Da se ne zaboravi

[apić]

mayday_bbb kaže:

Eto na jučerašnji dan započela je akcija Somborske skupine u Baranji.

S obzirom na to kolike su REALNE šanse imali za provođenje planiranog - rušenje mosta kod Batine, mislim da je vrijedno da ih se prisjetimo i odamo priznanje preživjelim pripadnicima za hrabrost.....

Jel postoji negdje popis ljudi?

[Grugru]

apić kaže:

Jel postoji negdje popis ljudi?

Postiji knjiga u kojoj je sve opisano od ucesnika. Mislim da se zove Somborska grupa ili 707 dana pakla ili tako nesto.
Davno sam ju citao i imam ju negdje.
Potrazit cu je.

[mayday_bbb]

Grugru kaže:

Postiji knjiga u kojoj je sve opisano od ucesnika. Mislim da se zove Somborska grupa ili 707 dana pakla ili tako nesto.
Davno sam ju citao i imam ju negdje.
Potrazit cu je.

Branko Vrbošić: 707 dana pakla
Nisam ju čitao, ali volio bih....

[Grugru]

mayday_bbb kaže:

Branko Vrbošić: 707 dana pakla
Nisam ju čitao, ali volio bih....

Ja ju imam nedgje. Ili kod staraca ili tu u stanu. Ako je pronadem, javim se.


edit:
jbg ponavljam se

[mayday_bbb]

Knjiga Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) nastala je kao potreba objavljivanja istinitog svjedočanstva. Iako se prošle godine kroz medije u Hrvatskoj tvrdilo kako su branitelji popisani i evidentirani, kako je lista branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj kompletna i završena, ipak nije tako. Izudin Bečirčić neosporno je hrvatski branitelj, o tome govori njegova životna ratna priča ispričana u knjizi Braća po oružju. Govore o tome i ratne fotografije pripadnika postrojbe 4. brigade ZNG, kasnije poznate kao 4. udarna gardijska brigada. Borio se na nekoliko južnih bojišta, četiri je puta bio ranjen. Ipak ni nakon 16 godina poslije tih događaja hrvatska država Izudinu Bečirčiću ne priznaje ništa, nema ga na popisu hrvatskih branitelja, nije mu priznala ranjavanje ni invaliditet, ne dobiva nikakvu pomoć ni naknadu.

Prepustila ga je neka se snalazi kako zna i umije, dok njegov ratni dosje skuplja prašnu po ladicama hrvatskih ministarstava. Hrvatski branitelj Izudin Bečirčić danas živi u Zenici, zaboravljen od institucija hrvatskih vlasti, s posljedicama ranjavanja i invaliditeta. Razmišljajući kako prehraniti obitelj, bez primanja i bez stalnog zaposlenja, odlučuje napisati knjigu. Teško je skupio finacijska sredstva za vlastito izdanje s opisom ratnih bitaka, u ime dokazivanja istine, u ime dokazivanja kako je branio Hrvatsku. Želi s knjigom skrenuti pozornost na okrutnu birokratsku nepravdu. Zar se to može dogoditi u sustavu, koji tvrdi da djeluje po načelima pravne države? Zar se tako hrvatska država zahvaljuje i skrbi o onima koji su je stvarali, koji su svoju krv prolili i život davali za njezinu obranu i slobodu?

Izudin Bečirčić krajem ljeta 1991. živio je i radio u Splitu. Knjiga Braća po oružju započinje opisom prijave u Zbor narodne garde. Primljen je u izviđačko-diverzantski vod. Zajedno s njime primljeni su Ivica Vuco, Ante Bekan, Robert s Hvara, Rambo (bez imena i prezimena) i Nebojša Pekušić. Dogodilo se to krajem ljeta 1991. u Kaštel Sućurcu. Novaci su u sastavu 4. brigade upućeni 1. rujna 1991. na prvi ratni zadatak u Kruševo, zbog obrane stanovništva. Pripadnici 4. brigade bili su sastavljeni i od dragovoljaca koji nisu imali vremena za obučavanje. To je izvršeno u hodu tijekom zadaća koje su pred njih postavljene. Sve borbene zadaće brigada je izvršavala pod geslom "In hoc signo vinces" – u tom znaku pobjeđuješ! U borbi za slobodu i samostojnost Hrvatske 4. gardijska brigada zabilježila je ukupno 193 poginulih pripadnika, a knjiga Braća po oružju dio je svjedočanstva jednog od preživjelih pripadnika iz prvih dana rata za opstojnost Hrvatske.

U borbama za Kruševo Bečirčić upoznaje nove suborce, među njima i jednog od poginulih heroja Domovinskog rata, legendarnog zapovjednika diverzanata, splićanina Gorana Kliškića. O tom branitelju i danas se premalo zna. Bečirčić je upoznao i suborca Augustina Drnasa iz Mravinaca kraj Splita, s kojim ostaje prijatelj sve do današnjih dana. Već na prvom zadatku izviđanja, u neprijateljskoj pozadini, Izudin Bečirčić doživljava svoje prvo vatreno krštenje. Blizak susret s četnicima na izviđačkom zadatku, po povratku na prvu obrambenu crtu, opisuje ovako: »Bože, što li sam uradio? Pa ja sam ubio. Prvi puta u životu sam pucao i ubio čovjeka.« (str. 20). Kasnije će na mnogim stranicama svoje knjige vojnički jednostavno ponoviti zašto je postao branitelj: »Smatram Hrvatsku svojom domovinom i ponos mi nalaže da se borim za nju« (...) »Pa Bože, mi se borimo za svoju domovinu. Mi smo napadnuti. Ništa njihovo nam ne treba. Samo nam treba naša jedina domovina Hrvatska.«

A nepatvoreno hrvatsko domoljublje čita se na mnogim stranicama njegove knjige, kao njegovo ljudsko i braniteljsko uvjerenje, kao motiv i trajno opredjeljenje njegove savijesti. Već tada primjećuje one koji remete plemenite nakane hrvatskih branitelja. Okomljuje se na nepravde onih koji postaju ratni profiteri, koji glume branitelje ili bježe iz straha, koji nisu i ne mogu biti njegova braća po oružju: »Gospodo, ti glupi i neobrazovani vojnici su kičma ove zemlje, oni su njeno srce, duša i tijelo. A vi gospodo ne bi ste mogli nakrasti toliko da nije bilo njih. To su ljudi koji su mi pomogli da nađem vlastito srce i dušu, a da li vi to imate?« (str. 53). A o vlastitoj savjesti kaže: »Da nisam htio braniti Hrvatsku, zemlju gdje živim, ne bi me nitko mogao natjerati na to. Ja sam jednostavno osjetio da je to moja dužnost i krenuo sam«.

Nakon Kruševa odlazi u obranu Zadra. Tu se dogodili novi bliski susreti: »(...) nisam ni dopola izvirio a jedan metak prozvižda tik pored moje glave. Točno sam osjetio njegovu vrelinu. Nekoliko dana imao sam crveni trag na obrazu. Usr'o sam se od straha. Pa, čovječe tako mi je malo falilo da me pošalje na onaj svijet.« (str. 59). No Bečirčića ništa nije pokolebalo u onome što je naumio – obraniti Hrvatsku u kojoj nije rođen, ali u kojoj je radom i životom osjetio to kao svoju dužnost. U predjelu Bili Brig u zaleđu Zadra, prvi puta je ranjen u borbi protiv nadirućih tenkova JNA. Iako ranjen, bježi iz bolnice, kako bi se odmah priključio svojim suborcima. O tome piše: »Ovo ranjavanje nije slomilo volju u meni da se i dalje borim. Neće nikada, jer nikome neću dozvoliti da razbije moju volju za borbom sve dok naša zemlja ne pobijedi. Pobijediće, ja sam siguran u to.« Iako ga je ranjena noga i ruka boljela, nije to htio priznati, kako ga suborci ne bi izostavili iz akcija.

Iz Zadra s jedinicom je prebačen u obranu Slanog. Tamo su im četnici priredili strahoviti vatreni doček. U borbi protiv tenka, ponovno je ranjen u istu nogu. Prebačen je u splitsku bolnicu. Iako opet neoporavljen uskoro se ponovno vraća u jedinicu. Diverzanti dobivaju zadatak osigurati otok Šipan od četničkog desanta, kojim se želi presjeći obrana i snabdjevanje Dubrovnika. Desant na otok Šipan doista se jedne noći i dogodio, no odbijen je zahvaljujući zajedničkoj obrani domaćeg stanovništva i sada već iskusnih hrvatskih diverzanata 4. gardijske brigade. Kratki predasi između ratnih djelovanja bili su nažalost teški odlasci na pokope prijateljima suborcima. Bečirčić povodom stradavanja Vlahe Maslovčića piše: »Još prije dva dana sam sjedio u autu s tim čovjekom i smijao se a sada ga gledam u mrtvačkom sanduku. Ne mogu više da shvatim značenje riječi život. Što je život? (...) Gledao sam sebe i ostale pripadnike izviđačko-diverzantskog voda 4. brigade ZNG i pitao tko je slijedeći na redu? Hoće li itko na kraju ostati živ?« (str. 131).

Ratno prijateljstvo raslo je iz akcije u akciju. Družili su se u borbi, u jedinici i privatno, svi su bili kao braća. Bečirčić nije želio mijenjati svoju diverzantsku družinu, koja se borila na nultim crtama obrane. U Kleku su dobili zadatak obraniti most na Bistrini, ključnu točku iza Neuma na cesti prema Stonu i Dubrovniku. Danas se tu nalazi granični prijelaz BiH – prema jugu Hrvatske. Ovdje su se u ožujku 1992. odvijali uzastopni četnički napadi na most čijim bi padom bio odsječen jug Hrvatske. Po buri, kiši i na skliskom kamenjaru Bečirčić se poskliznuo, pao i povrijedio zglob. Ponovno mu je stradala već ranjavana noga. Izvlače ga najbolji prijatelji, zapovjednik jedinice Goran Kliškić i Ivica Vuco. Završava u bolnici u Metkoviću. U bolnici ostaje samo jednu noć, bježi ponovno iz bolnice sa šavovima i povojima, te se drugi dan vraća suborcima na bojišnicu. Očekivao se napad na most, a Izudin Bečirčić to nije htio propustiti. Nije htio ostaviti svoje prijatelje.

Ratni roman Izudina Bečirčića napisan je pripovjedački, autobiografski, u dijalogu sa suborcima i akcijskim opisom ratnih događanja na nultim i prvim crtama obrane. Knjiga je dijelom pisana tvrdo, originalno, s autentičnim psovkama i rječnikom u ratnim okolnostima tog vremena. Priča Braća po oružju, priča je ratnika s pitanjima kako preživjeti pod udarima neprijatelja. To je priča koja je sa svakom novom stranicom prerasta u sve težu ratnu ispovijest. Na kraju knjiga postaje tragična, tužna i dirljiva priča požrtvovnosti i stradavanja hrvatske mladeži, koja nije žalila ni krvi ni života, za svog prijatelja i ratnog druga. Četiri dana nakon dolaska na most na Bistrini i drugi dan nakon Bečirčićevog bijega iz bolnice, napad na most počeo je noću. Bio je žestok, a granate su vrlo precizno pogađale prve položaje diverzantske postrojbe 4. gardijske brigade. U toj kiši čelika pogođen je branitelj Ivica Vuco, Izudinov prijatelj od prvog dana prijema u ZNG. Potrčali su mu u pomoć zapovjednik Goran Kliškić i Izudin Bečirčić.

Pogođen gelerom u glavu, bio je u strašnom stanju. Bio je još živ, ali u smrtnom času. Granate su i dalje poput kiše padale, a jedan geler ranjava Izudina u ruku. Goran i ranjeni Izudin pokušavaju izvuči Ivicu. Od slijedeće eksplozije geleri izrešetaju i Gorana, a Izudin biva odbačen snažnom eksplozijom. Dolazi k sebi i nadnaravnom snagom pokušava i uspjeva izvuči Gorana, a zatim i Ivicu, do obližnjeg zaklona. A pomoći niodkuda. »Obojica su umrli a ja nisam mogao da im pomognem. Ljubio sam čas Gorana, čas Vucu i preklinjao da me ne ostavljaju. Bolove koji su razdirali moje tijelo nisam više ni osjećao. Bol za prijateljima, bračom po oružju, razdirala me sto puta više. Poludio sam. Sjeo sam između njih i poželio da iskrvarim i umrem zajedno s njima. (...) Gledao sam ih. Ni Goran ni Vuco nisu više davali znakove života.

Kako da objasnim svoje suze i plač i tugu. Kako, Bože dragi?!« (str. 173). Slijedi dvadesetak posljednjih i najtežih stranica knjige. To su opisi patnje i boli duše, tuge i nemoći, psihičke rastrojenosti zbog nenadoknadivog gubitka najbližih i najvećih prijatelja. To je bolan dio knjige za svakog čitatelja. Prebolan za svakog onog tko ima imalo srca i duše. Nije sramota ako čitatelju poteku suze nad tim stranicama. Suze nad okrutnošću sudbine koja je pogodila hrvatske mladiće, te hrvatske junake koji su se nesebično davali za druge, s toliko puno neostvarenih planova za budućnost. Goran Kliškić s 23 godine mladosti pokopan je na splitskom groblju Lovrinac, a Ivica Vuco s 21 godinom mladosti pokopan je istog dana u svom mjestu Srinjine kraj Splita. Izudin je na štakama ispratio svoje prijatelje na vječni počinak. Ostali su njihovi grobovi i vječna tuga njihovih roditelja i preživjelog prijatelja i subrata Izudina. I sjećanje i sućut naše generacije na hrvatsku nedosanjanu mladost, naše vitezove i junake.

Knjiga završava popisom poginulih i teško ranjenih pripadnika izviđačko-diverzantske postrojbe za posebne namjene 4. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske. Izudin Bečirčić teško je prebolio gubitak, želio je tugu utopiti u alkoholu, no uspio se snagom svog karaktera izvuči iz tog pakla. Bol je gasio nastavljajući ratovati na bojišnicama u okolici Livna, a tuga je ostala za svagda. Izudin Bečirčić danas nažalost ratuje s birokracijom hrvatske države za čiju se slobodu borio. Mora dokazivati da ima pravo biti na popisu hrvatskih branitelja, da ima pravo na invalidninu nakon četiri ranjavanja. Zašto Izudin Bečirčić mora dokazivati da ima pravo na dostojan obiteljski život sa suprugom i kčerkicom? S čime Izudin Bečirčić treba dokazati da ima pravo na hrvatsko državljanstvo koje još uvijek nije dobio? Izudin Bečirčić sve to neupitno zaslužuje – uz ispriku i zahvalu hrvatske vlasti i duboko poštovanje hrvatskom branitelju – ma gdje god bio!

[mayday_bbb]

"A bilo bi najbolje, kada bi tom cestom stigle i kamere HRT-a iz Zagreba, te nakon slučaja Lora, prikazale hrvatskoj javnosti slučaj Kusonje, Španovica i Bučje."

[pandur!]

Čovjek se stvarno mora upitat kakvi ljudi vladaju ovom zemljom i koliko smo mi jadan i glup narod koji ovakvu sramotu dozvoljava.

Pazite ovo:

Bivši logoraši i danas šute. Od 7.700 popisanih logoraša izjave za javnost dalo je svega njih 20 jer moraju u susjedstvu živjeti sa svojim mučiteljima koji im se smiju
...
Ovih sam se dana susreo s većim brojem nekadašnjih logoraša i vidio kako nerado nastupaju u javnosti, kako nisu spremni govoriti o danima zatočeništva, životu sada. Zašto je to tako? Nailazite li i vi u Centru za istraživanje ratnih zločina na sličan problem da ljude ne žele govoriti?
- I nama je to veliki problem. Obično kažu da se ne žele samoreklamirati, ali u osnovi ne žele pričati o doživljenim strahotama, srame se reći što su im u logorima radili. Neki su se razočarali i što institucije hrvatske države nisu ništa poduzele temeljem iskaza zatočenika pa su zatočenici izgubili vjeru da će od njihovih iskaza biti neke koristi. Od nešto više od 7.700 evidentiranih logoraša svega je nas 20 spremno govoriti o stradanju pa ne možemo priču o logorima kompletirati, da ne govorim o pokretanju sudskih procesa jer bez valjanih iskaza o tome ne možemo ni govoriti. Žene su u logorima bile silovane i u Hrvatskoj se o tome uopće ne govori, sram nas je o tome pričati, za razliku od BiH gdje se tim fenomenom bave i strane organizacije.

Što je s optužnicama koje ste podignuli u Srbiji zbog postojanja logora?
- Već je pet godina proteklo kako smo to učinili i ne mičemo se s mjesta jer iza nas ne stoji hrvatsko pravosuđe ni institucije. Dogovorili smo se s Fondom za humanitarna prava, s njegovom predsjednicom Natašom Kandić, jer nismo sami mogli birati odvjetnike u Srbiji. Ne mičemo se s mjesta, informacije stižu na kapaljku i to je jedan od najvećih problema koji pokušavamo riješiti.
...
Prošle smo godine dosta govorili o pokušajima obilježavanja logora u Srbiji i postavljanja spomen ploča što se nije dogodilo. Možemo li se nadati da će do toga ipak doći u skoroj budućnosti?
- Ma to su zamisli pojedinaca željnih medijske pozornosti. Što se čudimo Srbiji, kada ne možemo obilježiti ni mjesto zatočenja u Borovu, Trpinji, Pačetinu i Boboti, dakle u Hrvatskoj? Ne možemo postaviti spomen ploče na mjestima zatočenja. Da ploče netko i uspije postaviti, ne bi dugo bile čitave.

Obično govorimo o logorima Begejci, Stajićevo, Mitrovica, Niš, ali koliko je zapravo tih logora bilo?
- U društvu smo zabilježili 70 srpskih logora prema iskazima zatočenika. Prema podatcima UN-a na područjima država bivše Jugoslavije bilo je 430 logora, najviše srpskih. Trebamo se ugledati na Židove koji su logorom proglasili svako mjesto gdje je bio zatočen najmanje jedan Židov.

Licitira se i brojevima logoraša. Koliko ih Vi imate u evidenciji i koliko ih je prema Vašim procjenama uistinu bilo?
- Popis hrvatskih logoraša vodi država i popisala ih je nešto više od 7.700. U društvu smo popisali oko 30.000 osoba koje su prošle kroz neku vrst srpskih logora, uključujući i radne. Većinu njih nije zabilježio međunarodni Crveni križ pa slijedom tih podataka ne priznaje ih ni Hrvatska. Ima među njima i ljudi koji su bili i godinu dana zatočeni, neki zatvarani u više navrata jer su ostali na okupiranim dijelovima Hrvatske. Kada to pitanje potegnemo, onda neki tumače da su ovi ljudi dragovoljno ostali i dragovoljno se javljali u radne logore. Pa tko bi dragovoljno išao u logor? Hrvatska je abolirala stražare i voditelje logora pa je to dodani razlog zašto logoraši šute jer moraju živjeti uz dojučerašnje krvnike koji im se smiju.

Imate ovdje cijeli tekst.

[srednja_bosna]

Lašvanska Grbavica je od 9. rujna 1993. pod kontrolom HVO

Napisano 08.09.2010. 14:18

Lašvanska Grbavica je od 9. rujna 1993. pod kontrolom HVO

■ Obljetnica napada na viteško naselje Zabilje, gdje je 14 Hrvata zatočeno pa ubijeno
■ Zarobljeni pripadnici HVO-a i radnoga voda odvedeni živi, a nakon dva mjeseca saznalo se da su ubijeni
■ 17 godina od briljantne akcije HVO na Grbavici kod Viteza

U nedjeljno jutro 05. rujna 1993. /tako tipično za ABiH/ oko 7:30 sati započeo je iznenadni napad ABiH na prostor zvani Brdo iznad naselja Zabilje na granici travničke i viteške općine.
To je bila strateška kota koja bi muslimanskim snagama osiguravala pregled i kontrolu jugoistočnog dijela doline rijeke Bile gdje se zatekao HVO i hrvatski narod nakon stravičnih dešavanja u lipnju 1993. Ta je kota stalno napadana i malobrojni HVO se teško odupirao. I tijekom prethodne noći su inženjerijske snage pokušale dodatno utvrditi tu poziciju.
Napad je bio žestok i iznenadan i posada od 10 bojovnika HVO se brzo našla u okruženju snaga 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH koje su za tu priliku upućene iz Zenice. Uz bojovnike jutro je na toj lokaciji dočekalo i četvoricu pripadnika nenaoružanog radnog voda.

Da je napad dugo i precizno planiran krunski je dokaz video snimak cijele akcije koju su sačinile snage napadača, zloglasne postrojbe El-mudžahid iz sastava 7. muslimanske brigade. Poznato je da postoji još ovakvih snimaka koje su služile za promidžbu ratnika afro-azijskog podrijetla u sastavu ABiH. Takvi su se snimci umnažali i upućivali na adrese vlada islamskih zemalja u cilju pridobivanja simpatija za ovakvu borbu a još značajnije i za dobivanje materijalne pomoći koja nije izostala.
Kako je nakon završetka rata došlo do razočaranosti ostataka ovih snaga svojim novim gospodarima iz bošnjačkog vrha, ove snimke su se mogle naći bez velikih poteškoća, tako da ovaj snimak posjeduje i hrvatska strana.
Prema snimci, zatočeni pripadnici HVO-a i radnoga voda su se predali na poziv i zahtjev pripadnika Armije BiH, koji su im jamčili sigurnost i poštivanje prava ratnih zatočenika. Neposredno nakon predaje i odlaganja oružja svi uhićeni Hrvati su odvedeni u selo Han Bila (općina Travnik) i od tada je njihova sudbina bila nepoznata.
Iz sela Han Bila su krajem mjeseca rujna stigle neprovjerene informacije o tome da su sva četrnaestorica ubijena u tamošnjem zatvoru te da će njihova mrtva tijela biti uručena hrvatskoj strani 15.10.1993. godine. Ovo je postignuto tek uz posredovanje i pritiske pripadnika UNPROFOR-a, i tijela su predana obiteljima. Među njima je bio i malodobni Žarko Stojak, koji je skoro napunio 17 godina i koji se, kao domaći sin, dragovoljno odazvao za pomoć radnom vodu.
Zatočeni su i ubijeni bojovnici HVO: Gabrijel Albert, Duško Ikić, Nikica Jerković, Vlado Krišto, Željko Lovrić, Jozo Marijanović, Srećko Mišković, Branko Petraš, Niko Petraš, Ranko Sukara, kao i četvorica pripadnika Civilne zaštite: Mladen Ikić, Milan Malinović, Tomo Petraš i Žarko Stojak.



Gubitak tako važne kote nije u HVO-u ostao bez reakcije pa su vrlo brzo pripadnici postrojbi za posebne namjene HVO Operativne zone Središnja Bosna uzvratile kontranapadom i položaji su brzo vraćeni.
Potisnute snage ABiH se povlače južnije prema Vitezu na plato u puku poznat kao Grbavica. To je prostor iznad naselja Stara Bila koji je odmah na početku sukoba ABiH i HVO zaposjednut od muslimanskih snaga sa ciljem da se presječe put M-5, komunikacija između Viteza i Travnika.
To je isti onaj scenarij kojim se ABiH poslužila u Kaćunima siječnja 1993. poslije kojeg su ostali odsječeni Lepenička i Lašvanska dolina, Ahmićima travnja 1993. kada je HVO osujetio prekid komunikacije Busovača - Vitez, Vrbanji srpnja 1993. koji je rezultirao padom Bugojna…i koji je pokazao stvarne nakane ABiH.



Tako je i ovdje u naselju Divjak, između Stare Bile i Viteza zapriječena svaka komunikacija a sa uzvisine i platoa Grbavica je kontroliran i svaki pokret HVO-a. Od snajperskih hitaca odatle su stradali i brojni hrvatski civili.
HVO je u toj situaciji morao pribjeći novom rješenju pa je preko noći nikao alternativni putni pravac, koji je također dijelom bio ugrožavan od ABiH. Ipak, taj je makadamski put, koliko god smanjio protočnost u komunikaciji, bio žila kucavica koja je osigurala opstojnost Hrvata Lašvanske doline.

Nove, dodatne snage ABiH na platou Grbavica, prijetile su da u potpunosti presjeku komunikaciju između HVO postrojbi i hrvatskog puka. To bi bio uvod u definitivan poraz a nedavni događaji iz Bugojna jasno su pokazali kako bi se Hrvati nakon toga proveli.
Tihomir Blaškić i Dario Kordić, uz svoje suradnike, grozničavo nalaze rješenje. U zoru 08. rujna 1993. godine postrojbe za posebne namjene HVO Operativne zone Središnja Bosna, uz brojne dragovoljce za tu akciju, angažiraju one male rezerve i kreću u bitku koja je bila ”biti ili ne biti” za hrvatski puk Lašvanske doline.
Napad je počeo topničkom kanonadom. Vrlo precizno su gađani vojni ciljevi, prije svega zapovjedna mjesta i dobro utvrđeni rovovi. To je omogućilo da izuzetno motivirani hrabri mladi ljudi u odorama HVO, shvaćajući svu složenost situacije, uspijevaju probiti prve crte obrane ABiH već nakon nekoliko sati. Borbe se vode za svaki objekt prema planu koji je u analizu stavio svaki milimetar prostora i akcije. Sa obližnje Kalvarije neposredno zapovijeda Tihomir Blaškić. To poznato katoličko svetište i ovaj put svojim štovateljima donosi sreću. Već prvog dana snage HVO su izbile na plato Grbavice. Bez ijednog poginulog i sa nevelikim brojem ranjenih. Sva hrvatska Lašvanska dolina sa strepnjom i nevjericom prati vijesti.
Noć zaustavlja napredovanje. Strah od minskih zapreka čeka jutro. Cijelu noć se javljaju novi i novi dragovoljci. Nitko ne spava.
Jutro započinje uraganski. Pojačanja koja stižu ABiH ne uspijevaju zaustaviti napredovanje HVO i oni svoje snage odmiču daleko prema Sadovačama i Bukvama. Popodne 09.09.1993. godine je vrijeme koje će ostati zapamćeno po briljantnoj pobjedi na Grbavici. Ta bitka i ta pobjeda će vratiti potpuno poljuljalo samopouzdanje lašvanskim Hrvatima. Ona će, nakon tri mjeseca pakla, prvi put uvjeriti i one najmalodušnije da je obrana moguća i da je opstanak izvjestan.
Ovaj je puk svikao na teškoće i na ovakve bitke. Znao je da je ovo jedna etapa i da ga čekaju i Križančeva sela i Buhine kuće, krv i patnja. Ali poslije Grbavice sve je bilo lakše.



U naselju Stara Bila, u neposrednoj blizini Grbavice, cijeli je rat bio smješten Britanski bataljun UNPROFOR-a, do boli nesklon ovdašnjim Hrvatima. Njegova nazočnost je prije svega doprinijela ovakvom položaju ABiH na Grbavici i u Središnjoj Bosni. Vojna akcija HVO je morala biti tako isplanirana i tako provedena u njihovoj neposrednoj blizini da nije smjela ostaviti ni najmanju mrlju. Jer znalo se, i najmanje odstupanje od normi ratovanja, prekinulo bi za sva vremena svako nastojanje Hrvata da iziđu iz ovog, neodrživog, položaja.
I zato Britanci, njihov štićenik AID, niti bilo tko drugi, na Grbavici nisu mogli niti montirati događaje tako prepoznatljive nakon okončanja sukoba u BiH. A sjetite se samo Ahmića, Vrbanje...

HVO je u ovoj, iznimno složenoj operaciji, imao samo jednog poginulog i neveliki broj ranjenih. Stipo Ivišić je poginuo nesretnim slučajem nagazivši na minu.



Britanci su, naravno, „propustili“ zabilježiti da je dan poslije bitke na Grbavici, 10.09.1993. oko 18:00 sati, na Crkvu - Franjevačku bolnicu "Dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj Armija BiH ispalila cijelo jedno punjenje projektila iz višecjevnog bacača raketa (VBR). Jedan od projektila pogodio je bočni zid, a komadi zida, stakla i projektila (gelera) zasuli su ranjene Hrvate nanoseći im nove ozljede. Ozlijeđen je i jedan medicinski djelatnik. Ovaj napad je snimila TV-ekipa ITN-a i lokalna TV Vitez.
Bila je to odmazda za poraz na Grbavici, za novi odnos snaga na terenu jer je poslije ovog HVO i hrvatski puk u dolini Lašve bio u sasvim novom položaju.

Za razliku od Grbavice, dana 05. rujna 1993. i narednih dana, ABiH je učinila nesumnjiv ratni zločin nad zatočenim Hrvatima na prostoru zvani Brdo iznad naselja Zabilje. Za ovaj zločin još nitko nije odgovarao, čak nije pokrenuta ni istraga, iako je rodbina žrtava među napadačima na video snimku prepoznala neke susjede Bošnjake i njihova su imena poznata pravosuđu.



U povodu 17. godišnjice ovoga zločina predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 uz kapelicu na mjesnom groblju u Zabilju položili su cvijeće i upalili svijeće. To su učinili i načelnik Viteza Vlado Alilović, federalne zastupnice Slavica Josipović i Katica Čerkez, zamjenica ministra obrane BiH Marina Pendeš te ministar prometa i veza BiH Rudo Vidović, a potom je u novoizgrađenoj crkvi Gospe od Anđela svetu misu zadušnicu predvodio vikar župe Svetoga Duha u Novoj Biloj fra Danijel Nikolić.

http://www.hercegbosna.org/kolumne/p...-hvo-1881.html

[mayday_bbb]

Dobar opis...
Inače, odmah mi je zapelo za oči to da ABIH nije pokrenula (ili je, ali ovdje nije opisano?) protupanapad još tijekom akcije na nekom drugom dijelu enklave. Jer, napad HVOa je bio vrlo konkretan, na 1 dio prostora, a razumijem da je i ABIH prvenstveno tu točku branila. Međutim, em je HVO u akciju poslao valjda i zadnje rezerve koje je imao (a s obzirom na odnos snaga tamo nije trebalo biti Einstein da to netko u ABIH pretpostavi), em je ABIH bila sa svih strana oko Lašvanske doline, meni se to čini kao idealni uvjeti za napad na nekom drugom dijelu ratišta kako bi se rasteretio pravac glavnog napada. Da su to napravili, čini mi se da bi HVO izgubio barem na jednoj od te 2 točke, ako ne i na obje, bilo bi stani-pani, kud, kako, koja točka je bitnija za obranu....
Uglavno, nek je laka zemlja hrabrim bojovnicima!

[AnteNaš]

Na današnji dan prije 17 godina započela je oslobodilačka vojnoredarstvena akcija "medački džep" s ciljem otklanjanja neprijateljskih snaga od Gospića koji je trpio dvije godine skoro svakodnevna granatiranja s posljedicama ljudskih i materijalnih gubitaka.
Cilj je bio ovladati područjem tzv medačkog džepa sa selima Čitluk, Divoselo i Počitelj.
Akcija je izvedena uspješno, ali su borbe potrajale još nekoliko dana zbog srpskih protuudara.
Tad je proradila i čitava bojišnica od Šibenika do Karlovca, a gađana su i predgrađa Zagreba. U Karlovcu je bilo poginulih civila.
Hrvatska vojska tad još jednom pokazuje svoju spremnost za ofanzivna djelovanja.

Usput danas je i dan tragične Krbavske bitke 1493.godine.

[mayday_bbb]

AnteNaš kaže:

Na današnji dan prije 17 godina započela je oslobodilačka vojnoredarstvena akcija "medački džep" s ciljem otklanjanja neprijateljskih snaga od Gospića koji je trpio dvije godine skoro svakodnevna granatiranja s posljedicama ljudskih i materijalnih gubitaka.
Cilj je bio ovladati područjem tzv medačkog džepa sa selima Čitluk, Divoselo i Počitelj.
Akcija je izvedena uspješno, ali su borbe potrajale još nekoliko dana zbog srpskih protuudara.
Tad je proradila i čitava bojišnica od Šibenika do Karlovca, a gađana su i predgrađa Zagreba. U Karlovcu je bilo poginulih civila.
Hrvatska vojska tad još jednom pokazuje svoju spremnost za ofanzivna djelovanja.

Usput danas je i dan tragične Krbavske bitke 1493.godine.

Hvala i pozdrav svim učesnicima, a vezano za ovo boldano (tu bih još dodao Sl. Brod, Županju i ostale gradove koji su slično trpjeli) - pozdrav svima onima iz međ. zajednice za koje u tome nema nikaj sporno, nije bilo prekomjernog ni neselektivnog granatiranja tih gradova. Malo im je HV pokvario njihove političke želje i planove

[_Candy Candy_]

Ako netko poznaje forumaša from hell to cell molim da mi se javi porukom radi kontakta, vidim da nije aktivan od 2011. g.

[Cisco Kid]

_Candy Candy_ kaže:

Ako netko poznaje forumaša from hell to cell molim da mi se javi porukom radi kontakta, vidim da nije aktivan od 2011. g.

Možeš ga naći na portalu http://dragovoljac.com/

[_Candy Candy_]

Cisco Kid kaže:

Možeš ga naći na portalu http://dragovoljac.com/

Hvala, našla sam