Through the grapevine

[Almost Rosey]

Baš htjedoh navratiti s komplimentom na zadaćnicu

[NeaSnow]

Almost Rosey kaže:

Baš htjedoh navratiti s komplimentom na zadaćnicu

[dajmidaj]

Jel se tko napio s te Lete? Meni su preporučili.

[NeaSnow]

Do nedavno u mojim rukama ljeskala se nervozno plava boja mora i mladosti. Moje ruke i noge, zanesenost muzikom i kratkoćom sna, rasula se u nedovršenosti. Moji nikad napisani romani o nesreći, prijateljstvu i ljubavi pretvoreni u nježnost nekih drugih ljudi. Sve je nestalo, razasulo se po trgovima tuđih gradova. Vidiš, čak ni gradovi u kojima smo živjeli, nisu pripadali nama. Studen se ne/mareći, počela uvlačiti u kosti zaobljene poput školjki od nanosa vjetra i soli, škrto je sunce od jutra do večeri. Nema mora. Nema ga odjednom, iznenada i zauvijek. A znala sam izaći iz vode, danima živjeti jednostavno i od poezije, na cestama kojima se vozi lijeno i živi razvratno. Sanja se o glazbi i europskim metropolama, o kazalištu i mekim zagrljajima. More prodano za zelenu boju, "oči od hladnog srebra".

[NeaSnow]

Pogledaj kako nam sunce raste iz usta
tamnomodra je zamijenila rustikalno zelenu
avangardno i političko kazalište
adaptacija podno naših stopala
Privlači me pomisao da se na trenutak zaustavim
i pustim da sve ode dovraga

Razmisli o duhovima koji vremenom
dolaze i napuštaju našu postelju
Tišina koja ostaje nakon
nepodnošljiva je u mojim dlanovima

Na balkonu je mraz zamijenio ljeto
mjesec kojeg ljubim šutljiv je i otrovan
aksiom kao utjeha pred propast
Chet Baker i sunovrati na dovratku
njegova truba i ruke pred ogledalom u kupaoni
ambasadori straha kao ljubavnici u ratu

Osloni se na Celana, počela je jesen.

[NeaSnow]

Sinoć su ždralovi na našem
prozoru progutali Mjesec
papir umoren od stalnog prelamanja
sada okruglo imitira svjetlost preživljavanja
Misli su mi bose od laktova prema koljenu
na svoj vrat povremeno objesim koraljnu tvrđavu boli.

Na jeziku su nam grane loze pretvorili u vino
visoko na nebu papirnati avioni kruže nebom
na kraju naših života nitko se neće osvrtati
na provokativnost smrti. Život je san bez lovora.

Ravnodušnost i smijeh kojim se hranimo
jednaki su trenutcima tišine koje nalazimo
kao posljednje utočište od trivijalnosti. Možemo šutjeti
bez zadrške i sabranosti uz obećanu patnju.
Parabola tišine na hladnoći. Aljaska kao zemlja bez ceste.


Nitko ne želi zalutati u vlastitoj ulici.

[NeaSnow]

Pokrivam te mrakom od pamuka
gasim svijet pod vojničkom čizmom
ispred naših vrata. Ne želim da budeš nesretan
od pustih marseljeza. Ti nisi vojnik.
Ti si moj snijeg koji stiže prerano.

Ukucavam te ovdje i sada. Da mogu
govoriti, rekla bih ti koliko cijenim sve što
dolazi sa sjevera. Ispod površine mora
voda je hladna. Znam da je more more
i da more nije voda. Ispod površine je hladnoća
toliko potrebna za krvotok.

Nauči me gledati kroz okno kroz koje
provlačiš te strune u kojima odjekuje bariton.
Odvikni moju ljubav prema samoći i daj mi da
noću budem okrutna. Nahrani me glagolima.

Da mogu pjevati, dok se lažna zima
obrušava na mlade berače pamuka.

[gajto gazdanov]

sviđa mi se ovo zadnje što sam pročitao

nahrani me glagolima, jako dobro.

[NeaSnow]

Zorom nas mrvi more. Zorom odlažemo svoje misli kao što odlažemo svoja odijela za posebne prilike u kojima smo posebno privrženi kulturi. Kultura je akcelerator. Zorom zaboravljamo na sve što nas čini drugačijima u jeziku kao što je naš. Kada zora proguta noć postajemo mali ljudi od krvi i mesa. Tko bi rekao. Čestice koje se gibaju pravocrtno, spiralno ili kružno. Dihotomija tijela sakrivena u odijelima koje smo maločas odložili u ormar. Onomastika ugibanja kroz estetiku i ideju. Ideje koje nam se roje u glavi poput pčelinjeg gnijezda apis mellifera na putu prema Africi, gušimo riječima koje ne izgovaramo. Afrika je daleko a zore kojima švercamo humanizam dovoljno su kozmitragične za nas na Mediteranu kakav je nekad bio. Zorom nas more razdvaja, rastače našu narav kako bi nas sukobila sa zaoštrenim imenicama; tjelesna narav odvojena od duhovne. Ulice sa imenima nekih lokalnih partizana plave se od nadolazećeg jutra. Zorom se okrećemo na drugu stranu, zatvorimo oči i odbrojavamo toliko dugo dok ne dočekamo zimu. Lineamentna plovidba morem.

[NeaSnow]

Nanizala sam ptice na žicu
i pustila ih da mi pjevaju
dok se noć kroz lišće
trza u obliku mjeseca.

Život je okrugla bol
koja iznova niče i ubija nas
ovdje na rubovima jeseni;

Krvava kao srce
Žuta kao bolest
Smeđa kao odumiranje.

Još uvijek se nadam da su suze
samo kristali kojima potvrđujemo svoju plemenitost.

[NeaSnow]

Razmrvi jabuku, vaniliju i cimet
da te prepoznam po mirisu
da dugo u sjećanju mogu obnavljati
recept za sreću u nesreći.

Nedostaju mi odlasci, moja muzika
koja poput trihijaze izokreće moju utrobu
moj kaos ugodan poput samosažaljenja
neprospavane noći zbog osjećaja koji
triptihono iz mene izvlače nepoćudnost naravi.

Ako uspiješ nareži na ploške nadolazeće blagdane
jer meni se putuje na sjever - sobovi kao ideja o slobodi
i svjetlucave namjere u čaši toplo kuhanog vina
mekana iluzija o mekoći zime - ljepota hladnoće
novi jezik kojim govorimo i ulice gdje nas nitko ne prepoznaje.

[NeaSnow]

Uskoro će studen zamijeniti visoki Celzijev stupanj crvenila mojih obraza. Jagodice koje proljetos posadih nestale su duboko u vlažnosti zemlje. Tanke su linije između lakoumlja i opreza. Ne nudi mi istinu. Dosta mi je istine. Ne mogu ju podnijeti više iako mi je pomogla pri usponu na Golgotu. Umorila me, učinila od mene ratnika bez odijela, ženu bez kože, kći bez zaštite. Ovaj svijet u kojeg svakodnevno buljim izlizao se, postao nepodnošljivo površan. Ovo je svijet bez svog konca i kraja, zagušljiv i masivan. Treba mi moja neorganiziranost, moj stan prepun nepoznatih ljudi čija me prisutnost ne vrijeđa. Treba mi mraz na mojim prozorima u hladno prosinačko jutro, neispavano lice u ogledalu i božićne kugle u kojima snijeg pleše u ritmu pulsiranja raznovrsnih tuga u odlascima. Nedostaju mi tuđe ulice koje sam svojatala, osjećaj nepripadnosti koji sam gradila i mrak tuđih sudbina koje bi vremenom zaposjele moje ruke. Kaotičnost načina na koji sam živjela, kaotičnost načina na koji sam voljela, moja bol koju sam birala, jer ova istina u koju sam ugurana, ova organiziranost kojom sam definirana, dotaknut će sve moje krugove i ubiti me. Ubiti me.

[NeaSnow]

Ova kiša ispod mog prozora
poput košare suhih smokava
na zemlji ne pokupljene
zadržale slad za bolja vremena
topot južnog vjetra na kraju noći
ziba me za san kojeg hvatam
da ne pobjegne bez pozdrava
u ranom jutru igraju se tijela
spremna za rastanak
i šalica snijega spremljena
za uspomenu nad sjećanjima.

Ne dotiči moje boli
ni otvorene rane ne gledaj
ne govori mi o ljubavi
i dubini šutnje kojom čekam
rastem u dubini krika
moje su sve nade i davno okoštale
utvrde u samoći smirene. Besplodne.

Ne budi me jer jedva sam usnula.
Muziku ugasila, ruke odvezala.
A tebe nema. Zauvijek.

[NeaSnow]

Dugujem ti ljubav
bez velikih odrona osame
dugujem ti sastanke na kolodvorima
bez rastanaka i daljina
dugujem ti jutro zavezano
poput bijelog rublja na vrhovima koplja
dugujem ti okuse mora i šaptanje bez straha.

Dugujem ti bezbroj svojih istina
koje nisu lijepe ali bi ih lijepo izgovarala
Dugujem ti noćnu šetnju u moje umorne oči
Dugujem i muziku, pjesme koje nosim u torbi
Malene boli koje više ne skrivam
Dugujem ti moj strah od osude, bijega i lakomosti.

Dugujem ti zelene ostave i skrivanja od javnosti
Dugujem ljetu proljeće
a jeseni zimu - bezglavu od želje i zanosa
koji počivaju u djetinjim rukama moje mladosti
Kuća za ptice rekla je Gabi
Ono sve što znaš o meni rekao je Arsen
Odvedimo se zajedno na njihov koncert
slučajno jedne zime i budimo mirni od nestrpljivosti.

Dugujem ti nadu da će svijet prepoloviti
jabuke pune soka, da ćemo med ispiti kao muziku
Dugujem ti cestu kojom nas vodi Kerouac
onu cestu koja se odmara od zakona, propisa i nesreće
Dugujem ti Parišku cestu koja će nas dovesti do nas samih.

Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj život i spas od života -
moja ljubav.

[NeaSnow]

Kada jednom unutar sebe pronađem zemlju u koju ću moći posijati zumbule i kada ambra zamiriše mirisom prve noćne zvijezde koja će ugasiti danonoćna traženja ljubičastih svanuća, moću ću reći da sam ovdje živjela. Kada kasno u noći neki ulični svirač upali sve fenjere pravilno poredane u naše živote i kada lučonoša pripremi luči za posljednji plam, moći ću reći da sam bila ovdje. Kada me netko zamoli da plešem bosih nogu i nevinih ruku bez da od mene traži da budem lijepa izvana, i kada sve ono bespotrebno skinem sa svojih iznošenih tijela, moći ću priznati da je bilo lijepo biti dio ovog života. I kada svi na trenutak zatvore oči i pogledaju u najsretniji trenutak svoga života, kada se njihove usne budu primicale nježnosti i blagom dodiru ljubavi, moći ću reći da sam bila sretna jer sam voljela. Kada dopustimo sebi da budemo nesebični i pomireni sa svim onim djelima i tijelima koja su nas ograničavala i činila od nas patnika zarobljena kožom vlastite povijesti, moći ću reći da sam ovdje živjela. Kada zavolimo sve što je teško voljeti, kada zbog drugoga zaboravimo na sebe, i kada dopustimo da nas sve ono što nas treba povesti, povede tamo gdje trebamo zaista biti, moći ću, bez zadrške reći da sam i ja ovdje živjela.

Koliko sam puta znala da se smisao pronalazi i nalazi samo na jednom mjestu. Kroz koliko je utabananih staza mir pronio svoje dostojanstveno odijelo a mi smo okrenuli glavu, zabranili svojim korijenima da umjesto nas govore kako sve one nijanse koje ne vidimo, ipak postoje.

Neka dođe sve što mora doći, neka prođe sve što mora proći. Iz praha zvijezda proniknut, do najfinijih struna naše nutrine, nastao je izbor života kojem se čudimo, kojeg ne praštamo, kojeg ne poznajemo da bi ga objeručke držali, ali kojem ćemo se vratiti u tišini jednog trenutka u kojem ćemo svi biti isti, jednaki i začuđeni. Začuđeni činjenicom kako je samo malo trebalo da budemo ocean. Ocean okrenut dubinama.

[NeaSnow]

Olovne su priče u mojim rukama, odnesena napamet razlivena boja Pariza, mjesta u kojima se ne susrećemo dok o njima sanjamo. Otvorene za zaborav nad bezglavim prošlostima kapi otrova, opamećena za budućnost kitica nevena, ne puštaj me da odlučujem, suviše sam nevina. Pričaj mi o bestjelesnoj materiji pokreta, o procvaloj trešnji nad krovovima, bez zadrške i kajanja, po noćnim dovratcima, dugo i bolno. Ranjavaju se zvijeri sukobljene u nama, naša krv je brza pod kožom današnjeg putokaza, dišemo zimu kroz prste i pokoji neoprezan korak. Moje priče, moja davno odsanjana sukoblja, dokle mogu ići, kako, odakle početi? Lavež kojim govorimo o mramornim hladnoćama pokraj prošlih ili budućih samoća, pušta neku novu glad i zamor, a ja te tražim da mi pričaš o Gorkom kao Mani ili da mi naslikaš okrajak oka, dok te šapućem u snijegu, u ptici, u čašici toplo kuhanog vina. Boli me sve što je lijepo, fizički odvaljujem od sebe tjeskobu grijeha. Dok bježim, koliko dugo ćeš me hvatati.? Dan je bio prepun ptica na žici, blaga mladost na početku zime, ušuljana tiho, da ostane. Da ostane.

[NeaSnow]

Nasmijati Boga. To je cijelo vrijeme činila. Nasmijavala ga. Nije se okretao, ni pucketao prstima niti upozoravao. Samo se smijao, tiho u sebi, kao konobar koji dohvaća pokvareno piće usahlom pijancu. Bog, takav kakav već jest, nije bio začuđen njenim mekano rahlim odlukama, nije zanemarivao druge kako bi više vremena proveo ispravljajući njezine nabrzinu ispisale tekstove. Ništa.
U oktobarskom jutru dok izmišlja kako se odjenuti za sreću, učini se smiješna samoj sebi. Noć je donosila zrikavce i malinom umrljane prste, toliko je mjesta ostalo prazno, gotovo je odzvanjalo u dubini prostora koji je hlapio, pust i osamljen. Ponekad ga pokuša pretrpati riječima, da mu okus naizgled nepoznatoga ali bez suvišnog ponavljanja, prostor je napušta ili ona njega. Neminovno je.

Woody je bio u pravu. Woody je uvijek u pravu. Ispričala je svoje planove Bogu. Bog je umirao od smijeha.

[NeaSnow]

Na uzici duše uspijevam dohvatiti
komadić smisla potreban za tango
unutar mekanih dodira pred odlazak
dotičem vjetrenjače uporno poput Cervantesa
kaubojski kožnato na dnu rožnice.
Tako nas suprotstavljaju, uz cestu prema Madridu
nisu to ni kaktusi ni divlje životinje pod protekcijom;
samo more koje raste dok sol izjeda otočje.

Sve što možeš učiniti, pokušavaš uramiti
u stećak kojim dišu kosti bez pijavica
teško je na njih uokviriti čovjeka.
Ubrzo će nas nebo dovesti do horizonta
u našim džepovima nećeš pronaći kartu
tekstualizacija nam guta tišinu
mogu se okladiti da ćemo za kraj
veselo zviždati muziku Franka Zappe.
Jednostavno, tako ti je to na cestama
na kojima opjevavamo bol španjolske inkvizicije.
Možeš me nutkati demokracijom koliko hoćeš
i kalemiti način na koji vrednujem patnju,
sada samo pokušavam spavati i
sanjati sreću bez zadrške.
Gdje god da se okreneš nećeš vidjeti vjetrenjače
na prste jedne ruke možeš pobrojati brkate pjesnike
ali zato možemo gledati rijeke zamrznutog mora koliko hoćemo.

[Abadon]

Ne znam je li to dobro, ali mi je blisko. Dodiruje me negdje unutra, u predjelu duše koje nemam.

[NeaSnow]

Sa knedlama u grlu
između dviju dugih pauza
moja zima je krhka,
onemoćala pod zvukovima
trube solo.

Zbog opreza i straha
noćne sjene ubiru danak
mladosti. Dnevnici izbrisani
za sjećanje. Zaboravljena
biografija sna.

Na rubu vidljiva svijeta
zeleno svjetlo u dva prozorčića.
Zvijezde su noćas hladne.
Neka od njih ponekad recitira Dantea.

Gledajući kroz prste.
U katalogu prašine spavaju riječi.
Vrijeme je da postanem akustika tišine.
Smjesta utihli dijalog.