta.To je koncept društva.No to nije tema.
Ova tema vlastitog ja se usko vezuje i za pojam časti i osvete.Npr.što su društva zaostalija taj osjećaj je jači.Prije 500 godina kada bi muškarac uvrijedio drugog muškarca,to se moralo riješavati dvobojem,jer onaj koji bi oprostio prvi (a neko uvjek mora prvi) bi bio ismijan,te bi odbrana tog vlastitog ja bila jača od života.I danas se to dota prenjelo samo u drugom smislu.No ovde je više pitanje vlastitog ja u smislu stavova i čvrstine nego u smislu časti.
I sam ljudi će uvjek cijeniti čvrstinu i čovjeka sa jakim egom.Zašto?Zato što on pretstavlja gromadu,jačinu,koja se lako ne mijenja,koja ima plemenite osobine vlastitog ja koje se stavlja u uzvišeni odnos.To je pogrešno jer se kod pojedinca formira subjektivan sud da je on u pravu i da je to sigurno.Dakle nema samokritičnosti.Iz toga proizilazi da on mora junački da odbrani to svoje zastupanje i da bi bila sramota ako to ne uspije.Iz toga proizilazi pogrešan sud o tom vlastitom ja koje se mora odbraniti pod svaku cjenu.Ali to je začaran krug,jer svako ko bi izašao iz ovoga bio bi zgažen iz društva.
No problem je što se tome ne treba dati taoriska već smao praktična vrijednost.Ako te neka osoba iznevjeri i uvrijedi (npr.žena te prevari) i ti odbijaš da joj oprostiš usljediće rije tipa:Svaka čast on ima svoje ja,ima svoju čast neće da je dalje kalja.
To je u neku ruku u redu,ali više iz prakitčnog smisla,jer ti bi trebao teorijski oprostiti,pošto tako pokazuješ još jaču snagu ali ne i praktično radi toga što bi se to moglo ponoviti,što bi ponovno mogao ispasti prevaren i ismijan od društva itd.Dakle razlika između teorije i prakse.Ovo je malo nejasan primjer ali se može dobo protumačiti.
Sve u svemu imati umjereno svoje ja uopšte nije loše i ono je teoirjska slabost a praktična potreba društva kojim se održava ravnoteža odnosa (od država pa do pojedinca) jer kada bi jedna strana previše popustala to bi narušilo ravnotežu i ta strana bi patila.Ali treba raditi na ubijanju vlastitog ja do one neke podnošlive granice međuodnosa,ali mu nikada ne treba daviti preveliki teorijski prostor u smislu uzimanja ka srcu i stavljana u neki položaj uvišenosti tipa:Ja kad kažem,kažem.Ja kad prekinem,prekinem itd.
To je što se tiče umjerenog vlastitog ja.
A što se tiče tvrdoglavosti to je posebna priča i posebna vrsta narcisiodnosti u kojoj pojedinac ne može svjesno prihvatiti vlastite pogreške,i ona je jako loša po društvo.

[SgtHartmann]

imanuel kant 1 kaže:

U pravu si potpuno.Ljudi su veoma tašti i veličaju vlasito ja.Razne fraze tipa:Imam svoje mišljenje,briga me za tuđe.Imam svoj život i svoje postupke,briga me za druge.Ja tako hoću.Ja ne praštam.Ide uspravno itd.
Klasične izlišne faze ljudskog ega.Naravno ima tu i dosta pozitivnosti,no poenta je u tome što se imati svoje ja,često vezuje za tvrdoglavost,veliko jastvo ličnosti koja ne trpi kritike,nije ju briga za druge itd.Odsustvo prihvatanja drugačijeg mišljenja.Jačanje subjekta.To nas i sprječava u napretku jer niko ne želi sikočiti iz vlasitog subjekta.To je koncept društva.No to nije tema.
Ova tema vlastitog ja se usko vezuje i za pojam časti i osvete.Npr.što su društva zaostalija taj osjećaj je jači.Prije 500 godina kada bi muškarac uvrijedio drugog muškarca,to se moralo riješavati dvobojem,jer onaj koji bi oprostio prvi (a neko uvjek mora prvi) bi bio ismijan,te bi odbrana tog vlastitog ja bila jača od života.I danas se to dota prenjelo samo u drugom smislu.No ovde je više pitanje vlastitog ja u smislu stavova i čvrstine nego u smislu časti.
I sam ljudi će uvjek cijeniti čvrstinu i čovjeka sa jakim egom.Zašto?Zato što on pretstavlja gromadu,jačinu,koja se lako ne mijenja,koja ima plemenite osobine vlastitog ja koje se stavlja u uzvišeni odnos.To je pogrešno jer se kod pojedinca formira subjektivan sud da je on u pravu i da je to sigurno.Dakle nema samokritičnosti.Iz toga proizilazi da on mora junački da odbrani to svoje zastupanje i da bi bila sramota ako to ne uspije.Iz toga proizilazi pogrešan sud o tom vlastitom ja koje se mora odbraniti pod svaku cjenu.Ali to je začaran krug,jer svako ko bi izašao iz ovoga bio bi zgažen iz društva.
No problem je što se tome ne treba dati taoriska već smao praktična vrijednost.Ako te neka osoba iznevjeri i uvrijedi (npr.žena te prevari) i ti odbijaš da joj oprostiš usljediće rije tipa:Svaka čast on ima svoje ja,ima svoju čast neće da je dalje kalja.
To je u neku ruku u redu,ali više iz prakitčnog smisla,jer ti bi trebao teorijski oprostiti,pošto tako pokazuješ još jaču snagu ali ne i praktično radi toga što bi se to moglo ponoviti,što bi ponovno mogao ispasti prevaren i ismijan od društva itd.Dakle razlika između teorije i prakse.Ovo je malo nejasan primjer ali se može dobo protumačiti.
Sve u svemu imati umjereno svoje ja uopšte nije loše i ono je teoirjska slabost a praktična potreba društva kojim se održava ravnoteža odnosa (od država pa do pojedinca) jer kada bi jedna strana previše popustala to bi narušilo ravnotežu i ta strana bi patila.Ali treba raditi na ubijanju vlastitog ja do one neke podnošlive granice međuodnosa,ali mu nikada ne treba daviti preveliki teorijski prostor u smislu uzimanja ka srcu i stavljana u neki položaj uvišenosti tipa:Ja kad kažem,kažem.Ja kad prekinem,prekinem itd.
To je što se tiče umjerenog vlastitog ja.
A što se tiče tvrdoglavosti to je posebna priča i posebna vrsta narcisiodnosti u kojoj pojedinac ne može svjesno prihvatiti vlastite pogreške,i ona je jako loša po društvo.

Iznimno rijetko se moze procitati ovako slojevito i dobro objasnjenje.Slazem se sa svime i potpisujem.
Siguran sam da si primjetio kako se osobnost stimulira u medijima na vrlo agresivan nacin.Poruka je vrlo uznemirujuca jer izaziva poguban efekt za napredak sto si ti jako dobro objasnio.
Jednostavan primjer imas i u ekonomiji gdje se snizavanjem cijena rada i proizvoda neke ljude ili/i organizacije brise sa lica zemlje.Jedan snizi cijenu i postaje jeftiniji a kada se prikljucuju drugi onda to vise nije konkurencija vec stvaranje nezdravih uvjeta jer iskljucuju jedan drugoga beskompromisnim "individualnim" pristupom(u ovom slucaju je to cijena).

Pogledaj malo kako se mlade ljude priprema na zivot dvosmislenim porukama koje stimuliraju laktarenje i bezrazlozni suparnistvo.
Da se razumijemo covjek treba biti definiran i imati karakter no sada se te stvari stimuliraju van svake proporcije i zato se cak dvoje ljudi rijetko mogu dogovoriti jer svakog najvise zanima vlastita guzica.

Samo si predoci sta bi se dogodilo u vrijeme kada su ljudi osnivali prve zajednice da nisu suradjivali i da je svako tjerao svoje "ja" kao imperativ?
Zajednicu napadne neka zivotinja svi bi se razbjezali!Lovci bi lovili za sebe dok bi drugi umirali od gladi u iscekivanju plodova zemlje.Suradnja je neophodna za napredak.
Slucajno da se netko ne sjeti prigovoriti da stimuliram komunizam i uravnilovku jer to stvarno nema nikakve veze!

[NMT]

pobrkali ste tvrdoglavost i karakter. nije isto.

tvrdoglavost je kad i usprkos znanju da si u krivu tupiš svoje jer ne želiš ispasti neznalica, tj taština i ponos ti ne da priznati pogrešku.

karakter je imati set osnovnih pravila po kojima se vodiš u životu. npr nekim je ljudima u karakteru da je njihova riječ sveto pismo, pa ako on kaže da će doći sutra u 8h navečer i napraviti to i to, on će doći i napraviti to makar mu to bilo zadnje u životu i nema izmotavanja poslije, ili će ako je baš u takvoj nemogućnosti, čim sazna za istu, obavijestiti drugu stranu da ne može iz tog i tog opravdanog razloga i dogovorit će se za drugi termin.

to je samo jedan primjer, isto vrijedi i za stisak ruke i poštovanje dogovorenog bez pisanog ugovora i slično, znači ljudi koji sve dogovore usmeno i jednostavnim stiskom ruke znaš da je to to, bez potrebe nekog dodatnog osiguravanja, on će izvršit svoj dio dogovorenog.


svoje ja može značit da kad si na poslu ne daš da te šef nagovara ili traži da radiš besplatno prekovremeno ili da radiš ono što ti nije u opisu posla, jer tako nije dogovoreno prilikom pristanka na rad i slično.

svoje ja može značit živjet na određeni način, npr na svom imanju, po svojim uvjetima, bez obzira na to što govore susjedi, ti radiš po svome, gradiš po svome sadiš po svome, vadiš po svome....

e sad, granica između tvrdoglavosti i karaktera je tamo kad se spozna da nisi u pravu. ako si tvrdoglav, nastavit ćeš po svome, ako nisi, prihvatit ćeš tuđi savjet.

[SgtHartmann]

NMT kaže:

pobrkali ste tvrdoglavost i karakter. nije isto.

tvrdoglavost je kad i usprkos znanju da si u krivu tupiš svoje jer ne želiš ispasti neznalica, tj taština i ponos ti ne da priznati pogrešku.

karakter je imati set osnovnih pravila po kojima se vodiš u životu. npr nekim je ljudima u karakteru da je njihova riječ sveto pismo, pa ako on kaže da će doći sutra u 8h navečer i napraviti to i to, on će doći i napraviti to makar mu to bilo zadnje u životu i nema izmotavanja poslije, ili će ako je baš u takvoj nemogućnosti, čim sazna za istu, obavijestiti drugu stranu da ne može iz tog i tog opravdanog razloga i dogovorit će se za drugi termin.

to je samo jedan primjer, isto vrijedi i za stisak ruke i poštovanje dogovorenog bez pisanog ugovora i slično, znači ljudi koji sve dogovore usmeno i jednostavnim stiskom ruke znaš da je to to, bez potrebe nekog dodatnog osiguravanja, on će izvršit svoj dio dogovorenog.


svoje ja može značit da kad si na poslu ne daš da te šef nagovara ili traži da radiš besplatno prekovremeno ili da radiš ono što ti nije u opisu posla, jer tako nije dogovoreno prilikom pristanka na rad i slično.

svoje ja može značit živjet na određeni način, npr na svom imanju, po svojim uvjetima, bez obzira na to što govore susjedi, ti radiš po svome, gradiš po svome sadiš po svome, vadiš po svome....

e sad, granica između tvrdoglavosti i karaktera je tamo kad se spozna da nisi u pravu. ako si tvrdoglav, nastavit ćeš po svome, ako nisi, prihvatit ćeš tuđi savjet.

Tvrdoglavost spada u karakterne osobine sta ne?Jesi kad cuo da se za nekoga kaze da je tvrdoglav uz dodatak "on ti je takav"?

Tako je!Imati zdrave kriterije ponasanja znaci biti formirana licnost(ako pod time podrazumijevamo objektivan odnos prema svemu sa cime dolazimo u kontakt)koja nosi sa sobom karakterne osobine.Takav covjek ima definiran karakter.

Ova situacija sa sefom moze spadati u katogoriju imanja svojeg "ja" ako se pod time misli da taj netko inzistira biti korektan a biti korektan je jako pozeljna karakterna osobina.

Sve ovo sto si nabrojao se lako moze svrstati u objasnjenje pojma imati svoje "ja" no ovdje se postavlja jos jedno pitanje.Zasto pretjerivati sa naglasavanjem toga?Cemu pridavati iznimnu vaznost tome?Kada se nesto argumentira pa ispadne da je krivo spominjanje da iza toga stoji necije "ja" ne cini taj argument najednom ispravnim ili obratno kada se argument pokaze istinitim ta istina ne postaje "veca" ili "snaznija" ako ju se povezuje sa necijim "ja".Argument ima onoliku tezinu koliko je vjerodostojan i to je sve.

[NMT]

da, može se pretjerivat i pretjerano naglašavat nečije ja, ako to čini ista osoba o kojoj se radi, tj ja pretjerano naglašavam svoje ja, onda je to obično znak hvalisanja i iskazivanja 'muškosti', a ako to čini netko drugi umjesto nas, npr frend naglašava tvoje 'ja', onda je to znak karaktera, a može biti i eufemizam za egocentričnost.

no, po meni, najbolji karakter ima onaj tko je uvijek voljan učiti i naučiti nešto novo, iskusiti i probati nešto novo, prihvatiti tuđi savjet nakon promišljanja o njemu, ako smatra da je koristan, a opet, voditi se svojim unutrašnjim glasom i slušanjem onog što se njemu čini kao pozitivno, a ne što mu drugi kažu da je pozitivno ili logično i normalno.

to izvana može izgledati kao da nemaš svoje 'ja', jer možda nekom djeluješ kao nestabilna i neodlučna osoba koja ništa ne zna, ali takvi ljudi, ja mislim, najbolje prolaze i najbolje se slože s drugima, bilo u vezi, u poslovnom životu, prijateljstvima ili poznanstvima općenito, kratkim i prolaznim.

biti otvoren za novo, a opet imati ideju što želiš i orijentir koji te vodi u životu, to je po meni idealna kombinacija ega. Znači JA ZNAM što hoću, ali kako hoću, to ne da ne znam, nego mislim da se može ostvariti na milijun načina, od kojih su neki bolji, neki lošiji, pa prema tome, mogu se prilagodit situaciji tako da dobijem to što hoću a da ne povrijedim druge i ne stvorim neprijatelje gdje ne treba.

[SgtHartmann]

NMT kaže:

da, može se pretjerivat i pretjerano naglašavat nečije ja, ako to čini ista osoba o kojoj se radi, tj ja pretjerano naglašavam svoje ja, onda je to obično znak hvalisanja i iskazivanja 'muškosti', a ako to čini netko drugi umjesto nas, npr frend naglašava tvoje 'ja', onda je to znak karaktera, a može biti i eufemizam za egocentričnost.

no, po meni, najbolji karakter ima onaj tko je uvijek voljan učiti i naučiti nešto novo, iskusiti i probati nešto novo, prihvatiti tuđi savjet nakon promišljanja o njemu, ako smatra da je koristan, a opet, voditi se svojim unutrašnjim glasom i slušanjem onog što se njemu čini kao pozitivno, a ne što mu drugi kažu da je pozitivno ili logično i normalno.

to izvana može izgledati kao da nemaš svoje 'ja', jer možda nekom djeluješ kao nestabilna i neodlučna osoba koja ništa ne zna, ali takvi ljudi, ja mislim, najbolje prolaze i najbolje se slože s drugima, bilo u vezi, u poslovnom životu, prijateljstvima ili poznanstvima općenito, kratkim i prolaznim.

biti otvoren za novo, a opet imati ideju što želiš i orijentir koji te vodi u životu, to je po meni idealna kombinacija ega. Znači JA ZNAM što hoću, ali kako hoću, to ne da ne znam, nego mislim da se može ostvariti na milijun načina, od kojih su neki bolji, neki lošiji, pa prema tome, mogu se prilagodit situaciji tako da dobijem to što hoću a da ne povrijedim druge i ne stvorim neprijatelje gdje ne treba.

Ovo boldano se moze srociti u predivnu istinitu recenicu.Sto se tice imanja koristi treba uvijek podrzati prirodan ciklus uzimanja i davanja.Emerson je napisao na tu temu jako poucan esej o kompenzaciji:
http://www.emersoncentral.com/compensation.htm

Znam da je dugacak ali te molim da ga procitas.

[imanuel kant 1]

Velika je žalost što osobe koje imaju svoje ja i jak osjećaj odgovornosti i časti često u životu znaju proći loše,jer se ne libe usprotiviti,prigovoriti,sasuti u lice,ali definitvni to je osobina koja se usko veže za čovjekovu uzvišenost.
Imamo praktičnu stranu,npr.šef te vrijeđa,ponižava ali taj posao ti je dobar i super plaćen.Sa njim si ko bubreg u loju?I da li treba dati otkaz ili se isklučiti.Sa jedne strane je bolje se isključiti (pod uslovom da ti previše ne zagorčava život i ne narušava ugled kod društva) i ignorisat.Jbg čovjek je prilagodljivo biće.Ti izabiraš onu pamtnijeu praktičnu stranu.No sa druge strane postoji ona časna,duhovno pametna ali ne i praktično pametna strana.Reći šefu šta ga slijeduje i dati otkaz.Naraavno sve zavisi od situacije.Tada se čovjek osjeti nekako uzvišeno a to je da jednostavno ne trpi.Kako jedan lik u filmu kaže:Neka narod zna da ne treba trpiti svakakv život.
Po meni ova druga situacija je dobra ako ta osoba da otkaz,ali iz prsotog principa što mora postojati neka granica i što ne treba zarad novca sve trpiti a ne ako od toga pravi neku preveliku crtu svoje ličnosti.
Ovo važi kada je korsit u pitanju ali kada je život u pitanju (tipa pokoreni narod) onda je bolje trpiti.Sve zavisi na kraju od situacije no time se imati svoje ja narušava u izvornom obliku.Onaj koji to ima je poseban i on ga se drži.Većina ljudi se takvim divi ili potajno a opet oni će ostati po strani u smislu praktične koristi.
Iako se na ovakve ljude nekada gleda da nisu baš razumni u nekim situacijama oni ipak posjeduju onu neku crtu jake duhovnosti i uzvišenosti koja se manfiestuje.
Ali opet na kraju šta je čovjek.Skup materije i gena koji ga određuju.Nije previše uzvišen u odnsou na druge i ne treba previše da drži do častoljubivosti sem u određenim situacijama.To je bar moje mišljenje.
Isto je i sa pokorenim naorodm.Npr.izvlači ti strana zemlja resurse i koliko se tebe to ko pojedinca pia.Ali eto opet ljudi će rado dati život za zemlju.Samo je pogrešno što se to tumači sa pevelike tačke uzvipšenosti u određenim odnosima.