kako prolazite kroz teška razdoblja

[isadora w.]

SubSV kaže:

Loše.
Inače se brzo prekobicnem i ušaltam opet u rutinu ali zadnji "zastoj" (ili "kriza") je potrajao. Bila sam dala otkaz na poslu i nakon toga tri mjeseca sam samo spavala po 15 sati dnevno i ćubila ispod popluna. Ko jebena mačka. Ono grozota. Bacila sam madrac nakon toga i kupila novi (jer mi je bilo odvratno leć na njega nakon što sam na njemu živjela ta tri mjeseca). I još uvijek sam u nekakvom kurcevom rikvercu umjesto u punoj brzini a nije baš da si mogu dopustiti da ne lupam po gasu i vozim naprijed.

uh, joj.

mislim da je to sad jedna od onih situacija kad ti treba nešto lijepo da se dogodi i vrati ti malo joie de vivre nadam se da skoro hoće.

[lara79]

Meni najviše pomaže buljenje u telku i gledanje svih mogućih humorističnih serija i jedenje junk fooda - čipsa najčešće , pa sladoleda ...ne nužno tim redoslijedom

Nakon toga prelazim na filmove ,opet komedije

Zadnja faza je traženje nekih tričarija koje volim po eBayu
To je znak da ću uskoro biti dobro - te tričarije obično služe za odlazak u svijet a ne pred telku- tako da je to faza koja meni pretkazuje oporavak ...

U svim tim fazama ne mogu razgovarati o tome što mi je ,osim u osnovnim crtama -čisto da moj zakoniti ne nazove bolnicu jer mu je žena postala katatonična

Nakon toga dolazi čišćenje zapuštenog stana i kovanje planova u glavi kako riješiti problem .. - ali tu sam već ona stara

[ChienSaintHuber]

Kad sam bila studoš krizne i teške periode u životu sam ignorirala, bježala od njih ili bila samodestruktivna. Kad sam konačno mentalno sazrela, sa teškim životnim situacijama se suočavam i nosim. Nekad je teško, nekada lakše ali uvijek nakon toga postajem još malo više "formiranija" kao ličnost. Zapravo kad pogledam unazad, teška razdoblja predstavljaju ono što me oblikovalo u osobu koja jesam danas. I skupljam ih kao iskustva koja me nečemu uče. Sve je to škola. Životna

[nalij pero]

Kukam bez prestanka i onda mi se u nekom trenutku ne da više slušati samu sebe, a tad već negdje i znam šta mi je činiti.

[TincH]

Idem psihijatrici vec 5 godina.
Provukla me kroz nekoliko ozbiljnih sranja i vjecno sam joj zahvalna.

Prije toga kako kada.
I kako sto.
Ovisno koliko je tesko sranje. Sto je teze to sam bila paraliziranija, dakle zatvorena u kuci i nevidljiva.
Ako je bilo lakse, tipa prekid s nekim kretenom, onda bi se primila nekog posla tipa dala hrpu ispita da zaboravim.

Fakat nemam univerzalni recept.

[sunčica]

Ja sam recimo imala period odgađanja ostalih obveza. Imala sam neku frku privatno i onda sam projekt na poslu odgađala do beskraja. Što je najgore, svaki sam dan kao "radila na tome", ali nije to bio onaj angažirani pristup da to što i radiš završiš, nego je sve nešto napola, pa se mislim kako ću riješiti ovo, kako ono umjesto "just do it" principa

[sunčica]

TincH kaže:

Idem psihijatrici vec 5 godina.
Provukla me kroz nekoliko ozbiljnih sranja i vjecno sam joj zahvalna..

mi nažalost nemamo tu naviku odlaska psihijatru/psihologu u krizama, zato je moguće da one i dulje traju i ostavljaju teže posljedice

[TincH]

sunčica kaže:

Ja sam recimo imala period odgađanja ostalih obveza. Imala sam neku frku privatno i onda sam projekt na poslu odgađala do beskraja. Što je najgore, svaki sam dan kao "radila na tome", ali nije to bio onaj angažirani pristup da to što i radiš završiš, nego je sve nešto napola, pa se mislim kako ću riješiti ovo, kako ono umjesto "just do it" principa

Zadnji put kad sam tako reagirala je kad sam sumnjala da mi je bitna osoba smrtno bolesna. Tj doktori su bacili bubu.
Na kraju je ispalo velko nista ali ja mjesec dana nisam mogla raditi normalno. Plus nisam ni mengu taj mjesec dobila.
Umrla mi je msma od raka prije vise godina i naprosto ne bih podnijela opet izgubiti nekog toliko bitnog...

[sunčica]

TincH kaže:

Zadnji put kad sam tako reagirala je kad sam sumnjala da mi je bitna osoba smrtno bolesna. Tj doktori su bacili bubu.
Na kraju je ispalo velko nista ali ja mjesec dana nisam mogla raditi normalno. Plus nisam ni mengu taj mjesec dobila.
Umrla mi je msma od raka prije vise godina i naprosto ne bih podnijela opet izgubiti nekog toliko bitnog...

aha, znači ima još vas koji tako reagirate ... ajde, ja sam već mislila da sam jedina, posebno kad mi je kolegica s posla krenula popovat da izmišljam probleme

[raymond]

kroz teska razdoblja prolazim najlakse tako da se zakopam u mentalni i fizicki rad i iscrpljujem se ko idiot tako da nemam snage ni za sto. obicno imam potrebu onda imat ful kontrolu nad stvarima koje mogu kontrolirat sto mi se cesto reflektira na odnos sa hranom - ali tako da ju izbjegavam. za razliku od cigareta koje s druge strane ne vadim iz gupca. citam puno.
ne pricam o tome sto prolazim, znam da mi nitko ne moze pomoc. kad prodje najgore i kad osjetim da mi je bolje, onda su tu prijatelji, izlasci, razgovori kasno u noc i to, al kroz najteze idem uvijek prvo sama.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[sunčica]

raymond kaže:

kroz teska razdoblja prolazim najlakse tako da se zakopam u mentalni i fizicki rad i iscrpljujem se ko idiot tako da nemam snage ni za sto.

ja sam ovako ranije reagirala, ali što sam starija sve manje mi uspijeva tako se isključiti iz jednoga i prebaciti u nešto drugo. Vjerojatno zato što te s vremenom posao i karijera više ne okupiraju kao ranije i postaju nekako manje bitni. Ne nebitni nego ih teško više možeš staviti na središnje mjesto i okupirati se samo poslom

[bliss]

sunčica kaže:

ja sam ovako ranije reagirala, ali što sam starija sve manje mi uspijeva tako se isključiti iz jednoga i prebaciti u nešto drugo. Vjerojatno zato što te s vremenom posao i karijera više ne okupiraju kao ranije i postaju nekako manje bitni. Ne nebitni nego ih teško više možeš staviti na središnje mjesto i okupirati se samo poslom

I ja ovako. Ako me nešto privatno muči, tad mi puca neka stvar za posao. Dođem, odradim, ali ono što me muči je i dalje tu.
Ionako mislim da bježanje nije rješenje. Kad tad će te sve to od čega bježiš sustići. To se jednostavno treba odraditi jer od zatvaranja očiju neće biti bolje. Možda trenutno, dok ne legneš u krevet i nemaš distrakcija.

Te fore "zaokupim se nečim da manje razmišljam" kod mene ne funkcioniraju. nema toga što će mi utišat misli, ako one to ne žele.

[Scarlett_O_Hara]

Plačem i spavam. Odnosno, nekad sam mogla jer nisam radila. Sad pomaže ako radim jer me to zaokupi, vrijeme brže ide i ne razmišljam toliko. Gledam TV i igram Solitaire jer se tako isključujem. Manje jedem. Ali najradije bih prespavala dane i dane.

[baja]

sunčica kaže:

...

Gledala sam neku od xy epizoda "Uvoda u anatomiju" i u teškom trenutku/ razdoblju glavna junakinja pleše i skače po kući na glasnu muziku (i njezine prijateljice skupa s njom) ..

...

ovo mi je više za neka histerična stanja
ali da, paše mi fizička aktivnost više nego npr. tv
cijepam drva, dugo šetam...i preferiram biti sama kad je uistinu grdo

[Dumber]

baja kaže:

ovo mi je više za neka histerična stanja

ali da, paše mi fizička aktivnost više nego npr. tv

cijepam drva, dugo šetam...i preferiram biti sama kad je uistinu grdo

Isto, duge šetnje i boravak u prirodi puno pomažu, također i druženje s ljudima koji imaju razumijevanja i mogu shvatiti kroz sto prolaziš.

[TincH]

sunčica kaže:

aha, znači ima još vas koji tako reagirate ... ajde, ja sam već mislila da sam jedina, posebno kad mi je kolegica s posla krenula popovat da izmišljam probleme

Da ima nas.
Paraliza je uzas.

Nije mi se to prije nikada desilo bilo ali ocito je moguce kad me uhvati bas velik strah. A u tom slucaju je bio.

[Jane West]

Placem, zaokupim se necim drugim na neko vrijeme, placem, jedem i cekam da bude bolje. Kad sam bas lose, ne mogu raditi nikakve planove za buducnost.

[Jess22]

Prije sam kukala, a sada kroz ta neka teška razdoblja ili loše dane prolazim sama. Najčešće plačem onako baš jako ( ja to zovem katarzom), poslije pokušavam realno sagledati situaciju i prihvatiti ju takvom kakva je. Nažalost u lošim periodima se okrenem hrani i baš mi godi kad se prežderavam.

[Ay Carmela]

Akcija, samo akcija. Kako mogu popraviti situaciju, šta se može napraviti, tražim rješenje, trčim okolo, spremna na sve. Tek kad ne mogu više nikako popraviti situaciju, stignu me emocije. Onda plačem i volim biti sama, tako se mirim sa stanjem. Za kukanje nemam snage. Ni za tješitelje. Što iz nekog razloga vrijeđa ljude. Obično se na kraju moram ispričavati.
I ne mogu jesti.

[Alexa]

znam da zvuči kliše, ali najbitnije je u takvim vremenima znat da se možeš oslonit sam na sebe i da imaš potpuni mentalni kapacitet za nać rješenje i izvuć se iz toga. To oslanjanje na sebe kao na frenda koji si želi dobro je najbitniji temelj. I onda korak po korak, pomalo. Bez grandioznih long term ciljeva. I onda nadodje perspektiva.

A kad naidje perspektiva, na jako si dobrom putu.