Otrovni roditelji

[Kymatica]

piskavac kaže:

I to još ako će imati sreče pa raditi koliko-toliko dobro plačen posao da si može priuštiti jednuseansu svaka dva tjedna. Što je nekakav minimum za ozbiljne pomake u liječenju duše.

da, prezivila je, sada neka zavrsi faks, dobar posao, preseliti se i na pt! osvjestiti sve zlostavljanje i da to nije normalno i da nije kriva za nista!

Sent from my NOA N2 using Tapatalk

[Pjegavi poriluk]

Draga Cansue, mogu se poistovjetiti sa svime što si napisala pa ti samo mogu pomoći trenutno svojim iskustvom, a uvelike su mi pomogli savjeti s foruma jer sam imala osjećaj da također radim od buhe slona.

Ispalo je suprotno, zapravo cijeli život radim od slona buhu i pravim se da ponašanje moje mame sasvim u redu i da ona to radi iz ljubavi. Moš mislit.

Za početak, tvoja mama je control frik i stalno te želi imati pod nadzorom. Izmislila je školu i njenu važnost kako bi te prikovala za kuću. Nije zadovoljna tvojim prijateljima jer te želi samo za sebe. To je moja radila. Oduvijek je frkala nosom na moje prijatelje, a kad bi došla doma s nekog rođendana ili izlaska, dočekala bi me njena kisela faca i spike kako je kuhala, prala, čistila, kako je patnica, kako ja nju budim kad dolazim kasno doma, nemam uopće razumijevanja da se ona mora naspavati, vidit ću ja kad budem majka kako je to čekati dijete koje je vani...

To je smijurija jer sam ja kćer kakvu možeš poželjeti. Razumna sam, nikad se nisam upuštala u loše društvo, popijem pivu-dvije, naplešem se i to je.
Ali naravno, nije zadovoljna jer je njena malena daleko od nje, a ne u kavezu koji joj je ona pripremila.

A najgore je što nemaš pravo prigovora jer je ona uvijek u poziciji žrtve i sve to radi jer me voli i za moje dobro.

Također sam bila odličan učenik i iste komentare sam dobivala. Nikad dovoljno dobro, uvijek neka paranoja oko budućnosti, negativnost oko ispita.
Dvaput sam mijenjala faks dok nisam napokon upisala ono što mene istinski zanima. Zgadilo mi se učenje, osjećala sam se kao da samo bauljam u praznom prostoru bez smisla. A mama me nije dala iz svojih kandži, ja sam njena i samo njena.

Čak se doselila sa mnom u Zagreb, a mi smo iz Primorja, da mi kao može pomagati i da imam što više vremena za učenje.
Tako smo živjele sve do prije 2 godine kad sam odselila u podstanarstvo s dečkom i sada njega mrzi. Jasno je zašto ga mrzi.

No, nisam htjela da ovo bude opet priča o meni Htjela sam ukazati na sličnosti. Ne pretjeruješ nego imaš posesivnu mamu koja te itekako koštala tvoga samopouzdanja.
Ja sam se bojala otić do dućana jer sam mislila da smetam ljudima koji se nekud žure, a ja im stojim u redu. Zamisli koji manjak samopoštovanja.

Nađi hobi, nađi društvo i prijatelje, izgradi se kroz neki poslić, budi otvorena prema ljudima. Čitaj knjige o samopouzdanju, pokušaj krenuti na psihoterapiju ako imaš mogućnosti.

Mama te nikad neće pustiti dok god joj ne pokažeš da nisi više dijete. Ne dopusti da njeni komentari utječu na tebe, isključi se dok ti prigovara, budi asertivna i snažna. Znam da je teško, ali imaj to na umu.

I pokušaj naći partnera, malo će se promijeniti kad vidi da postoji netko drugi u tvom životu i da ona nije centar svijeta.

Jesi li jedinica?

[cansue]

Pjegavi poriluk kaže:

Draga Cansue, mogu se poistovjetiti sa svime što si napisala pa ti samo mogu pomoći trenutno svojim iskustvom, a uvelike su mi pomogli savjeti s foruma jer sam imala osjećaj da također radim od buhe slona.

Ispalo je suprotno, zapravo cijeli život radim od slona buhu i pravim se da ponašanje moje mame sasvim u redu i da ona to radi iz ljubavi. Moš mislit.

Za početak, tvoja mama je control frik i stalno te želi imati pod nadzorom. Izmislila je školu i njenu važnost kako bi te prikovala za kuću. Nije zadovoljna tvojim prijateljima jer te želi samo za sebe. To je moja radila. Oduvijek je frkala nosom na moje prijatelje, a kad bi došla doma s nekog rođendana ili izlaska, dočekala bi me njena kisela faca i spike kako je kuhala, prala, čistila, kako je patnica, kako ja nju budim kad dolazim kasno doma, nemam uopće razumijevanja da se ona mora naspavati, vidit ću ja kad budem majka kako je to čekati dijete koje je vani...

To je smijurija jer sam ja kćer kakvu možeš poželjeti. Razumna sam, nikad se nisam upuštala u loše društvo, popijem pivu-dvije, naplešem se i to je.
Ali naravno, nije zadovoljna jer je njena malena daleko od nje, a ne u kavezu koji joj je ona pripremila.

A najgore je što nemaš pravo prigovora jer je ona uvijek u poziciji žrtve i sve to radi jer me voli i za moje dobro.

Također sam bila odličan učenik i iste komentare sam dobivala. Nikad dovoljno dobro, uvijek neka paranoja oko budućnosti, negativnost oko ispita.
Dvaput sam mijenjala faks dok nisam napokon upisala ono što mene istinski zanima. Zgadilo mi se učenje, osjećala sam se kao da samo bauljam u praznom prostoru bez smisla. A mama me nije dala iz svojih kandži, ja sam njena i samo njena.

Čak se doselila sa mnom u Zagreb, a mi smo iz Primorja, da mi kao može pomagati i da imam što više vremena za učenje.
Tako smo živjele sve do prije 2 godine kad sam odselila u podstanarstvo s dečkom i sada njega mrzi. Jasno je zašto ga mrzi.

No, nisam htjela da ovo bude opet priča o meni Htjela sam ukazati na sličnosti. Ne pretjeruješ nego imaš posesivnu mamu koja te itekako koštala tvoga samopouzdanja.
Ja sam se bojala otić do dućana jer sam mislila da smetam ljudima koji se nekud žure, a ja im stojim u redu. Zamisli koji manjak samopoštovanja.

Nađi hobi, nađi društvo i prijatelje, izgradi se kroz neki poslić, budi otvorena prema ljudima. Čitaj knjige o samopouzdanju, pokušaj krenuti na psihoterapiju ako imaš mogućnosti.

Mama te nikad neće pustiti dok god joj ne pokažeš da nisi više dijete. Ne dopusti da njeni komentari utječu na tebe, isključi se dok ti prigovara, budi asertivna i snažna. Znam da je teško, ali imaj to na umu.

I pokušaj naći partnera, malo će se promijeniti kad vidi da postoji netko drugi u tvom životu i da ona nije centar svijeta.

Jesi li jedinica?

da jedinica sam. drago mi je da nisam jedina s ovakvim problemom. što se tiče dijela da je control freak se zaista slažem. a situacija s frktanjem nosom na prijatelje je identična. s razlikom da je mene moja zaista uspjela razdvojiti od bilo kakvog društva. zato danas nemam skoro nikakve prijatelje. i jako boli kad se osvrneš oko sebe i vidiš da svi imaju neku ekipu. i u kvartu, i iz osnovne, iz srednje škole. ne samo da boli nego dovodi do manjka samopouzdanja i razmišljanja što će "novi" ljudi reći na moje neimanje nikakvih prijatelja. da ne govorim o svom neiskustvu u socijalnim interakcijama.
ovaj dio za dućan razumijem. imala sam sličan obrazac ponašanja prije 2-3 godine kada sam bila u najgoroj fazi života. micala sam se svim ljudima i svima nastojala udovoljiti kao da moj život apsolutno nije bitan.
hvala na savjetima preko ljeta sam počela raditi u struci i tih 7 tjedana mi je bilo pravo otvaranje očiju. ljudi su se prema meni odnosili s poštovanjem. toliko da nisam znala kako reagirati. ljudi su uvažavali moje potrebe i moj raspored. zaista kad nisi naviknut na takve stvari doma onda ti je bude skroz čudno. također shvatila sam koliko sam zapravo sposobna i da mamine konstantne tvrdnje da nisam sposobna za samostalan život uopće nisu istinite. inače pročitala sam već nekoliko knjiga o samopomoći, i poslušala jako puno podcastova i pogledala mnogo videa na istu temu. i isprva mi se činilo kao hrpa gluposti. no vremenom sam te riječi počela realizirati u stvarnom životu i stvari su krenule na bolje. također čitam/gledam jako puno na temu socijalnih interakcija i kako se svidjeti ljudima bez da budeš samo njihov otirač. i zapravo sam primjetila koliko je moj pogled na ljude općenito bio iskrivljen i pogrešan samo zato što sam konstantno bila podložena maminim komentarima i njenom pogledu na svijet.

što se tiče pronalaska partnera smatram da mi to nije trenutno potrebno jer bih željela samu sebe izgraditi. bez ičijeg snažnog utjecaja. lijepo je kad se nađe netko kome si na prvom mjestu ili bi barem trebao biti ali opet s druge strane mislim da si onda uvelike podložan njihovom utjecaju.

zasad nisam u mogućnosti odseliti se zbog financijskih razloga ali mi je to u planu kroz sljedeće 2 godine maksimalno.

@ostali koji su mi odgovorili
imam dojam da ste možda preozbiljno shvatili to fizičko nasilje. meni se čini da to nije tako strašno. no kad krenem čitati i sama se zamislim. s druge strane da me netko pita da li smatram da mi je mama nasilnik rekla bih da nije. fizički više nije. no psihički i dalje je. ona je tip osobe gdje sve treba biti po njezinom ako nije po njezinom onda vrijeđa i udara po točkama za koje smatra da su kod osobe najslabije. često zna komentirati moj način oblačenja (koji nije ništa posebno osim što preferiram tenisice kao glavni izbor obuće, ostalo su traperice, majica, veste , košulje i slično), pa je tako zadnje iskomentirala harem hlače, odnosno mene u njima da izgleda kao idiot i kreten. i to toliko ima utjecaja na mene da meni te hlače sada stoje u ormaru i vjerojatno ih neću ponovno obući.

[Kymatica]

cansue kaže:

da jedinica sam. drago mi je da nisam jedina s ovakvim problemom. što se tiče dijela da je control freak se zaista slažem. a situacija s frktanjem nosom na prijatelje je identična. s razlikom da je mene moja zaista uspjela razdvojiti od bilo kakvog društva. zato danas nemam skoro nikakve prijatelje. i jako boli kad se osvrneš oko sebe i vidiš da svi imaju neku ekipu. i u kvartu, i iz osnovne, iz srednje škole. ne samo da boli nego dovodi do manjka samopouzdanja i razmišljanja što će "novi" ljudi reći na moje neimanje nikakvih prijatelja. da ne govorim o svom neiskustvu u socijalnim interakcijama.
ovaj dio za dućan razumijem. imala sam sličan obrazac ponašanja prije 2-3 godine kada sam bila u najgoroj fazi života. micala sam se svim ljudima i svima nastojala udovoljiti kao da moj život apsolutno nije bitan.
hvala na savjetima preko ljeta sam počela raditi u struci i tih 7 tjedana mi je bilo pravo otvaranje očiju. ljudi su se prema meni odnosili s poštovanjem. toliko da nisam znala kako reagirati. ljudi su uvažavali moje potrebe i moj raspored. zaista kad nisi naviknut na takve stvari doma onda ti je bude skroz čudno. također shvatila sam koliko sam zapravo sposobna i da mamine konstantne tvrdnje da nisam sposobna za samostalan život uopće nisu istinite. inače pročitala sam već nekoliko knjiga o samopomoći, i poslušala jako puno podcastova i pogledala mnogo videa na istu temu. i isprva mi se činilo kao hrpa gluposti. no vremenom sam te riječi počela realizirati u stvarnom životu i stvari su krenule na bolje. također čitam/gledam jako puno na temu socijalnih interakcija i kako se svidjeti ljudima bez da budeš samo njihov otirač. i zapravo sam primjetila koliko je moj pogled na ljude općenito bio iskrivljen i pogrešan samo zato što sam konstantno bila podložena maminim komentarima i njenom pogledu na svijet.

što se tiče pronalaska partnera smatram da mi to nije trenutno potrebno jer bih željela samu sebe izgraditi. bez ičijeg snažnog utjecaja. lijepo je kad se nađe netko kome si na prvom mjestu ili bi barem trebao biti ali opet s druge strane mislim da si onda uvelike podložan njihovom utjecaju.

zasad nisam u mogućnosti odseliti se zbog financijskih razloga ali mi je to u planu kroz sljedeće 2 godine maksimalno.

@ostali koji su mi odgovorili
imam dojam da ste možda preozbiljno shvatili to fizičko nasilje. meni se čini da to nije tako strašno. no kad krenem čitati i sama se zamislim. s druge strane da me netko pita da li smatram da mi je mama nasilnik rekla bih da nije. fizički više nije. no psihički i dalje je. ona je tip osobe gdje sve treba biti po njezinom ako nije po njezinom onda vrijeđa i udara po točkama za koje smatra da su kod osobe najslabije. često zna komentirati moj način oblačenja (koji nije ništa posebno osim što preferiram tenisice kao glavni izbor obuće, ostalo su traperice, majica, veste , košulje i slično), pa je tako zadnje iskomentirala harem hlače, odnosno mene u njima da izgleda kao idiot i kreten. i to toliko ima utjecaja na mene da meni te hlače sada stoje u ormaru i vjerojatno ih neću ponovno obući.

do kada te fizički napadala? i shvačaš li da je u tebi duboko u temeljima ostao taj strah, i želja da to izbjegneš.
više te ne treba udariti, jer pretpostavljam da se ne sukobljavaš, doziraš svoje želje i mišljenja, nekad se i uvjeriš da nešto i nije tako ti bitno, da si za nešto i sama kriva, glupa, bla..samo da ne udješ u konflikt sa njom.
to se zove mentalitet žrtve, hodanje po jajima. ti ni ne znaš koliko je u tebi to iskrenuto jer tebi nije šok da te majka napadala fizički a već si išla u srednju školu ako ne i faks.

[My time]

Koji su to kreteni roditelji koji tuku djecu i tinejđere zato što su dobili 3 u školi
Imala sam takvu kolegicu na poslu koja je znala popizditi i za 4 kad joj je kćer dobila, a ona sama je bila glupa ko k..... Obično takvi priglupi ljudi očekuju savršenstvo od djece.
Maknite se od tih roditelje što prije. Njima nikada nećete biti dovoljno dobri, pa makar dobili i Nobelovu nagradu. Oni će uvijek prigovarati.
Govorim iz iskustva jer imam takvog oca koji je i dan danas isti, a ima preko 80 godina. Na sreću, ne živim s njim od moje 21 godine.
Takvi roditelji su 'glumci' koji žele da je sve po njihovom, a kao fol sve radi vaše dobrobiti. Teški manipulatori.

[cansue]

Kymatica kaže:

do kada te fizički napadala? i shvačaš li da je u tebi duboko u temeljima ostao taj strah, i želja da to izbjegneš.
više te ne treba udariti, jer pretpostavljam da se ne sukobljavaš, doziraš svoje želje i mišljenja, nekad se i uvjeriš da nešto i nije tako ti bitno, da si za nešto i sama kriva, glupa, bla..samo da ne udješ u konflikt sa njom.
to se zove mentalitet žrtve, hodanje po jajima. ti ni ne znaš koliko je u tebi to iskrenuto jer tebi nije šok da te majka napadala fizički a već si išla u srednju školu ako ne i faks.

ako me sjećanje služi dobro zadnji fizički napad se dogodio predkraj 2. godine faksa, što znači mojih 20 godina. nakon toga se možda dogodio koji šamar. sad evo zadnje 3 godine otkako sam joj jednom prilikom ulovile ruke pa nije imala snage se istrgnuti više me nije dotakla. iako se zna poneki put dogoditi da podigne ruku kao da će me udariti, što je također veoma stresno iskustvo iako ne dođe do fizičkog kontakta no uzrokuje psihičku reakciju..

Itekako sam svjesna tog straha u temeljima i toga da mi upravo taj strah predstavlja veliku blokadu u životu. Također je istina "hodanje po jajima" jer se često zna dogoditi da radim nešto samo zato da ne uzrokujem njezino negodovanje. Ti fizički napadi mi nisu bili šok jer sam na to naviknuta odmalena. Da se razumijemo to se nije događalo stalno. no znalo se dogoditi nekoliko puta tokom godine. sad sam se sjetila još jednog podatka. ona je često dok sam bila manja (manje od 10 god) nakon što bi me istukla znala grliti i ispričavati. jednom prilikom moj mentalni sklop je shvatio da tu nešto nije u redu i počela sam sve manje iskazivati emocije. tako sam znala stojički primati batine i slušati njezinu viku bez puštanja itijedne suze. naravno to je pokrenulo cijelu lavinu ne pokazivanja apsolutno ikakvih emocija pa tako i sreće. također da još jednu stvar napomenem, fizički sam se distancirala od nje. ne znam kad sam ju zadnji put zagrlila i ona mene jer bih ju svaki put odbila. vjerojatno se to zadnji put dogodilo sa mojih 10-11 godina. fizički kontakt je sveden na 0. što je opet uzrokovalo niz moji problema kod interakcije s drugim ljudima. jer ne znam izražavati emocije. nisam naviknuta na fizički kontakt.

[My time]

cansue kaže:

ako me sjećanje služi dobro zadnji fizički napad se dogodio predkraj 2. godine faksa, što znači mojih 20 godina. nakon toga se možda dogodio koji šamar. sad evo zadnje 3 godine otkako sam joj jednom prilikom ulovile ruke pa nije imala snage se istrgnuti više me nije dotakla. iako se zna poneki put dogoditi da podigne ruku kao da će me udariti, što je također veoma stresno iskustvo iako ne dođe do fizičkog kontakta no uzrokuje psihičku reakciju..

Itekako sam svjesna tog straha u temeljima i toga da mi upravo taj strah predstavlja veliku blokadu u životu. Također je istina "hodanje po jajima" jer se često zna dogoditi da radim nešto samo zato da ne uzrokujem njezino negodovanje. Ti fizički napadi mi nisu bili šok jer sam na to naviknuta odmalena. Da se razumijemo to se nije događalo stalno. no znalo se dogoditi nekoliko puta tokom godine. sad sam se sjetila još jednog podatka. ona je često dok sam bila manja (manje od 10 god) nakon što bi me istukla znala grliti i ispričavati. jednom prilikom moj mentalni sklop je shvatio da tu nešto nije u redu i počela sam sve manje iskazivati emocije. tako sam znala stojički primati batine i slušati njezinu viku bez puštanja itijedne suze. naravno to je pokrenulo cijelu lavinu ne pokazivanja apsolutno ikakvih emocija pa tako i sreće. također da još jednu stvar napomenem, fizički sam se distancirala od nje. ne znam kad sam ju zadnji put zagrlila i ona mene jer bih ju svaki put odbila. vjerojatno se to zadnji put dogodilo sa mojih 10-11 godina. fizički kontakt je sveden na 0. što je opet uzrokovalo niz moji problema kod interakcije s drugim ljudima. jer ne znam izražavati emocije. nisam naviknuta na fizički kontakt.

Nisam čitala sve tvoje postove. Jel ti još uvijek živiš s tom majkom?

[cansue]

My time kaže:

Nisam čitala sve tvoje postove. Jel ti još uvijek živiš s tom majkom?

da živim. trenutno sam na zadnjoj godini studija te ću ove godine i raditi. prije nisam bila u mogućnoćnosti se odseliti jer nisam imala posao. a nisam prije našla posao jer sam sam se borila sama sa sobom i faksom istovremeno.

[Kymatica]

My time kaže:

Koji su to kreteni roditelji koji tuku djecu i tinejđere zato što su dobili 3 u školi
Imala sam takvu kolegicu na poslu koja je znala popizditi i za 4 kad joj je kćer dobila, a ona sama je bila glupa ko k..... Obično takvi priglupi ljudi očekuju savršenstvo od djece.
Maknite se od tih roditelje što prije. Njima nikada nećete biti dovoljno dobri, pa makar dobili i Nobelovu nagradu. Oni će uvijek prigovarati.
Govorim iz iskustva jer imam takvog oca koji je i dan danas isti, a ima preko 80 godina. Na sreću, ne živim s njim od moje 21 godine.
Takvi roditelji su 'glumci' koji žele da je sve po njihovom, a kao fol sve radi vaše dobrobiti. Teški manipulatori.

jel te tukao? mislim da je fizičko nasilje i jednom, previše. a pogotovo mi je najgore kad prročitam da je netko toliko izmučen otrovnim odgojem da relativizira čak i udarce, i to im je nešto normalno, pretjeruju kad o tome pričaju, osječaju da su i zaslužžili jer su ovakvi, onakvi..
baš kao kad čitaš o onim zlostavljanim ženama u braku sa nasilnikom. ovo je još gore, jer je majka. zauvjek vezani.
odgoj žrtve. je najteže promjeniti u sebi.

[Kymatica]

cansue kaže:

ako me sjećanje služi dobro zadnji fizički napad se dogodio predkraj 2. godine faksa, što znači mojih 20 godina. nakon toga se možda dogodio koji šamar. sad evo zadnje 3 godine otkako sam joj jednom prilikom ulovile ruke pa nije imala snage se istrgnuti više me nije dotakla. iako se zna poneki put dogoditi da podigne ruku kao da će me udariti, što je također veoma stresno iskustvo iako ne dođe do fizičkog kontakta no uzrokuje psihičku reakciju..

Itekako sam svjesna tog straha u temeljima i toga da mi upravo taj strah predstavlja veliku blokadu u životu. Također je istina "hodanje po jajima" jer se često zna dogoditi da radim nešto samo zato da ne uzrokujem njezino negodovanje. Ti fizički napadi mi nisu bili šok jer sam na to naviknuta odmalena. Da se razumijemo to se nije događalo stalno. no znalo se dogoditi nekoliko puta tokom godine. sad sam se sjetila još jednog podatka. ona je često dok sam bila manja (manje od 10 god) nakon što bi me istukla znala grliti i ispričavati. jednom prilikom moj mentalni sklop je shvatio da tu nešto nije u redu i počela sam sve manje iskazivati emocije. tako sam znala stojički primati batine i slušati njezinu viku bez puštanja itijedne suze. naravno to je pokrenulo cijelu lavinu ne pokazivanja apsolutno ikakvih emocija pa tako i sreće. također da još jednu stvar napomenem, fizički sam se distancirala od nje. ne znam kad sam ju zadnji put zagrlila i ona mene jer bih ju svaki put odbila. vjerojatno se to zadnji put dogodilo sa mojih 10-11 godina. fizički kontakt je sveden na 0. što je opet uzrokovalo niz moji problema kod interakcije s drugim ljudima. jer ne znam izražavati emocije. nisam naviknuta na fizički kontakt.

užasno mi je kad ovo čitam. samo da znaš, ovo kad čitam da eto šamar samo tu i tamo, više nisu batine. tužno.
ja a i nitko koga poznajem nikada nije dobio šamar, a kamoli u odrasloj dobi, i još ti je to ono, podneseš bez previše šoka. (naravno da je sve to u tebi, čeka da ta bol, i poniženja izadju van).
izdrži taj faks, i probaj čim završiš van tog nasilnog odnosa.
i nemoj joj slučajno reči adresu.
mi smo imali histerije sa selidobom od otrovnih roditelja, mislim da će tvoja biti ko nasilni muževi iz crne kronike. histerija, i prijetnje, možda čak i samoubojstvom.
ali budi ozbiljna, i kad se odseliš, tek tada češ početi shvačati u kojoj boolesti si odrastala, i kako se tebi činilo normalno nešto što je šokantno. izlaziti će svašta. moraš završiti taj faks, i zaposliti se, i maknuti.
nemoj ostati uz nju. fizičko nasilje (šamar je to isto!) je nevidljiva granica. njoj je mjesto u zatvoru radi obiteljskog nasilja ali ovdje je to još uvjek društveno prihvatljivo i neka vrsta tabu. a i ti imaš u glavi ono majka mi je, a i sigurno nisam ni ja laka za živjeti.
samo te molim kada ju u glavi opravdavaš ili relativiziraš da su to bili u zadnje vrijeme samo eto šamar tu i tamo, a sada samo digne ruku, zamisli da imaš kčer, curicu ili psa, i da vidiš sastrane da ju tvoja majka šamar, diže ruku na nju ili baca na krevet i tuče?
da li bi ju sastavila sa zemljom? i zvala policiju?
ili da vidiš negdje da netko tako tuče djete na cesti, da li bi zvala policiju? ili pomislila, pa majka/otaca joj je, ipak ju voli?
samo kad se radi o sebi samoj, nemaš osječaj da ti radi nešto šokantno i nasilno, jer te slomila negdje duboko. to rade batine. strah u tebi. ko kad na psa nakon nekog vremena, kada ga mlate, samo dignu ruku, ili pogledaju a pas se sav ukoči, popiški, i zamrzne. više batine ni ne trebaju.
nasilnici su najniže što postoji. i žao mi je da ti je to majka. i znam da ti je teško pomisliti loše o majci, i da ti je teško i čitati da ti je majka bolesna, da pišem to.
to je isto otrov u tebi, kojeg češ se najteže rješiti. te krivnje. te vezanosti.
zato i žrtve ostaju uz nasilnika. vezane su nevidljivim lancem. strah i ipak me voli. makar nekad podivlja i ošamari me, već dugo nije. toga se najgore iščupati.

[Pjegavi poriluk]

cansue kaže:

da jedinica sam. drago mi je da nisam jedina s ovakvim problemom. što se tiče dijela da je control freak se zaista slažem. a situacija s frktanjem nosom na prijatelje je identična. s razlikom da je mene moja zaista uspjela razdvojiti od bilo kakvog društva. zato danas nemam skoro nikakve prijatelje. i jako boli kad se osvrneš oko sebe i vidiš da svi imaju neku ekipu. i u kvartu, i iz osnovne, iz srednje škole. ne samo da boli nego dovodi do manjka samopouzdanja i razmišljanja što će "novi" ljudi reći na moje neimanje nikakvih prijatelja. da ne govorim o svom neiskustvu u socijalnim interakcijama.
ovaj dio za dućan razumijem. imala sam sličan obrazac ponašanja prije 2-3 godine kada sam bila u najgoroj fazi života. micala sam se svim ljudima i svima nastojala udovoljiti kao da moj život apsolutno nije bitan.
hvala na savjetima preko ljeta sam počela raditi u struci i tih 7 tjedana mi je bilo pravo otvaranje očiju. ljudi su se prema meni odnosili s poštovanjem. toliko da nisam znala kako reagirati. ljudi su uvažavali moje potrebe i moj raspored. zaista kad nisi naviknut na takve stvari doma onda ti je bude skroz čudno. također shvatila sam koliko sam zapravo sposobna i da mamine konstantne tvrdnje da nisam sposobna za samostalan život uopće nisu istinite. inače pročitala sam već nekoliko knjiga o samopomoći, i poslušala jako puno podcastova i pogledala mnogo videa na istu temu. i isprva mi se činilo kao hrpa gluposti. no vremenom sam te riječi počela realizirati u stvarnom životu i stvari su krenule na bolje. također čitam/gledam jako puno na temu socijalnih interakcija i kako se svidjeti ljudima bez da budeš samo njihov otirač. i zapravo sam primjetila koliko je moj pogled na ljude općenito bio iskrivljen i pogrešan samo zato što sam konstantno bila podložena maminim komentarima i njenom pogledu na svijet.

što se tiče pronalaska partnera smatram da mi to nije trenutno potrebno jer bih željela samu sebe izgraditi. bez ičijeg snažnog utjecaja. lijepo je kad se nađe netko kome si na prvom mjestu ili bi barem trebao biti ali opet s druge strane mislim da si onda uvelike podložan njihovom utjecaju.

zasad nisam u mogućnosti odseliti se zbog financijskih razloga ali mi je to u planu kroz sljedeće 2 godine maksimalno.

@ostali koji su mi odgovorili
imam dojam da ste možda preozbiljno shvatili to fizičko nasilje. meni se čini da to nije tako strašno. no kad krenem čitati i sama se zamislim. s druge strane da me netko pita da li smatram da mi je mama nasilnik rekla bih da nije. fizički više nije. no psihički i dalje je. ona je tip osobe gdje sve treba biti po njezinom ako nije po njezinom onda vrijeđa i udara po točkama za koje smatra da su kod osobe najslabije. često zna komentirati moj način oblačenja (koji nije ništa posebno osim što preferiram tenisice kao glavni izbor obuće, ostalo su traperice, majica, veste , košulje i slično), pa je tako zadnje iskomentirala harem hlače, odnosno mene u njima da izgleda kao idiot i kreten. i to toliko ima utjecaja na mene da meni te hlače sada stoje u ormaru i vjerojatno ih neću ponovno obući.

Wow, eto, ne znam, ovo je stvarno sve kao da sam i sama pisala. Fascinantno. Kužimo se

Moja isto zna komentirati moj stil odijevanja, izgledam ko ciganka ili klaun najčešće. A kad se obučem prema njenoj želji sam njena najljepša i najdraža djevojčica. Zbljuv.

Eto, i to što smo jedinice se uklapa u priču. žele nas pored sebe. Pretpostavljam da tvoja mama nema neki svoj život niti hobije, čim se bavi, je li u braku, ima li partnera?

Ja sam imala tu (ne)sreću da živim u malom mjestu pa sam u srednjoj otišla u učenički dom u veći grad.

[8472]

Pjegavi poriluk kaže:

Wow, eto, ne znam, ovo je stvarno sve kao da sam i sama pisala. Fascinantno. Kužimo se

Moja isto zna komentirati moj stil odijevanja, izgledam ko ciganka ili klaun najčešće. A kad se obučem prema njenoj želji sam njena najljepša i najdraža djevojčica. Zbljuv.

Eto, i to što smo jedinice se uklapa u priču. žele nas pored sebe. Pretpostavljam da tvoja mama nema neki svoj život niti hobije, čim se bavi, je li u braku, ima li partnera?

Ja sam imala tu (ne)sreću da živim u malom mjestu pa sam u srednjoj otišla u učenički dom u veći grad.

Ja nisam jedinica, ali je moja presavršena majka imala toliko protiv toga kako se ja oblačim da na dan podjele završnih svjedodžbi na kaju srednje nisam išla jer je ona bila protiv toga kako sam se obukla.
Toliko me psihički jebala da sam od ljutine pukla, doslovno rukama raskidala te hlače (onako kao Hulk ) koje sam inače sama napravila i rekla da njoj iz inata neću ni ići na završnu podjelu svjedodžbi.
A bila sam jedna od učenica generacije, dobila pohvalnicu itd.

[Kymatica]

8472 kaže:

Ja nisam jedinica, ali je moja presavršena majka imala toliko protiv toga kako se ja oblačim da na dan podjele završnih svjedodžbi na kaju srednje nisam išla jer je ona bila protiv toga kako sam se obukla.
Toliko me psihički jebala da sam od ljutine pukla, doslovno rukama raskidala te hlače (onako kao Hulk ) koje sam inače sama napravila i rekla da njoj iz inata neću ni ići na završnu podjelu svjedodžbi.
A bila sam jedna od učenica generacije, dobila pohvalnicu itd.

al te nije tukla i samarala.
i ovo je sto pises, otpor a to je bitna stavka za jednom ozdravljenje. toga kod fizickog nasilja nema, totalno je slomljeno.
hocu ti reci, mi smo sjebani sa emotivnim manipulacijama, zamisli jos i fizicko nasilje plus sve ovo sto je nas osakatilo.


Sent from my NOA N2 using Tapatalk

[Pjegavi poriluk]

Mene je moja jednom onak krvnički izmlatila, išla sam tada u osnovnu.
Zato što sam malo kasnila iz škole jer sam frendici pomagala da uđe u kuću jer je ostavila ključ.

Izmlatila me remenom, a onda cipelom pa rukama. Bila sam doslovno prebijena i tresla sam se. Ona je ona skužila što je napravila i plakala je i rekla da mama nije htjela, ali ne smijem ju više tako plašiti, ona se jako zabrinula jer nisam došla na vrijeme doma. Tad nije bilo mobitela.

To je bila još jedna potvrda da mamu ne smijem ljutiti niti brinuti.

Iskreno, to sam puno lakše zaboravila nego cjeloživotno emotivno nasilje koje i danas provodi. Ali povezano je, očito.

[Leteća]

Pjegavi poriluk kaže:

Draga Cansue, mogu se poistovjetiti sa svime što si napisala pa ti samo mogu pomoći trenutno svojim iskustvom, a uvelike su mi pomogli savjeti s foruma jer sam imala osjećaj da također radim od buhe slona.

Ispalo je suprotno, zapravo cijeli život radim od slona buhu i pravim se da ponašanje moje mame sasvim u redu i da ona to radi iz ljubavi. Moš mislit.

Za početak, tvoja mama je control frik i stalno te želi imati pod nadzorom. Izmislila je školu i njenu važnost kako bi te prikovala za kuću. Nije zadovoljna tvojim prijateljima jer te želi samo za sebe. To je moja radila. Oduvijek je frkala nosom na moje prijatelje, a kad bi došla doma s nekog rođendana ili izlaska, dočekala bi me njena kisela faca i spike kako je kuhala, prala, čistila, kako je patnica, kako ja nju budim kad dolazim kasno doma, nemam uopće razumijevanja da se ona mora naspavati, vidit ću ja kad budem majka kako je to čekati dijete koje je vani...

To je smijurija jer sam ja kćer kakvu možeš poželjeti. Razumna sam, nikad se nisam upuštala u loše društvo, popijem pivu-dvije, naplešem se i to je.
Ali naravno, nije zadovoljna jer je njena malena daleko od nje, a ne u kavezu koji joj je ona pripremila.

A najgore je što nemaš pravo prigovora jer je ona uvijek u poziciji žrtve i sve to radi jer me voli i za moje dobro.

Također sam bila odličan učenik i iste komentare sam dobivala. Nikad dovoljno dobro, uvijek neka paranoja oko budućnosti, negativnost oko ispita.
Dvaput sam mijenjala faks dok nisam napokon upisala ono što mene istinski zanima. Zgadilo mi se učenje, osjećala sam se kao da samo bauljam u praznom prostoru bez smisla. A mama me nije dala iz svojih kandži, ja sam njena i samo njena.

Čak se doselila sa mnom u Zagreb, a mi smo iz Primorja, da mi kao može pomagati i da imam što više vremena za učenje.
Tako smo živjele sve do prije 2 godine kad sam odselila u podstanarstvo s dečkom i sada njega mrzi. Jasno je zašto ga mrzi.

No, nisam htjela da ovo bude opet priča o meni Htjela sam ukazati na sličnosti. Ne pretjeruješ nego imaš posesivnu mamu koja te itekako koštala tvoga samopouzdanja.
Ja sam se bojala otić do dućana jer sam mislila da smetam ljudima koji se nekud žure, a ja im stojim u redu. Zamisli koji manjak samopoštovanja.

Nađi hobi, nađi društvo i prijatelje, izgradi se kroz neki poslić, budi otvorena prema ljudima. Čitaj knjige o samopouzdanju, pokušaj krenuti na psihoterapiju ako imaš mogućnosti.

Mama te nikad neće pustiti dok god joj ne pokažeš da nisi više dijete. Ne dopusti da njeni komentari utječu na tebe, isključi se dok ti prigovara, budi asertivna i snažna. Znam da je teško, ali imaj to na umu.

I pokušaj naći partnera, malo će se promijeniti kad vidi da postoji netko drugi u tvom životu i da ona nije centar svijeta.

Identično. Izgleda da su se klonirale dok nismo pazile.

Mrzila je moje prijateljice ali to govorila glasno nego mi je pokušavala pronaći "bolje". Te "bolje" su po njezinim riječima bili oni koji su "prolazile s pet" ali zapravo se radilo o curama iz bogatih, uglednih obitelji, samo što sam ja bila prenaivna da zbrojim dva i dva.

Sa pronalaženjem partnera (ili barem sa zajedničkim životom) ipak ne valja žuriti dok se ne razriješe odnosi iz djetinjstva jer se često događa da takve osobe nesvjesno za partnera izaberu osobu koja podsjeća na nekoga od roditelja pa se sranja nastavljaju unedogled.

Ovo isključivanje dok prigovara sam još kao dijete uspjela razviti do savršenstva. Ako si dosadan, možeš mi pričati satima, mogu te gledati u oči i klimati glavom, čak i automatski komentirati ali neću čuti baš ništa. Kao da se razgovor nije ni dogodio. Izuzetno korisna vještina na korporacijskim sastancima.

cansue kaže:

da jedinica sam. drago mi je da nisam jedina s ovakvim problemom. što se tiče dijela da je control freak se zaista slažem. a situacija s frktanjem nosom na prijatelje je identična. s razlikom da je mene moja zaista uspjela razdvojiti od bilo kakvog društva. zato danas nemam skoro nikakve prijatelje. i jako boli kad se osvrneš oko sebe i vidiš da svi imaju neku ekipu. i u kvartu, i iz osnovne, iz srednje škole. ne samo da boli nego dovodi do manjka samopouzdanja i razmišljanja što će "novi" ljudi reći na moje neimanje nikakvih prijatelja. da ne govorim o svom neiskustvu u socijalnim interakcijama.
ovaj dio za dućan razumijem. imala sam sličan obrazac ponašanja prije 2-3 godine kada sam bila u najgoroj fazi života. micala sam se svim ljudima i svima nastojala udovoljiti kao da moj život apsolutno nije bitan.
hvala na savjetima preko ljeta sam počela raditi u struci i tih 7 tjedana mi je bilo pravo otvaranje očiju. ljudi su se prema meni odnosili s poštovanjem. toliko da nisam znala kako reagirati. ljudi su uvažavali moje potrebe i moj raspored. zaista kad nisi naviknut na takve stvari doma onda ti je bude skroz čudno. također shvatila sam koliko sam zapravo sposobna i da mamine konstantne tvrdnje da nisam sposobna za samostalan život uopće nisu istinite. inače pročitala sam već nekoliko knjiga o samopomoći, i poslušala jako puno podcastova i pogledala mnogo videa na istu temu. i isprva mi se činilo kao hrpa gluposti. no vremenom sam te riječi počela realizirati u stvarnom životu i stvari su krenule na bolje. također čitam/gledam jako puno na temu socijalnih interakcija i kako se svidjeti ljudima bez da budeš samo njihov otirač. i zapravo sam primjetila koliko je moj pogled na ljude općenito bio iskrivljen i pogrešan samo zato što sam konstantno bila podložena maminim komentarima i njenom pogledu na svijet.

što se tiče pronalaska partnera smatram da mi to nije trenutno potrebno jer bih željela samu sebe izgraditi. bez ičijeg snažnog utjecaja. lijepo je kad se nađe netko kome si na prvom mjestu ili bi barem trebao biti ali opet s druge strane mislim da si onda uvelike podložan njihovom utjecaju.

zasad nisam u mogućnosti odseliti se zbog financijskih razloga ali mi je to u planu kroz sljedeće 2 godine maksimalno.

@ostali koji su mi odgovorili
imam dojam da ste možda preozbiljno shvatili to fizičko nasilje. meni se čini da to nije tako strašno. no kad krenem čitati i sama se zamislim. s druge strane da me netko pita da li smatram da mi je mama nasilnik rekla bih da nije. fizički više nije. no psihički i dalje je. ona je tip osobe gdje sve treba biti po njezinom ako nije po njezinom onda vrijeđa i udara po točkama za koje smatra da su kod osobe najslabije. često zna komentirati moj način oblačenja (koji nije ništa posebno osim što preferiram tenisice kao glavni izbor obuće, ostalo su traperice, majica, veste , košulje i slično), pa je tako zadnje iskomentirala harem hlače, odnosno mene u njima da izgleda kao idiot i kreten. i to toliko ima utjecaja na mene da meni te hlače sada stoje u ormaru i vjerojatno ih neću ponovno obući.

Školski primjer štokholmskog sindroma.

My time kaže:

Koji su to kreteni roditelji koji tuku djecu i tinejđere zato što su dobili 3 u školi
Imala sam takvu kolegicu na poslu koja je znala popizditi i za 4 kad joj je kćer dobila, a ona sama je bila glupa ko k..... Obično takvi priglupi ljudi očekuju savršenstvo od djece.
Maknite se od tih roditelje što prije. Njima nikada nećete biti dovoljno dobri, pa makar dobili i Nobelovu nagradu. Oni će uvijek prigovarati.
Govorim iz iskustva jer imam takvog oca koji je i dan danas isti, a ima preko 80 godina. Na sreću, ne živim s njim od moje 21 godine.
Takvi roditelji su 'glumci' koji žele da je sve po njihovom, a kao fol sve radi vaše dobrobiti. Teški manipulatori.

Da, uglavnom su tupi a glumataju da su neke face iako ni sami ne vjeruju u to. Skočili iz opanaka u cipele i postali ovisnici o statusnim simbolima. Nažalost, i vlastitu djecu doživljavaju kao statusni simbol - ocjene kao takve nisu bitne, bitno je da se mogu hvaliti susjedima kako im dijete upisuje arhitekturu ili medicinu.

Kymatica kaže:

jel te tukao? mislim da je fizičko nasilje i jednom, previše. a pogotovo mi je najgore kad prročitam da je netko toliko izmučen otrovnim odgojem da relativizira čak i udarce, i to im je nešto normalno, pretjeruju kad o tome pričaju, osječaju da su i zaslužžili jer su ovakvi, onakvi..
baš kao kad čitaš o onim zlostavljanim ženama u braku sa nasilnikom. ovo je još gore, jer je majka. zauvjek vezani.
odgoj žrtve. je najteže promjeniti u sebi.

Nije gore. Iznimno je lako odjebati roditelje čim si složiš u glavi da je to najpametnija stvar koju možeš učiniti. Ta se veza prekida kao da je nikada nije ni bilo. Romantični odnosi su ipak nešto složeniji baš zbog toga što partnera biramo sami.

Pjegavi poriluk kaže:

Mene je moja jednom onak krvnički izmlatila, išla sam tada u osnovnu.
Zato što sam malo kasnila iz škole jer sam frendici pomagala da uđe u kuću jer je ostavila ključ.

Izmlatila me remenom, a onda cipelom pa rukama. Bila sam doslovno prebijena i tresla sam se. Ona je ona skužila što je napravila i plakala je i rekla da mama nije htjela, ali ne smijem ju više tako plašiti, ona se jako zabrinula jer nisam došla na vrijeme doma. Tad nije bilo mobitela.

To je bila još jedna potvrda da mamu ne smijem ljutiti niti brinuti.

Iskreno, to sam puno lakše zaboravila nego cjeloživotno emotivno nasilje koje i danas provodi. Ali povezano je, očito.

I ti s njom još uvijek razgovaraš? Ženo, koji ti je kurac? Ajd razumjela bih da ti daje pare, ali budući da znam tvoju situaciju doista mi nisi jasna.

[Pjegavi poriluk]

Leteća kaže:

I ti s njom još uvijek razgovaraš? Ženo, koji ti je kurac? Ajd razumjela bih da ti daje pare, ali budući da znam tvoju situaciju doista mi nisi jasna.

To je bilo samo jednom, nije me od tada ni taknula.
A čuj, koliko god da su grozni, ne možeš baš samo tako okrenuti leđa roditelju, ne ide to tako jednostavno.

Kasnije mi je u životu i pomogla, ne mogu reći da nije. Sa 16 sam dobila autoimunu bolest i ne mogu ni zamisliti gdje bi sad bila da ona nije trčala doktorima i sređivala mi operacije. Tako da...nije to baš tako crno-bijelo.

Ja sad sebi sređujem sve u glavi i čini mi se da mi dobro ide.
Više ne dopuštam da me kritizira i nadgleda. Evo baš me danas pitala treba li mi novaca, ali zahvalila sam i odbila.
To bi bio još samo jedno sredstvo kontrole, ne trebaju mi njeni novci.

Mislim da nije rješenje zauvijek raskrstiti s roditeljima nego izgraditi sebe na način da nas njihov otrovi više ne dodiruje. Naravno, nijedna priča nije ista.

[8472]

Kymatica kaže:

al te nije tukla i samarala.
i ovo je sto pises, otpor a to je bitna stavka za jednom ozdravljenje. toga kod fizickog nasilja nema, totalno je slomljeno.
hocu ti reci, mi smo sjebani sa emotivnim manipulacijama, zamisli jos i fizicko nasilje plus sve ovo sto je nas osakatilo.


Sent from my NOA N2 using Tapatalk

Prestala me tući negdje u drugom/trećem srednje kad sam ju zajebavala i bježala oko stola i smijala joj se u facu, a ona me nije mogla sustići.
I onda mi je i to dopizdilo pa sam stala ispred nje sa doslovno dvije noge na zemlji gledala ju u oči i rekla "ajd samo udari ako smiješ".

Ali je psihološko nasilje s obveznim emotivnim ucjenama do dan danas nastavila.

Evo nešto sam našla.

http://www.scarymommy.com/narcissist...ving-children/

[Leteća]

Pjegavi poriluk kaže:

To je bilo samo jednom, nije me od tada ni taknula.
A čuj, koliko god da su grozni, ne možeš baš samo tako okrenuti leđa roditelju, ne ide to tako jednostavno.

Kasnije mi je u životu i pomogla, ne mogu reći da nije. Sa 16 sam dobila autoimunu bolest i ne mogu ni zamisliti gdje bi sad bila da ona nije trčala doktorima i sređivala mi operacije. Tako da...nije to baš tako crno-bijelo.

Ja sad sebi sređujem sve u glavi i čini mi se da mi dobro ide.
Više ne dopuštam da me kritizira i nadgleda. Evo baš me danas pitala treba li mi novaca, ali zahvalila sam i odbila.
To bi bio još samo jedno sredstvo kontrole, ne trebaju mi njeni novci.

Mislim da nije rješenje zauvijek raskrstiti s roditeljima nego izgraditi sebe na način da nas njihov otrovi više ne dodiruje. Naravno, nijedna priča nije ista.

Ma velim ti da je jednostavno. Ajde bok i kad me vidiš možeš mi se nadati.

Moja je priča bila prilično slična tvojoj, izuzev činjenice da su oboje živi (i otrovni). Nakon puno godina odvojenog života i ekstremno rijetkih, površnih kontakata i dalje se nisam uspjela 'izgraditi' tako da me njihove otrovne strelice ne mogu dotaknuti. Nisam neranjiva niti ću to ikada biti, pa ne vidim smisla da to pokušavam biti.

Novce uzimam jer su me lijepo učili da nije pristojno odbiti ponuđeno.

Osim toga, smatram da imam pravo na to budući da sam u djetinjstvu bila uskraćena za gotovo sve, unatoč tome što su ležali na lovi. Jebemu, nisam mogla dobiti jebeni voćni jogurt zato što je to bilo 'skupo i nepotrebno'. Sve do fakulteta nosila sam tuđu odjeću. Nisam naučila voziti bicikl jer mi ga nikad nisu htjeli kupiti - navodno zato što je to opasno, a dobila sam role (vrag bi znao čije) na kojima sam skoro poginula. Satima sam morala moljakati usrane baterije za walkman. I sve u elitnom kvartu, punom lovatora. Sva sreća da smo bar u školi nosili kute.

Za popove koji su dolaziti blagoslivljati kuću para je uvijek bilo. Došlo bi mi da se rasplačem kad bih zavirila u kovertu i znala da ću tu lovu neću vidjeti dok ne počnem raditi. Počela sam uz faks. Tada sam si konačno mogla kupovati svoju odjeću, svoju hranu, pa čak i priuštiti poneko putovanje. Naravno, sve uz zanovijetanja i prodike, koje su kulminirale kad sam si kupila prvi pristojni kompjuter u životu (do tada sam imala najgore moguće govno, s grafičnom karticom na kojoj su se mogle igrati ravno dvije glupe igre). Totalni popizditis, da kako sam mogla potrošiti soma maraka (koje sam sama zaradila).



BTW, da te dečko "samo jednom" premlati cipelom, bi li ostala s njim? Rodila mu dijete da njega tuče do mile volje?

[Loonie.]

Kymatica kaže:

užasno mi je kad ovo čitam. samo da znaš, ovo kad čitam da eto šamar samo tu i tamo, više nisu batine. tužno.

Upravo to.

I ja sam takva bila. Mene je tata tukao, iz raznih razloga, a često kao i kod Cansue zbog ocjena, s time što sam ja bila kažnjavana zbog četvorki, da sam dobila trojku bi me valjda ostavio u domu za nezbrinutu djecu Kad sam narasla, nije me više tukao, nego me počeo šamarati. I isto sam to mislila što sad čitam kod tebe, Cansue: ma, nije to ništa strašno, zapravo to i nisu neke batine, pa ne boli baš nešto. Zato jer su za mene batine bile ono kad se bojiš da će ti polomiti kosti ili čak da će te ubiti. Ovo moje je bilo "ništa strašno".

I naravno da sam mislila da sam za to sama kriva. Jer moj tata je dobar, divan i jako strpljiv čovjek pun razumijevanja. Ako takav čovjek dođe u situaciju da me mora udariti, mora biti da sam stvarno nemoguća.

Šok sam doživjela tek nakon nekog vremena psihoterapije kad mi je postalo jasno da nikako nije normalno da netko šamara 17-godišnjakinju zbog bezveznih razloga. Zašto me šamarao? Recimo, jer sam ga probudila kad sam došla doma s izlaska u subotu navečer (u 11 sati, sa 17 godina, nije se radilo o 5 ujutro). Jednom zato jer sam štrebala za prijemni do kasno u noć, dan danas mi nije jasno zašto ga je to iznerviralo, nisam radila nikakvu buku i bila sam u svojoj sobi iz koje ga svjetlo nije moglo smetati.

Meni je sve to bilo normalno. Danas mi je žao što ga, kao Cansue svoju mamu, nisam bar jednom uhvatila za ruke ili se bar nekako pokušala obraniti. Bar da vidim taj šok na njegovom licu. A nisam jer sam čitavo vrijeme mislila da sam ja kriva, a on je divan otac. I, ono najstrašnije, to mi je bilo mi normalno.

Cansue, ni ja sa svojima nemam nikakve fizičke bliskosti. Nema šanse da ih zagrlim, ili oni mene. Nemam zapravo nikakve bliskosti, ne samo fizičke. Stranci smo si, ali totalni.

[Loonie.]

Leteća kaže:

Da, uglavnom su tupi a glumataju da su neke face iako ni sami ne vjeruju u to. Skočili iz opanaka u cipele i postali ovisnici o statusnim simbolima. Nažalost, i vlastitu djecu doživljavaju kao statusni simbol - ocjene kao takve nisu bitne, bitno je da se mogu hvaliti susjedima kako im dijete upisuje arhitekturu ili medicinu.

Joj kako si ovo dobro rekla! Točno to!