Čehinja o ratu, ljubavi i Domovini - pjesme i priče

[Čehinja]

FeetF1 kaže:

Mislim da niti jednog autora kritika ne bi trebala obeshrabriti.
Joseph Heller, autor Kvake 22 (Catch-22) je rekao da je na svaku pozitivnu kritiku njegova romana išla bar jedna negativna.


Taj Konfucije - on je zasigurno bio predsjednik Komunističke partije?


Malo koristimus rječnikus latinus, malo citiramus Konfučijus...

Eh, i tko je sad u pravu?




Zapravo, problem je što ne znamo što je Pumpafonja htio reći. On priznaje da nikoga nije vrijeđao, nego eto, popodne je čitao Konfucija i svidjela
mu se jedna njegova misao, pa ju je napisao ovdje na forum. Ali, ako taj citat o 'budalama' nije išao na mene, onda ga je Pumpafonja bez veze i bez
razloga naveo. Ako je Pumpafonja imao neka općenita razmišljanja o nekim općenito budalama, onda opet nije jasno zašto ovaj citat tu stoji.

Bit će ipak da se Pumpafonja nada da ću se ja u tom citatu prepoznati i odmah shvatiti da sam budala te time postati pametan.
I to samo zato jer smatram nečiju poeziju dobrom dok je on svrstava u osnovnu školu.
Eto, dešifrirali smo uvijeno značenje našega kritičara.

Platim ćevape ak se jednom vidimo.

[FeetF1]

Čehinja kaže:

Platim ćevape ak se jednom vidimo.

I kriglu pive!

[Čehinja]

FeetF1 kaže:

I kriglu pive!

Kriglu platis ti!
Manufaktura - ja cevape i ti pivu :P

[FeetF1]

Čehinja kaže:

Kriglu platis ti!
Manufaktura - ja cevape i ti pivu :P

Može. A za desert bude - poezija.

[Čehinja]

O jelu... Naravno.

Peceni cevapi u lepinji
kolko ih ima, u njoj su skuceni
poput sardine u konzervi samo okusniji
a neće ih jesti nitko iskusniji
nego ja!

Dodaj kajmak, ajvar i luk,
ako želiš vise fuk...
no uživati puno više,
a ne jesti one bijele miše
iz Mekdonalda il KFC.

a sto pivo?
Ili coca colu?
Ne! Koktu bolje,
natocit cu vam je drage volje.
Ali nek je Ovak ili onak,
mora bit pecena lepinja a na njoj umak,
od cevapa pečenih
U Sarajevu blagoslovljenih!

Amen!

[FeetF1]

Čehinja kaže:

O jelu... Naravno.

Hedonističko-gastronomska, lijepo servirana i ukusna.

[Čehinja]

S ruzicom od marcipana

[FeetF1]

Čehinja kaže:

S ruzicom od marcipana

I kremšnit-tortom.

[Čehinja]

I kremrolom, ili cupavcima.

[Čehinja]

Hoćeš li pisat onda piši,
ali za Boga od ikoga niš ne briši,
nego ako želiš postavi pravila,
i zabrani ulaz u uvod.

Ne zaslužujem javni linč,
pa kako da bi,
ne znam što želite pisat,
kako pisat a priču kao svi stvaramo,
al očito tu ne baš svi pravedno vladamo,
nego samo dva pametnjakoviča,
dva frajerska forumaša,
koji misle da samo oni sve mogu.

Zato jebite se i uživajte,
priča nek je uspješna,
ali doći će i taj jedan dan,
kad i veselje će prekinuti moj glas,
glas češke lavice koja se neće dati,
drugima ismijati.

ha!

[Čehinja]

Možda mi neće biti snijega,
o neka, neće mi biti žao,
ali barem nek padne za Božić,
to Ga ne bi valjda ubilo.
Usrećio bi mene i milog,
nek Martin sedla konja bijelog,
i projuri od Češke sve na jug Hrvatske,
da svi imaju osjećaj čarolije,
kad mraz crta svoje slike na prozore,
stvara predivne ledene zavjese
i dozvoli nam klizati na Kupi.
Kao nekada, kad nije bilo još žurbe,
svi su se voljeli družiti i posjećivati,
poklanjati sitne poklončiće,
ljubiti se, grliti i pričati međusobno,
piti punč i kuhano vino za kunu tri.

Nek ljubav procvate u zimi pred kaminom,
nek se pokaže na planinama i dođe s vihrom,
pa opali čovjeka nenadanom snagom
da se poželi one djevojke koju se srami zaprositi.
Volite se!
Grlite!

Padnite zagrljeni u snijeg i ljubite jedan drugoga.
I onda ustanite pa odite zajedno kući,
gdje se presvucite i lijepo uz čaj se grijte
i mazite.

Ljubav u zimi je tako prekrasna,
romantično naivna ali čarobna.
Ko je ne bi volio doživjeti?
Dodirnuti?
Osjetiti?
Ili još bolje - živjeti.

[FeetF1]

^
Tople, lijepe i iskrene riječi u ove hladne zimske dane...

[Čehinja]

Možda zato sto volim i srce mi puno ljubavi

[Dalaj Sanja]

Meni je fascinantno kako se uvek ta jeftina ljubavna patetika vezuje uz nacionalizam.
Jednako je kod srba, gledam baš na onoj naci krstarici.

Ako ispunjavaš želje, ono, može nešto s naslovom 300 eura?

[Čehinja]

Dalaj Sanja kaže:

Meni je fascinantno kako se uvek ta jeftina ljubavna patetika vezuje uz nacionalizam.
Jednako je kod srba, gledam baš na onoj naci krstarici.

Ako ispunjavaš želje, ono, može nešto s naslovom 300 eura?

Ne ispunjavam želje. Pišem sama svoje.
A ne znam gdje ti tu vidiš nacionalizam i tako.
Pisala sam i pjesme koje su protiv podjela. Ali nisam ih još stavila.
Meni je sve jedno ko je kakav, ali mora bit pošten i dobar.

[Čehinja]

Eto nešto malo novoga.... nema pjesme trenutno. Nego me je obuzela kreativnost s druge strane književnosti. He he.

Je li to moguće?
Dosad sam mislila da je cijeli život tako lagan, lijep i sretan, no sve dok nisam došla u Ćelebiće, gdje sam tražila najvećeg ubojicu na prostoriji bivše Jugoslavije.
Koliko puta sam bila na raznim zadatcima za svoje novine i pravila različite razgovore sa poznatim i manje poznatim osobama poput političara, glumaca i pjevača, sve dok nisam odlučila ući u investigativno novinarstvo, to jest da sama na svoju ruku tražim opasnog Lisca. Da li ću se vratiti kući, nisam znala, ali vjerovala sam u svoju mrežu kolega, koji su bili razasuti po svim kutima zemlje, pogotovo u Bosni.
Da, dotad mi bio život bajka. Što se događalo kasnije, to ne bi želila nikome da doživi.
Dragoslav Bogdanović – ime koje mi je postalo sudbonosnim. Na njegovoj životnoj priči sam napravila karijeru, izdala sam knjigu koja se vrlo dobro prodavala i onda sam se povukla u inozemstvo, da me nitko više ne traži. Tortura kojom sam prošla, taj križni put, mi je promijenio prioritete. Budim se iz noćnih mora i imenom Dragoslava na ustima. Sama ne znam zašto. Jest, da sam se zaljubila u njega. Bili smo u vrlo tijesnom kontaktu, svakodnevno se s njim sukobila, pazila da ništa ne izgovorim, što bi ga naljutilo. Osjetila sam potrebu da ga čuvam, da njegovu dušu branim i pazim pred njim samim, no njegovo srce je ipak bilo ugašeno i prekrio ga je veo tame i zla. Nije više imalo povratka na bolje. Samo tuga, bol, patnja i tiraniziranje. To ga je uvijek smirilo. I još njegov konj, crn kao najtamniji dio noći imenom Vrag. Dao mi je da ga jašem. No odabrala sam svoj vlastiti put.
Da nije bilo dečkiju koji su mi skočili u pomoć, ne bih bila više među vama i pisala vam svoje svjedočanstvo, svoju priču koja je bila toliko potresna da je čak i najtvrđi čovjek kojeg sam poznavala zaplakao.
Otišao je kako je i živio – kao ubojica i mučitelj.
Gledajući u cijev njegovog pištolja na hladnom tlu grada Foče, poželila sam da to više ne produljiva. Ne bi to više mogla podnositi. I onda sam čula pucanj i nekoga, tko padne kraj mene. Bio je to on. Dragoslav zvan Lisac je bio poražen, dobio je pucanj u srce i u glavu. Moja dva Bosanca i Hrvati su me izvukli, odvezli do bolnice. Još prije sam gorko zaplakala. Jer trudio se... Želio se promijeniti. Borio se. Ali pak...
Danas sam u Italiji u malom gradiću na Siciliji. Prihvatila sam taj usporeni ritam i danas obrađujem svoj vrt, okopavam krumpire i sadim rajčice, zabavljam se sa prijateljima, ponekad mi dođu oni moji prijatelji iz Hrvatske kako bi smo se prisjetili lijepih trenutka prije onog mračnog razdoblja. Volim dobro vino i pivu imam kao desert kakav čuvam u podrumu. Javljam se roditeljima u Češku, pričam sa sekom i tri put do godine odem do njih. Nisam njima rekla za ovo. Previše bi su se brinuli.
Dragoslav je umro i sa njim moja prošlost. Novo ime, nova sudbina, novi život. I to je to.

Međutim u Beogradu

U elitnom beogradskom splavu blizu Kalemegdana, zelenog mjesta, sjedi muškarac kratke prosijede kose, tri dana narasle brade, jače grade i sa crnim povezom preko desnog oka i pije pivu. Izgleda vrlo elegantno. No da nema tog poveza, bio bi još ljepši. Ponaša se otmjeno, s prijezirom prema svom puku unutra. Priđe mu mlađa žena zgodnih oblina.
„Zdravo, takav lepi muškarac a nema pratnju?“
Nit joj okrene glavu i samo odbrusi: „Žene su zlo, koje treba izbrisat odavde.“
Ona se neće dati odbit: „I ne bi li htio uživat u ovom zlu?“ I izbaci sise.
Morao je priznati da su bile zgodne, okrugle ali ne kao one koje je nekad gniječio tada u Bosni. „Odjebi.“
„Jebi se bre... Budalo glupa.“ Zasikta ona i uvrijeđeno ode.
Muškarac samo otpuhne i dalje razmišlja nad čašom, kad odjednom mu se obrati netko drugi:
„Ej, pa đe si, bre.“ Pozdravi ga mršavi, crni čovjek sa smeđim očima, koje kao da svijetle veseljem, ali kad radi nema tome mjesta tome. „Šta ima?“
„Bok Stojane,“ odvrati on, „a dosadno mi. Kak se ovde možeš zabavljat?“ Podigne jednu obrvu koja se vidi.
„A gle, žene ima, pa zašto ih ne iskoristit malo... Da mi posluže pa ih otpravim kući.“ Odgovori Stojan Mulaomerović. „Ali vidim da tebi se to ne gleda. Ajmo u kafić.“ Uzme ga za ruku. Jednooki se neda.
„Koliko puta sam ti rekao, ne diraj me??“ Zagleda mu se prodornim pogledom svoga crnog ledenog oka. Pak ublaži intenzitet. „OK. Ionako bih otišao bez da si mi predložio.“
Digli su se i progurali se kroz masu ljudi do izlaza.
Vani, dok su još čuli bučnu glazbu, su šutke prolazili parkom Kalemegdana i svako je o svome razmišljao.
Stojan Mulaomerović je bio mršav, gotovo bez ikakvih mišića, ali je imao neku snagu jer radi u brodogradilištu i obrađuje lim za plašteve brodova. Jako je dobar u tome i čovjek kraj njega mu je dao svoje povjerenje, jer iako rođen i odgajan kao Bosanac, u ratu se pronašao u srpskoj vojsci i iznevjerio je svoju obitelj muslimana. Nisu više njega poznavali. Vlastitog brata je podrezao bez sažaljenja i kasnije je otišao u specijalne postrojbe Vukova s Vučjaka. Bio je u okršaju sa hrvatskim postrojbama, pokušavali su se protiv njih i boriti, ali otkada su 3. Gardijsku brigadu Kuna i njihove postrojbe zamijenili vojnici postrojbe 2. Gardijske brigade Gromova Crne Mambe, imali su značne gubitke. Zato su se povukli, ali nisu prestali djelovati.
Stojan je bio vrlo bistar i pametan, ali se nije želio isticati, zato se pravio glup. I prolazilo mu je pod rukom. Znao je kako se promaknuti i na kraju je rata postao major. Znao se uvući tamo gdje drugi nisu. Njegove uši su čule što druge nisu i sve je to iskorištavao u vlastitu korist.
Sa svojim čangrizavim prijateljem su došli na terasu kafića, već ih je čekao još jedan čovjek. Muškarac. Nevjerojatno crnih očiju u kojima se krije lukavost i mudrost, šiljaste brade sa rupom nasrijed, povećeg nosa a crne, masne kose. Sjedio je, ali već u prvu se znalo razabrati da je visok, mršav, opasan. Jednu nogu držao preko druge, laktom se naslonio na but i tako je pušio. Zamišljen. To je bio Dioniz Eligije K. Što je ono K značilo, dosad nitko nije saznao. On je tajanstven i više šuti nego da govori. Žene nikad nije jurio, iako u mladosti prije rata je znao imati desetak njih na svakom prstu svoje tvrde ruke.

[Čehinja]

GEOMETRIJA
Biti točka sama na platnu
koja nema pojma o svijetu,
- oh kako bi to bilo prekrasno.
Nisam točka.
Ja imam crticu, upitnik i ukljičnik,
trokut i četverokut.
Previše toga što se mora posložit.
Obična točka bez problema
kako bi to bilo lijepo.
Ali ja želim imati još drugu uz sebe.
I već bi bili dvije točkice.
I možda bi jednom skupa napravili
trokutiće, četverokute, upitnike
ili uskljičnike.
Želim tu točku.
Ali moram po dugoj donjoj crti
koja me udaljiva od onih točki...
Koje želim s njom stvorit.
Kako lijepo bi to bilo.
Biti točkom.
Ali ja imam i upitnik i uskljičnik,
četverokut, trokut i obruč....
Nije lako biti geometrijska.

[Čehinja]

U hladnoj sobi
Na tvrdom lezaju
Sa pljesnivom dekom
i vlaznim jastukom

Cekam svoju presudu.

Koliko sam se smijala,
Veselila svakom novom danu
Uvijek se tiho nadala da ce bit bolje
I voljela.

Dolaze
Cujem korake u okovanim
Crnim vojnim čizmama.

Dolaze
Jer znaju da sam kriva
Izdajica, na smrt osuđena

Boli taj stisak snažnih ruku
Boli način kak me hodnikom vuku
Ali zasluzim kaznu
I ne primam se joj više.

Leđima prema zidu
Oči u oči strašnim cijevima
Neću pustit suzu,
Ne, neću.

Jer znam da sam to zaslužila.

[Čehinja]

IZGUBLJENA

Duša mi se polako trga
na tisuću sitnih, blistajućih komadića,
koje sam stavila u dlan
i pokazala ih tebi.

Puhnuo si.

Duša mi se gubi,
odleprša tamo negdje u svijet,
gubi se i nije se okrenula
da mi zamahne.

Izgubljena sam,
frapirano buljim u zid čije pukotine
tvoje lice stvaraju,
i moje usne sada su suhe kao pustinja
jer ni kap vode iz tvojih ih nije dotakla.

Polako venem,
kao ruža koju si mi ono jutro u krevet donio,
jer nije imala više kako cvasti,
nije imala ono što bi ju hranilo.

I tako ja umirem izvana hrabra,
ali u očima čista bol,
unutra duša razderana kao pismo
što sam ti počela pisati.
Umirem jer nema tvoje prisutnosti,
nema tvoje ljubavi,
koja bi pomogla da opet procvatem.

Izgubljena sam i tražim povratak na put.
Taj put posut trnjem i ružinim laticama,
pobacanim granama i teško vidljivom crtom
kuda vodi.

Ali ja znam kuda bi trebao vodit,
samo ga moram naći,
i za to pokaži mi,
daj mi ruku i izvedi me na nj!
Da ga zajedno očistimo i da samo latice ruže
ostavimo neka nam miriše,
neka i ptice cvrkuću, neka se šepure.

Daj ovim napuklim usnama kap vode,
poljubi ih da u pustinji kaktusov crveni cvijet nikne,
neka se rodi novi slap ljubavi koji polako jenjava,
ali još nije presahnuo do kraja.
I zašto bi?
Neće. jer nada još postoji.

Ali dotad ću biti izgubljena

[Čehinja]

SAFIR I RUBIN

Oboje imamo plave oči, ali duše su nam različite - boje su plava i crvena kao boja safira i rubina. Ti koji imaš u sebi safir ti si čovjek hladno razmišljajući predivnih očiju zlatnog sjaja, nježnih poljupca i glatkog glasa, koji budi respekt. Kad šapućeš drhtim, ali nikad ne od straha, kad me uhvatiš u ruke moj plavi safire, znam da će zagrljaj biti čvrst i topao unatoč hladnoći koja se gomilala.

Samoća te oblikovala, u javnosti pričljiv i vrlo zabavan, u svome svijetu se zatvaraš da nisi ranjavan više. Safire zlatni, crvene boje, ljubičasta se u tebi možda krije, jer to je srce koje će počet kucati za zvrkom, vatrenim rubinom. Taj rubin koji sija bezbrižnošću, srećom i unutarnjom vatrom ti je napuknuo strukturu koja te čini čistim, izvanrednim i iznimne vrijednosti. Rubinova crvena boja golubove krvi se stapa polako sa bojom tamno plavog Jadrana kako bi stvorila novi vrijedni mineral. Taj mineral još nije pronađen, rijetki je jer safir još nije dozvolio da zablista. Tko zna... Možda se jednom stope zauvijek, možda nikada.

Kemija je moćna vještica ali još moćnija od nje je priroda. Safirovu hladnoću može ljubav rubina rastopit, učinit ga sretnim, opet bezbrižnim i stvorit neki novi ljubičasti mineral....

Odesláno z mého HUAWEI U8950-1 pomocí Tapatalk