zudjeti za necim i istovremeno od toga bjezati ko lud

[mala srecica]

velik dio zivota koliko samu sebe znam, imala sam potrebu za visokim intenzitetom emocija. ako tako nije bilo, osjecala sam dosadu, prezir ili priliku za zabavu.

u emotivnom zivotu imam problem jer nikako dublje ne mogu naci konekciju s onim koji mi brzinom asteroida ne uleti u mozak, pa cak i onda kad sam s takvim u vezi.

sad imam jednog prijatelja s kojim se emotivno i prisno druzim, ali ja ga ne dozviljavam za partnera. nije mi "ravan" u toj mojoj kako da nazovem culnosti.

i takvoj u vezi koja to po meni i nije, desi mi se asteroid koji je bez ulaznice uletio u moj mozak, ne mogu reci jos i srce. muska verzija mene koji me zaintrigira do kosti. ne mogu se otrgnuti ovome koliko god se trudila.
od ovog prvog !prijatelja! s kojim sam mozda prije godinu i mislila da mi godi taj kao smiraj i bila ponosna na sebe jer je on kao predstavljao refleksiju nove "bolje verzije" mene same, sam totalno ali totalno ohlađena. drži me još to što ga cijenim u ljudskom smislu, što ima integritet, što se mogu osloniti, što je pametan, što možemo pričati satima.
međutim ispada da ja nisam zaljubljena u njega.
ali u ovog drugog isto to ne bih nazvala zaljubljenosti, već fascinacijom i prilikom da dokučim samu sebe. ukratko, pobudalila sam kao da opet imam 16 i to je strašno.

osjećam i ovo što mi se dešava kao neku karmu jer sam se rugala poblesavljenim ljudima što se zatelebaju i rade lude stvari. znala sam i ranije biti uvučena u emotivne čorbe drugih i krčkati se i napajati, tako da nije da sam bas toliko isla kontra sebe. samo ovako nesto mi se nije desilo, da upoznam nekog sa svim ruznim osobinama koje sama imam, s kojima sam se borila toliko godina. da bi one sada "ozivjele" kada su vidjele drugog domaćina i ne daju mi mira.

ovo nije pitanje srce ili glava, jer ja s ovim prvim ima već par mjeseci znam da se dugoročno ne vidim. ovo je pitanje zapravo psihološko, o tome kako onda kada mislimo da smo bolja verzija loših sebe dobijemo zrcalnu sliku svojih pravih boja.

ja kao da sam cijeli život na dijeti i kad mi se jede čokolada jedem jabuke i kruške. tako je i s muškarcima, nikad nisam bila s onima koje sam smatrala za čokoladu jer sam se bojala da ne uprljam prste. kompenzirala sam s nadomjescima od kojih sam bila kao "jača".

zanimaju me stavovi samo s psihologijske razine. kakva sam ja to struktura?

[kikakm]

Ako nije preosobno može nekoliko primjera iz prošlosti vezano za potrebu za visokim intenzitetom emocija i u kojoj dobi si primijetila prvi puta?
Da li je to vezano općenito uz ljude ili samo muški spol?
Jesi li imala kakva neugodna iskustva sa suprotnim spolom?
Jesi li imala koju ozbiljnu vezu?
Kakav odnos imaš i imala si s roditeljima?
Imaš/nemaš perfekcionističkih sklonosti?
Imaš/nemaš potrebu za osjećajem kontrole u životu?
Imaš/nemaš narcizma ili sasvim suprotno?
Kakvo ti je samopoštovanje i samopouzdanje?
Definiraš li se više u terminima ekstroverta ili introverta ili podjednako?
Kakva si u prijateljskim odnosima?
Imaš/nemaš drugačija razmišljanja, propitkivanja, potrebe od većine?
Imaš/nemaš umjetničkih sklonosti?
Kako gledaš na vlastiti identitet, neovisan od okoline i drugih?
Kako si po pitanju seksualnosti?
.....
..
.

[Leteća]

Baš sam počela čitati "Ne patim više zbog ljubavi" od Lucie Etxebarrie. Ne zato što sam neka paćenica nego zato što žena super piše. Uživam ko prasica u blatu, a pali su i neki uvidi i tako to. Toplo preporučujem za ovaj tvoj problemčić.

[mala srecica]

kikakm kaže:

..........

Ako nije preosobno može nekoliko primjera iz prošlosti vezano za potrebu za visokim intenzitetom emocija i u kojoj dobi si primijetila prvi puta?
- mozda cak jos kao skroz mala. ostavljena sam kao beba na cuvanje kod bake i dede, mozda sam imala taj separacijski sok za roditeljima jos kao najmanje. pokusavam objasniti sebi sama zasto sam se kasnije uvijek konektala s ljudima tako da mi se zapravo jebe sto ce biti poslije. kao da nisam zeljela ponovno prozivjeti tu separaciju tj da mi do nekog istinski bude stalo. pa sam zato birala odnose gdje "dominiram" ili emocije osjetim tek rubno.

Da li je to vezano općenito uz ljude ili samo muški spol?
osjecam da sam "ziva" kad pustim svoje emocije vani, ali naucila sam od malena valjda nositi svoje emocije u pomno cuvanim posudama koje sam rijetko i dozirano otvarala samo ljudima koje sam smatrala da su vrijedni.
lakse mi je bilo u odnosima koji nisu bili ljubavni otvoriti svoje "bocice".

Jesi li imala kakva neugodna iskustva sa suprotnim spolom?
ne, od najranijih tinejdz dobi imala sam bezbroj udvaraca i deckica, simpatije, vezice. zvuci bahato, ali tako je.

Jesi li imala koju ozbiljnu vezu?
da, imala sam 3 ozbiljne veze. od 17 do 19. onda s nepunih 21 godinu sam otisla od svojih zivjet kod decka starijeg 10+ godina. trajalo je 3 godine, bilo je govora o svadbi ali nisam bila spremna nikako. imponiralo mi je u toj dobi. onda sam bila sama dosta, pa me opet ulovilo posttinejdz ludilo gdje sam imala jako puno prijatelja koji su mi hraniili ego i onda nakon sto sam se izborila sa samom sobom desilo se nesto nalik zreloj ravnopravnoj vezi, u koju poslije svega uopce vise nisam sigurna.

Kakav odnos imaš i imala si s roditeljima?
volim ih najvise na svijetu, cijenim i obozavam. sve su mi dali koliko su najbolje znali. zbog njih sam ono dobro sto jesam slobodoumna, hrabra, neovisna, ali i ono manje dobro - puna obrambenih mehanizama i oklopa.

Imaš/nemaš perfekcionističkih sklonosti?
imam izrazito, razvila sam ih kao reakciju na usađeni odgoj da je samo najbolje dovoljno dobro za mene.

Imaš/nemaš potrebu za osjećajem kontrole u životu?
imam, svoj "mijenjač" čvrsto drzim u vlastitim rukama.

Imaš/nemaš narcizma ili sasvim suprotno?
porazna je istina da imam. još kao dijete sam bila stalno na sve strane obasipana komplimentima za izgled i navikla sam da gdje god idem pojavom dominiram. zloupotrebljavala sam to često i kada sam odraslija.
perfekcionizam je na svu sreću u mene usadio impuls da rastem i u unutarnjem smislu i ne vezujem se toliko za to vanjsko.
nikada nisam bila praznoglava.
danas, nakon dosta rada na sebi, moj ego je bitno manji, narcizam za te površne komponente je dosta utišan, ako ne i dokinut. premda, i dalje se cesto znam ponasati kao da sam iznad drugih nesvjesno i to mi znaju reci ljudi da znam biti otresita i bahata, kao da stojim na nekoj stepenici iznad.

Kakvo ti je samopoštovanje i samopouzdanje?
radom na sebi i perfekcionizmom koji je usaden u mene mogu reci dosta visoko. imam jak integritet i kod mene apsolutno vrijedi "fool me once shame on you, fool me twice shame on me". puno ljudi sam beskompromisno zalupila vrata prijateljstva pred nosom, jer su zasluzili.
za samopouzdanje sam imala uvijek vanjskih triggera i ono je bilo povrsno zapravo, dok danas je ono uvjetno i vise okrenuto prema nekim psihickim i dusevnim elementima - odatle ga crpim.

Definiraš li se više u terminima ekstroverta ili introverta ili podjednako?
ja sam dominantno uvjetni introvert kroz to sto su moje obaveze uvijek na prvom mjestu, a i potreba da se regeneriram sama sa sobom nakon napornog dana. dok kada nestanu vanjski stresori dopustim ekstrovertnim komponentama sebe da se razmasu. rekla bih da sam podjednako i jedno i drugo, s time da mozda lagana prevaga ide introvertizmu.
makar moji prijatelji i poznanici bi me ocijenili ekstrovertom.


Kakva si u prijateljskim odnosima?
za one koje volim i radi kojih otvorim svoje "bocice", apsolutno i u svako vrijeme dostupna. sve druge kategorije smatram kolegama i poznanicima.
dobronamjerna sam, spremna pomoci u svakom smislu. glavna zamjerka mojih prijatelja sto nemam vremena uvijek za njih. pruzam im manje sebe, a oni me uvijek trebaju i u svom drustvu zele vise.

Imaš/nemaš drugačija razmišljanja, propitkivanja, potrebe od većine?
da, radi te moje neovisnosti otišla sam od svojih rano, krčila sam sebi put.
nemam potrebu uklopiti se u šablone očekivanja.

Imaš/nemaš umjetničkih sklonosti?
imam, lijepo crtam i slikam, ali to nikada nije bilo ništa vrijedno da bi se u tom smjeru realizirala. više kao neka latentna sklonost.

Kako gledaš na vlastiti identitet, neovisan od okoline i drugih?
moj identitet je spoj nespojivog, još se i danas propitkujem što stvarno jesam iskonska ja, što su u meni reakcijske traume, što su racionalizacije, a što kompenzacije. intuitivna sam jako, imam 6.čulo i sposobnost "procitati" covjeka na prvu, oprezna sam, takticna, po potrebi manipulatorica, dok sam na vani emotivna rijetko i obicno "na prepad", to najcesce ako netko nade pukotinu na mom oklopu. a to je rijetko.

Kako si po pitanju seksualnosti?
.....
.. Čulna , ali veoma izbirljiva.

[mala srecica]

Leteća kaže:

Baš sam počela čitati "Ne patim više zbog ljubavi" od Lucie Etxebarrie. Ne zato što sam neka paćenica nego zato što žena super piše. Uživam ko prasica u blatu, a pali su i neki uvidi i tako to. Toplo preporučujem za ovaj tvoj problemčić.

<3 Tenks!

[kikakm]

mala srecica kaže:

....separacijski sok za roditeljima ...
zasto sam se kasnije uvijek konektala s ljudima tako da mi se zapravo jebe sto ce biti poslije. kao da nisam zeljela ponovno prozivjeti tu separaciju tj da mi do nekog istinski bude stalo. pa sam zato birala odnose gdje "dominiram" ili emocije osjetim tek rubno.

Znači razradila si ovaj dio s privrženošću u najranijem djetinjstvu? To je iznimno bitno, ali u stvarnosti je pojedincu teško to znati jer u dobi u kojoj se počinje stvarati privrženost za osnovnog, glavnog skrbnika, roditelja je kad dijete ima oko 6-7 mjeseci. Naravno, da je važno odmah nakon rođenja, ali do tada je beba usmjerena na širi krug unutar obitelji. Onda kad se počne razvijati prava privrženost, tu se radi o majci većinom, ona je oslonac, zaštitnik. Ako majka ne reagira pravovremeno i na pravi način na djetetove potrebe, ne samo fiziološke već i emocionalne, naravno, onda se može razviti neki od loših oblika privrženosti. I tu je važno da majka zna reagirati na separacijsku anksioznost koja se javlja normalno kod djeteta te dobi, kao i strah od nepoznatih ljudi. E sad, kasnije se pokazalo da nije bitno toliko osoba koja bude fizički prisutna najviše uz dijete, već osoba koja reagira na djetetove potrebe i to najviše u području pružanja potrebne pažnje i kvalitetne komunikacije. Znači ne toliko na osnovne fiziološke potrebe (hrana i sl.). Problem je što se osoba ne može sjetiti što se njoj događalo prije druge godine života (infantilna amnezija). I jedino što pojedinac može je da komunikacijom s roditeljima, majkom kao objektom privrženosti, sazna kako je to izgledalo. No, s obzirom da su ljudi subjektivni u vlastitoj procjeni i s obzirom da i njima pamćenje s godinama zašteka, a to je potvrdilo i istraživanje kako su ljudi skloni pamtiti stvari koje se uopće nisu nikada dogodile ili pak sve krivo popamtiti, tako da je to sve zeznuto još više. Moguće da se neki oblik straha od bliskosti u kasnijoj dobi razvije, a pitala sam te za potrebu za kontrolom jer onda takve osobe imaju povećanu potrebu za osjećajem kontrole. A nedefiniranje jasne granice i dopuštanje samom sebi ulaska u nešto intimnije, bilo prijateljske ili partnerske vrste, bi smanjilo percepciju kontrole, a još je i tu perfekcionizam koji dodatno zakomplicira. Moguće da je i u konačnici zato potreba, kako kažeš, za dominacijom. Ne znam jel ti ima ikakvog smisla da bi možda, moguće, djelomično tak nešto utjecalo

[mala srecica]

kikakm kaže:

Znači razradila si ovaj dio s privrženošću u najranijem djetinjstvu? To je iznimno bitno, ali u stvarnosti je pojedincu teško to znati jer u dobi u kojoj se počinje stvarati privrženost za osnovnog, glavnog skrbnika, roditelja je kad dijete ima oko 6-7 mjeseci. Naravno, da je važno odmah nakon rođenja, ali do tada je beba usmjerena na širi krug unutar obitelji. Onda kad se počne razvijati prava privrženost, tu se radi o majci većinom, ona je oslonac, zaštitnik. Ako majka ne reagira pravovremeno i na pravi način na djetetove potrebe, ne samo fiziološke već i emocionalne, naravno, onda se može razviti neki od loših oblika privrženosti.
- e to vidiš nisam znala. super mi je mama, oslonac bila uvijek, prava Mama.
živjela sam s njima do 1.rođendana. znači imam zadovoljene te elemente sve
ja sam zapravo išla sama sebi objasniit taj svoj maler, a izgleda da uopće nije tu problem


I tu je važno da majka zna reagirati na separacijsku anksioznost koja se javlja normalno kod djeteta te dobi, kao i strah od nepoznatih ljudi. E sad, kasnije se pokazalo da nije bitno toliko osoba koja bude fizički prisutna najviše uz dijete, već osoba koja reagira na djetetove potrebe i to najviše u području pružanja potrebne pažnje i kvalitetne komunikacije. Znači ne toliko na osnovne fiziološke potrebe (hrana i sl.). Problem je što se osoba ne može sjetiti što se njoj događalo prije druge godine života (infantilna amnezija). I jedino što pojedinac može je da komunikacijom s roditeljima, majkom kao objektom privrženosti, sazna kako je to izgledalo.
obožavala me cijela familija, čak i kada su me poslali radi posla da živim s bakom i dedom, tamo je uvijek bilo veselo i bila sam zadovoljna i sretna. samo su mi nedostajali moji što je normalno, jer sam i od njih imala puno paženje, ljubavi, poklona sve. samo radi praktičnih razloga nisam bila s njima do škole.

No, s obzirom da su ljudi subjektivni u vlastitoj procjeni i s obzirom da i njima pamćenje s godinama zašteka, a to je potvrdilo i istraživanje kako su ljudi skloni pamtiti stvari koje se uopće nisu nikada dogodile ili pak sve krivo popamtiti, tako da je to sve zeznuto još više.

to je moguće da sam ja krivo popamtila. ja vjerujem da sam popamtila to kako mama i tata dođu, pa odu i tu neku emociju strašnu kad oni odlaze. najbliže bi to mogla opisati kao patnja. taj me osjećaj definirao i kasnije sam ga kroz život bjesomučno izbjegavala.to se najbolje vidi kroz veze. tražila sam jake emocije, ali sam zapravo bježala od njih. kako sam uvijek imala puno dečkiju oko sebe mogla sam birati. i sada ako bi tu bio Alfa da poludim za njim i Beta koji je staloženiji, ja bih uvijek odlučila za Betu i sebe uvjeravala da je dobro da sam zgiljala od "Alfa". to je ono što sam napisala - jedu ti se čokoladice, a cijeli život jedeš kruške i jabuke

Moguće da se neki oblik straha od bliskosti u kasnijoj dobi razvije, a pitala sam te za potrebu za kontrolom jer onda takve osobe imaju povećanu potrebu za osjećajem kontrole.
mislim da imam taj jedan jako dobro prikriveni strah i od sebe same, a dugo ga nisam ni bila svijesna.
A nedefiniranje jasne granice i dopuštanje samom sebi ulaska u nešto intimnije, bilo prijateljske ili partnerske vrste, bi smanjilo percepciju kontrole, a još je i tu perfekcionizam koji dodatno zakomplicira.
da, samo što su ta kontrola i perfekcionizam toliko srasli s mojim identitetom da ja z najbolju volju ne znam kako "odstraniti" te limit osobine iz svoje ličnosti.
Moguće da je i u konačnici zato potreba, kako kažeš, za dominacijom. Ne znam jel ti ima ikakvog smisla da bi možda, moguće, djelomično tak nešto utjecalo

mislim da je moguće i da sve što si napisala stoji.

[F.A.Q]

mala srecica kaže:

- mozda cak jos kao skroz mala. ostavljena sam kao beba na cuvanje kod bake i dede, mozda sam imala taj separacijski sok za roditeljima jos kao najmanje. pokusavam objasniti sebi sama zasto sam se kasnije uvijek konektala s ljudima tako da mi se zapravo jebe sto ce biti poslije. kao da nisam zeljela ponovno prozivjeti tu separaciju tj da mi do nekog istinski bude stalo. pa sam zato birala odnose gdje "dominiram" ili emocije osjetim tek rubno.

hmm .. koliko si bila mlada kao beba?

skroz mala mi zvuci manje od godinu dana pa me cudi "sjecanje" na cijelu situaciju .. sori kaj pitam s obzirom na okolnosti ali me zanima pa naj kaj zamjerit

Jesi li imala kakva neugodna iskustva sa suprotnim spolom?[/B]
ne, od najranijih tinejdz dobi imala sam bezbroj udvaraca i deckica, simpatije, vezice. zvuci bahato, ali tako je.

a sto nebi zvucalo bahato?! ..

jel se sramis sto si sretna i zadovoljna sa necim?

odnosno imas griznju savjest sto te okruzuju ogorceni i nesretni ljudi?