Tema potpore za one koji su izgubili najmilije nakon borbe protiv teške bolesti

[Ivanicapeca]

dajana kaže:

Pozdrav svima,
evo da se i ja javim da sam živa. Jučer je bilo mjesec dana da sam izgubila muža i onako iskreno rečeno,mislim da još uvijek nisam svjesna da ga nema.Bez obzira što sam svih 6 mjeseci njegove borbe s bolešću znala čemu to sve vodi, sad kad se zaista dogodilo, ja se još uvijek ponašam kao robot, navijen da ide na posao,kuha,ide na dječje predstave. Pitam se samo do kada ću tako moći, jer imam osjećaj ako stanem da ću se raspasti kao kula od karata.Na sličan način sam funkcionirala i kad mi je otac umro, pa sam se par mjeseci nakon njegove smrti izbezumila(valjda kad mi je konačno doprlo do svijesti)dobila panične napadaje, bila na rubu ludila. A onda je moj suprug bio uz mene, a sad imam četvero djece kojima ja trebam biti snaga.Bojim se tog momenta spoznaje.
Neka nam bog svima da snage,
Dajana

Dušo, spoznala si ti to još davno, zapravo i sama kažeš da i si znala kamo to vodi od početka. Prije si imala muža pa se nisi oslanjala na sebe, već je bilo lakše osloniti se na njega kad je tvoj tata umro. Sada imaš samo sebe i ona majka u tebi je svjesna da ako se raspadneš, povući ćeš i svoju djecu sa sobom.
Mila, grozno ti je i kako je to znaju samo žene koje su doživjele isto kao i ti, ali i one su dokaz kako se može ići dalje i ići ćeš dalje i podići svoju djecu u sretne i potpune ljude, ne brini se i to što ti se čini da si poput robota si zapravo ti, tvoje biće koje se bori, i borit ćeš se dalje, jer ti je to u prirodi. Ne razmišljaj puno, samo živi, ništa drugo i ne možeš.
Ono što si proživljavala zadnjih 6 mj. je jedna zaista inzvaredna životna situacija i kad te život prisilio da se prilagodiš na nju, prilagoditi ćeš se i na ovu novu, kao udovica i samohrana majka. Takav život će kroz neko vrijeme postati tvoja svakodnevnica, koja uopće ne mora biti tužna i pusta. Čini ono što te veseli i ispunjava, imaš pravo na to, živa si.
Biti ćeš opet dobro, samo treba vremena da ti se život ponovo posloži, vjeruj mi. Sada je još ipak malo prerano i stvari su još prefriške.

Moja prabaka je ostala udovica 1942.g. sa šestero djece. To je bilo ratno vrijeme, bili su često gladni i žedni,goli i bosi, ali ih je sve iznijela, školovala i učinila poštenim i pravednim ljudima koji su svi dočekali svoju starost. Jednina stvar koja je držala bila je vjera u Boga i sebe samu. Često puta mi je baka znala pričati kako su bili gladni i kako nije ničeg bilo u kući i pitali bi mamu što će jesti za ručak, a ona bi rekla: "nešto će Bog providjeti već za nas..." a špajza zjapi prazna, ali svaki put bi taj dan ipak nešto stavili u usta, po Božjoj providnosti. Uzdaj se i ti u nju.

Kako se dječica nose sa gubitkom tate?

[dajana]

Djeca se ponašaju slično meni. Vidim da me često gledaju ispitivački, čekaju moje reakcije da bi i oni slično reagirali. Ne znam koliko je uopće pametno da se ugledaju na mene, ja sam od onih koji ne pokazuju osjećaje i pate u sebi.
U školi nisu popustili i ponašaju se više manje uobičajeno, bar za sada.
Valjda kad vide mene ovako "jaku" i oni glume snagu i hrabrost.
Najgore mi je što jako malo pričamo o pokojnom tati, ja se bojim razgovarati,jer ne mogu ni misliti, ni pričati o njemu, a da ne plačem,a ne bih htjela njih dodatno rastužiti i tako u krug. Ma sve je još prefriško i još previše boli.

[ixi]

dajana kaže:

U školi nisu popustili i ponašaju se više manje uobičajeno, bar za sada.
Valjda kad vide mene ovako "jaku" i oni glume snagu i hrabrost.
Najgore mi je što jako malo pričamo o pokojnom tati, ja se bojim razgovarati,jer ne mogu ni misliti, ni pričati o njemu, a da ne plačem,a ne bih htjela njih dodatno rastužiti i tako u krug.

To što nisu popustili u školi ne znači da ne pate i da im nije teško...
trebaš pričati s njima o ocu, ali ne držati govorancije u stilu "in memoriam", nego u svakodnevnom razgovoru, u pozitivnom smislu spomenuti kako bi se sad tata veselio s vama npr. dobroj ocjeni i sl. Nikako šutjeti o njemu, da djeca ne dobiju dojam da je tabu tema. Pričati o pozitivnim stvarima koje ste zajedno radili...

[Ivanicapeca]

ixi kaže:

To što nisu popustili u školi ne znači da ne pate i da im nije teško...
trebaš pričati s njima o ocu, ali ne držati govorancije u stilu "in memoriam", nego u svakodnevnom razgovoru, u pozitivnom smislu spomenuti kako bi se sad tata veselio s vama npr. dobroj ocjeni i sl. Nikako šutjeti o njemu, da djeca ne dobiju dojam da je tabu tema. Pričati o pozitivnim stvarima koje ste zajedno radili...

Potpisujem.

@dajana
Isplakati tatu i muža zajednički je iskrena i prirodna reakcija. To ne znači "raspasti se". Izgubiti se i postati disfunkcionalna je, mislim, daleko od onoga što si ti, jer da imaš takvu narav i uzorak ponašanja, to bi se dogodilo još u bolesti tvoga muža. Sve ono najgore je sada iza tebe, a ispred tebe je jedino zdravo dilanje s prazninom i tugom. Normalna si, odrasla i zrela osoba i sve će se posložiti kako treba, samo vjeruj u sebe.

[Ivanicapeca]

Dragi moji, kako se nosite ovih dana? Ja sam tužna, ali se istovremeno silno veselim slijedećoj godini, jer su u mojoj blizini na putu par bebica, par novih i divnih bića koji će uljepšati ovaj svijet. Nekako mi to olakšava, jer ipak vidim kako se ovaj svijet kreće, kako se rađaju nove generacije, vrti se životni krug

[Mirkkaa]

Hej, evo i mene. Ja sam ovih dana jako depresivna, uzasno mi nedostaje mama...Cini mi se da se poslije njenog odlaska sve raspada. Znate sta, teze je sto vreme vise odmice. Prestanes sa onim stalnim svakodnevnim borbama, ali se suocavas sa tim gubitkom na visem nivou, koji je samim tim i tezi. Jos vise mi nedostaje dok se borimo za tatin sto kvalitetniji zivot, njegovom borbom protiv raka koja je jako teska i govoto da ne daje rezultate. Kad pomislim koliko bi bilo lakse da imamo nju da nam pomogne. Jos kada se sjetim kako j e prosle godine u ovo vrijeme sve bilo lijepo i sredjeno...Onda opet mislim kako treba iz ovoga izaci normalan, a to je najteze.
I ja, kao i Ivanica, jedva cekam 2008. nekako se uzdam da bi ona mogla doneti lijepe stvari, nada nikad ne umire

[Anteana]

Ivanicapeca kaže:

Dragi moji, kako se nosite ovih dana? Ja sam tužna, ali se istovremeno silno veselim slijedećoj godini, jer su u mojoj blizini na putu par bebica, par novih i divnih bića koji će uljepšati ovaj svijet. Nekako mi to olakšava, jer ipak vidim kako se ovaj svijet kreće, kako se rađaju nove generacije, vrti se životni krug

Ivanicapeca,,,pozdrav!

Sve se vrti u krug i to je prirodan put...svi zreli ljudi to napokon prihvate i postaju mudriji i svjesni....teško je kad život nekako promijeni redoslijed,kad roditelj mora sahraniti svoje dijete ili čak unuče...godina je prošla i tko zna što nam nosi slijedeća..uvijek se nadamo da će biti bolja ili bar manje bolna...ti si osnovala udrugu i to je velika stvar...pomoći ćeš drugima i sebi jer ćeš na jednom mjestu okupiti ljude slične sebi,koji te razumiju,koji prolaze kroz teško životno razdoblje...samim tim život ti dobiva smisao,daje ti vrijednost i nisi sama...popunjavaš prazninu koja je nastala gubitkom voljene osobe

Učinila si nešto veliko..nešto poput Ane Rukavine,samo duhovnije...čestitam ti na tome,čestitam ti na snazi ali ponekad odmori...ne odgađaj suze i bol,ne gutaj...kad tad će izbiti na površinu na ovaj ili onaj način..kažem ti iz svog iskustva,kad sam mislila da sam dobro da sam zalizala sve rane ,razboljela sam se ,i nisu mogli doktori utvrditi što mi je..sama sam skužila a doktori su samo potvrdili dijagnozu....Stoga te molim,odahni..osami se na dan dva,zaboravi ovih dana sve obaveze koje možeš zaboraviti i plači...liži rane...bit ćeš "lakša" a život će ti se se činiti prozirnijim i čišćim...bezbroj poljubaca i sretniju godinu,te zdravlja,zdravlja i zdravlja ti želim a sve drugo ćeš si,ako si zdrava,sama priskrbiti

[faye]

pozdrav svima

ja kruzim oko ove teme od kako je otvorena, ali nemam snage nista licno pisati. u svakom postu do sada je sam pronasla i prepoznala i dio moje boli, pa mozda i nema potrebe da bilo sta pisem, a i neopisivo je koliko me neke od vasih rijeci pogode i potresu. ipak, dodjoh samo da vas pozdravim i pohvalim na vasoj snazi i ljepoti vasih rijeci utjehe.

eto toliko od mene, zelim vam svima lijepe i ugodne praznike i sretnu novu godinu!

[Ivanicapeca]

Cure, šaljem Vam pusu svima!

@Anteana
Znaš šta, i ja često postavljam sebi pitanje forsam li se i bili trebala odahnuti i brinem se da mi se ne odrazi na zdravlje, al onda mi kliker proradi i vidim da sve ovo što sam morala prolaziti s mamom je bilo "forsanje", ali s ljubavlju sam se forsala. Nakon 2 i pol godine napokon mogu odmrznuti svoj život i raditi ono što me ispunjuje i oslobađa, tješi i odmara. Kod mene ti je to lizanje rana išlo obrnuto proporcionalno većini ljudi koji prolaze kroz stvari koje sam ja prošla. Ja sam svoju mamu oplakala i pokopala u prvih 6 mj. od spoznaje njezine bolesti. Vidim neke stvari koje neki ljudi pišu neposredno ili već neko vrijeme nakon smrti njihovih najmilijih i onda skužim da sam ja to "odguslala" odavno, još dok je moja mama bila živa. Ona je bila godinu dana živi mrtvac, nije mogla govoriti niti micati ništa osim očiju i vilice dok žvače. Bila je mrtva i živa, i zbog te svoje mrtvoće već neko vrijeme nije u sudjelovala i bila prisutna u našim životima osim onda kada smo je hranili, kupali i presvlačili, a sada je živa na nekom boljem mjestu i ne pati se više i stoga sam zaista sretna, iako mi jako fali. Odlučila sam se dati sebe u svemu onoliko koliko mogu. Za mene nema više ne premostivog ili ičega vrijednog sekiranja. To je veliki dar, olakšava mi život i daje mi priliku da budem sretnija nego sam ikada bila.
Trenutno me nešto ganja u toj udruzi, nešto jače od mene, nešto iznad mene, gravitiram k tome, to je nešto što jednostavno moram...ne mogu vam to opisati, kao ni samoj sebi uostalom.Mislim da je to ono što zovu "božjim pozivom". Mnogi me smatraju ludom i ne promišljenom i govore "zar ti nije dosta nakon svega da se još želiš opteretiti i tuđom patnjom..." i shvaćam ja njih, ali meni to "opterećenje" nije ništa drugo osim osjećaj ispunjenosti da mogu nekome reći barem toplu riječ koja će ga ohrabriti i dati mu neku nadu. Meni pomaže kad pomažem drugima. Nema boljeg osjećaja kad nekome možeš pomoći i darivati ga bez ikakve premise, već iz puke i sirove ljubavi i želje. Dobra je to terapija i to je bio moj moto zapravo kroz cijelu našu patnju: "uvijek postoji netko kome je gore nego nama" i uvijek sam pronalazila takve ljude i pokušavala ih bodriti i tješiti.

[anaxy]

Pozdrav svima, nije me bilo malo vremena, ali tu sam skroz i pratim.
Moram Vam priznati da se sve bolje i bolje osjećam, složene su u glavi neke stvari, majčice nema i nikada je više neće biti, toga sam sada debelo debelo svjesna. Biti će uskoro 4 mjeseca da je nema. Fali mi strašno i uvijek će jako jako faliti. Samo sam naučila da je nema.
Trudim se maksimalno na poslu i u obitelji, trudim se da me zaokupiraju druge stvari, lijepe stvari. Kad mi je preteško dobro se isplačem ili odem na groblje i ispričam sve mojoj mami. Ali usprkos svemu, moram Vam priznati, vrijeme ipak liječi. Budite sigurni.
Svima nam je teško, stoga bih Vam htjela pročitati par stihova Pabla Nerude:

" .. Izgubila sam igračku koja me pratila kroz moje djetinjstvo
ali sam dobila uspomenu na ljubav onoga tko mi ju je poklonio.
Izgubila sam zaštićenost i maštovitost djeteta
ali sam dobila mogućnost da se razvijam i živim slobodno.
Izgubila sam mnoge ljude koje sam voljela, i koje još uvijek volim...
ali sam dobila ljubav i primjer kako treba živjeti (!!!!!!)
Izgubila sam jedinstvene trenutke jer sam plakala umjesto da se smijem...
... ali sam otkrila da sijući ljubav, žanjem ljubav.
Izgubila sam mnogo u životu ali usprkos gubitku pokušavam dobiti.
Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo jer ima mogućnosti za novi početak. . .

Nije Važno u kom trenutku života ste se umorili. Ono što je važno je da je uvijek moguće i potrebno ponovno krenuti.
Ponovno kretnuti znači dati sebi novu šansu, obnoviti nadu u život i ono što je najvažnije - vjeru u sebe ! "

Želim Vam sretniju Novu 2008. godinu uz puno puno zdravlja Vama i Vašim obiteljima. Držite se. Pročistite dušu, ne budite ogorčeni i osamljeni, oprostite. Okrenite novu stranicu, i otvorite vrata.

[Anteana]

Sretna Vam Nova!!


Zdravlja,zdravlja i zdravlja...sutra,prekosutra i zauvijek!

I u Novoj s vama....

[nema predaje]

Sretna vam nova godina.
Posljednju noć u staroj godini sanjala sam tatu... zagrlio me tako jako da sam fizički u snu osjetila taj zagrljaj. Razgovarali smo. Rekao mi je da je dobro, i da je sve u redu. Proplakala sam silvestrovo...
Dao vam Bog da ova bude bolja, a stara se ne ponovila...

[Ivanicapeca]

nema predaje kaže:

Sretna vam nova godina.
Posljednju noć u staroj godini sanjala sam tatu... zagrlio me tako jako da sam fizički u snu osjetila taj zagrljaj. Razgovarali smo. Rekao mi je da je dobro, i da je sve u redu. Proplakala sam silvestrovo...
Dao vam Bog da ova bude bolja, a stara se ne ponovila...

Ja nikako da sanjam tako svoju mamu Tata je sanjao tako, ali ja nisam. Sve svoje pokojne sam tako sanjala, samo nju nisam. Kao da se ljuti na mene Stalno je sanjam bolesnu.

[faye]

Ivanicapeca kaže:

Ja nikako da sanjam tako svoju mamu Tata je sanjao tako, ali ja nisam. Sve svoje pokojne sam tako sanjala, samo nju nisam. Kao da se ljuti na mene Stalno je sanjam bolesnu.

jao, ne smiijes tako razmisljati jos uvijek si preopterecena periodom dok je bila bolesna, vjerovatno nisi to stigla svariti posteno, jer si se morala pripremati za ono najgore, pa nazalost i nositi s tim.
ne daj se, prestace ti snovi

ali iskreno i ja sam ovih dana jednostavno nikakva

[anaxy]

Ivanicapeca kaže:

Ja nikako da sanjam tako svoju mamu Tata je sanjao tako, ali ja nisam. Sve svoje pokojne sam tako sanjala, samo nju nisam. Kao da se ljuti na mene Stalno je sanjam bolesnu.

Draga moja, i ja stalno sanjam mamu po nekakvim bolnicama - bolesnu i kako se muči i pati, grozno. A silno želim da ju sanjam i da mi kaže da je dobro

[mia]

Dragi zelim Vam sretnu Novu i puno puno zdravlja svima,mi koji smo povremeno ovdje znamo koliko to znaci....U meni kao da se nesto prelomilo i odnijelo moju tugu i bol......sanjala sam samo jednom tatu i to kako placem jer mi se sve raspada u zivotu a on je stajao pored moga kreveta i rekao da je tata tu...bit ce sve uredu...bilo je tako stvarno....od onda stvarno osjecam da ce sve biti uredu....mozda se lovim za slamku..ali odlicno funkcionira...cak sam uspjela biti sretna na Badnjak..s mamom, dragim i njegovima.....nekako takvi gubici oplemene covjeka....puno vise paznje obracam na bliznje...kakvi god bili....trudim se naci vremena za nijh pitati ih kako su...i ja nekako imam vremena za sve ono sto zadnjih godinu i pol dana nisam...nemojte me krivo shvatiti..nije mi nista falilo niti mi je ista bilo tesko..naprotiv....ali sada sada sam nekako mirna....jedino jos nikako da mogu otici na Mirogoj i mirno zapaliti svijecu , uvijek se tako rastuzim i placem...ne zasto neki kazu da odlazak an groblje pomaze..meni je to uzasno tesko.....i pomalo ga izbjegavam...jedino tamo se zapravo suocavam sa stvarnoscu....ne mogu gledati njegovo ime tamo........
ma sta da vam kazem....idemo dalje, hm ne?
pusa svima, budite mi dobro.

[nightfall]

anaxy kaže:

Draga moja, i ja stalno sanjam mamu po nekakvim bolnicama - bolesnu i kako se muči i pati, grozno. A silno želim da ju sanjam i da mi kaže da je dobro

Znači nisam jedina. Meni je baka umrla prošle (2007.) u proljeće i još povremeno imam snove o tome kako se muči i umire a ja joj ne mogu pomoći. Isto imam osjećaj da je ljuta na mene. Još uvijek mi je jako teško kad se sjetim da je nema, a pogotovo što je prolazila prije smrti. Nekad mislim da bi bilo bolje da nisam bila kraj nje kad je umrla, mada to tada nisam tako jako doživjela, bila sam vjerojatno sva u šoku i bilo mi je bitno da ne pati više.

[Mirkkaa]

Ti su snosi najvise nasa psiha. Ja nisam dugo sanjala mamu i bila sma ljubomorna na sestru koja je sanjala kako je mama miluje po glavi i govori da ce sve biti u redu...Meni nikako na san da dodje, a tako mi nedostaje.I onda sam je sanjala kako je ziva, a ja znam da ce umreti, ona ne zna, nada se zivotu, vjeruje da ce biti ok. A ja se uzasno plasim da se ne ponovo ona bol koju sam osjetila kada je otisla, jer se sve zbilo u 20-tak dana...Karcinom je pobjedio, a nismo ni znali da ga ima do pred tih 20 dana. Danas je tocno osam mjeseci otkad je otisla...Sad ne mogu da spavam, jer je i tata tesko bolestan, mogao bi nas i on svakog casa napustiti...Od danas je na metadonu. Nadam se necemu dobrom u ovoj godini, zelim vjerovati, a tesko je.
Drzite se i ne predajte se!

[Mirkkaa]

Ti su snovi najvise odraz nase psihe, potpisnute, nesvjesne... Ja nisam dugo sanjala mamu i bila sma ljubomorna na sestru koja je sanjala kako je mama miluje po glavi i govori da ce sve biti u redu...Meni nikako na san da dodje, a tako mi nedostaje.I onda sam je sanjala kako je ziva, a ja znam da ce umreti, ona ne zna, nada se zivotu, vjeruje da ce biti ok. A ja se uzasno plasim da se ne ponovo ona bol koju sam osjetila kada je otisla, jer se sve zbilo u 20-tak dana...Karcinom je pobjedio, a nismo ni znali da ga ima do pred tih 20 dana. Danas je tocno osam mjeseci otkad je otisla...Sad ne mogu da spavam, jer je i tata tesko bolestan, mogao bi nas i on svakog casa napustiti...Od danas je na metadonu. Nadam se necemu dobrom u ovoj godini, zelim vjerovati, a tesko je.
Drzite se!

[Mirkkaa]

Ups, ponovila sam post, a mislila sam da nije prosao Sorry!