zaborav postojanja

[Lucia Joyce]

Pa i to ima smisla kaj veliš.

[Lucia Joyce]

grčevito se borim s očajničkim valovima
koji preplavljuju mi sobicu
u velikom stupnju bojovne pripravnosti
neustrašivo viseći s orionovog trapeza
želim ti dohvatiti ruke
prije no što utonu u promjenjivo zviježđe cefeja
kao polutke dviju strana nemoći
jedna za tebe
jedna za mene
u pretvorbi
prijetvornih sati
copula
okane
kaštanjole
igo
i vesla
i ozbiljnost molim
u lice vjetra pušem
trebam lađe
trebam svjetla

[Lucia Joyce]

zvonikom smijeha
utrženim na tržnici poraza
penjem se po ljestvama nevinih otoka
koji nalaze se u nebeskoj domovini
gdje kanim te opet naći

[Lucia Joyce]

Ne čuvam svoje pjesme, uzdam se u Forum , pa ću i ovu stariju staviti ovdje...


***
dok ponor kao izvor zatvara se u ovaj nemili čas
i toči se samo suluda krv
tvrda i potamnijela
a ptice cvrkuću svejedno
skrivene u visokim krošnjama
pa ako put i je zastrt
blješti plavo nebo
i oblaci plove plove
čekaj i motri
otvori uši
i raspet krist čeka
i srce mu tuče
(ovo je samo kip bakreni)
pokušavam omirisat vjetar
kamo ide
vijori se šal od svile
radnik čisti lišće s krova kuće
bolesnici šeću perivojem
kuharski pomoćnik juri na biciklu
plavi autobus udaljuje se niz cestu
slobodno
upita me
pomičem svoju kavu i colu light s klupe
(čikobernica premazana ljubičastom bojom i žutim cvjetovima
kotrlja se po podu)
pa opet odlazi
ovaj svijet
pun je
dolazaka i odlazaka
ali ti si tu
i ne zaboravljam grafite ispisane na zidu
ljubav sloboda
teške su riječi

[Lucia Joyce]

As I Crossed a Bridge of Dreams

ništa bezobzirno
ništa usiljeno
ništa podložno
ništa ucviljeno
ništa posramljeno
ništa otuđeno
ništa baš zar nije ostalo ništa
odsutno putujem lijevo desno
do ruba glave i nazad
od zida do zida
izbrojane minute
ono što nisam to je bilo
ono što nisam to jest
u minutama koje ostaju
ti si bio trenutak
u kojem povjerovala sam
u vječnost
(moja soba opet je mala
moja soba opet je mračna
i vani pada kiša)

[Lucia Joyce]

toi qui sais

sa smiješkom utopljenika
lovim ribe zaborava
koji mi još jedino ostaje normiran
tablete crvene tablete sive tablete žute
tvoje ruke moje
zaboravila sam zatvoriti kapke
u sobu mi je ušao očaj
skidam se pred njim bez stida
predala sam poglavlja nedovršena
nježno grabim mučninu
skrivam zanos pod kišobran
tope se vlakna smrti
koju grickam odsutno
vije vjetar i raznosi me
od zida do zida
(tvoje ruke moje)

[Lucia Joyce]

moja tuga sipi tiho
niz stepenište
i propinje se lijevo desno
ne samo da nikud ne vodi
nego lažna imena izgovara
kao pregršt sati
kao ljubičasta okna
kroz koja uplovljava brod
ravno u moju malu sobicu

[Lucia Joyce]

throw away what life has given you

ni kao takvo da ubije bol zadanu
istim pokretom smisla
koji odnosiš sa sobom
utjeha prstiju koji prebiru po sjećanjima
utisnutim mi u tijelo
poništi me još jednom

[Lucia Joyce]

hold me, kill me

zadnjim stupnjem bezbojnosti
vadim tugu
carujem s pijanstvom
lažiram tragove smrti
razmičem budnost
protiv volje ubirem svjetlost
dopuštam da mi utiskuješ žig na vratu
prebirem po brojanici
po nenanizanim čvorićima vune
uzimajući palcem i kažiprstom naredni
daj poništi me još jednom

[astree]

pozdrav kolegici Luciji... prelijepi stihovi )

[Lucia Joyce]

Fala, draga.

[Lucia Joyce]

već žvače me smrt bezbojna
udovoljit ću svim zahtjevima bezbojnosti
kao promakli cjelovi
kao lica izvrnuta naopačke
kao tuga šutnuta nogom na drugu stranu ulice
kao bezobzirni obziri ne želim više za njih mariti
kao pridjevi nepotrebni i truli
drvo
sova
noć
pad
smijeh
ubojstvo
ako odeš prigrlit ću sva pijanstva
ako odeš pouzdat ću se u sve zaborave

[Lucia Joyce]

izmučeno utješeno
razbijeno sastavljeno
sljepljeno
kao posuda s tri krila
kao format beznačajan
u utihnulom razboju razlikovnih tkanja
moje postojanje je bespredmetno
kao voda do grla
kao lažna pristaništa
nemam kuda
rasprodala sam sve kolače
koje sam ispekla prošle zime
osnažila sam sva pijanstva
kojima sam dodala ime
i sad prije no što otpustim zaboravna hihotanja
hijene koja čeka oprositi se s prvom igrom razvodnjenom
puši se kotao
grah se mućka u puno boja
gatat ću ti iz graha
tri zrna dva zrna u mom tanjuru ispraznih pitanja
da te volim pristaništa bi se punila cvijećem
da me voliš ulica bi bila nadsvođena smijehom

[Lucia Joyce]

lagane nam ruke
od smijeha
izviđač snova
miris otrovni
britka svjetlost
visinska bolest
koja me hvata
kad gledam dolje
s ove kule u oblacima
virim ti u oči
htjela bih znaš

[Lucia Joyce]

mrtva živa bića
razbacane okamine zaboravnih riječi
sastavni dijelovi smrti
prikrajak suženih budnosti
od ugla do ugla oka
križevi rašireni po groblju smijeha
gde klizi oštrica noža po svim bridovima kože
odnosiš svoje nevjerice kao i moje
ostajem ogoljela do ruba neba
koje mi se priginje i ljubi me
u obraze užarene od besmisla

[Lucia Joyce]

mornari gube nevinost
u luci
nebo je ispijeno na eks
more je od mesa
tvoje ruke
privijaju beskrajnost krinki
iza koje se sakrio
i mjesec
jutrom

[Lucia Joyce]

kolačići snijega
iz smrznutih prstiju sipaš sol na mene
da ne obljutavi mi beskraj
u kojem se sanjkam
snježna kraljica jen dva tri
ispali su mi trikovi iz džepa
zaboravila sam sanjke
ime mi uzdiše vjetar
tajeći to od starih hrastova
čiji vrhovi propinju se ka proplanku
punom križeva
zavijaju žedni psi na mjesec
koji se ne vidi od zaboravnih oblaka
i ja želim piti
tvoje maglene korake

[astree]

Lucia Joyce kaže:

mornari gube nevinost
u luci
nebo je ispijeno na eks
more je od mesa
tvoje ruke
privijaju beskrajnost krinki
iza koje se sakrio
i mjesec
jutrom

Odlicno. - nebo je ispijeno na eks

[astree]

" ako odeš prigrlit ću sva pijanstva
ako odeš pouzdat ću se u sve zaborave "


Ovo je posebno dobro, ne znam gdje to nalazis.
Podsjeca me na vrijeme kad sam citala Rimbaud-a.


: kava:

[Lucia Joyce]

Hvala ti Astree! Ja i Rimbaud u istoj rečenici! Uvijek mi vratiš vjeru u moje pisanje.