Sfumato

[naftali]

Oduvijek je bila sama i bez naslova, sebi u duši.
I onda kad je plakala za njim, ali i onda kad mu je cvijet brala, da mu ga stavi na rame...
A on je kliznuo i nestao u vrtlogu jesenjeg lišća.

Znala je maštati o igrama gordih hajduka, čvrstih i nepokolebljivih ruku, a na drumu ni traga od borbe........

Kada bi pala noć, ostajala je na rubovima svojih priča da bi ih proživjela kao stranac vidljivome oku, a u stvari, držala ih je grčevito i živo do nove sjete.....Pa opet....

Naizgled, obična žena, haljina joj se vuče po zemlji sve do kaljuže određenosti.
Koje li sudbine.....

Jednom joj je ptica sletjela na vrat, kako bi joj usne dotakla...šuma hladna i puna zvijeri.
Znala je da želi uzletjeti kao miris iz ostarjelog lonca u svijet nekih usputnih siromaha.

Oči su joj tražile mrvicu milosti, ali nitko joj nije uhvatio pogled.

I tako, ostala je sjedeći na klupi u parku kako bi utjehu tražila u neispričanim riječima Njemu.

[naftali]

O kako mitološki zvuči ova bjesomučna rečenica, prepuna povijesnih grumenja nataloženih na dnu čaše......
Nesalomljivi mineral, prepun očekivanja da će ostati baš onakav kakav jest.

U hladnoći svoga postojanja, zapeo je u nježnim ustima zmije, pa se pomiješao sa ljepljivim sokom unutrice kako bi se razobličio u čežnji nestanka.

Smrt i život u jednome.

Strastveni pokreti zmije, samo su ga nosili u misao od koje se na koncu, umorio.

Od njegova sjaja, živjele su riječi, a od njegove hladnoće, krv je zastajala nad glavama prolaznika.

I kad je nabasao čitatelj prvi, zmija se otkri samo kao pjesnička figura.......koja nepravedno, pridodana bijaše ženi koja ljubi.

I tako, mit o zmiji, ostade simbolom poraza.

Zaboravi ga i bit ćeš sretan.

[naftali]

Nogom, dotakla sam mokru ulicu nepoznatog grada. Ponoć je. Neki čovjek leži na klupi.Kraj njega prazna kutija cigareta.Spava.

Noć je oštra kao brid stakla, a moja glava trijezna od stvarnosti.Čujem posljednje kapi ljetne kiše koja se oprašta sa sobom....do jeseni.

Počinje šutnja i iščekivanje.

Trebala bih potražiti prenočište, neki hotel, motel ili udoban krevet osame, ali.....radije ću ostati na praznome trgu.

"Probudi se"- rekoh beskućniku, ali tišina je ostala visjeti kao slika na zidu napuštene kuće.


Ne znam zašto sam došla ovdje.Daleko sam od kuće, kreveta, stola, čaše i knjige.Tebi je san darovan, ali ja sam budna kao čovjek koji iščekuje smrt.
Nesputano pričam jer spavaš i pomalo mi je hladno.Od kiše.Mokra mi je kosa, kosti su mi na mjestu, dišem ubrzano...Pa to i nije čudno, zar ne?

Viri ti noga i to ti ne smeta..hm..I ja ću izuti cipelu, skinuti čarapu na ljubičaste cvjetiće i zavrnuti hlače.Kiša će stati.

Gladna sam.Tjera me na traženje i uznemirenost.Komarac se okomio na nožni prst, a klupa škripi kao vrata neke sablasne kolibe.

Zapravo, kada bih pisala, sve bih uljepšala snovima o proljeću, ali možda me ova ljetna noć domisli nekim novim trenutkom..zbog kojega sam i došla.

Znaš..obećao mi je papirić sa svemoćnim riječima božanskoga Uma, ali opasno je to djelo.Pitaš se zašto?
Ne znam ni ja.Davno mi je o tome govorio i nestao...

Čekat ću ga....ovu noć.U obližnjoj je zgradi i čini mu se da je grad prazan. A on je zapravo, pun mene.

Možda je bio ovdje, časak prije nego sam došla? Jesi ga vidio? Ne znam mu ni lice, ni imena......a sve je tako poznato i odsanjano.

Nikad mi nije rekao da me voli....ali...kao da i jest. Ostavljao ti je pisma za mene, a ti sad spavaš.Gdje su? Da pogledam ispod klupe?

Kako ću znati kad će biti trenutak da sjajilom namažem usne?Da podignem kosu i spustim nogavice?Da zadržim dah i pretvaram se da sam tek došla...............

Okomio mi se na čednost, a ispod toga pleše sa mnom tango kao onaj tamo daleko, koji još nije skinuo šešir sa očiju...da zavede onu koja mu uzvraća i još uvijek drži štiklu na nozi..prstiju krvavih.

Moram ga vidjeti. Moram ga odvesti tamo gdje nije još bio....i sve to bez pogreške tijela koje bi pokvarilo ljubav.Ali..samo noćas.

Doći će.......znam da hoće.


Od zvuka automobila, beskućnik se prenuo iz sna i okrenuo na drugu stranu.
Gradom snova odzvonila je šutnja.

[naftali]

"Tko je ova žena?"-upita se čovjek, tražeći cigaretu..uzalud.
Pogledom napravi kružnu kretnju i zaustavi se na njoj.

Zaspala je šćućurena pokraj torbe. "Kako je nisam čuo?Mora da sam previše popio..prokleta rakija igra se mojim mozgom kao staklena kuglica na dijamantnom bodežu" -pomisli.

Kosa joj je još bila mokra, ali šminka netaknuta..i sjajilo na usnama.Komarci su otišli, a koža joj bijaše bijela kao dan u noći najcrnjeg časa pred svitanje.

"Dražesna ženo što spavaš i sanjaš, nisi li se preračunala u osjećaju bivanja u ljubavi? Kada bi znala da nisi, dao bih ti sva njegova pisma koja sam sakrio u kaputu..iako je ljeto.
Ali......tu si.Neobično za onu koja bi mislila da je prevarena."


Ostala je na klupi, sama. I kaput.

[naftali]

Nakon puno godina, probudila se iz kome zvane "klupa u parku".
Sunce joj je pokazalo obrise mnogih gradskih lica obješenih o poštanske sandučiće, prepunih neispisanim prostranstvima čežnji...

Pogledala je prste, bili su suhi od topline srca.Samo joj jedna misao visila nad pameću: Gdje je on?

Cijelo vrijeme ju je gledao, dok je spavala....a ona je sanjala duboke kanale sa curcima nade, morskoga okusa.
Jezikom je dotakla ispucalu usnu, pogledala se u zrcalo i vidjela onu istu ženu koja se spoticala o nogostupe dok ga je tražila.

I svim tim noćnim bespućima, govorila je ono što se nikom ne kazuje, pjevala je ono što se kažnjava smrću, pristala je na sve, samo da bude ulovljena mamcem boli.

Pogledom je uhvatila papirić, smočen i nagoren, koji je nježno dodirivao travu parka i željeznu nožicu klupe...na njoj je poželjela utisnuti svoje ime.........
"Pogledaj onu malu drvenu kućicu....ne misliš li ju spoznati?"-pisalo je na papiru.

"Ah moj Bože, kako ju nisam vidjela one noći?"-pomislila je.

Ispunjena suludim otkucajima duše, odškrinula je vrata njegove kuće.
Prvo što vidje, bijaše stari krevet, pokrivač oslikan fazanima i mnoštvo razbacanih papira.
Sjede na rub kreveta, ušavši u sebe, osjetila je tugu......Bila je sama kao uvijek.

Začudo, nije bilo ni jedne čaše, a bio bi joj užitak popit jako i gorko piće......

Najednom, začula je nečiji hod...polagan, oprezan i udomaćen.
Mačka.Gledala ju je krupnim očima i kao da ju je pitala: "Jesi ikad dodirnula čovjeka?"

Ostala je zaleđena mačjim upitom i počela se znojiti.
" Mi se poznajemo?"-upitala ju je.
Zaboravila je da mačke ne govore, a usput je htjela napisati još jednu basnu.

Htjela je otvoriti vrata podruma.
Bio je pun vode, a ona žedna.

[naftali]

Bilo je hladno i nepovratno u zamisli.
Otvorila je vrata mračnoga podruma i ugledala ogromni, zaleđeni podij posljednjeg bivanja.
Cipele joj bijahu klizave kao kap na listu pred nestajanje.Tišina kuće činila ju je kraljicom odlaska u nepoznato.

Otkliznula je u daljinu, a smrt ju je čekala da otpleše još jedan ples.

Došao ju je vidjeti još samo tu noć...............

Mislila je da će mu tad vidjeti lice, ali bio je to uzaludan pokušaj nade u susret prije odlaska.
Nestala je s oceanom.

http://www.youtube.com/watch?v=zMBTv...layer_embedded

U noći pale cigaretu, jednu za drugom
sjećanja se raznose opasnom prugom
i stižu u smotuljke ljupkosti svoje
kako bi jutro dočekale u dvoje.

Vole sve one misli o proljeću
kako bi kosu zaplele u cvijeću
da mirisi operu tragove demona
i ponovo čuju zvuke jutarnjega zvona.

Metamorfoze.........

[naftali]

Probudila se, vidjevši da sjedi na mjestu gdje je zalazak sunca najljepši.........
Sunce se spuštalo ludom brzinom iza ponosnog otoka, nepomičnog i hladnog.
Okrenula je lice prema padajućem sjaju i kao da je poželjela da ju odnese u svemir, zajedno sa toplinom nutarnjeg života.
Prvi put je osjetila ljepotu i snagu slobode........................................... ..............
Grad iz snova, bio je njeno oslobođenje......od ideala.

Počela je živjeti......

[naftali]

Smijem se
i tebi i sebi
noćas

Nema nikog da mi odgovor da
od prevelike jabuke, druma ne vidim
u vrtlozima zaspale nade

dok me gledaš
moje misli
su na podu

sebi se smijem
i krijem
moć.

[naftali]

Ruke.Voljela ih je promatrati, diviti se njihovim pokretima i traženjima po svijetu, ali još više, držala ih je u svojoj svijesti kao moć jedinoga dodira pred ogledalom čežnje.

U travi, kada se dlanom odupru o zemlju, sva snaga, pretvori se opstanak bića.
I on, kao da se uresi istinom da je čovjek neuhvatljiv kroz maštu o stisku među kukuruzima.

Topla je zemlja kojom se ruke igraju, ali sve dok ne dođe žena.
A onda, njiva se pretvori u strast od koje pljušti potop među gredicama žudnje.

Riječima, to je sablazan ljudske povijesti, ali dubinom, to je duh bivanja.
Sve dok ne "pukne" pravi, ljudski i poetski dodir prstima.

I tako, prožimaju se kao stupovi igara i zapliću u noći o svoje završetke.

Stisak ruku u kojima se slila sva čežnja dvaju bića.

Ostavit ću ga traje...........

[naftali]

se pobojah da sam izašla iz svoga dvojstva..

I neka se tuga zaplela u grudi.

Zakoračih više nego htjedoh, pa opet, preživjeh.

Pjesma se zaustavila na noti uspona, a kamen me pogodio u sljepoočnicu.

Živa sam i vrela, sve do kraja....

I ćutim misao bez poraza.

Jer moja snaga nije od mene.........

Volim.
I nitko ne zna da sam tek, oblak.......koji plovi nad postojanjem.

Udišem riječi i ostavljam ih sebi...

Dok ne prelijem čašu nad tobom.

Pa me zemlja upije u svoje biće i ostavi za neko vrijeme kistova i vode.

Pretvorit ću se u Krasotu Očiju Tvojih i skinut ću ti mrenu stvarnosti.

I tada, bit ću još samo kap.....u moru.

Ljupkost sjećanja.

[naftali]

Dražesno je susresti se in flagranti sa sobom. Ogoljeti kožu pogledom iznutra. I kada sunce najjače zažeže, postati ovako, surovo blijeda. Naočigled svima.
Gledam često nevesela lica kao privjeske na izgubljenim ključevima. Jesu li to neka paralelna bića ili tek moj odsjaj na napuklim staklima labirinta? Ne znam. Svakako, putovanje počinje!

Nekoć davno, dok su još živjeli ljudi, zakoračih u drevni utvrđeni grad.Grad sa stilom poput zabava na francuskim dvorovima uobličenim markizovim perom.Bijaše mi teško podnositi te neuobičajene kalupe sa dvostrukim dnom...I upravo kad sam poželjela smrt mislima, naočit čovjek poveo me sa sobom. Sjedili smo jedno pored drugoga kao hrastovi pričvršćeni za temelje zemlje. Slutila sam još jedan čas slabosti. Šutnja nas je prikovala za svoje živote nad kojima i danas visi neizgovorena riječ. Performativni muk. Nadvremenost doživljaja. Pomalo otužno, ali ljupko i bezazleno.

Odjednom sam se našla na vrhu planine.Gledam obzorje šarolikog stvorenja. Usudih se potražiti dveri već zaboravljene nade, oplemenjene borbom za preživljavanjem.... Vjetar me, najednom, drsko slomi i nestadoh u času. Nepoznato područje. Rekla bih, slabost prirodnog reda.Ipak, ugledah veličanstvene fraktale koii zabljesnuše unutar moga vidokruga. Iznimna ljepota.........

Još sam tu. Licem u lice. Mala kao žena, nemirna kao muškarac. Nasmijana kao biće. Izrezbarena kao svirala od osušenog drveta.Zvučna disharmonija nemoćnika u ozračju pobjede. Otklon od moći. Patnja koja reže komade žovota. Komad po komad, kraj. Antislika bivovanja. Jednu živim, drugu pišem.

Iskušavam pamet, emocije i držanje. Rušim ugled bićima.Izgleda kao zao čin s predumišljanjem, zar ne?

Krivo sudiš! ZRCALO SE RAZBILO, ALI OSTAO JE ČOVJEK!! Nezaboravljen u ljubavi. Oslikan kao lepeza cjelovitog spektra, bez sfumata na egzistencijalnim presjecima slikarovog čina. Unikatna izrada sa jasnoćom poruke. Obrisi ljepote sa prizvucima privlačnosti.

Nedokučivost u prijevodu, ali izazov u vječnosti. Udisaj sa zalogom neprekinutosti.....ČOVJEK.

[naftali]

Kada bi čovjek tek samo prstom dotaknuo ovu stvarnost, promijenio bi njenu formu.......
Otkud nam tolika moć?

"Strašno" je biti čovjekom...Bit svijeta i estetika postojećeg, sijeku se u njemu.

[naftali]

Ne zaboravi ono što ti rekoh o sebi
kako bih mirno umrijeti mogla
i sjeti se noći kad se sve srušilo
i kad sam oplakala predokus tvoje smrti.
Bila je to tuga tek moguće stvari
ali okrenula me tvojoj pobjedi.

Ne zaboravi da su to bili strahovi
Suviše moji i iz istine izašli
da sam već nježnošću zahvatila
dio tebe.
Kako bih izdala svoja osjećanja
kada ni sada ne poričem naklonost
A tek onda da me s Neba sruši
i zapita:

Jesi li doista porazila samu sebe?

Odgovorih mu toplo jer blizak je On,
bijaše sumrak, baš onakav kao kad si mi rekao
da let ima svoj broj
sve do dolaska Sudnjega dana.

Ne zaboravi osmijeh koji mi se objesio na licu
kad si mi rekao za godine svoje
i kad si me polio napitkom gaziranim
koji se slio i prelio.

A ja sam, uzela naranču i probala pokupiti
to piće iz njedara
kako bih izmiješala dvije duge
i pretočila okus u riječ
pa da ju nikad ne zaboravim!

[naftali]

Ne zaboravi da te čekam
u nekom drugom svijetu
i on nije onaj iz navike, poslije smrti.

To je pećina koja zjapi
među riječima u rečenicama mojim.

Ne zaboravi da sam ti dala broj
od vremena u kojem se sijeku naši životi.
Pa i onda kad neprikladno zvuči
cvijet miriše po najvećemu suncu
i gleda tebe i mene...

Ne zaboravi sve čežnje
nakon odlaska tvoga
i šutnju koja se mjerila otkucajima
pogledima u ekran
opušcima cigareta na pretrpanom stolu
u kasne noćne sate
s kojima ostajem
nepatvorena.

Ne zaboravi koliko sam mala
od početka
i zaigrana slovima, a ti nižeš
ljupke kratke misli
sve do danas.

[naftali]

Molim te, izbriši onu rečenicu
koja je danas zapela u grlu
i ne zaboravi da sam se i ja rodila
dok je mati plakala.

Bit će hvala i drugoga puta,
ne zaboravi da se trudim,
voljeti smijem sve dok mogu
tebe pjevati i čeznuti Bogu.

Jer gdje nam se meso srelo
a da se krv izmiješala?
To je varka, svijeta osjeta
Kako bih duh, pojela.

Ne zaboravi daljinu koja tuče
po kostima temporalnim,
da bih oslijepila i krikom zvala
tebe da mi sud izrekneš.

Nisam zla ni demonskoga sjemena
Samo pišem svoje priče
Nije isto, dok je čisto.
Ah, da nema vremena...

[naftali]

Ne zaboravi naše noći
u kojima tek nekoliko riječi
donosi vrevu i usud
da sam bez stida
poletjela u svijet novele.

Jesam li sretna, to znaš
kako reče, hitanje čovjeku i Bogu,
ne može skupa, pa kako nježnost
da odsječem sa svojega trupla?

Ne zaboravi da sam žena
koja ima vremena za pisanje
i nema hrabrost za šetnju
Toliko mi trebaš i kad se ne daš
A ja zanijemila, nakon odgovora.


Volim te i to ću reći,
nije sve tijelom dano
ni Bogom osuđeno,
jer još nije pala noć,
a mirisi tek su slovo na papiru.

Ne zaboravi da sam od umjetnosti
samoj sebi mrežu saplela
Ali to je strast prevelika
Koja će te zaustaviti u jednoj povijesti.

I nikad nećeš nestati
ni onda kad te odrežu od svijeta
Ni kad moja čežnja ode skupa sa mnom
ispod zemlje,
Jer riječ je moćna i stvarna
Sve dok postoji čovjek.

[naftali]

Onda kada padne noć i nikog više nema...osim mene.

Slušaj me kad si okružen mnoštvom i kad zvone stara zvona grada.

Daj mi znak kad nestaneš u svakodnevici svojoj, a ja ću popit onu preostalu rakiju u čaši.

Nitko neće vidjeti koliko će me stresti ta alkoholna mora jer osmijeh moj, obećan je svijetu.

Poslušaj me i kad nestane struje..jer mrak je veo sviju nas.

Ukradoh tebe sebi kako bih izokrenula povijest bića u bilješci svojoj.

Slušaj me.......ima toga još..

[naftali]

Koje li slobode u skladanju riječi, a ni jednu za vrat uzeti ne možeš.
Jer ona je lepeza blistavih boja u jednom liku, tajnovitom i prisnom.
Nastaje kao rijeka bez korita, nitko u njoj okrnjen, a svatko može i demonom biti.

Nađem sebe u slikama tuđim, pa se sakrivam dok je graja.

Tko to ne razumije, bolje mu je da popije čašu vina i proćaska sa prijateljem.

A tko osjeća život u napisanim pričama, zna da je dio čovještva utkano u njih....

Pisati je sloboda..............ah ta predivna sloboda od koje se manje umire nego od ljudske ruke.

Nitko doznati ne može što snatrim ovim retcima, čemu moji snovi pjevaju, a čemu tuguju.........

Draž koju samo čovjek ima.
Ponekad ti se čini kao da me poznaješ po metafori, sve dok ne dođeš na raskrižje u kojem svatko metaforom može biti.
A onda se razliješ i pobjegneš..........
Mučiš se ispitom nutrine, a ja samo slobodarim svojom olovkom.

Ipak, svaka riječ svoju cijenu ima......
To je ona kojom voliš drugoga.

Nekome je život, a nekome prokletstvo.

[naftali]

Još jedna noć prošla je bez tebe
jutro se dovuklo i praznina grebe
Vani je toplo, ptice pjevaju, kao da ne znaju
da se visinska zvijezda otrgla svom' sjaju.
Čovjek je popio svoje snove bez znanja
kako bi pobjegao od vlastitoga klanja

I jednom shvatio
da je pogriješio
ali samo u koracima.

što sam ja tebi?!

[naftali]

Noću sam te voljela...dok nitko ni slutio nije..
Danju sam zaboravljala svoj san.
Imala sam nade, dok se nisu ugasile oči koje gledaše ljubav.
U osami, živjela sam tebe.....Bez pokajanja.U čistoći.
Danas je neko drugo vrijeme.Voljeti mogu..jer sam slobodna.