Natječaj priče ~~ Ljepota ~~

[Sudden Sid]

Bio sam jedinac sve dok nisam navršio 20 godina, a onda je iz moje majke izašla Ljiljana i očajnički zaplakala. Pitao me moj frend Simo što je trebalo mojim starcima toliko dugo za drugo dijete. Da li su apstinirali svo to vrijeme? Ili su se prašili, ali s kondomom? A da li im je sad kondom pukao ili su namjerno spavali bez njega? Ja sam mu rekao da ne znam jer čovjek ne razmišlja o seksualnim navikama svojih roditelja. On se na to stresao jer je zamislio svoje starce u krevetu, ali to je već druga priča.
Tad kad se rodila Ljiljana, izlazio sam često vani i vraćao se drugi dan ujutro, mamuran i prljav. Roditelji se nisu bunili. U nekim obiteljima te roditelji počnu smatrati odraslim kad navršiš 18 godina. Kod mene ne, mene su počeli smatrati odraslim tek kad se rodila Ljiljana jer više nisu imali vremena tretirati me kao dijete. Kao u nekom japanskom hororcu gdje skineš prokletstvo sa sebe ako zajebeš nekog drugog i svališ na njega to proklestvo.
Nisam se previše interesirao za Ljiljanu. Svako malo bih opazio da je slatko dijete i da lijepo raste, ali to je bilo sve. Nismo bili baš bliski. Mislim da me nije baš ni voljela. Skakala je i veselo se kinjila kad je bila s mamom ili sa starim ili s ostalom djecom, kao i svako hiperaktivno dijete. Kad je bila pak sa mnom, uvijek smo šutili, a ona je mirno sjedila i nije me gledala. Kao da se durila na mene. A što sam mogao? Ubrzo sam završio faks i odselio se iz kuće. Nismo imali ništa više zajedničko. Rasla je i prolazila uobičajene djetinjaste faze, a ja sam ostajao isti. Samo su mi se djevojke mijenjale, jedna luđa od druge, i dobivao sam sijede, ali ništa više.
Kroz sve te godine ostajao sam dobar tek s nekoliko ljudi. Moj frend Simo, naprimjer, s njim sam bio dobar kad sam imao 19 i kad sam imao 36. Kad sam imao 36, tad je on postao dobar i s mojom sestrom. Jako dobar. U jednom našem uobičajenom razgovoru u bircu je poslije razgovora o nogometu i politici nabacio da hoda s mojom sestrom. Odalamio sam ga. Pao je na pod.
- Da je to neka druga cura od 17 godina, rekao bi mi – bravo, majstore! – zavapio je s poda.
- Drži se dalje od moje sestre! – viknuo sam.
Na obiteljskom ručku je bilo kao uvijek. Roditelji su cijelo vrijeme tiho mrmoljili jer se ne ženim. Malo su glasnije pak prigovarali Ljiljani jer ima slabe ocjene iz matematike. Ona je mirno to podnosila i jela bijelo meso od piletine. Njena desna, nježna ruka držala je vilicu. Kao što je koji dan prije držala i Siminu kitu. Otvarala je usta da stavi meso u njih, kao što ih je otvarala Siminoj kiti. Simina kita svugdje je po njoj ostavila trag, kao sumanuti slikar što se sto puta ispotpisivao po slici da ne bi netko slučajno pomislio da nije njegova.
- Ljiljana, nije u redu da hodaš sa Simom. On je prestar za tebe – smrknuto sam rekao. Svi su ušutjeli. Roditelji su počeli kričati - pa jesi normalna! Pa dvaaaadeset godina je stariji od tebe! Pa mogao bi ti biti otac! Pa zabranjuju da se viđa s njom! Pa, pa, pa... Ljiljana je smrknula svoje plave oči. Ona stara situacija - šuti ona, šutim ja. Ovaj puta, za promjenu, me gledala ravno u oči. Nešto tako lijepo kao njen hladni bijes u očima još nisam vidio.
- Iskompleksirani pederu! – viknula je i pustila me da se strovalim na leđa od ljepote. Ona je otrčala u svoju sobu, a roditelji su tražili da mi se ispriča. Nema šanse, kakva isprika. Nije dvije godine sa mnom pričala. Onda je došla u godine kad je počela izlaziti gdje i ja, svako malo bi naletili jedno na drugo. Prekinula je višegodišnju šutnju kad mi je došla do šanka i rekla da šta radim tu, da sam ostarjeli hipi i da se izvolim ponašati u skladu s godinama. Postali smo si oke od onda.
Simo se ženio koji tjedan poslije toga. Ne sa mojom sestrom već sa nekom starijom ženom koja je bila trudna s njim. Dobru si je partiju našao. Kad sam mu zaprijetio da ću mu poševiti kćer, on se samo nasmijao. Nakon par mjeseci je dobio sina. Jebeš mu mater, oduvijek je imao više sreće nego pameti taj moj frend Simo.

[Elysium]

edit moderatora:
sve o internom natječaju možete doznajte na stranici Novi interni natječaj - volume 3

[tramtincica]

"Idemo van, ide-emo va-an, ide-mo", pjevušim u kupaonici.
Treći put mažem lijevi kapak i nevjerojatno sam dobro raspoložena. Nakon pola godine života u Njemačkoj muž i ja prvi put izlazimo u većem društvu. Nijemci, stranci, multi-kulti ćušpajz.
"Ajde.", kaže muž pred vratima. Žurim koliko mogu, navikao je on.

Da nas Peter nije dočekao na malom trgu nikad ne bismo našli birtiju. Ulazimo kroz neku vežu, prolazimo između dvije dvorišne zgrade, zatim kroz poluotvorena vrata od kovanog željeza do nečega što izgleda kao skup zaboravljenih starinskih vrtnih garnitura u zapuštenom vrtu. To je, dakle, to. Birtija za znalce. Die Kneipe. Svi su već tu i čekaju nas.

Vjerujem da je to stvarno nekad bio vrt po kojem su šetale dame sa suncobranima. Tu i tamo još raste cvijeće, podivljalo, zakržljalo, odlučno da ostane. Trava je mjestimično postrižena i tu su postavljeni raspareni stolovi i stolice, poneki i klimavi. Konobarice izlaze iz podruma najbliže zgrade i kreću se samo po popločanim stazicama. Sve su u čarlston haljinama, razlikuju se po bojama.

Nama prilazi boja slonove kosti. Haljina je na više mjesta poderana i nemarno pokrpana komadima tila i čipke ili samo povezana vrpcom. Djevojka, ako je uopće djevojka, daskasto ravna i muških pokreta, ima frizuru iz dvadesetih i dugačak ožiljak na obrazu.

Ne razmišljajući uhvatim muža za ruku. Bez obzira na zemlju i jezik, razgovor s konobarima mi je uvijek problem. Nikad ih do kraja ne razumijem. Za divno čudo ova ne govori lokalno narječje, već čisti Hochdeutsch. Bez suvišnih š-ova, bez jodlanja, ravne rečenične melodije, prijeteći tvrdih h-ova, jezik koji bih mogla slušati danima da mi ne dosadi. Naručujem salatu.

Prebirem vilicom po tanjuru i trudim se pratiti razgovor. Malo je prebrzo za mene. Nešto je šmugnulo pored susjednog stola, primjećujem. Treba mi neko vrijeme da obradim tu informaciju. Dlačice na potiljku se uspravljaju. Miš. Nešto malo dlakavo. Ne znam objasniti taj strah, ne znam ni da li je strah prava riječ. Da smo sami uhvatila bih se za muža i zahtijevala da riješi problem.

Ovako se samo ukočim i polako skeniram okolinu. Jedan je na stazici, ispod trećeg stola lijevo istrčavaju još dva i odjure nekuda u mrak. Sad sam već blizu napadaja panike, držim muža i pregledavam bližu okolinu. Jedan je na praznoj stolici do mene. Malo je prevelik za miša. Čini mi se da me gleda i pokazuje zube. Gledam ga krajičkom oka i ne usuđujem se pomaknuti. Bojim se, ako ga pogledam nešto će poduzeti. Preblizu je, mogao bi skočiti na mene. Ne usuđujem se ni okrenuti glavu.

Na kraju ipak odlučim pokazati glodavca mužu. Čvršće uhvatim njegovu ruku, ali on ne obraća pažnju. Razgovaraju o ljepoti. O samoj ideji ljepote.

[Nemruth Dagi]

Bilo mi je trinaest.
Trebao sam postati muškarac. Prijatelj me je poveo u javnu kuću. Dao mi je uputstva. Za plaćanje nisam morao brinuti.
Sve je bilo unaprijed plaćeno.

Lice mi je bilo znojno i crveno, usta su mi se osušila a dlanovi ruku proplakali znojem.
Strah me pratio kao sjena.

Uveli su me u omanju sobu oskudno namještenu. Sjeo sam na rub kreveta. Nisam dugo čekao. U sobu je ušla ona.

Nisam vidio ljepše žene od nje....vitka, nježna, plava i taj njen predivan osmjeh. Shvatila je da je pred njom dječak, budući muškarac.

Nisam se mogao pomaknuti tijelom. Samo su mi ruke nespretno lamatale po zraku kao da lovim muhe. Jezik mi se sapleo u presuhim ustima i nisam više znao što govorim...posve me zbunila njena ljepota.
Sjela je do mene. Počela me smirivati riječima dok sam gutao njenu ljepotu, upijao je sa svakom svojom porom kao isušeno riječno korito prve kapi kiše.

Pričali smo....moje vrijeme je teklo.


Kad smo se našli izvan te kuće u koju smo zajednički ušli, prijatelj koji me je doveo na to mjesto, značajno mi namigne pa udari dlanom po mojim još dječačkim plečima. Činilo mi se kao da tom gestom pozdravlja tek rođenog muškarca u meni.
Molio sam u sebi prestrašeno da mi ne postavlja pitanja o tom događaju. Sve sam želio zadržati u sebi.

Kasnije, mnogo godina kasnije, kad bih prolazio ulicom potražio bi pogledom tu kuću. Više nije to bila javna kuća, već se u zgradu naselio dučan mješovitom robom. Nju više nikad nisam vidio, možda ju je nekim svojim putem poveo vihor zadnjeg rata.
No, njen trag je duboko ostao u meni.

Stvorila je u meni taj duboki unutrašnji osjećaj da se na tjelesnu ljepotu mudrost duha ne nakalemljuje samo tako.
Iskustvo koje sam stekao u životu sa drugim ženama pokazao je da je to istina. Mudrost riječi s kojima me obasipala tada kad sam trebao postati muškarcem, bila je ravna njenoj ljepoti tijela.
Možda sam tada bio zeleni dječak, ali to mi ta prva lekcija odrastanja ostala duboko zapečena u mojem sjećanju.

Sa zrelošću sam shvatio istinu, ljepota i mudrost rijetko zajedno liježu na postelji istoj, a onda da se rijetko zajedno i bude.
I u muškaraca i u žena......

Ipak, muškarci stvaraju od žena dvostruke bludnice, oni ih takvima rade jer je ljepota žene njima kao bludnica koju bi svaki želio posjedovati i hvaliti se da je posjeduje....ili je bar na čas imati kao što se i bludnica kupuje.

Isto kao i sa tjelesnom ljepotom, mudrost u lijepih žena svaki bi muškarac svojom pameću želio poniziti...ta i sa razlogom, jer bi se njegov mužjački duh poželio natjecati s njome.
Svakako i na bilo koji način bi muškarac morao dobiti, a usto ne bi prezao da je još i ponizi kako se svaka bludnica ponizuje.

Ali sada znam da s te dvije bludnice nijedan muškarac nema mira, jer ako se udruže te dvije naoko suparničke strane, ljepota i pamet u žena, nema te sile koja sama svoju glavu na pladnju ne bi stavila.

Ona mi je to pokazala...zelenom neiskusnom dječaku došla je s teškom lekcijom i uspjela.
Kad prolazim tom ulicom,svratim pogledom na tu kuću.
Pitam se koliko je dječaka prošlo njenim sobama i što su sve naučili u njima. No, ne znam odgovor...... niti mi je bitan, samo mi je zbog davnog događaja koji se zbio tamo ostalo trajno sjećanje na "dvije ljepote" moje prve bludnice.