Zagledala sam se u nepoznato..

[trulex987]

Pozdrav,

već neko vrijeme razmišljam da nešto napišem na forumu ali nikako da započnem. Ne znam kako bi točno definirala svoj problem ali nadam se da ćete me shvatiti.. u ovom trenutku nisam ni naslov napisala.
Ima problem socijalne anksioznosti, toga sam svjesna već duugi niz godina.
Prije mi se socijalna inhibiranost svodila na fizičke simptome, lupanje srca, nemogućnost koncentracije među ljudima, blokada i sl. ali ja sam se nekako uvijek uspješno nosila s tim problemom i uvijek znala što da kažem, imala lude i vesele priče za ispričati ali sam imala blokadu.
Sada, kada sam socijalnu ankioznost prihvatila, počeo mi se javljati niz problema. Kako sam prije u nepredvidivim situacijama bila prenapeta- u srednjoj i na faksu sam bila jedna od onih simpatičnih tremoša koji su se vrtili gore dolje ispred kabineta ili u klupi, cijeli nervozni ali sa pozitivnom vibrom i nestrpljenjem- uvijek me prala trema ali svima sam bila simpatična..

Zadnjih 2 godine mi se malo po malo počelo dešavati nešto čudno.. često sam odsutna, dekoncentrirana i često brzo zaboravljam stvari..najveći problem mi je još što se u situacijama u kojima bi bila pozitivno napeta sada samo otupim. Glava mi je prazna, mozak je blank.. kada pričam s osobom mogu ju beskrajno gledati u oči bez treme ali tako isprazno, isprazno se smijem..i najčešće što mi se događa pogled mi je u stanju zagledanosti..prije bi se zagledala u nešto jedanput na dan ( kada si odsutan i samo buljiš u jednu točku ali ti je ugodno, kao da nađeš neko olakšanje). Meni se zagledanost sada dešava cca 20 puta na dan.. i tako se teško vraćam iz tog stanja.
Zaboravljam na sitne stvarčice a bit mog posla je u tome tako da gubim kredibilitet kod šefa...moram nešto hitno obaviti i onda od nikud samu sebe uhvatim kako buljim u jednu točku u monitor i ne razmišljam o ničemu.. Imam i fizičke simptome- ukočenost čela.. ne znam o čemu se radi ali ono ko da mi je čelo zablokirano, ne mogu podignuti obrve, prečudno..
Čak sad dok čitam ovo sve što sam napisala djeluje mi nekako bez smisla, kao da sam duboko potresena. Kao da se bojim same sebe i stanja u kojem se nalazim..
Ovome je prethodilo razdoblje dubokih analiza situacija iz djetinjstva, zamjeranje ocu- dane sam provodila razmisljajuci kako ga ne mogu podnijeti i svadjala se s njim sama sa sobom u svojoj glavi,prošla sam kroz sve dvojbene situacije iz djetinjstva po 20 puta i u svojoj glavi iscenirala svoj govor njemu, rasprave u kojima ja pobjedjujem, isto tako sa pocela biti ljubomora na druge,imala brz fitilj iako sam jako topla i mirna, ali iznutra se dogada nesto sasvim drugo.
Nakon toga sam odjednom otupila... vecinu dana na poslu se trudim vratit se iz zagledanosti i ostati koncentrirana..
Odbijam pomisliti da sam u depresiji jer se nekako cijeli zivot borim sama sa sobom, i ne zelim pomisliti da sam sada sa 30, kada bi trebala pogledati unazad i biti ponosna na sebe i na ovo gdje sam sada( u duboj sam potpuno stabilnoj vezi i imam super posao), jednostavno posustala i predala se.
Potpuno sam odustna i nezainteresirana. Emocionalno sam prazna

[The Maystor]

Puno obracas pozornosti na detalje, i meni se zna to dogadjati.

Polako, ja sam primjetio da mi je koncentracija bolja nakon duljih setnji {a proljece je idealno za to}.
Imas li kakve hobije koji te ispune barem djelomicno?

[trulex987]

The Maystor kaže:

Puno obracas pozornosti na detalje, i meni se zna to dogadjati.

Polako, ja sam primjetio da mi je koncentracija bolja nakon duljih setnji {a proljece je idealno za to}.
Imas li kakve hobije koji te ispune barem djelomicno?

Hvala na odgovoru .
Istina je da obracam puno pozornosti na detalje. Osjecam ljude previse i kada pricam s njima ne znam kako da napravim da ne budem toliko skoncentirana na njihovu energiju, nacin na koji me gledaju i slicno... Nekada budem opustena i razmisljam samo o stvarima koje pricam i gledam osobu ali ju ne dozivljavam previse..i tada pomoslim- kako je to lako! ali ne znam kako da se naviknem tako funkcionirati.. kako?

nemam hobije jer mi ne ostane nista vremena zbog posla, radim prekovremene a kada ih ne radim jedva cekam doci doma i ne misliti ni o cemu.. ( nekada radim jogu i sl.) ostalo ne stizem :/
duge setnje su i meni godile ali sam tako umorna..

[The Maystor]

A cuj ljudi ko ljudi, imaju pravo i na dobre i na lose dane. Nekako bi valjalo ici opustenije, mozda je to cak lakse i s onima koje poznajemo krace, bas zbog te zanimljivosti koju novi ljudi donesu neku dinamiku.

Nemoj sebe okrivljavati zbog eventualne treme i slicnih stvari, postepeno probaj doci do boljih nacina, da se i ti bolje osjecas u svemu tome.

[trulex987]

Ne okrivljujem se,ali mucim samu sebe i ne znam kako bi drugacije.
Ocekivala sam nekako vise osvrta na situaciju,bar da se javi netko kaze daje ovo zagledavanje prvi znak ludila ili je mozda potpuno normalno..etc.
Ima li netko problema slicnih mojem?

[The Maystor]

Nedjelja je {ljudi odmaraju}

Ne vidim zasto bi to bio znak ludila....danas je nekak postalo puno tog onako kaj se cini neobicno, al zapravo neke prevelike analize jos vise udalje od rjesenja

[ladybug24]

trulex987 kaže:

Ne okrivljujem se,ali mucim samu sebe i ne znam kako bi drugacije.
Ocekivala sam nekako vise osvrta na situaciju,bar da se javi netko kaze daje ovo zagledavanje prvi znak ludila ili je mozda potpuno normalno..etc.
Ima li netko problema slicnih mojem?

potpuno mi je poznat taj osjećaj isključivanja iz vanjskog svijeta, uz tu neku otupljenost, a rekla bih da sliči na depresiju.

[ubačeni element]

Mislim da si dobro dijagnosticirala uzrok problema - nerazriješeni odnos sa ocem.

trulex987 kaže:

Ovome je prethodilo razdoblje dubokih analiza situacija iz djetinjstva, zamjeranje ocu- dane sam provodila razmisljajuci kako ga ne mogu podnijeti i svadjala se s njim sama sa sobom u svojoj glavi,prošla sam kroz sve dvojbene situacije iz djetinjstva po 20 puta i u svojoj glavi iscenirala svoj govor njemu, rasprave u kojima ja pobjedjujem, isto tako sa pocela biti ljubomora na druge,imala brz fitilj iako sam jako topla i mirna, ali iznutra se dogada nesto sasvim drugo.
Nakon toga sam odjednom otupila... vecinu dana na poslu se trudim vratit se iz zagledanosti i ostati koncentrirana..

Na žalost večina psihičkih problema nastaje u obitelji u kojoj smo odrasli. I samom mi je dugo trebalo da sazrijem zbog smeća koje sam pokupio u obitelji.

Ono što te muči su negativni osjećaji koje si potisnula. Sve to što potisnemo, postaje tamni dio nas - podsvjesno (ispod praga svijesti) i gubimo kontrolu.
Pokušaj razumjeti oca. Nemoj ga osuđivati. Sve što je loše učinio, učinio je u neznanju. A sigurno je i on žrtva svoje obitelji.
To što sam napisao nije teško razumski shvatiti. Teško je to primjeniti na svom slučaju. Do potpunog izlječenja dolazi uzajamnim opraštanjem. Čak ako ti on ne želi oprostiti, bitno je da se ti u sebi pomiriš sa njim. Znam da nije lako ali onaj osjećaj oslobađanja je neprocjenjiv.
Znam o čemu pišem jer sam to morao proći. A došao sam do toga razumjevanjem šire slike. Ono kad promatraš stvari, ne sa osobnog stajališta, nego kao neki film ili dramu u kojoj si ti samo jedan od glumaca. U toj drami najčešće jedni druge nesvjesno ranjavamo. Roditelji svojim neznanjem i nasiljem koje proizlazi iz toga a djeca neispunjavanjem roditeljskih očekivanja. Dugo mi je trebalo, ali vrijedilo je.

[radical change]

trulex987 kaže:

Pozdrav,

već neko vrijeme razmišljam da nešto napišem na forumu ali nikako da započnem. Ne znam kako bi točno definirala svoj problem ali nadam se da ćete me shvatiti.. u ovom trenutku nisam ni naslov napisala.
Ima problem socijalne anksioznosti, toga sam svjesna već duugi niz godina.
Prije mi se socijalna inhibiranost svodila na fizičke simptome, lupanje srca, nemogućnost koncentracije među ljudima, blokada i sl. ali ja sam se nekako uvijek uspješno nosila s tim problemom i uvijek znala što da kažem, imala lude i vesele priče za ispričati ali sam imala blokadu.
Sada, kada sam socijalnu ankioznost prihvatila, počeo mi se javljati niz problema. Kako sam prije u nepredvidivim situacijama bila prenapeta- u srednjoj i na faksu sam bila jedna od onih simpatičnih tremoša koji su se vrtili gore dolje ispred kabineta ili u klupi, cijeli nervozni ali sa pozitivnom vibrom i nestrpljenjem- uvijek me prala trema ali svima sam bila simpatična..

Zadnjih 2 godine mi se malo po malo počelo dešavati nešto čudno.. često sam odsutna, dekoncentrirana i često brzo zaboravljam stvari..najveći problem mi je još što se u situacijama u kojima bi bila pozitivno napeta sada samo otupim. Glava mi je prazna, mozak je blank.. kada pričam s osobom mogu ju beskrajno gledati u oči bez treme ali tako isprazno, isprazno se smijem..i najčešće što mi se događa pogled mi je u stanju zagledanosti..prije bi se zagledala u nešto jedanput na dan ( kada si odsutan i samo buljiš u jednu točku ali ti je ugodno, kao da nađeš neko olakšanje). Meni se zagledanost sada dešava cca 20 puta na dan.. i tako se teško vraćam iz tog stanja.
Zaboravljam na sitne stvarčice a bit mog posla je u tome tako da gubim kredibilitet kod šefa...moram nešto hitno obaviti i onda od nikud samu sebe uhvatim kako buljim u jednu točku u monitor i ne razmišljam o ničemu.. Imam i fizičke simptome- ukočenost čela.. ne znam o čemu se radi ali ono ko da mi je čelo zablokirano, ne mogu podignuti obrve, prečudno..
Čak sad dok čitam ovo sve što sam napisala djeluje mi nekako bez smisla, kao da sam duboko potresena. Kao da se bojim same sebe i stanja u kojem se nalazim..
Ovome je prethodilo razdoblje dubokih analiza situacija iz djetinjstva, zamjeranje ocu- dane sam provodila razmisljajuci kako ga ne mogu podnijeti i svadjala se s njim sama sa sobom u svojoj glavi,prošla sam kroz sve dvojbene situacije iz djetinjstva po 20 puta i u svojoj glavi iscenirala svoj govor njemu, rasprave u kojima ja pobjedjujem, isto tako sa pocela biti ljubomora na druge,imala brz fitilj iako sam jako topla i mirna, ali iznutra se dogada nesto sasvim drugo.
Nakon toga sam odjednom otupila... vecinu dana na poslu se trudim vratit se iz zagledanosti i ostati koncentrirana..
Odbijam pomisliti da sam u depresiji jer se nekako cijeli zivot borim sama sa sobom, i ne zelim pomisliti da sam sada sa 30, kada bi trebala pogledati unazad i biti ponosna na sebe i na ovo gdje sam sada( u duboj sam potpuno stabilnoj vezi i imam super posao), jednostavno posustala i predala se.
Potpuno sam odustna i nezainteresirana. Emocionalno sam prazna

Socijalna fobija se javlja iz osjećaja manje vrijednosti u odnosu na druge, strah te da ispred drugih nećeš biti dovoljno vrijedna i zapažena, strah te neugodnih situacija koje doživljavaš previše osobno i poražavajuće. Naravno korjen je u djetinjstvu gdje su ti roditelji negativnim utjecajem uadili loš stav o sebi, bilo da su te smatrali manje vrijednom, ponižavali te ili svaki tvoj uspjeh nije doživljen kao nešto ponosno i hvale vrijedno. Odatle dakle trema da u međuljudskim odnosima, dakle ako situacija nije sasvim glatka ti se treseš i pere te strah i trema, taj strah je poprilično jak jer izlazi iz osjećaja ugrožavanja vlastitiog integriteta, taj strah traži razvijanje obrambenog mehanizma. Od tud kreće miljon varijati koje stvaraš u svojoj glavi, dakle gubiš vrijeme kako bi u svojim mislima stvarala potencijalne situacije i znala kako se postaviti. To jako zamara i predstavlja svojeversni začarani krug misli, potiskivanja, samoporažavanja i pokušaja da se savlada strah.
U nekom momentu velikog presinga možeš se naći u situaciji da se jednostavno isključiš, svi to radimo povremeno kada buljimo u prazno, mozak ide na shut down, ta situacija se tebi učinila spasonosnom i um ju koristi kao izlaz iz problema, jednostavno si naučila ako isključiš stvarnost da se makar na tren možeš osloboditi emocionalnog presinga pod kojim se svakodnevno nalaziš.

Sada loša vijest, takvim ponašanjem smanjuješ radnu učinovitost, dodatno potiskuješ svoje probleme i frustracije, svoje osjećaje zanemaruješ, zapravo svoj problem stavljaš pod tepih dok on samo buja i buja. Ne bijh se čudi da se jedno jutro probudiš i zatečeš sebe da dugo buljiš u plafon jer je to ugodno mjesto da se požuriš jer kasniš na posao, ili da se uopće ne ustaneš, ili da odlučiš biti zavorena u svojoj samoći mjesto da izađeš iz stana i radiš nešto korisno i kreativno, i za čas se nađeš sa otkazom u ruci i depresivna unutar svoja 4 zida... put je obično takav.

Zapamti, naše probleme trebamo rješavati, naše strahove treba rješavati a ne ih izbjegavati, sa neugodnim situacijama se treba suočavati a ne od njih bježati i skrivati se.
Sa ocem se ne možeš svađati satima u svojim mislima niti je to produktivno, trebaš to izbaciti iz sebe van u živo, trebaš posvjestiti zašto imaš strah i ljutnju prema ocu, zašto imaš socijalnu fobiju, zašto se smatraš manje vrijednom od drugih i zašto se osjećaš neostvareno i porazno sa 30 godina kao mlada, zdrava, uspješna, zaposlena žena, sada kada bi trebala dati najviše od sebe i biti relativno zadovoljna sobom i svojim životom?
Pokreni se jer ako tako nastaviš tupilo će ti postati konstantno stanje i pojava...a tada će biti mnogo teže suočiti se sa problemima koji su te pristisnuli..

[trulex987]

radical change kaže:

Socijalna fobija se javlja iz osjećaja manje vrijednosti u odnosu na druge, strah te da ispred drugih nećeš biti dovoljno vrijedna i zapažena, strah te neugodnih situacija koje doživljavaš previše osobno i poražavajuće. Naravno korjen je u djetinjstvu gdje su ti roditelji negativnim utjecajem uadili loš stav o sebi, bilo da su te smatrali manje vrijednom, ponižavali te ili svaki tvoj uspjeh nije doživljen kao nešto ponosno i hvale vrijedno. Odatle dakle trema da u međuljudskim odnosima, dakle ako situacija nije sasvim glatka ti se treseš i pere te strah i trema, taj strah je poprilično jak jer izlazi iz osjećaja ugrožavanja vlastitiog integriteta, taj strah traži razvijanje obrambenog mehanizma. Od tud kreće miljon varijati koje stvaraš u svojoj glavi, dakle gubiš vrijeme kako bi u svojim mislima stvarala potencijalne situacije i znala kako se postaviti. To jako zamara i predstavlja svojeversni začarani krug misli, potiskivanja, samoporažavanja i pokušaja da se savlada strah.
U nekom momentu velikog presinga možeš se naći u situaciji da se jednostavno isključiš, svi to radimo povremeno kada buljimo u prazno, mozak ide na shut down, ta situacija se tebi učinila spasonosnom i um ju koristi kao izlaz iz problema, jednostavno si naučila ako isključiš stvarnost da se makar na tren možeš osloboditi emocionalnog presinga pod kojim se svakodnevno nalaziš.

Sada loša vijest, takvim ponašanjem smanjuješ radnu učinovitost, dodatno potiskuješ svoje probleme i frustracije, svoje osjećaje zanemaruješ, zapravo svoj problem stavljaš pod tepih dok on samo buja i buja. Ne bijh se čudi da se jedno jutro probudiš i zatečeš sebe da dugo buljiš u plafon jer je to ugodno mjesto da se požuriš jer kasniš na posao, ili da se uopće ne ustaneš, ili da odlučiš biti zavorena u svojoj samoći mjesto da izađeš iz stana i radiš nešto korisno i kreativno, i za čas se nađeš sa otkazom u ruci i depresivna unutar svoja 4 zida... put je obično takav.

Zapamti, naše probleme trebamo rješavati, naše strahove treba rješavati a ne ih izbjegavati, sa neugodnim situacijama se treba suočavati a ne od njih bježati i skrivati se.
Sa ocem se ne možeš svađati satima u svojim mislima niti je to produktivno, trebaš to izbaciti iz sebe van u živo, trebaš posvjestiti zašto imaš strah i ljutnju prema ocu, zašto imaš socijalnu fobiju, zašto se smatraš manje vrijednom od drugih i zašto se osjećaš neostvareno i porazno sa 30 godina kao mlada, zdrava, uspješna, zaposlena žena, sada kada bi trebala dati najviše od sebe i biti relativno zadovoljna sobom i svojim životom?
Pokreni se jer ako tako nastaviš tupilo će ti postati konstantno stanje i pojava...a tada će biti mnogo teže suočiti se sa problemima koji su te pristisnuli..

Uf.. ovo sve što si napisao je šamar realnosti. Hvala ti na svakoj napisanoj riječi , stvarno si mi odgovorio na najbolji mogući način.
Ono što je problem jest što ja (sada)znam da bih se trebala izbaviti iz ovakve situacije ali ne mogu računati na sam cilj bez da znam koji mi je sljedeći korak..što da radim sljedeće, što da radim sada kada se ponovno osjećam tupo, kada se osjećam nemoćno u vlastitom životu? Da potražim pomoć prijatelja ili nekog stručnog?
Nažalost, meni se već dešava upravo to da pola sata ležim u krevetu i gledam kako ću kasniti na posao, opravdavajući se da imam dovoljno novaca za priuštiti si taxi? Užas :/ Znam da je ovo bila svojevrsna metafora, ali pogodio si jedan od mojih većih problema.

[trulex987]

ubačeni element kaže:

Mislim da si dobro dijagnosticirala uzrok problema - nerazriješeni odnos sa ocem.

Na žalost večina psihičkih problema nastaje u obitelji u kojoj smo odrasli. I samom mi je dugo trebalo da sazrijem zbog smeća koje sam pokupio u obitelji.

Ono što te muči su negativni osjećaji koje si potisnula. Sve to što potisnemo, postaje tamni dio nas - podsvjesno (ispod praga svijesti) i gubimo kontrolu.
Pokušaj razumjeti oca. Nemoj ga osuđivati. Sve što je loše učinio, učinio je u neznanju. A sigurno je i on žrtva svoje obitelji.
To što sam napisao nije teško razumski shvatiti. Teško je to primjeniti na svom slučaju. Do potpunog izlječenja dolazi uzajamnim opraštanjem. Čak ako ti on ne želi oprostiti, bitno je da se ti u sebi pomiriš sa njim. Znam da nije lako ali onaj osjećaj oslobađanja je neprocjenjiv.
Znam o čemu pišem jer sam to morao proći. A došao sam do toga razumjevanjem šire slike. Ono kad promatraš stvari, ne sa osobnog stajališta, nego kao neki film ili dramu u kojoj si ti samo jedan od glumaca. U toj drami najčešće jedni druge nesvjesno ranjavamo. Roditelji svojim neznanjem i nasiljem koje proizlazi iz toga a djeca neispunjavanjem roditeljskih očekivanja. Dugo mi je trebalo, ali vrijedilo je.

Hvala ti na odgovoru..
Znam da je najbolji put da se pomorim sa njim u svojo glavi čisto radi vlastite dobrobiti i osjetim to željno iščekivano olakšanje, ali ja sam previše realna da znam da je on u krivu i nema treće opcije. On se još dan danas ponaša prema starom sistemu iako on smatra da je njegovo dostignuće vjerojatno to što više nije agresivan fizički ( nije to rekao, ali mislim da je tako). Ali kada mu ja kažem što god od toga, on se pravda da sam ja preosjeljiva i da se ni ne sjećam dobro jer sam bila premala tada i sve doživljavala preosobno)..Još uvijek ne znam kako da nađem način da mu oprostim,a bi da on oprost bar na neki način traži..tu nastaje dodatan problem.

[devaa]

Rekao bi cak da zivis u nekoj iluziji svoje podsvijesti ( ocito povezano sa situacijom sa ocem )... Cesto cudenje i zamisljanje se i meni desava, pogotovo na poslu sjedim naslonim glavu na ruku i samo odlutam u mislima negdje tamo, tamo dalaeko.. Ne uvijek na isto mjesto, s istim ljudima.. ali sam cesto, jako cesto zamisljen..

Zato i ja takoder znam po 5x zamolit sugovornika da mi ponovi pitanje, jer fizicki sam tu psihicki totalno odsutan.. Ja isto imam nekih "trauma" iz djetinstva sa ocem, i to nekad vidim u svakodnevnom zivotu sa mojim odnosom prema ljudima, takoder tim raspravama sa njima u mojoj glavi..

Najtezi dio je bas taj pomiriti se da je puno toga iza nas i biti sretni sto smo sve prosli i gdje smo sad i sagledati kako poboljsati svoju buducnost da se slicno ne desava.. E sad zadnja rec je odlicna teorija koja se ponekad ( barem meni ) tesko isprovodi u praksu..

[omen4k]

trulex987 kaže:

Pozdrav,

već neko vrijeme razmišljam da nešto napišem na forumu ali nikako da započnem. Ne znam kako bi točno definirala svoj problem ali nadam se da ćete me shvatiti.. u ovom trenutku nisam ni naslov napisala.
Ima problem socijalne anksioznosti, toga sam svjesna već duugi niz godina.
Prije mi se socijalna inhibiranost svodila na fizičke simptome, lupanje srca, nemogućnost koncentracije među ljudima, blokada i sl. ali ja sam se nekako uvijek uspješno nosila s tim problemom i uvijek znala što da kažem, imala lude i vesele priče za ispričati ali sam imala blokadu.
Sada, kada sam socijalnu ankioznost prihvatila, počeo mi se javljati niz problema. Kako sam prije u nepredvidivim situacijama bila prenapeta- u srednjoj i na faksu sam bila jedna od onih simpatičnih tremoša koji su se vrtili gore dolje ispred kabineta ili u klupi, cijeli nervozni ali sa pozitivnom vibrom i nestrpljenjem- uvijek me prala trema ali svima sam bila simpatična..

Zadnjih 2 godine mi se malo po malo počelo dešavati nešto čudno.. često sam odsutna, dekoncentrirana i često brzo zaboravljam stvari..najveći problem mi je još što se u situacijama u kojima bi bila pozitivno napeta sada samo otupim. Glava mi je prazna, mozak je blank.. kada pričam s osobom mogu ju beskrajno gledati u oči bez treme ali tako isprazno, isprazno se smijem..i najčešće što mi se događa pogled mi je u stanju zagledanosti..prije bi se zagledala u nešto jedanput na dan ( kada si odsutan i samo buljiš u jednu točku ali ti je ugodno, kao da nađeš neko olakšanje). Meni se zagledanost sada dešava cca 20 puta na dan.. i tako se teško vraćam iz tog stanja.
Zaboravljam na sitne stvarčice a bit mog posla je u tome tako da gubim kredibilitet kod šefa...moram nešto hitno obaviti i onda od nikud samu sebe uhvatim kako buljim u jednu točku u monitor i ne razmišljam o ničemu.. Imam i fizičke simptome- ukočenost čela.. ne znam o čemu se radi ali ono ko da mi je čelo zablokirano, ne mogu podignuti obrve, prečudno..
Čak sad dok čitam ovo sve što sam napisala djeluje mi nekako bez smisla, kao da sam duboko potresena. Kao da se bojim same sebe i stanja u kojem se nalazim..
Ovome je prethodilo razdoblje dubokih analiza situacija iz djetinjstva, zamjeranje ocu- dane sam provodila razmisljajuci kako ga ne mogu podnijeti i svadjala se s njim sama sa sobom u svojoj glavi,prošla sam kroz sve dvojbene situacije iz djetinjstva po 20 puta i u svojoj glavi iscenirala svoj govor njemu, rasprave u kojima ja pobjedjujem, isto tako sa pocela biti ljubomora na druge,imala brz fitilj iako sam jako topla i mirna, ali iznutra se dogada nesto sasvim drugo.
Nakon toga sam odjednom otupila... vecinu dana na poslu se trudim vratit se iz zagledanosti i ostati koncentrirana..
Odbijam pomisliti da sam u depresiji jer se nekako cijeli zivot borim sama sa sobom, i ne zelim pomisliti da sam sada sa 30, kada bi trebala pogledati unazad i biti ponosna na sebe i na ovo gdje sam sada( u duboj sam potpuno stabilnoj vezi i imam super posao), jednostavno posustala i predala se.
Potpuno sam odustna i nezainteresirana. Emocionalno sam prazna

Nakon utroska energije u samoanalizu, posmatranje i razmatranje unutarnjih procesa slijedi preuzimanje kontrole nad njima.

[khari]

Puno slicnosti prema ovom tvom opisu...jos bih dodao da je ta "odsutnost u nepoznato" jos jedino sto mi preostaje za prozivljavati svoju bol...

ovo mi je sad doslo...znam, nije ni strucno niti ne znam sto wow...ali je od srca.


Zamisljen dok me drugi pitaju, moje misli lutaju.
Putuju. Moje srce slusaju. Nisam tu. Nema me. Nesto je jace od mene.
Daleko u tisinu, uz dubok udah nestajem. Cudan prizor postajem.
Odsutan.
Tjeraju me vratiti, glasnim pitanjima spustiti. Ovdje, sada.
U planove, pravila, radove, klanove, materijalne hvatove.
Prolazne ratove i mehanicke satove.
Nisam odavdje.
Bjezim.
Bolje mi je tonuti u iskrenoj tami nego plivati u laznome svjetlu.
Daleko je moj svijet.

[The Maystor]

Sta je uopce poznato...ponekad se covjek od tolko toga pocinje osjecati strancem u vlastitom tijelu

[blackdragons]

Ti ili si zaljubljena ili ti je jednostavno dosadno zbog rutine posla.
Zadnjih par godina prije nego je moj otac umro stalno smo se neslagali jer smo jednostavno imali drukčije poglede na svijet.
I ja sam isto tako znao kada bi se nešto posvađali kasnije kada bih razmislio dobro, rekreirao bi taj razgovor i rekao nešto drukčije.
Npr tražiš primjer koji bi išao uz neki tvoj argument al se tek kasnije sjetiš.
Najgore od svega je to što kada bi si tako rekreirao razgovor imao sam taj neki osjećaj kao da sam razgovor obavio zapravo,a nisam.
Tako da msm da je to samo način mozga da te smiri da ne poludiš.
Sada kada ga nema sve manje i manje se živciram zbog toga tj. moj brat se ponaša i razmišlja isto ko i on ali msm da utjecaj slabi sada kada ga više nema.

Evo sada sam na poslu i okružen sam ljudima koji bi stalno nešto pričali,a ja jednostavno nemam ništa pametno za reći i ustalom plaćen sam da radim a ne pričam.
Ali bez veze mi je to što ispadneš kao neki kreten,vuk samotnjak itd.
Možda si jednostavno introvert - oni trebaju puniti baterije,makar ja se sjećam kada sam bio u srednjoj koja me nije interesirala bio sam kao ti tj. znao sam se zagledati u prazno po 10 puta i razmišljati o totalno drugim stvarima ili samo razmišljati.
Jel se nekom dogodilo da ima osjećaj kako razmišlja on nečem super zadovoljavajućem npr. o nekom super filmu,a da zapravo ne razmišlja o ničemu?

Valjda nije puno za čitati

[8472]

Odbijam pomisliti da sam u depresiji jer se nekako cijeli zivot borim sama sa sobom, i ne zelim pomisliti da sam sada sa 30, kada bi trebala pogledati unazad i biti ponosna na sebe i na ovo gdje sam sada( u duboj sam potpuno stabilnoj vezi i imam super posao), jednostavno posustala i predala se.
Potpuno sam odustna i nezainteresirana. Emocionalno sam prazna

1.
ili si u depresiji

2.
Ili nisi



1. Prihvati to kao mogućnost i odi psihiću na savjetovanje. Nemoj misliti da to znaci odmah hrpu tableta i terapija.
Samo razgovor sa strucnjakom da ti razjasni prirodu tvog stanja je vec nesto.


2.
Moze biti fizicki nedostatak zeljeza, b vitamina, poremecaj stitnjace itd. Odi lijecniku i obavi pretrage.


Poanta je da 2 godine trajanja takvog stanja nisu malo. Da mozes sama napraviti nesto vjerujem da bi vec napravila a ne pisala po forumu.

Vrijeme je za korak dalje
Sretno