Tema potpore za one koji su izgubili najmilije nakon borbe protiv teške bolesti

[ptica_dodo7]

Ljudi samo bi vam htjela reći da se držite, sve je to teško ali tako je. Od uvjek ljudi umiru, ostaju oni koji tuguju i tako će biti i dalje.
U jednu ruku vas raumijem, meni je baka umrla prije 4 godine, znam da se nemože mjeriti s roditeljima ali ona mi je bila oslonac, voljele smo se neizmjerno ta me žena praktički odgojila. Prvo sam bila ljuta na sve oko sebe, tužna, plakala kad sam se sjetila nečega a nakon godinu dana sam postala sretna i zahvalna Bogu što je bila u mom životu.Umrla je u bolovima i shvatila sam (to sam i onda znala) da sam ustvari sebična što želim da poživi. Jel to je bilo sve samo ne život. Ružno zvuči ali tako je. Zahvalna sam i zato što se nije dugo mučila. Sada, 4 godine nakon toga, kad je se sjetim razvuče mi se osmjeh na lice i shvaćam koliko sam bila sretna i iskreno sam zahvalna za to da je ta žena bila moja baka, koja je odgojila 2 djece,pekla najbolje kolače na svijetu i bila urnebesno smješna kad je htjela biti stroga. Imala je crnu kosu i predivne zelene oči-kad sam bila mala bilo mi je super-podsjećala me na Snjeguljicu
Uvjek je govorila da samo čeka da vidi moje dijete pa da onda može umrijeti. 01.10 je vidjela moju malu štrucu a 07.10 je umrla....

[I28]

Meni je strašno, tata mi je ležao na odjelu neurologije bolnice Sv. Duh i u nedjelju se objesio (u dvorištu bolnice, kisikana). Molim sve koji išta znaju o dr. <Ime uklonjeno (by ego)> da mi jave. Ludim i šizim, tata mi je bio divan čovjek, a sada ga više nema! Moja tuga je neopisiva.

[Ivanicapeca]

I28 kaže:

Meni je strašno, tata mi je ležao na odjelu neurologije bolnice Sv. Duh i u nedjelju se objesio (u dvorištu bolnice, kisikana). Molim sve koji išta znaju o dr. <ime uklonjeno> da mi jave. Ludim i šizim, tata mi je bio divan čovjek, a sada ga više nema! Moja tuga je neopisiva.

Isuse, pa to je strašno!
Pa kakva je bila dijagnoza da je takvo što odlučio učiniti?

[I28]

Tata (57 god.) se dugo vremena osjećao jako loše, pio je antidepresive i razne druge lijekove (za želudac, grlo ga je jako peklo, ruke su mu se tresle). Doktor ga je jako razočarao, govorio nam je da je on u bolnici samo broj. (naravno, doktor je tražio novce i dali smo mu novac). Žalio se na jaku nesanicu, ... i smatram da ga je doktor gurnuo u smrt. Tata je u zadnje vrijeme bio jako osjetljiv, fizički ništa nije mogao raditi, povlačio se u sebe, samo je htio mir, smetali su mu ljudi koji bi ga posjećivali u bolnici, brinuo se oko svega. Bolnica je za javnost dala lažan izvještaj, samo da bi se ogradili od eventualnih napada i tužbe. Mene to neopisivo boli i neznam kako sad isplivati iz svega toga.

[Ivanicapeca]

I28 kaže:

Tata (57 god.) se dugo vremena osjećao jako loše, pio je antidepresive i razne druge lijekove (za želudac, grlo ga je jako peklo, ruke su mu se tresle). Doktor ga je jako razočarao, govorio nam je da je on u bolnici samo broj. (naravno, doktor je tražio novce i dali smo mu novac). Žalio se na jaku nesanicu, ... i smatram da ga je doktor gurnuo u smrt. Tata je u zadnje vrijeme bio jako osjetljiv, fizički ništa nije mogao raditi, povlačio se u sebe, samo je htio mir, smetali su mu ljudi koji bi ga posjećivali u bolnici, brinuo se oko svega. Bolnica je za javnost dala lažan izvještaj, samo da bi se ogradili od eventualnih napada i tužbe. Mene to neopisivo boli i neznam kako sad isplivati iz svega toga.

Draga, jedino što možeš je podići privatnu optužbu i ako imaš svjedoka, da posvjedoči kako je dotični liječnik primio mito.
Užasno mi je žao da se to dogodilo i mogu samo zamisliti kako je uz svu tvoju bol i ta gorčina koju nosiš dodatni teret. Ništa više ne možeš učiniti da vratiš svog oca, ali ako imaš vjerodostojne dokaze, olakšat će ti tu gorčinu jedino da se sudski stvar riješi.
Bez obzira na sve, morat ćeš zbog sebe naći način da se nosiš sa gubitkom svog oca i načina i okolnosti na koji se to dogodilo, jer u suprotnom ćeš samo sebi učiniti još gore i sama se razboljeti, a to je sigurno nešto što tvoj tata nikako nebi za tebe želio. Znaš, ljudi koji mogu u sebi naći način da prelome sve ovo što se u tebi događa su najuzvišenije i najjače osobe koje hodaju ovom planetom. Ja se iz tih razloga divim svim tim Vukovarcima kojima su doslovno uništeni životi i razrovane obitelji čije su ubojice danas slobodne i nitko im ništa zakonito više ne može. Mene u takvim situacijama tješe mudre riječi moje bake koja je iz bogatog životnog iskustva uvijek govorila kako vrag ipak dođe po svoje. Prije nisam vjerovala u to, jer sam zapravo i bila premlada da bi dočekala pravdu, ali danas se često puta dogodi da se upravo uvjerim u bakine riječi.
Mila, ne dozvoli da ti to uništi život. Nitko i ništa nije vrijedno toga, a Bog će na kraju suditi. Kažu da kad nešto učiniš dobro, vrati ti se deseterostruko. Analogno tome, vjerujem da se i zlo vraća umnoženo.

[I28]

Hvala ti draga na podršci i razumijevanju. Idući tjedan idemo mama, sestra i ja kod tog doktora na razgovor da mu kažem sve šta mu mislim reći. Moj tata je bio tako divan čovjek, svakome je pomagao, nikada se nije svađao ili vikao na bilo koga, bio je veseljak uvijek za muziku i ples (svirao je harmoniku). Jako sam ponosna na njega i znam da moram dalje, a dođe mi da poludim (moram nastaviti živjeti dostojanstveno, jer znam da bi on to volio, a dođe mi da psujem i vičem na određene ljude). Za 13 dana imat ću 30 godina, ... Božić dolazi, a meni to nema nikakvog smisla bez moga tate.
(ne razmišljam o dizanju tužbe, jer mislim da smo mi sitne ribe za tog doktora, a ni financijski to nemogu podnijeti).

[Ivanicapeca]

I28 kaže:

Hvala ti draga na podršci i razumijevanju. Idući tjedan idemo mama, sestra i ja kod tog doktora na razgovor da mu kažem sve šta mu mislim reći. Moj tata je bio tako divan čovjek, svakome je pomagao, nikada se nije svađao ili vikao na bilo koga, bio je veseljak uvijek za muziku i ples (svirao je harmoniku). Jako sam ponosna na njega i znam da moram dalje, a dođe mi da poludim (moram nastaviti živjeti dostojanstveno, jer znam da bi on to volio, a dođe mi da psujem i vičem na određene ljude). Za 13 dana imat ću 30 godina, ... Božić dolazi, a meni to nema nikakvog smisla bez moga tate.
(ne razmišljam o dizanju tužbe, jer mislim da smo mi sitne ribe za tog doktora, a ni financijski to nemogu podnijeti).

Moja savjet ti je da kad nemate namjeru dizati tužbu, nemojte niti ići kod njega. Možete vi sebi navući još jednog vraga na leđa, jer vas može tužiti za klevetu, a to vam sada najmanje treba da se nađete u situaciji da vi sebe morate braniti. Izgleda da mu je tako traljavo obavljanje posla i podmitljivost dugogodišnja praksa, i najvjerojatnije niste jedini koje je "oštetio", pa ga eno još provodi svoju praksu. To što vi imate njemu za reći i što ga ide će najvjerojatnije naići na zid, jer osoba čiji je nivo morala takav da mora primati mito kako bi obavljao svoj posao i još ga na kraju i ne obavi korektno, sigurno neće imati sluha za ono što mu govorite, a vi ćete se samo dodatno uzrujati i ogorčiti. Ne radite to sebi, već kad ste se odlučili stvari ostaviti takvima kakve jesu, dajte sebi priliku da svog najmilijeg odtugujete na miru i dostojanstveno načina na koji je živio kao veseljak i čovjeka koji je volio život. Ne bacajte još soli na svoje rane, već u miru kao obitelj dočekajte ovaj najtužniji Božić koji će vam u svojoj milosti donijeti snage i načina da se suočite sa svojom tugom i boli i koji će vam olakšati. Uzdajte se u njegovu milost i providnost da će vam jednom donijeti pravdu, vaš tatko se sada kod njega prosi milosti i blagoslova za vas.

[Anteana]

Ivanicapeca kaže:

Evo, danas je mjesec dana kako moje mami više nema. Mislim da bi bila zadovoljna kako se držimo. Živimo, iako nema trena da ne pomislimo na nju.
Primijetila sam, tj. prepoznala u nekim svojim reakcijama nju. Čak znam ponekad nešto komentirati, a kasnije pomislim "to bi upravo ona tako rekla". Čak čujem neku prepoznatljivu notu njenog glasa u mom. Čudno je to, ali i lijepo, jer znam da ona kroz mene na neki način i dalje živi.

Moje saućešće Ivanice..i moje je ime (krsno) Ivana,a tako mi se i kći zvala...mama mi se zvala Ana..puno sličnosti
Imam 41.g...mama mi se razboljela u 37. od depresije...nije dočekala 44.g digla je ruku na sebe..meni je tada bilo 25...i beba mi je umrla (2 dana) 6 mj.prije nje...

Želim te utješiti..onako kako sebe tada nisam..ljubav moga muža držala me,tješila....briga za tatu i mlađu sestru i rad..puno rada...

Još sam ponekad ogorčena što je otišla bez pozdrava,još mi nedostaje..ali vrati mi se često kroz mene samu kad primjetim njene pokrete,njene misli i osjećaje u svom srcu..kad mi takne dušu ona misao koju nisam ni znala da sam zadržala.
Oprostila sam joj jer sam samo tako mogla sebi oprostiti..i živim u miru...s ljubavlju je se sjećam i znam da je sve to bolest kriva...danas živim za sinove i muža a ona me prati ,zajedno s Ivanom,kao anđeo na mom putu i znam da sam imala njenu ljubav...

Bol neće nikada proći ali će biti tuplja i naučit ćeš živjeti s njom...izgradi u svom srcu oltar ljubavi za nju pred kojim ćeš klečati u danima koji dolaze i
koji će ti biti utoćište...dala ti jeono najvrednije što je mogla..život i ljubav..neka ti to bude zvijezda vodilja u životu ...ona je ipak završila svoj krug...s tobom...ostavila je snažnu i divnu ženu da korača kroz život...njenim stopama...pusa i neka vas anđeli čuvaju

[Anteana]

I28 kaže:

Hvala ti draga na podršci i razumijevanju. Idući tjedan idemo mama, sestra i ja kod tog doktora na razgovor da mu kažem sve šta mu mislim reći. Moj tata je bio tako divan čovjek, svakome je pomagao, nikada se nije svađao ili vikao na bilo koga, bio je veseljak uvijek za muziku i ples (svirao je harmoniku). Jako sam ponosna na njega i znam da moram dalje, a dođe mi da poludim (moram nastaviti živjeti dostojanstveno, jer znam da bi on to volio, a dođe mi da psujem i vičem na određene ljude). Za 13 dana imat ću 30 godina, ... Božić dolazi, a meni to nema nikakvog smisla bez moga tate.
(ne razmišljam o dizanju tužbe, jer mislim da smo mi sitne ribe za tog doktora, a ni financijski to nemogu podnijeti).

Meni su doktori ubili bebu...nisam ih tužila...

OSVETA JE MOJA!rekao je Bog...a Boga ima!!Svakom neka bude po zasluzi njegovoj....

Ne idi do doktora..samo će tebi biti teže..pusa

[Ivanicapeca]

Anteana kaže:

Moje saućešće Ivanice..i moje je ime (krsno) Ivana,a tako mi se i kći zvala...mama mi se zvala Ana..puno sličnosti
Imam 41.g...mama mi se razboljela u 37. od depresije...nije dočekala 44.g digla je ruku na sebe..meni je tada bilo 25...i beba mi je umrla (2 dana) 6 mj.prije nje...

Želim te utješiti..onako kako sebe tada nisam..ljubav moga muža držala me,tješila....briga za tatu i mlađu sestru i rad..puno rada...

Još sam ponekad ogorčena što je otišla bez pozdrava,još mi nedostaje..ali vrati mi se često kroz mene samu kad primjetim njene pokrete,njene misli i osjećaje u svom srcu..kad mi takne dušu ona misao koju nisam ni znala da sam zadržala.
Oprostila sam joj jer sam samo tako mogla sebi oprostiti..i živim u miru...s ljubavlju je se sjećam i znam da je sve to bolest kriva...danas živim za sinove i muža a ona me prati ,zajedno s Ivanom,kao anđeo na mom putu i znam da sam imala njenu ljubav...

Bol neće nikada proći ali će biti tuplja i naučit ćeš živjeti s njom...izgradi u svom srcu oltar ljubavi za nju pred kojim ćeš klečati u danima koji dolaze i
koji će ti biti utoćište...dala ti jeono najvrednije što je mogla..život i ljubav..neka ti to bude zvijezda vodilja u životu ...ona je ipak završila svoj krug...s tobom...ostavila je snažnu i divnu ženu da korača kroz život...njenim stopama...pusa i neka vas anđeli čuvaju

Hvala ti na ovim dirljivim rečenicama. Puno mi znače.

[Mirkkaa]

Dragi moji,
sta reci kad je toliko toga receno...Kako poceti. Apsolutno razumijem svaku rijec ovdje napisanu, jer sam prosla i prolazim kroz slicno... I osjecam se uzasno usamljeno, tuzno, bez podrske i razumjevanja. Imama 30 godina i u maju, mjesecu koji sam nekada jako voljela, izgubila sam mamu u njenoj 57-godini (u listopadu je trebala da proslavi 57 rodjendan)...U svega 19 dana od kada su joj dijagnosticirali karcinom, najvjerojatnije debelog crijeva, otisla je...I proslo je sedam i pol mjeseci a tuga me tek zadnjih meseci sustuze.Prvih nekoliko nisam ni bila svjesna sta se dogodilo, ali se toliko negatiovne energije nakupilo u meni. Oslanjala sam na vrijeme, kao da ono lijeci rane, ali ove ne zarastaju, smao ti vrijeme pomaze da se naucis zivjeti s tim...kao i vecini, meni je mama bila najbolja prijateljica, podrska, osoba koja mi je jedina pruzila bezuvjetnu ljubav...I beskrajno mi nedostaje, placem skoro svaki dan, a boli me sto mi se cini da nemam podrsku....I samo pet mjeseci nakon mama, tata je dojagnosticiran karcinom zdrijela, s metastazama na plucima koje su nakon dva ciklusa kemo uvecane...Zvanicna medicina prije cetiri-pet dana digla ruke od njega...Ne zelim da se predam, zelim da vjerujem da ce mu alternativa pomoci, ali tesko je vjerovati u nesto tako nakon svega...Ne mogu da se suocim sa svim tim i zasto je to bas nas snaslo...Hiljadu pitanja bez odgovora, a kad dodju "oni dani" mislim da cu poludjeti..Inace, u zagrebu sam relativno nova, nemam neko blisko drustvo, tako da mi ova komunikacija s vama jako znaci.
Drzite se i ne dajte se vremenu. Onima koji su nedavno izgubili bliske ljude, zelim puno snage da izdrze naredne dane, trebace puno snage, energije i vjere. Meni je ovo dan kada mislim da necu moci. ne zelim da zavrsim ovaj post tuzno,pa cu reci da se moramo boriti i zivjeti, jer s nama zive i oni koji nam vise nisu fizicki blizu

[Ivanicapeca]

Mirka30 kaže:

Dragi moji,
sta reci kad je toliko toga receno...Kako poceti. Apsolutno razumijem svaku rijec ovdje napisanu, jer sam prosla i prolazim kroz slicno... I osjecam se uzasno usamljeno, tuzno, bez podrske i razumjevanja. Imama 30 godina i u maju, mjesecu koji sam nekada jako voljela, izgubila sam mamu u njenoj 57-godini (u listopadu je trebala da proslavi 57 rodjendan)...U svega 19 dana od kada su joj dijagnosticirali karcinom, najvjerojatnije debelog crijeva, otisla je...I proslo je sedam i pol mjeseci a tuga me tek zadnjih meseci sustuze.Prvih nekoliko nisam ni bila svjesna sta se dogodilo, ali se toliko negatiovne energije nakupilo u meni. Oslanjala sam na vrijeme, kao da ono lijeci rane, ali ove ne zarastaju, smao ti vrijeme pomaze da se naucis zivjeti s tim...kao i vecini, meni je mama bila najbolja prijateljica, podrska, osoba koja mi je jedina pruzila bezuvjetnu ljubav...I beskrajno mi nedostaje, placem skoro svaki dan, a boli me sto mi se cini da nemam podrsku....I samo pet mjeseci nakon mama, tata je dojagnosticiran karcinom zdrijela, s metastazama na plucima koje su nakon dva ciklusa kemo uvecane...Zvanicna medicina prije cetiri-pet dana digla ruke od njega...Ne zelim da se predam, zelim da vjerujem da ce mu alternativa pomoci, ali tesko je vjerovati u nesto tako nakon svega...Ne mogu da se suocim sa svim tim i zasto je to bas nas snaslo...Hiljadu pitanja bez odgovora, a kad dodju "oni dani" mislim da cu poludjeti..Inace, u zagrebu sam relativno nova, nemam neko blisko drustvo, tako da mi ova komunikacija s vama jako znaci.
Drzite se i ne dajte se vremenu. Onima koji su nedavno izgubili bliske ljude, zelim puno snage da izdrze naredne dane, trebace puno snage, energije i vjere. Meni je ovo dan kada mislim da necu moci. ne zelim da zavrsim ovaj post tuzno,pa cu reci da se moramo boriti i zivjeti, jer s nama zive i oni koji nam vise nisu fizicki blizu

Jaka si ti draga, i možeš sve izdržati, uvjerena sam u to. Budi smiona i dalje, a Bog smionima pomaže!

[Mirkkaa]

Jos jednom hvala na podrsci! I ti se drzi i cuvaj!

[Rosemarie48]

Jučer je bilo 2 mjeseca od smrti mog muža. Kažu - proći će, biti će lakše, a nije....u subotu sam kuhala naše najdraže jelo i cijelo vrijeme plakala nad jelom. Imam osjećaj da stojim i neznam kamo dalje, niti zašto....nemam nikog svog blizu sebe, a one koje imam okrenuti su sebi. Nikoga na čijem ramenu bi se isplakala i rekla što me muči. Zato mi vi dragi moji, puno značite...iako se ne javljam često, vi i vaša snaga (posebno tvoja Ivanicapeca) me često trgne i ne da mi da padnem u depresiju. Nađem nešto što me u tom trenutku trgne i natjera da otjeram crne i negativne misli. Valjda ću uskoro zalizati svoje rane i naći smisao za nastavak, za ići dalje !

[Ivanicapeca]

Rosemarie48 kaže:

Jučer je bilo 2 mjeseca od smrti mog muža. Kažu - proći će, biti će lakše, a nije....u subotu sam kuhala naše najdraže jelo i cijelo vrijeme plakala nad jelom. Imam osjećaj da stojim i neznam kamo dalje, niti zašto....nemam nikog svog blizu sebe, a one koje imam okrenuti su sebi. Nikoga na čijem ramenu bi se isplakala i rekla što me muči. Zato mi vi dragi moji, puno značite...iako se ne javljam često, vi i vaša snaga (posebno tvoja Ivanicapeca) me često trgne i ne da mi da padnem u depresiju. Nađem nešto što me u tom trenutku trgne i natjera da otjeram crne i negativne misli. Valjda ću uskoro zalizati svoje rane i naći smisao za nastavak, za ići dalje !

Hoćeš mila. Teško je sada, posebno što je ovo Božićno vrijeme, ali život će se nekako opet namjestiti. Sigurno da stvari neće nikad biti kao prije i kako bi mogle biti da je on tu, ali to ne znači da nećeš opet biti sretna. Bit će ti upravo onako kako ti za sebe odlučiš, ali sada pusti da odtuguješ svoje, da se i tvoja duša odmori i izliječi. Okreni se sebi, baš kako to čine oni ljudi koje spominješ. Imaš na to pravo i da daš sebi vremena da upoznaš ovu "novu sebe". Radi sve ono što te veseli i nagradi se, baš onako kako bi to učinio tvoj dragi za tebe. Puno si mu dala, dozvoli da ti opet kroz tebe samu on zahvali na tome.
Biti ćeš opet sretna i svaki novi dan je dan bliže tom novom i sretnom životu.

Ne znam imaš li kakvu životinjicu? Meni moj Codie znači cijeli jedan svijet. I kroz maminu bolest mi je davao jedan drugi mali ali slatki fokus sa strane, a sad kako sam uglavnom cijeli dan sama u kući on mi čini veliko veselje.Mama ga je zapravo bila kupila sebi kada je otišla u penziju da nije cijeli dan sama, a sad ga je ostavila meni da me tješi. On je poput malog djeteta. Možda bi se mogla nagraditi takvom ljubavi za ovaj Božić
Ovo je moj mali i veseli cvilko Codie, bez kojeg bi sigurno bila manje jaka i hrabra:

[Rosemarie48]

O da Ivanice, imam i ja malu umiljatu pesicu, koja kao da zna kako mi je.Kad se onako iz čista mira rasplačem ona dođe i mazi se, ako sam joj blizu onda mi lizucka ruke, kao da me tješi da ne plačem.Pruži mi capu, kao što bi je pružio neki čovjek i gleda me onim velikim crnim okama. Donekle mi je lakše kad uđem u kuću čujem nju kako mi se raduje. Naravno, često me i izvuče iz kuće jer moramo u šetnju. Mislim da bi pukla bez nje ! Zlatica moja mala,mekih šapa....Znam da ću nekako morati provesti ove blagdane i da će biti jako teško....valjda ću progurati iako neznam više koja je svrha svemu ovome niti cilj...

[Ivanicapeca]

Rosemarie48 kaže:

.valjda ću progurati iako neznam više koja je svrha svemu ovome niti cilj...

Nema ga i nikad ga zapravo nismo niti znali niti ga trebamo i možemo znati. Jednostavno živiš i zato živi na način da taj život začiniš i učiniš onakvim kakav ti se sviđa. Okruži se pozitivnim ljudima, udalji od onih koji te opterećuju i ne kuže...evo, ja i još neki ljudi s foruma smo osnovali udrugu da pomažemo drugima u istoj situaciji i meni to gotovo u potpunosti olakšava tugu, jer daje svemu što se dogodilo neki viši smisao.
Znaš draga, nije bitan cilj, nego put k njemu, sve što se događa, događa se na putu, u tom nekom procesu. Nešto me vodi prema nečemu, ja nemam pojma što je to i ne mogu znati, ali znam da mi je trenutno dobro i da to što radim je dobro i da mi pomaže.
Mislim da nam cilj može jedino biti da živimo punim plućima unutar svojih mogućnosti pa da kad jednom dođe naše vrijeme da odemo možemo reći da nismo gubili dane u promišljanjima već da smo imali bogat život dok je trajao. Sve više od toga je veliki dar i blagoslov.

[Rosemarie48]

Draga Ivanice, imaš pravo. Jučer sam pročitala ovaj topic,koji moram priznati zadnjih nekolih tjedana nisam redovito posjećivala, pa sam vidjela sve što se vezano uz udrugu dešava. Voljela bih se priključiti udruzi, pomoći vam koliko je u mojoj moći, pa mi se javi na pm, ako želiš !
Zadnjih dana sam u bedu, pa me spopadaju negativne misli, ali ja se trudim otjerati ih i mislim da će sa dolaskom proljeća barem pola mog neraspoloženja nestati, a ostalu polovicu ću otjerati pozitivnim mislima i stavovima.

[ixi]

Fei kaže:

zar vrijeme zaista pomogne u takvim situacijama??

Meni se čini da što više vremena prođe, sve mi je teže...tj. u početku nisi ni svjestan da si nekog izgubio zauvijek, onda polako shvaćaš da se neće vratiti i uhvati te tuga, savlada bol....ali sad 2 godine kasnije me hvata ljutnja i tek sad postajem svjesna koliko je ružan način na koji mi je otac umirao i mučio se godinu i pol dana i tek se sad osjećam grozno.

[dajana]

Pozdrav svima,
evo da se i ja javim da sam živa. Jučer je bilo mjesec dana da sam izgubila muža i onako iskreno rečeno,mislim da još uvijek nisam svjesna da ga nema.Bez obzira što sam svih 6 mjeseci njegove borbe s bolešću znala čemu to sve vodi, sad kad se zaista dogodilo, ja se još uvijek ponašam kao robot, navijen da ide na posao,kuha,ide na dječje predstave. Pitam se samo do kada ću tako moći, jer imam osjećaj ako stanem da ću se raspasti kao kula od karata.Na sličan način sam funkcionirala i kad mi je otac umro, pa sam se par mjeseci nakon njegove smrti izbezumila(valjda kad mi je konačno doprlo do svijesti)dobila panične napadaje, bila na rubu ludila. A onda je moj suprug bio uz mene, a sad imam četvero djece kojima ja trebam biti snaga.Bojim se tog momenta spoznaje.
Neka nam bog svima da snage,
Dajana