Quote:
bariole kaže:
...
|
Evo nekolicinu opaski, pa ostatak kad si nađem vremena.
Quote:
S druge strane, znam kada sam radio nešto iz sociologij, konkretno sociologije rada, količina šarlatana na koje čovjek naleti naprosto nije za povjerovat. Jednostavno je za prepoznat takve ljude. Imaju nevjerojatno sposobnost generiranja dugih rečenica, punih latinskih rijčei, a da pri tome ne kažu ništa. I ne treba ti puno inteligencije i poznavanja te struke da znaš da to trabunjanje nije posljedica tvog nepoznavanja teme već je riječ o čistom šarlatanstvu. Ono gomila gluposti bez ikakve teme i sadržaja. Čak sam naletio na rad koji se zvao "Sociologija sociologije rada". Ono kao "znanstvena studija" o tome kako se ponašaju sociologi te struke. Ne moram reći da unutra nije ništa pisalo.
|
Ljudi u društvenim znanostima (najvećem broju) su ljudi koji primarno
koriste riječi kao svoj radni alat. To je potpuno analogno s matematičarima,
fizičarima i ostalim srodnicima koji se prvenstveno oslanjaju na formule
i numeričke zapise. Da vrhunski prirodnjak počne nekoj osobi iznositi
raznorazne numeričke zapise, redajući ih jednog iza drugog, za osobu
koja nije senzibilizirana za taj način percipiranja numeričkih vrijednostima
a ujedno i rada s istime, sve bi joj to ličilo na hrpu nepovezanih gluposti
i besmislica. Ista stvar se vrlo često događa u vezi spomenutog generiranja
dugih rečenica od strane društvenjaka koji godinama provedu koristeći
iste kao svoj primarni radni alat. Ako nemaš dovoljno uloženog rada
u razvijenu verbalnu inteligenciju, naravno da će ti biti besmislica.
To ša neki smatraju da se podrazumijeva da primarno numerički orijentirane
znanosti ne mogu biti shvatljive svima, dok bi one verbalno orijentirane
trebale biti shvatljive i najvećim laicima, radi se o nerealnim očekivanjima
i primjeni dvostrukih kriterija.
Ne kažem da je uvijek tako i da šarlatani ne postoje, no šarlatanstvo
je vrlo prisutno i u onih koji sebe žele proglasiti objektivnim procjenjivačima
stupnja šarlatanstva.
Quote:
Također je jednostavno prepoznati nekog tko o tome području zna. Npr. Karl Marx je znao socilogiju rada. Ne treba ti puno inteligencije da prepoznaš kvalitetu. Također je Stephen Appold zna. Jedna od rijetkih osoba iz čijih se radova da vidjeti da je to "znanost" a ne demonstracija poznavanja Klaića (ili oxfordskog riječnika u njegovu slučaju).
|
Marxu se ne može osporiti razinu upućenosti, no da si samo malo ozbiljnije
proučavao sociologiju, znao bi da njegove ideje, barem one izvorne,
neprerađene od strane budućih Marksista, nemaju više tolikog utjecaja.
Naime, radi se o jednoj od osnovnih maksima da ekonomska baza određuje
kulturnu nadgradnju, tj. da društveni bitak u direktnoj relaciji određuje
društvenu svijest. Prema tome, kultura i svi ostali običaji po Marxu nisu
ništa drugo nego epifenomen ekonomskih uvjeta. Tako, sve ono ša mi
trenutno mislimo rezultat je naših ekonomskih uvjeta. To ša ja iznosim
ovakva mišljenja kakva iznosim - po Marxu, ili bar po načinu na koji je
najčešće interpretiran, predstavlja odraz mojih ekonomskih uvjeta.
To je vrlo nategnuta tvrdnja, a spekulira se, i to vrlo opravdano, da
baš zato ša je svu prednost dao ekonomiji, zanemarivši kulturnu sferu
tj. sferu ideja kao onu koja ima znatan utjecaj na društvena događanja,
da upravo zato nije došlo do samoinicijativnog ustanka proletera koji
je on sebi zamišljao da će njegova djela potaknuti.
Upravo zato u 20. st. imamo Maxa Webera koji proširuje viđenje društvenih
sukoba s čisto klasnih motiva na one rasne,spolno-rodne,vjerske i druge
tipove naravi, Antonia Gramscia s pojmom hegemonije i cijelu Franfurtsku
školu koja, nakon ša uviđaju u čemu je bila glavna Marxova greška, posvećuju
cijele svoje opusove radove kulturnoj sferi i analizi načina na koji dominantne
silnice društva pregovaraju s potlačenim slojevima , a s dolaskom britanskih
Kulturalnih studija 60-ih, napokon se i kulturu počinje posmatrati ne samo kao
sredstvo porobljavanja, već i potencijalnog otpora i emancipacije, na čemu se
uvelike nastavlja rad do danas kroz mnoge smjerove i pravce srodnih pristupa
društvenih znanosti.
Stoga, govoriti da je ekonomska sfera ona najbitnija sfera društva,
tj. sociološkim žargonom, da društvena struktura direktno određuje
kako kulturu tako i ljudsku akciju, je redukcionistički pogled na
društvo koji se upravo i samome Marxu obio u glavu, a ustrajati
na takvim tvrdnjama je zaostajati točno jedno stoljeće u razvoju
društvenih znanosti.
Quote:
P.S.
Filozofija nije znanost. Kao ni analiza ili komparativna knjiženost i druge stvari u tom fahu.
|
Analitička filozofija temelji se na tvrdim logičkim principima koji vode
i prirodnu znanost. Komparativna književnost i srodne branše ša se
bave analizom raznoraznih diskurza koji kulturom ordiniraju temelje
se u dobroj mjeri na semiotici, a semiotika se vodi kao znanost koja se bavi
proučavanjem znakova i načina na koji ih ljudi percipiraju i interpretiraju.
Glavna ideja je da cijeli svijet je tekst, te ga takvoga također možemo
i interpretirati. Stoga, sasvim je legitimno uvrstiti ju pod interpretativne
znanosti. A pošto su interpretativne, ne možeš od njih zahtijevati istu
razinu točnosti i reproducivnost kao u prirodnih znanosti , gdje se npr.
atom vodika uvijek ponaša kao atom vodika. Ista stvar je s objektivnošću.
Čovjek kao društveno biće upleten je u mreže značenja onoga ša analizira,
stoga je apsurd od interpretativnih znanosti zahtijevati objektivnost
prirodnjačkoga tipa. Sad će netko reći da je zbog toga sve to čisto
šarlatanstvo, no takvi inače nisu previše svjesni velike metodoško-
epistemološke razrađenosti teorijskih principa kojima se istraživanja
vode, pogotovo uznapredovali posljednjih 30-40 godina. A u svijetu
gdje se društvena kohezija i prilagođavanje ljudi na nametnute promjene
više no ikad postiže protocima informacija usmjeravanih putevima masovnih
medija i propagandnih alata nerijetko smještenih u rukama kapitalističkih
moćnika, odbaciti analizu polja kulture i svesti sve na pragmatičnu
ekonomiju ne samo da nije poželjno, nego je i vrlo opasna stvar, ona
koja bi se vrlo dobro dala opisati floskulom da ako se odbijamo baviti
kulturnom sferom, kulturna sfera baviti će se nama.
Uostalom, ako pročitaš klasik sociologije, "Protestantsku etiku i
duh kapitalizma", Weber uspješno prikazuje da se shvaćanja impulzivnog
rada kakvo opstoji u današnjem kapitalizmu upravo razvilo iz znatnog
utjecaja Kalvinističke doktrine predestinacije koja je u pojednostavljenom
obliku govorila da čovjekov uspjeh i utapanje u teškom radu znak je
da neće završiti u paklu. Življenje po takvim načelima s vremenom je
uzrokovalo ogromnu akumulaciju bogatstva, ša je rezultiralo promjenom
sveopće percepcije rada a ujedno je i kao takvo dalo ogroman zamah
razvoju tadašnjeg arhaičnog 15-stoljetnog kapitalizma prema stupnjevima
bliskima kakvim li ga poznamo danas. Iz toga zaključi potiču li svi poticaji
i implikacije ljudskoga ponašanja prvenstveno iz ekonomske sfere..
No, da se nadovežem na prethodni paragraf, problem koji zasada ja vidim
je premali broj javnih intelektualaca, poput nekadašnjeg Emila Zole, Edwarda
Saida, Pierra Bourdieua, Michela Foucaulta itd. a od današnjih možda Slavoja
Žižeka, koji će posredovati da akademsko znanje približe širim masama, i na
taj način ostvare kritički potencijal društvenih znanosti, a i manjak inter-
disciplinarnosti te otvorenosti za međuodjelnu suradnju, o čemu je bilo riječi u
prethodnim postovima.
No, malo smo zalutali, pa da se za kraj vratim na pojam znanosti s kojim
sam započeo. Sve ovo ša pišem govori da je način na koji ćemo percipirati
znanost stvar postavljanja premisa ša li znanost je. A to, na kraju krajeva,
koliko god nekima bilo odbojno, spada u sferu filozofije =)
P.S.
Čini mi se da si također komentirao za društvene znanosti u 90-ima
i propuštenoj prilici za znanstveni angažman u izvan-rednim uvjetima.
Iako ima nešto istine u tome, pošto su većina ili bježala dok su padale
granate ili se bojala raditi istraživanja koja bi se ogrezla u tuđmanovski
status quo, ili u onom nacionalnom zanosu nitko nije htio raditi nešto
ša bi moglo svojim rezultatima poremetiti stvari, ipak nisi toliko u pravu
jer hrvatska ratna etnografija, uvelike napravljena u postmodernoj
paradigmi je bila izvrsno popraćena u svijetu, u svim svojim dobrim
i lošim stranama.
Tako npr. za djelo "War, Exile, Everyday Life, Cultural Perspectives"
od Jambrešić Kirin, R. i M. Povrzanović sa Hrvatskog etnološkog instituta,
kad napišeš na google-u imaš čak 769.000 hitova.