Ovisnost o zaljubljenosti

[Nausikaja]

Tema ima dodirnih tocaka sa emotivnom prevarom, ali bih se sada vise koncentrirala na nesto sto se zove "biologija zaljubljenosti' koja, de facto moze voditi u ovisnost, jer postajem ovisni o hormonima koji se luce tokom faze zaljubljenosti.

Samo, u ovom slucaju, mehanizam ovisnosti nije uzimanje droge,substance koja nam dolazi iz vana i radi nam nesto unutra, vec probudjivanje droge u nama samima, u nasim mozgovima.

Hormon koji se najvise luci u fazi zaljubljenosti je tako zvani hormon srece - endorfin.
I onda, osjecamo se zivo, cjelovito, cudesno, nevjerojatno sretno -kao da imamo krila, lebdimo par centimetara iznad zemlje i svijet oko nas poprima cudesne boje - padamo u efuforiju sa minimalnim podrazajima okoline, osjecamo se nepobjedivima, besmrtnima, i tako dalje i tako dalje.

Stvarno zvuci kao dobar high, zar ne?

Literatura kaze da faza zaljubljenosti traje otprilike 3 godine i da se nakon toga izlucivanje hormona srece drasticno smanjuje.

Nakon toga nastupa (ako) faza voljenja, faza ljubavi. Dakle, zaljubljenosti i ljubav nisu jedno te isto.
Lijepo je to opisao Fromm, rekavsi da ljubav nije osjecaj vec praksa.

Ja bih se u ovoj temi fokusirala na zaljubljenost, i posto smo na ZuDu - ovisnost o zaljubljenosti u braku.

Prije nego sto krenem o tome - da razjasnim jednu stvar, koja bi se mogao pojaviti na temi - a to je ideja da je moguce ponovno zaljubiti se u istu osobu. Osobno mislim da je to nemoguce i da se tu radi o sjecanju na fazu zaljubljenost i da to sjecanje, ako potaknuto i probudjeno moze zbliziti otudjene partnere.

Ono sto sam primjetila je da neki ljudi, u vecoj mjeri zene, ali ima ju i muskarci slicne tendencije, zude da se ponovno zaljube.
Da kroz zaljubljivanje pobjegnu od nelagode koje osjecaju u zivotu, da koriste zaljubljenost kao mehanizam eskapizma - koji im omogucuje da izbjegnu susret sa realitetom - recimo loseg braka, losih financija, problema s djecom, itd., itd.
Uglavnom, tipicno ponasanje ovisnika - svaka tvar, svaka supstanca, bila ona alkohol, droga, kocka, posao - ima indenticnu svrhu, a to je bijeg od stvarnosti.

Naravno - ne kod svih ljudi, vec kod ljudi koji se tesko nose sa, ajmo to tako reci, bolnijom stranom zivota. Kod ljudi koji zude da stalno budu sretni, da stalno budu high.

Eto. Mislim da sam glavninu opisala, a ostatak cu, nadam se, u zanimljivoj diskusiji.
Raspalite

[Nausikaja]

Evo da spustim malo temu sa teorijskih visina na osobni primjer:

U mojem prvom braku dozivjela sam tu ovisnost tocno onako kako ju literatura opisuje.
Brak mi je bio ocajan. Oboje smo bili duboko nesretni. Ja sam vecinu vremena osjecala totalnu bespomocnost, a onaj tko je ikad dozivio taj filing zna koliko on zna biti destruktivan i kolko plasi.

Nisam bila u stanju pokrenuti rastavu, nego sam pocela bjezati u zaljubljenost.
Kanditata je bilo puno, izmjenjivali su se po izboru i uvijek je bila ista dinamika: ja bih se uhvatila za neciju paznju i pocela daydreamat, pricat si pricu o ludoj (ali i nedostupnoj) ljubavi.
Jedva bih cekala vidjeti 'odabranika svojeg srca" - cak ako je to bilo i na poslu, taj posao je postajao totalno caroban - only because of Him.

Kada ne bih bila u njegovoj blizini, sanjarila bih, slusala bih romanticnu mjuzu, zamisljala nas zivot kao nesto prekokrasno - a sve to skupa nije imalo blage veze sa realitetom.
Bas prava ovisnost.
Doma sam imala mucno stanje, i zato sam si nasla pomoc kroz ufuravanje u zaljubljenost.

Problem toga je, naravno, sto nisam rijesavala primarni problem. Nisam ga rijesavala iz mnogih razloga, ali jedan od glavnih je i taj sto sam, umjesto suocavanja sa svojom bespomocnoscu, bjezala u ovisnost.

I na taj nacin sam ostajala u losem, losem braku, koji je fakat pre dugo trajao.

U jednom trenutku, ne znam tocno kako i zasto - prestala sam bjezati u zaljubljenost i pogledala neman ravno u oci i pokrenula rastavu.

Samo da napomenem - sve te moje zaljubljenosti nikad nisu presle granicu mastanja, nikad se nista nije konkretno realiziralo - jer mi to i nije trebalo.
Trebao mi je dope za mozak.

Osim jednom
No, to je bilo pod sam kraj braka kada sam vec cvrsto bila odlucila da mi je brak mrtav i da hocu van.

[Pistol]

nausikaja123 kaže:

Kada ne bih bila u njegovoj blizini, sanjarila bih, slusala bih romanticnu mjuzu, zamisljala nas zivot kao nesto prekokrasno - a sve to skupa nije imalo blage veze sa realitetom.
Bas prava ovisnost.

Osjećaj zaljubljenosti je pizdin dim prema osjećaju ljubavi, gdje, u slučaju da gajiš tako jake emocije prema partneru, nekom članu obitelji, možda čak i prijatelju, bi bio spreman doslovce zadaviti golim rukama nekog ako bi ih povrijedio i odraditi kaznu, kad bi gladovao samo da onaj kojeg voliš ima, kad ti nije problem ugroziti vlastitu komociju ili želje, tj. potisnuti vlastiti egoizam samo da bi on/ona bili sretni. Maltene ono "dao bi život za tebe", ali nećemo biti tako patetični. Ne kažem da treba otići u takve ekstreme kako bi iskazao nekome ljubav niti bi oni trebali biti standard ili mjerilo, ali takav ili sličan jaki poriv postoji iznutra u ljudima koji vole, vrlo je realan i on je u mnogočemu snažniji od želje za nekim novim tko bi zapravo nama trebao ispuniti želje i potrebe zbog toga što one trenutno nisu ispunjene.

[Nausikaja]

Slazem se. Ljubav je sasvim nesto drugo. Cak i ne treba ici u te extreme, ali korisno je prisjetiti ih se.
Meni je ljubav nesto sto mi omogucuje da se lakse nosim sa problemima svakodnevnog zivota.
Zaljubljenost ih izbjegava. Kada si zaljubljen, problemi kao da ne postoje.

I od tuda valjda one spike - mi zivimo od ljubavi (citaj - jer smo zaljubljeni), nista drugo nam ne treba.
How yes now.


Edit: tu na forumu se svako malo pojavi neka preljubnicka prica i vrlo cesto se moze procitati - osjecam se ponovno zivom
This is so wrong!

[Pistol]

nausikaja123 kaže:

Edit: tu na forumu se svako malo pojavi neka preljubnicka prica i vrlo cesto se moze procitati - osjecam se ponovno zivom
This is so wrong!

Ne valja žaliti ljude koji su u lošim vezama ili brakovima jer ih nitko ne prisiljava da u njima budu. S druge strane imaju priliku da novom partneru pokažu koliko im je stalo s razjebavanjem loše veze ili braka ma koliko im muke razvod ili prekid uzrokovali. No, ni to često nije slučaj, ljubavnici se zavlače godinama, prodaju se velike pompozne riječi, ali nitko nije spreman na žrtvu i davanje, stoga je po meni upitno koliko se tu uopće radi o ljubavi prema ikome, a koliko su to flaster rješenja i privremeno bježanje od realnosti.

[Nausikaja]

Najcesce je to bjezanje od realnosti. Flaster.

[mrafica]

nausikaja123 kaže:

Meni je ljubav nesto sto mi omogucuje da se lakse nosim sa problemima svakodnevnog zivota.
Zaljubljenost ih izbjegava. Kada si zaljubljen, problemi kao da ne postoje.

Malo sam se zamislila nad ovim napisanim.
Rekla bih da sam se po ovome zadnji put zaljubila zaista mlada, ali zaista mlada (početak srednje škole otprilike).
Ne bih rekla da kasnije nisam bila zaljubljena, samo mi se više nisu javljali iracionalni momenti.

Sve bude ljepše, lakše i poletnije, ali ne bude mi iskrivljena slika realnosti.
Ne budu mi ružne stvari lijepe, nego lijepe stvari još ljepše, a ružne lakše podnošljive.
Velim da sam se zadnji put iracionalno zaljubila početkom srednje škole, kad su mi totalno krive stavke kod dotičnog momka bile taaaako privlačne i krasne.
Poslije toga više ne, barem ne pamtim.

Da, doživljavala sam i kasnije da bih preuveličavala nečije osobine (koje zaista ima!), ali nisam više kasnije nikad vidjela osobu iskrivljeno.
Ako je mirisao, mirisao bi mi posebno savršeno jer je moj, ali ako je smrdio, smrdio je.

Ta iskrivljena percepcija mi je nezamisliva u nekoj fazi emotivne odraslosti, a možda sam jednostavno zakinuta za taj segment odnosa jer ne zvuči loše živjeti makar malo u svijetu u kojem problemi ne postoje.

[radical change]

Život bez povremenih snažnih hormona sreće, makar i adrenalina je jedno teže i dosadnije da prostite sranje. I dobar brak, i ljubav i dobar posao i sređen život postane jedna dosadna navika. Zbog toga težimo na bilo kakav način izaći iz te makar i ružičaste jednolične forme. Kako će se netko šutnuti u guzicu i ispaliti u svemir uzbuđenja sasvim je nebitno, nova osoba, novi posao, adrenalinski sport, kocka, droga, osobni i profesionalni izazovi razlikuje se od čovjeka do čovjeka. Svi zanmo kakav je osjećaj biti high, i neprestano žudimo za tim osjećajem pokušavajući ga pronaći i ukomponirati u našu bolju ili lošiju svakodnevicu.
Da mi nema tog osjećaja, da ne postoji strast u životu slobodno bih se dao preklati, jer čemu život bez toga...?

[Nausikaja]

Pa ja mislim da zaljubljenost nije nuzna za razvoj ljubavi. Posebno ne kod emotivno zrelijih ljudi.

Mozda si otpornija na iracionalno?

Jer, naravno da se divimo partneru kojeg volimo, da obozavamo njegove vrline, mane nas ne ugrozavaju, posebno ne ako je komunikacija u vezi zdrava - u smislu rijesavanja sukoba.

Recimo, ja mislim da sa svojim muzem nisam imala period zaljubljenosti, nisam ga idealizirala, nisam hodala dva metra iznad zemlje, vrlo brzo sam postala svjesna njegovih mana i zivot mi nije bio ruzicasti oblak.

Vjerojatno sam se ispucala - first time around

Predivno mi je kad smo zajedno, ali nisam ugrozena kada nismo.

Zapravo i naravno, puno toga ovisi kakvo djetinjstvo smo imali. Roditelji su prvi ljudi koje volimo i oni nam urezuju obrasce. Puno ovisi o kvaliteti tih obrazaca - jer diktira nacin kako cemo kasnije voljeti.

[avelina]

Ja sam bas patila od osjecaja da bih trebala biti zaljubljena. Inace nisam od onih koji kad se zaljube gube tlo pod nogama. I bila sam zaljubljena svakih pet minuta. I crvenila se kao luda svaki puta kad bi taj netko prosao pored mene ili smo trebali eazgovarati iz nekog razloga.
Nekako sam uvijek potajno prizeljkivala tu pravu iskrenu ljubav i iscekivala taj trenutak i mastala o njemu.
Sve dok se nije dogodio.
I na trenutak me ostavio bez daha i potpuno me obuzeo. Sad je to ljubav.
Bilo to samozava4avanje ili nesto deseti, jeli to bila sudbina ili sam ga sama prizvala, ili cista slucajnost...
Meni se dogodilo i obogatilo me iznutra i iz vana i na sve moguce nacine.

[baja]

nausikaja123 kaže:

....

Ja bih se u ovoj temi fokusirala na zaljubljenost, i posto smo na ZuDu - ovisnost o zaljubljenosti u braku.

Prije nego sto krenem o tome - da razjasnim jednu stvar, koja bi se mogao pojaviti na temi - a to je ideja da je moguce ponovno zaljubiti se u istu osobu. Osobno mislim da je to nemoguce i da se tu radi o sjecanju na fazu zaljubljenost i da to sjecanje, ako potaknuto i probudjeno moze zbliziti otudjene partnere.


Ono sto sam primjetila je da neki ljudi, u vecoj mjeri zene, ali ima ju i muskarci slicne tendencije, zude da se ponovno zaljube.
Da kroz zaljubljivanje pobjegnu od nelagode koje osjecaju u zivotu, da koriste zaljubljenost kao mehanizam eskapizma - koji im omogucuje da izbjegnu susret sa realitetom - recimo loseg braka, losih financija, problema s djecom, itd., itd.
Uglavnom, tipicno ponasanje ovisnika - svaka tvar, svaka supstanca, bila ona alkohol, droga, kocka, posao - ima indenticnu svrhu, a to je bijeg od stvarnosti.

ako se zaljubljujemo u projekcije i iluzije (a to najčešće jest tako jer tek kasnije otkrivamo koliko smo i da li smo uopće kompatibilni), zašto bi bilo nemoguće zaljubiti se opet u istog partnera ili samog sebe čak?!
+40 sam i ovaj fenomen bijega od stvarnosti kroz nove partnere je vrlo prisutan u mojoj generaciji i, nažalost, najčešće ne vodi u novi, sretni život nego u gomilu psiho-emotivnih zavrzlama jer buđenje iz zaljubljenosti u zrelim godinama biva bolnije od onih u mladosti
jasno mi je i samoj da u dugim vezama zaiskri i s drugim ljudima ali sve što uslijedi nakon toga je svjesna odluka, a ne grom iz vedra neba
koliko god zaljubljenost bila divna, poticajna, kreativna... može jednako tako imati i razornu moć, a godine bi trebale s iskustvom donijeti i ponešto mudrosti da se u takve eksperimente upuštamo odgovorno
naravno, kad je riječ o ovisnosti, odgovornost je suvišno spominjati

dosta je lijepih postova ispisano ovdje, a ova dva su me se naročito dojmila jer slično razmišljam i sama:

Hazen kaže:

...
Mislim da su ljudi danas zbunjeni. Očekivanjima, mogućnostima, idealizacijama, slobodama, onim što ih se između redaka uči da bi trebali željeti. Stvore unaprijed u glavi sliku ljubavi i odbacuju ono što im iskustvo donese jer se ne uklapa u tu sliku (potpomognutu našom kulturom koja idealizira romantičnu sliku "prave" ljubavi i poistovjećuje je sa zaljubljenošću), i stoga to sigurno nije "ono pravo". I onda u toj zbunjenosti traže kariku koja im nedostaje, prepuštajući se leptirićima u trbuhu.

Po meni ljubav nije nešto što se eto puf dogodi, što se nekim svojim samostalnim tokom stvori iz zaljubljenosti, po nekom općem procesu koji postoji van ljudi, kao fenomen sam po sebi. Meni je ljubav stvar odluke, spremnosti i vjere u njenu ostvarivost. I naravno, prije svega poklapanja s nekom osobom, kemije, onog "klika". Ljubav ovisi o nama, ne dešava nam se kao grom iz vedra neba, i mislim da ima svoje faze. Zaljubljenost je... mladost ljubavi. I osobno nemam želju stiskati repeat

Pistol kaže:

Osjećaj zaljubljenosti je pizdin dim prema osjećaju ljubavi, gdje, u slučaju da gajiš tako jake emocije prema partneru, nekom članu obitelji, možda čak i prijatelju, bi bio spreman doslovce zadaviti golim rukama nekog ako bi ih povrijedio i odraditi kaznu, kad bi gladovao samo da onaj kojeg voliš ima, kad ti nije problem ugroziti vlastitu komociju ili želje, tj. potisnuti vlastiti egoizam samo da bi on/ona bili sretni. Maltene ono "dao bi život za tebe", ali nećemo biti tako patetični. Ne kažem da treba otići u takve ekstreme kako bi iskazao nekome ljubav niti bi oni trebali biti standard ili mjerilo, ali takav ili sličan jaki poriv postoji iznutra u ljudima koji vole, vrlo je realan i on je u mnogočemu snažniji od želje za nekim novim tko bi zapravo nama trebao ispuniti želje i potrebe zbog toga što one trenutno nisu ispunjene.

[Nausikaja]

baja kaže:

ako se zaljubljujemo u projekcije i iluzije (a to najčešće jest tako jer tek kasnije otkrivamo koliko smo i da li smo uopće kompatibilni), zašto bi bilo nemoguće zaljubiti se opet u istog partnera ili samog sebe čak?!

Pa kad sa nekoga skines te projecije (i da, zaljubljenost jest projekcija sebe na drugu osobu) ne znam tocno kako bi te projekcije opet priljepila za istog partnera.
Mozdati imas neku ideju, ali ja mislim, jednom kad osobu upoznas i ako nemas patologiju projiciranja - mislim da je to nemoguce.
Mozes se ponovno zaljubiti u osobu u koju si bila zaljubljena prije (ne ti, pricam opcenito) - tipa, srednjoskolska ljubav s kojom nisi nikad usla u ozbiljnu vezu i onda te shusne ono pubertetsko i djetinje.
Obicno to zavrsi lose

Zaljubljivanje u samog sebe - tu te ne kuzim, morat ces mi malo objasniti.
Ovako ti ja to gledam:
Zaljubljenost (a ne ljubav) u samoga sebe, obicno je patologija - narcizam. Nerealna, grandiozna slika samoga sebe, ma znas to.
Ljudi koji se zaljubljuju u sami sebe, preko drugih, kroz mehanizam projekcija, su ljudi koji imaju nekakvu narcisticku povredu (a nis narcisi), kao da su u minusu sa kolicinom zdravog narcizma i onda im je jedino moguce 'voljeti' samoga sebe kroz projekciju na druge.
Ta dinamika isto moze voditi u ovisnost.
Ljubav prema sebi je pak sasvim nesto drugo.

+40 sam i ovaj fenomen bijega od stvarnosti kroz nove partnere je vrlo prisutan u mojoj generaciji i, nažalost, najčešće ne vodi u novi, sretni život nego u gomilu psiho-emotivnih zavrzlama jer buđenje iz zaljubljenosti u zrelim godinama biva bolnije od onih u mladosti

Sto mislis, zasto je to tako? Starost materije? Zivotno iskustvo? Smanjena kolicina idealizma?

jasno mi je i samoj da u dugim vezama zaiskri i s drugim ljudima ali sve što uslijedi nakon toga je svjesna odluka, a ne grom iz vedra neba

Tocno tako
Vjerojatno su nam mehanizmi osvjescivanja ipak puno razvijeniji sa 40 +

ex anais kaže:

Ja sam bila junkie još od trećeg osnovne. Ne pamtim više u koliko sam se osoba zaljubila, računajuć i likove iz serija i pjevače u ranoj teen dobi. Mislim da sam negdje do 26-e bila u permanentnom stanju zaljubljenosti. Ozbiljno.

Nemam pojma kad me pustilo. I dalje sam sposobna otkinut pretjerano, nezdravo vjerojatno, ali sad se više ne mogu zaljubiti na prvi pogled nego mi se netko samo svidi i to jako brzo prođe.

Meni je ljubav bila dosadna i nisam shvaćala zašto je ljudi žele i što je točno to.
A sad polako počinjem kužiti da permanentna zaljubljenost, hodanje od cvijeta do cvijeta pa makar i platonski, užasno iscrpljuje. Nikad nisi sam sa sobom, uvijek ti je još netko u glavi. I to te čini ekstra živom. Ali i ubija.

Sad želim partnerstvo. Najboljeg prijatelja zbog kojeg mi neće tornado proć želucem nego ću jedva čekati da mu ispričam dan. I koji me privlači, naravno. U svim izdanjima. Sve te high romanse, avanture, odi mi dojdi mi, to je sve zakurac. Nema ljepšeg osjećaja nego kad si nekim zen i naravno, kad ga i dalje želiš ljubiti. Imala sam taj filing s nekim ljudima, ali često kratko iz xy razloga no to je ono što vrijedi, a ne klecanje koljena.

Bas - ovo - uvijek ti je netko u glavi, nema trenutka da si sama sa sobom
No, kao i sve promjene (koje jedine stvarne jesu), cak i kad su na bolje, zahtjevaju prilagodbu.
Ja sam sanjar po prirodi ( i po obrani od roditelja ), imam izrazito razvijeu mastu, vrlo sam kreativna.
Ti si spisateljica i pretpostavljam da smo zapravo po tome slicne.
Kad sam upoznala muza, privih par mjeseci sam bila zaprepastena kako nemam vise potrebu za tim sanjarenjem, kako ne okidam vise na tragicne ljubavne songove i malo mi je falila ta moja zanesenost.
Nisam vise imala potrebe za takvom vrstom bijega i bilo mi jeto na samom pocetku cudno.

Medjutim, onda mi se otovrila nova dimenzija - a to je da kreativnost izbacujem na van. Svu tu energiju iskoristim za nesto konkretno. I to mi se jako svidja
Mogla sam to i prije, ali mi je trebao puno veci napor, brze sam se umarala i cesto bila nezadovoljna sa svojim radom.
Sada toga vise nema.
Opis zdravog, svjesnog partnerstva ti je super

[baja]

nausikaja123 kaže:

Pa kad sa nekoga skines te projecije (i da, zaljubljenost jest projekcija sebe na drugu osobu) ne znam tocno kako bi te projekcije opet priljepila za istog partnera.
Mozdati imas neku ideju, ali ja mislim, jednom kad osobu upoznas i ako nemas patologiju projiciranja - mislim da je to nemoguce.
...

objasnila je mrafica
ne bih ti znala bolje objasniti
u vezi sam preko 20 godina i kroz to vrijeme smo doživjeli i uspona i padova
na duge staze se događa da se malo zaboravimo, uzimamo zdravo za gtovo, pa se opet ugledamo i prepoznamo, zaljubimo...

Zaljubljivanje u samog sebe - tu te ne kuzim, morat ces mi malo objasniti.

u onim trenucima kad partnera uzimamo zdravo za gotovo, ili još više u krizama, dajemo sebi malo više na važnosti... pa je moguće da se i zaljubimo u iluziju vlastitog savršenstva

Sto mislis, zasto je to tako? Starost materije? Zivotno iskustvo? Smanjena kolicina idealizma?

Sve je lako kad si mlad,
Svako odijelo bolje stoji,
Ma svaka rana manje boli.
O da, o da, o da

zato što u zrelim godinama riskiramo više, veći su ulozi

[jelena1777]

nausikaja123 kaže:

Evo da spustim malo temu sa teorijskih visina na osobni primjer:

U mojem prvom braku dozivjela sam tu ovisnost tocno onako kako ju literatura opisuje.
Brak mi je bio ocajan. Oboje smo bili duboko nesretni. Ja sam vecinu vremena osjecala totalnu bespomocnost, a onaj tko je ikad dozivio taj filing zna koliko on zna biti destruktivan i kolko plasi.

Nisam bila u stanju pokrenuti rastavu, nego sam pocela bjezati u zaljubljenost.
Kanditata je bilo puno, izmjenjivali su se po izboru i uvijek je bila ista dinamika: ja bih se uhvatila za neciju paznju i pocela daydreamat, pricat si pricu o ludoj (ali i nedostupnoj) ljubavi.
Jedva bih cekala vidjeti 'odabranika svojeg srca" - cak ako je to bilo i na poslu, taj posao je postajao totalno caroban - only because of Him.

Kada ne bih bila u njegovoj blizini, sanjarila bih, slusala bih romanticnu mjuzu, zamisljala nas zivot kao nesto prekokrasno - a sve to skupa nije imalo blage veze sa realitetom.
Bas prava ovisnost.
Doma sam imala mucno stanje, i zato sam si nasla pomoc kroz ufuravanje u zaljubljenost.

Problem toga je, naravno, sto nisam rijesavala primarni problem. Nisam ga rijesavala iz mnogih razloga, ali jedan od glavnih je i taj sto sam, umjesto suocavanja sa svojom bespomocnoscu, bjezala u ovisnost.

I na taj nacin sam ostajala u losem, losem braku, koji je fakat pre dugo trajao.

U jednom trenutku, ne znam tocno kako i zasto - prestala sam bjezati u zaljubljenost i pogledala neman ravno u oci i pokrenula rastavu.

Samo da napomenem - sve te moje zaljubljenosti nikad nisu presle granicu mastanja, nikad se nista nije konkretno realiziralo - jer mi to i nije trebalo.
Trebao mi je dope za mozak.

Osim jednom
No, to je bilo pod sam kraj braka kada sam vec cvrsto bila odlucila da mi je brak mrtav i da hocu van.

Tvoje iskustvo mi je prilično zanimljivo.
Iz razloga određenih sličnosti.
Zbog loših osjećaja u braku u kojem sam i danas imala sam isto takve potrebe kao i ti, odnosno na krivi način sam tražila izlaz iz očajnog stanja.

Obzirom da nam se iskustva ipak razlikuju, moja priča nije išla u istom tonalitetu kao tvoja u smislu pronalaska nekoga tko bi ubio fikciju, a stvorio realnu priču.

Gledano sa odmakom, da li bi ti ostavila svoj brak i muža da se nije pojavio On?

Ili je to ipak preglupo pitanje...tipa što bi bilo, kada bi bilo...ili da pitam drugačije...da li bi ti i bez pojavnosti Njega uspjela izaći iz braka u kojem si se loše osjećala?

Ovisnost o zaljubljenosti jest određeni bijeg od stvarnosti...dodatak začina koji definitivno popravljaju osjećaj okusa u ustima i daju neku novu ugodnu dimenziju. No, sa druge strane bijeg u takve fikcije nakon određenog perioda je prilično destruktivan i dovodi do razaranja baš kao i svaka druga ovisnost.

Moje fikcije u vezi istoga su totalno nestale...sve do jučer bila sam ovisnik o tome da moram, nužno moram naći tog nekog koji će meni ispuniti život na onaj način na kojeg se navukla moja mašta. Stvarnost je učinila nešto drugo i skinula sve te zaštitne folije sa moje fikcije i ostavila me zatečenom.

U toj zatečenosti shvatila sam svu nemogućnost ostvarivanja bajke koju sam imala dugi niz godina pripravnu za ostvarivanje. Sada sam mirnija. Ali ne i sretnija. Skidanje sa droge je malo žešća borba...ali je nužna. Ništa ne traje vječno i kad tad se moramo suočiti sa svim onim krivim postavkama koje treba naprosto ispraviti. Prepraviti. Postaviti u realne okvire.

Jedino što sam u svemu ovome naučila je jedna dobra stvar. Da nije problem u drugima, nego u meni. Mojoj nerealnosti, mojoj pretjeranoj potrebi za savršenim i shvaćanju da isto ne postoji. Sada dok stojim sa obadvije noge čvrsto na zemlji, jedino čega sam svjesna je to da samo ja mogu biti svoj izbavitelj ili davitelj. Izabrala sam ovo prvo. Drugo je postalo besramno nepotrebno i potpuno suvišno.

[Nausikaja]

jelena1777 kaže:

Tvoje iskustvo mi je prilično zanimljivo.
Iz razloga određenih sličnosti.
Zbog loših osjećaja u braku u kojem sam i danas imala sam isto takve potrebe kao i ti, odnosno na krivi način sam tražila izlaz iz očajnog stanja.

Obzirom da nam se iskustva ipak razlikuju, moja priča nije išla u istom tonalitetu kao tvoja u smislu pronalaska nekoga tko bi ubio fikciju, a stvorio realnu priču.

Gledano sa odmakom, da li bi ti ostavila svoj brak i muža da se nije pojavio On?

Jelo, znala sam da ces se prepoznati

Sto se tice razvoda, odluku sam donjela, tocno se sjecam tog trenutka, jedno ljeto prije odlaska u Hrvatsku - u vrlo specificnom trenutku sam skuzila da mi dijete pati zbog nase bolesne dinamike. To mije bio okidac.

Isto tako sam shvatila da zaista zelim biti u braku sa osobom sa kojom mogu normalno funkcionirati. Bez tih bijegova, sranja, glupavog zaljubljivanja jer sam bila emotivno neuhranjena.
Nakon toga su se desila neka grda sranja, o kojima cu ti na pm pisati.
Isto tako, ono sto je bitno za moju pricu je da sam imala apsolutnu podrsku okoline. Da je bilo drugacije - bilo bi mi definitivno teze.

"On", ljubavnik, se desio kada sam ja vec debelo bila izvan tog braka, tehnicki sam jos bila ozenjena, prolazila sam fazu strategije izlaska. Ono, financije stanovanje, egzistencija i slicne trice i kucine

Sto se desilo s njime bila je totalna romanticna, strastvena ludnica.
Totalni high. I on i ja smo bili duboko frustrirani nasim brakovima, nasli smo se i nastao je jedan ogromni BOOM. Mislim da su mi endorfini totalno divljali po mozgu, totalno sam bila opijena, luda, samoj sebi opet savrsena (jer sam se kroz njega ponovno zaljubila u samu sebe )

Medjutim, sve to skupa nije bilo realno, nas zajednicki zivot bio bi katastrofa, ja sam to znala, u pocetku malo manje, ali kako se ta afera nastavljala postajalo mi je to sve jasnije i jasnije.
I onda sam prekinula s njime. Otisla. Valjda mi je ponestalo endorfina
i i mala sam duboku potrebu srediti svoj zivot, zatvoriti taj brak, pobrinuti se za dijete, zaljeciti svoje rane i krenuti dalje.

[jelena1777]

nausikaja123 kaže:

Jelo, znala sam da ces se prepoznati

Sto se tice razvoda, odluku sam donjela, tocno se sjecam tog trenutka, jedno ljeto prije odlaska u Hrvatsku - u vrlo specificnom trenutku sam skuzila da mi dijete pati zbog nase bolesne dinamike. To mije bio okidac.

Isto tako sam shvatila da zaista zelim biti u braku sa osobom sa kojom mogu normalno funkcionirati. Bez tih bijegova, sranja, glupavog zaljubljivanja jer sam bila emotivno neuhranjena.
Nakon toga su se desila neka grda sranja, o kojima cu ti na pm pisati.
Isto tako, ono sto je bitno za moju pricu je da sam imala apsolutnu podrsku okoline. Da je bilo drugacije - bilo bi mi definitivno teze.

"On", ljubavnik, se desio kada sam ja vec debelo bila izvan tog braka, tehnicki sam jos bila ozenjena, prolazila sam fazu strategije izlaska. Ono, financije stanovanje, egzistencija i slicne trice i kucine

Sto se desilo s njime bila je totalna romanticna, strastvena ludnica.
Totalni high. I on i ja smo bili duboko frustrirani nasim brakovima, nasli smo se i nastao je jedan ogromni BOOM. Mislim da su mi endorfini totalno divljali po mozgu, totalno sam bila opijena, luda, samoj sebi opet savrsena (jer sam se kroz njega ponovno zaljubila u samu sebe )

Medjutim, sve to skupa nije bilo realno, nas zajednicki zivot bio bi katastrofa, ja sam to znala, u pocetku malo manje, ali kako se ta afera nastavljala postajalo mi je to sve jasnije i jasnije.
I onda sam prekinula s njime. Otisla. Valjda mi je ponestalo endorfina
i i mala sam duboku potrebu srediti svoj zivot, zatvoriti taj brak, pobrinuti se za dijete, zaljeciti svoje rane i krenuti dalje.

O da, znaš mene Emocionalno nezrela žena koja luta bespućima u potrazi za jedinstvenim

Ah...viš nisam niti znala da On nije sadašnji...odnosno stalno sam povezivala tvoju sadašnju vezu sa tim čovjekom u kojeg si se zaljubila...dakle, taj je bio samo okidač, pokretač neminovnog.

Meni je ovo boldano upalo u oči...kroz nekoga se opet zaljubiti u sebe. Mislim da je to dobro pogođeno u kontekstu potrebe voljenja sebe što će reći da zapravo imamo dobar povrat osjećaja od nekoga. Ili da je to što nam netko daje zapravo dovoljno kvalitetno, rekla bih korisno i jako da kroz isto doživimo na kraju krajeva potpuno zadovoljstvo sa nekim sa osjećajem vlastite vrijednosti (svoje) u nečijem životu.

Ono obogatio si ti moj život, ali i ja tvoj....ipak je važno da sve skupa na kraju ima neki rezime? Rezultat. Da veza ima trag koji je neizbrisiv kroz neke elemente u našim životima.

Što se tiče zaljubljenosti.
Ja sam realno bila baš ovisnik o tom osjećaju, jer....na kraju krajeva zapravo je i uopće više nebitno z bog čega...važno je da jesam...kao što je netko ovisnik o jutarnjoj rakiji...taj osjećaj zaljubljenosti bi mi davao ponekad ona krila...kada sam lebdjela iznad svih i bila nedodirljiva za udarce...ili ih naprosto nisam osjećala istom jačinom...i nisam se zapravo htjela riješiti tog jebenog dobrog osjećaja...jes, da je on dijelom udarao i niže...da me bacao u dane i trenutke očaja, ali postojanost tog stanja stavljala me negdje izvan realnosti. Nisam osjećala toliku odgovornost prema svemu oko sebe, kao što osjećam npr. sada...bila sam manje zabrinuta, zgrčena...jer sam dobivala šut....svaki dan. Kroz sebe...i to nije tako zapravo niti loše, ali sa naglaskom da sam ja taj dio života definitivno završila.
Odnosno sa ovim zadnjim sam se predozirala ....i kao što to obično biva, period liječenja je iza mene....a ja već dugo bez svoje omiljene droge

[Nausikaja]

jelena1777 kaže:

O da, znaš mene Emocionalno nezrela žena koja luta bespućima u potrazi za jedinstvenim

Ma nemoj tako o sebi
Ti si emotivno ranjena i ranjiva zena. Nezrelost je gluparija od termina

Ah...viš nisam niti znala da On nije sadašnji...odnosno stalno sam povezivala tvoju sadašnju vezu sa tim čovjekom u kojeg si se zaljubila...dakle, taj je bio samo okidač, pokretač neminovnog.

Proslo je 5 godina izmedju njih dvojice. 5 godina koje sam jako lijepo provela, uzivajuci u samoci, neovisnosti. Nadoknadjivala sam prepusteno

Što se tiče zaljubljenosti.
Ja sam realno bila baš ovisnik o tom osjećaju, jer....na kraju krajeva zapravo je i uopće više nebitno z bog čega...važno je da jesam...kao što je netko ovisnik o jutarnjoj rakiji...taj osjećaj zaljubljenosti bi mi davao ponekad ona krila...kada sam lebdjela iznad svih i bila nedodirljiva za udarce...ili ih naprosto nisam osjećala istom jačinom...i nisam se zapravo htjela riješiti tog jebenog dobrog osjećaja...jes, da je on dijelom udarao i niže...da me bacao u dane i trenutke očaja, ali postojanost tog stanja stavljala me negdje izvan realnosti. Nisam osjećala toliku odgovornost prema svemu oko sebe, kao što osjećam npr. sada...bila sam manje zabrinuta, zgrčena...jer sam dobivala šut....svaki dan. Kroz sebe...i to nije tako zapravo niti loše, ali sa naglaskom da sam ja taj dio života definitivno završila.
Odnosno sa ovim zadnjim sam se predozirala ....i kao što to obično biva, period liječenja je iza mene....a ja već dugo bez svoje omiljene droge [

E, da. To je to. Savrseno si opisala to ludilo i taj eskapizam koji nam omogucuje ovisnost o zaljubljenosti.

Ti jesi jako odgovorna osoba, i potpuno razumijem i zabrinutost i zgrcenost. No, da li je taj shut bio dobar za tebe? Pa je,kaj ne? Super je popit dvije, tri, cetiri case vina, opustis se, razveselit se (skoro sam napisala - razvalis se). Medjutim kad se otrijeznimo - opet smo mi tocno onakvi kakvi smo bili prije shutiranja.

[Štokrlica]

Ako zanemarimo one neke trenutke moje dječje zaigranosti, smijeha, igranja...ja sam u biti jedna silno realna osoba i mislim da se više nikada neću moći zaljubiti kao što sam mogla u nekim nezrelim godinama i bez ovog životnog iskustva u pedalama...
Jeli zaljubljenost (ona luda, nepromišljena...onakva kakvu si opisala) uopće moguća u zreloj dobi?

nausikaja123 kaže:

Isto tako, ono sto je bitno za moju pricu je da sam imala apsolutnu podrsku okoline. Da je bilo drugacije - bilo bi mi definitivno teze.
....
i i mala sam duboku potrebu srediti svoj zivot, zatvoriti taj brak, pobrinuti se za dijete, zaljeciti svoje rane i krenuti dalje.

Iz braka sam izašla bez ičije podrške, izgubila obitelj na neki način...koja eto sada polako uviđa, a ja eto ne mogu ....jbg. niste bili tu kad sam Vas trebala.

Baš tako imala sam potrebu za svim navedenim i eto dati si mogućnost da se s nekim realiziram u partnerskom smislu.

[Pinokia]

[QUOTE=Štokrlica;58377419]...Jeli zaljubljenost (ona luda, nepromišljena...onakva kakvu si opisala) uopće moguća u zreloj dobi?...QUOTE]

Dijelila sam mišljenje s tobom, i mislila sam da nije...
Ali, da, moguća je. U ovim godinama...užasan osjećaj.

[plavi-safir]

dugii kaže:

Sa ove zadnje tri rečenice u potpunosti se slažem.No kod zaljubljenosti nije u pitanju svjesno držanje sebe to jest svojih osječaja pod nekim uzdama,ne radi se tu o kontroliranju emocija.Radi se o nečem što jednstovano više ne postoji,barem kod mene ne.
No dobro vi žene ste inače daleko emocionalnije čini mi se, ili ako ne onda barem ste puno bolje u iskazivanju osjećaja ali ste isto tako i racionalnije i realnije kada su osjećaji u pitanju.
Razlikujemo se i po davanju kvalifikacija nekakvoj pojavi.Naprimjer ono što bi ti nazvala zaljubljenošću ja bi najvjerovatnije nazvao samo flertom

Istina,ta dva pojma itekako se mogu poistovjetiti..kroz nečije oči je zaljubljenost,kroz druge je prolaznost poput flerta..
Zaljubljenost je ipak po mom misljenju nesto sto je jednostavno prolazno I ne moze da traje...ne mogu jednostavno vjerovati da netko moze biti zaljubljen npr 25 godina u istu osobu..
Mogu razumjeti da voli..ali ne da je I zaljubljen..
Realnost iskluči taj dio za zaljubljenost...
Bar se meni tako čini..