Anksioznost

[cherryblossomgirl]

welcome again to the ladies room!

čudna mi je ta tvoja anksioznost ako ne osjećaš strah....hm...možda si jednostavno malo otupio....nekakva lagana depresija....ha?

[niknejm13]

TTM kaže:

o svom vjenčanju uopće ne želim razmišljat jer mi samo crne misli padaju na pamet, ono kaj ak me čopi panika, kaj ak mi pozlije i sve upropastim. Uglavnom ja nikom nisam ni rekla kaj mi se dešava i to me možda još i više guši jer me svi zanaju ko veselu, otkačenu i bezbrižnu, a meni u glavi u zadnje vrijeme kaos totalni. Htjela bi bar za početak to reć dečku ili nekom ful bliskom al fakat ne zna kak da ja to nekom objasnim.

U istom smo sosu. Ja planiram vjenčanje i sve više razmišljam o malom vjenčanju ( roditelji, braća, kumovi), baš zbog toga-ako se blamiram, bolje pred manje ljudi!
Dečku sam prije tjedan dana rekla šta me muči. Mjesecima sam razmišljala kako reći i sakupljala snagu. On je jedini koji zna za moj problem. Odlično je prihvatio. Nisam htjela da dođe do zaruka, a da ne zna nešto vrlo bitno.
Kaži za početak dečku šta te muči. Puno mirnije i opuštenije ćeš se osjećati uz njega jer ćeš znati da u svakom momentu možeš računati na njega. Vjeruj mi, biti će ti lakše.
Objasni dečku da se neki ljudi boje visine, neki liftova,a da ti imaš taj i taj problem. Tako sam ja objasnila. Pokazala sam dečku forum, da vidi koliko ljudi ima slične probleme i da pomoći ima.
Sretno! Očekujem tvoj novi post sa vijestima!




Čekam tvoj post

Mene je to šoralo kroz život i probio sam to najjednostavnije, naravno treba iz situacije u situaciju ulaziti kao iz treninga na trening, da svaki put bude bolje i bolje, a to je: - Prije svakog eventa koji te plaši pomiri se da će biti najgore i da samo treba proći. Mene je to smirilo i uvijek, ali baš uvijek, mi je bilo fenomenalno i odradio sam vrhunski... Što god bilo!

Optimistični ne mogu biti oni na vrhu i izglednoj situaciji, već oni koji nisu na vrhu i u nepredvidivoj su situaciji. Tako da si nemoj stavljati uhodane scenarije u kojima sve treba biti kako treba. Stavi u glavi najgori scenarij, koji možda izvučeš što bolje. A ako ne već si se pomirila sa najgorim. Zato smo mi blaženi koji nemamo sve - OPTIMIZMOM!

A za optimizam trebaš nešto što se čini neizgledno i teško, koje ćeš ti izvući na bolje. To ni najbogatiji ne mogu kupiti!

[TTM]

Mrzim prve redove u crkvi, kazalištu,...
Da se mene pita, ja bi najrađe bila na vratima. Nikad se ne zna šta te može strefiti. Mogla bi se zaposliti kao vratar!
Najviše sam zbog toga imala problema sa ljudima, jer nisu znali što me muči.
Ali nekada se to stvarno ne može izbjeći. Kako da se svaki put izmigoljim prijateljici( koja ništa ne zna ), da ne sjednemo negdje usred dvorane?
Moć uvjeravanja mi je postala tako dobra da i uspjevam, ali imam grižnju.

[niknejm13]

cherryblossomgirl kaže:

welcome again to the ladies room!

čudna mi je ta tvoja anksioznost ako ne osjećaš strah....hm...možda si jednostavno malo otupio....nekakva lagana depresija....ha?

MA bio sam anksiozan. I još jesam. Ali mi je izgleda depra izprebijala anksioznost.

Kao da se šoraju međusobno, a ja sam ring. A sudac je aktiivin, sa pomoćnim Helexom.

Neznam jeli to depra, ali bojim se da polako ludim. Ne mogu razviti misao u rečenicu, na rečenicu nadovezati drugu. Počnem pričati priču, završim samo sa natuknicama. Spontanost - ehhehheehej di mi je ona ostala, negdje sa duhovitošću....

Sorry ako vas zamaram, ali moram to pljunuti negdje, a prepristojan sam da pljujem po cesti...

[TTM]

Mi se znamo veseliti malim stvarima!

[niknejm13]

TTM kaže:

Mrzim prve redove u crkvi, kazalištu,...
Da se mene pita, ja bi najrađe bila na vratima. Nikad se ne zna šta te može strefiti. Mogla bi se zaposliti kao vratar!
Najviše sam zbog toga imala problema sa ljudima, jer nisu znali što me muči.
Ali nekada se to stvarno ne može izbjeći. Kako da se svaki put izmigoljim prijateljici( koja ništa ne zna ), da ne sjednemo negdje usred dvorane?
Moć uvjeravanja mi je postala tako dobra da i uspjevam, ali imam grižnju.

JA izbjegavam prijatelje, a kamoli di da sjednem sa njima. A kad sjednem, sav sam napet da moram nešto dokazati da mi je dobro da počnem pričati poprilično nesuvislo, uzrokovano problemima u gore navedenim postovima, ili šutim praznoglav i bezvoljan za išta...

[niknejm13]

Pa nisam valjda toliko zbombo WC da sve djevojke pobjegoše od smrada...

[Dvojba]

cherryblossomgirl kaže:

hvala na dugom postu.

slažem se s tobom u dijelu gdje govoriš da anksioznost nije kazna. jer radila sam i veće gluposti pa se ništa nije događalo, a nakon jedne (od mnogih u nizu) svađe s roditeljima me puknuo prvi panični.

- Nije ni panični napadaj došao kao kazna. Svađa s roditeljima bila je njegov okidač. Bilo je samo pitanje trenutka kada će se to dogoditi i u kojoj situaciji. Naravno da se dogodilo u onoj situaciji u kojoj si emotivno najviše angažirana - roditelji. No jednako tako PA je toga dana mogao nastupiti zbog svađe s dečkom, nekom osobom na faksu, poslu, trgovini, na cesti itd. Mi svi odmah idemo uzimati u obzir zadnju situaciju koja nam se dogodila. Ta zadnja situacija je samo okidač, a ne uzrok. No prije PA se nešto događalo, prije toga si negdje po putu stanjivala svoje živce, negdje si se trošila. To je moglo trajati godinama. I kad je došlo do kritične mase, puf, eto PA.

ipak, kad me snašao, osjećala sam grižnju savjesti radi nekih stvari koje su se bile nakupile zadnju godinu-dvije i onda sam tu paniku doživjela kao neku vrstu upozorenja.
isto tako, slažem se da bi netko debljih živaca prošao i bez tog paničnog.

- Točno! Hitno moraš izbaciti iz glave tu grižnju savjesti. Grižnja savjesti najjača je upravo kod anskioznih osoba. Zašto? Zato što anksiozne osobe misle da ih samo "savršen život" može spasiti od budućih pogrešaka, jer svaka pogreška donosi bol. Razumiješ me? Taj strah da pogrešaka bude manje je želja da i boli bude manje. Zašto? Zato što imamo nikakvu otpornost na stresne događaje. A pogreške izravno vode u stres. PA i anskioznost nisu upozorenje krivog načina življenja. Oni su samo upozorenje da imamo slabe živce. Samo to.

a možda taj moj osjećaj krivice ima veze s odgojem u kojem me se oduvijek uči da čovjek mora odgovarati za svoje neodgovorno ponašanje, na ovaj ili onaj način. pa sam ja anksioznost shvatila kao svoju kaznu za neke loše stvari koje sam radila zadnjih godina.

- Odgoj je možda samo pospješio tu potrebu za perfekcionizmom. A perfekcionizam je kod tebe nastao iz želje da potpuno vladaš svakim segmentom svoga života, misleći da ćeš tako izbjeći bol. Ti zapravo želiš kontrolirati svoj PA i svoju anskioznost. Na taj način se zapravo još više vežeš za njih. Otpusti to. Moraš shvatiti da nigdje, ama baš nigdje, nisi ti kriva. Ni za što. Imaš masu neodgovornih ljudi kojima puca kufer zato što su takvi. I nikad ne dobiju anksioznost. Jer imaju debele živce. A mi tanke.

uf, ne znam više. umorna sam od traženja uzroka.

- Daj više pusti te uzroke, na krivom si tragu.


još nešto da te pitam - kažeš da imaš anksioznost od malih nogu. vjerojatno si razgovarala s psihijatrima o svom djetinjstvu i otkud možda vučeš sve te strahove.
pa me zanima - jeste li došli do kakvih zaključaka i jesu li ti isti pomogli?
vučeš li još uvijek osjećaj krivnje ili je s godinama isti nestao?

Ne. Nismo ništa izvukli. U moje se vrijeme tada nije znalo o nekoj genetskoj predispoziciji, niti se govorilo o poremećenoj moždanoj kemiji i lijekovima.
Ja sam samo bila jedno dijete koje je iz obitelji nasljedilo slabu otpornost na stresne podržaje. I to ti je cijela priča. Naravno, poslije su se zaredali i neki događaji koji su me učinili trajno ranjivom. Ja sam bez AD izgubljen čovjek.

Opet predugačak post.

[uplasen]

niknejm13 kaže:

JA izbjegavam prijatelje, a kamoli di da sjednem sa njima. A kad sjednem, sav sam napet da moram nešto dokazati da mi je dobro da počnem pričati poprilično nesuvislo, uzrokovano problemima u gore navedenim postovima, ili šutim praznoglav i bezvoljan za išta...

a sta je prethodilo tome ?
da li neko razocarenje ? usamljenost ? svadja u porodici ?
sta te je dovelo do tog stanja o tome moras razmisliti ...

[uplasen]

Dvojba kaže:

Ne. Nismo ništa izvukli. U moje se vrijeme tada nije znalo o nekoj genetskoj predispoziciji, niti se govorilo o poremećenoj moždanoj kemiji i lijekovima.
Ja sam samo bila jedno dijete koje je iz obitelji nasljedilo slabu otpornost na stresne podržaje. I to ti je cijela priča. Naravno, poslije su se zaredali i neki događaji koji su me učinili trajno ranjivom. Ja sam bez AD izgubljen čovjek.

Opet predugačak post.

izvini ali jesi li sigurna da se tek tako predas ? nikad nije kasno , i ti dogadjaji koji su te ucinili ranjivom mogu se prevazici ...
i na kraju iz svega toga mozes izaci ojacana ili transformisana ...

[Dvojba]

uplasen kaže:

izvini ali jesi li sigurna da se tek tako predas ? nikad nije kasno , i ti dogadjaji koji su te ucinili ranjivom mogu se prevazici ...
i na kraju iz svega toga mozes izaci ojacana ili transformisana ...

O kakvoj predaji je riječ?
Jedina razlika između mene i većine ovdje je što ja anskioznost i PA tretiram kao organsku bolest. Jer ako se radi o neotpornosti na stresne podražaje kojima su krivi slabi živci, a živci se nalaze u mozgu, onda to za mene i jest organska bolest. No druga je stvar što ta bolest izravno djeluje na ponašanje, osjećaje itd., pa mnogi misle da mogu izravno djelovati na njih. Mogu, ali možda manje teški slučajevi, no jako teški slučajevi to ne mogu. Zato predaja nikako ne spada pod ovo. Jer je to po meni (govorim u svoje ime) isto kao da netko tko pije tablete za visoki tlak sebi kaže ovako: Prestat ću piti tablete za tlak, ne želim se predati

Ja sam 30 godina pokušavala na sve mile načine i nije išlo. Ojačano i transformirano se osjećam sada, na AD. I samo želim da to tako ostane. Ne kažem da sad mogu sve, ali barem nemam PA, depresiju i anskioznost. A to je veliko olakšanje. I moj izbor.

[uplasen]

pa ok ako ti je pomoglo super ...

[sasast]

Pozdrav za sve moje anksiozne prijatelje!!!!

[uplasen]

pozdrav ...

[mirna1979]

TTM kaže:

o svom vjenčanju uopće ne želim razmišljat jer mi samo crne misli padaju na pamet, ono kaj ak me čopi panika, kaj ak mi pozlije i sve upropastim. Uglavnom ja nikom nisam ni rekla kaj mi se dešava i to me možda još i više guši jer me svi zanaju ko veselu, otkačenu i bezbrižnu, a meni u glavi u zadnje vrijeme kaos totalni. Htjela bi bar za početak to reć dečku ili nekom ful bliskom al fakat ne zna kak da ja to nekom objasnim.

U istom smo sosu. Ja planiram vjenčanje i sve više razmišljam o malom vjenčanju ( roditelji, braća, kumovi), baš zbog toga-ako se blamiram, bolje pred manje ljudi!
Dečku sam prije tjedan dana rekla šta me muči. Mjesecima sam razmišljala kako reći i sakupljala snagu. On je jedini koji zna za moj problem. Odlično je prihvatio. Nisam htjela da dođe do zaruka, a da ne zna nešto vrlo bitno.
Kaži za početak dečku šta te muči. Puno mirnije i opuštenije ćeš se osjećati uz njega jer ćeš znati da u svakom momentu možeš računati na njega. Vjeruj mi, biti će ti lakše.
Objasni dečku da se neki ljudi boje visine, neki liftova,a da ti imaš taj i taj problem. Tako sam ja objasnila. Pokazala sam dečku forum, da vidi koliko ljudi ima slične probleme i da pomoći ima.
Sretno! Očekujem tvoj novi post sa vijestima!




Čekam tvoj post

ma shvatit će on zato kaj smo u zadnje vrijeme puno pričali o tome samo kaj mu nisam još rekla da i mene stepavaju panike razno razne. Ono kaj si napisala da moraš sjedit negdje blizu vrata, tak je i meni, uvijek kad dođem kod nekog prvo gledam di su vrata il wc da mogu pobjeć ak me nekaj zašora mada mi se još nije desilo da sam fakat i pobjegla. Opet u drugu ruku si mislim pa kaj ak i povračam negdje, nisam ni prva niti zadnja, uopće ne znam zakaj radim famu oko takvih stvari. Nedavno na jednom vjenčanju se neka cura srušila, i kaj došla je k sebi za par minuta i niko se nije niš iščuđavao, a ja stalno brijem, isuse kaj da se meni to desi.
Baš si mislim kad sam zadnji puta bila u kinu, isuse nemam pojma i brijem da bi izludila da moram sjedit u sredini dvorane i da je sve krcato ljudima i zato me kino uopće ne privlači, fala bogu da mi dečko nije filmofil. Ma baš sam u kurcu totalnom

[UnExpected]

Dvojba kaže:

ja anskioznost i PA tretiram kao organsku bolest. Jer ako se radi o neotpornosti na stresne podražaje kojima su krivi slabi živci, a živci se nalaze u mozgu, onda to za mene i jest organska bolest. .

Izbor ti je ok.

Logika nije.

Psiha nije organ. Svijest nije organ. Osjećaji nisu organi. Misli nisu organi.
(to što ih se može pratiti kroz aktivnosti određenog organa ne mijenja na stvari - kao i to što ne postoje fizički, ali dovode do fizičkih promjena - a onda se te fizičke promjene poigrešno nazivaju organskim uzrokom bolesti

Mozak jest organ, no živcima i mozgom se bave neurolozi, a psihičke bolesti se s razlogom zovu psihičke, a ne mozgovne ili živčane bolesti.

Naravno da postoji povezanost između psihe, mozga i živaca, kao i između duha i tijela. Psihički procesi se mogu pratiti kroz aktivaciju određenih centara u mozgu, no to i dalje ne mijenja činjenicu da ljutnja, tuga, radost i slično ne postoje na način kao što postoji kost, srce ili krvno zrnce.

Isto kao što je osjet dodira osjet, a ne stvar, tako su i osjećaji osjećaji.

Niti je tlak organ, niti su osjećaji organi. Ali tlak "vidimo" kroz njegov utjecaj na krvne žile, a osjećaje "vidimo" kroz njihov utjecaj na osjećajne centre u mozgu. To što npr. preko MR-a možemo pratiti određena duševna zbivanja, to ne znači da fizički vidimo tu emociju, nego što ona "radi" u mozgu.

Osjećaji nastaju našom što svjesnom što nesvjesnom interpretacijom zbivanja oko nas i u nama.

Na osjećaje mogu utjecati i neke promjene u tijelu (npr. hormoni), no puno češće upravo su osjećaji ti koji utječu na tijelo.

Naravno da određene kemijske supstance mogu utjecati na osjećaje, može alkohol, mogu droge, mogu i psihofarmaci - zato i djeluju.

Ovdje se često spominje da mi ne upravljamo svojim mislima i osjećajima, već da naš mozak neovisno o našoj volji proizvodi misli i osjećaje. No kako onda pišete svoje postove? Jel ih pišete vi, ili ili ih neovisno o vašoj želji mozak piše sam, a vi stojite sa strane i bespomoćno gledate?!
Ako vas sad netko zamoli da mislite na ružičastog slona, naravno da vi možete misliti na ružičastog slona. Ako vas nakon toga netko zamoli da 5 minuta mislite o o svojoj mami, naravno da ste savršeno sposobni misliti o svojoj mami. Znači MOŽE se misliti o čemu se hoće. Ako vam netko kaže da 5 minuta razmišljate o najtužnijem ili najveselijem događaju u svom životu - možete i to. Ako ste odabrali najtužniji događaj, sasvim sigurno ćete nakon 5 minuta biti tužni i obratno. Znači postoji povezanost između misli i osjećaja, oni se ne pojavljuju s marsa.

[Dvojba]

[QUOTE=gospa Noris;12620173]Izbor ti je ok.



Psiha nije organ. Svijest nije organ. Osjećaji nisu organi. Misli nisu organi.
(to što ih se može pratiti kroz aktivnosti određenog organa ne mijenja na stvari - kao i to što ne postoje fizički, ali dovode do fizičkih promjena - a onda se te fizičke promjene poigrešno nazivaju organskim uzrokom bolesti


Što je psiha i gdje se nalazi? Što je svijest i gdje se nalazi? Što su osjećaji i gdje se nalaze? Što su misli i gdje se nalaze?

[OSJETLJIVA_MALA]

Danas me baš dobro opralo,paničarenje i to ujutro,a najsmiješnije od svega bioprognoza koju sam tad slušala predviđa sve super,niko neće imati nikakvih smetnji...yeah wright
Blažene tablete

[cherryblossomgirl]

Dvojba kaže:

Što je psiha i gdje se nalazi? Što je svijest i gdje se nalazi? Što su osjećaji i gdje se nalaze? Što su misli i gdje se nalaze?

dvojba, ti uporno niječeš postojanje bilo kakvog duhovnog ili emotivnog života u tijelu čovjeka. kako onda objašnjavaš svoje postojanje?
zašto ti misliš da si na ovom svijetu?

[Tina83]

čarolija kaže:

U Makarsku sam se udala, a inače sam iz drugog grada. Makarska je za mene bila nova sredina u kojoj se ja nisam u početku najbolje snašla. Završila sam fakultet i za mene nije bilo posla, a ja se nikako nisam mogla pomiriti s tim. U svemu tome počela sam se gubiti i nastupilo je ono što i kod tebe. Samo ja sam imala ogromni strah da ću se ugušiti. Mogla sam gutati samo kapljice vode, sedam dana nisam mogla ništa jesti osim dječjih kašica jer sam bila uvjerena da će mi sve drugo zastati u grlu. Nekontrolirano sam se tresla i razmišljala zašto baš ja moram umrijeti... Sad mi je to stvarno smiješno jer nisam bolovala od nikakave teške bolesti, ali eto, čudan je mozak.

I zamisli, dva mjeseca poslije toga, ja se zaposlim u struci i sada imam posla preko glave!!! Ali, nije mi žao! Panika me naučila puno toga; volim ono što radim, stekla sam društvo i moj život ima velikog smisla u kojem uvijek nastojim pronaći mrvicu radosti da razveselim sebe i druge...

Super,drago mi je zbog tebe! Evo ja sam još na porodiljnom do 7mj.,pa se vraćam na posal! Mene na poslu isto nikad nije hvatala neka panika,vjerojatno zato što znam da moram biti tu i da mi nema bježanja pa nisam ni mislila o tome! Uhvatilo bi me najviše kad bi otišla na kavu,ili bezveze nešto do grada! Tada bi me ovo moje stanje izluđivalo,jedva bi čekala kad ću kući!

Ma bitno je da si ti pred kraj terapije i da ti je bolje! Što se tiče trudnoće i svega ostalogo želim ti puno sreće!